Na Misi, centralnom Otajstvu naše liturgije i vjere, poštovani sužupljanine, brate i sestro, nešto bih te zamolio. Nakon pretvorbe, i podizanja Sina Božjeg pred oči naroda Božjeg, ako si smješten u klupi ispred mene (ili koga drugoga), molim te, možeš li u tom trenutku kleknuti?
Možeš li se klečanjem, pokloniti Tajni? Molim te. Jer ako zbog zdravlja ne možeš kleknuti, možeš li barem sjesti u zadnji red? Želim gledati Propetoga, Uskrsloga i Proslavljenoga. Želim vidjeti Euharistijskoga Isusa, ne tvoja leđa. Molim, ako ovo čitaš, možeš li mi to učiniti? Često puta ne poznam tebe čija leđa gledam, i nelagodno bi mi bilo pristupiti i ovo te moliti nakon Mise, pa molim ovako. Hvala od srca.
Molba za klečanje 2 – molba za križanje 1: Kako se stvari rade? Kratko i jasno, – kako valja! Kako se poklekne kod ulaska i izlaska iz crkve? Koljenom do poda, ne do pola, a kamoli bez – „svako će koljeno kleknuti, svaki će jezik priznati, Isus Krist jest Gospodin na slavu Boga Oca!“. Prema čemu/komu kleknuti? Oltaru? Teško. Njemu pristaje naklon. Kipu Majke Božje? Ne. Tabernakulu i Isusu u njemu? Točno. Abeceda, a mi još gučemo, zamuckujemo. Kako se prekrižiti? Sporo i uz molitvu „U ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga“. – da to je gesta i riječ, molitva. Tu ne uskrati riječ, a uskrati si je za vrijeme propovijedi i ostalog dijela gdje se ne očekuje da govoriš. Moraliziram ti, a dosta ti je takvih? Ne bih rekao, ta ja (a i ti, ali možda ne haješ) to stalno susrećem, zašto da ne kažem što primjećujem da ne valja?! Zašto se križati tako brzo, gotovo polumahnito? Nekad izgleda kao da odtepavamo sa majice nešto pikavo, ili nekog nametnika kukca, uopće ne liči na znak križa, znak združivanja sa Svetim Trojstvom, znak blagoslova i zaštite. Ne znam.. ti vidi.. ja mislim da treba kako sam opisao.
Molim i tebe draga (najčešće) bako ili gospođo, kada (najčešće u tjednu) dođem na Svetu Misu, u tijeku Svetinje, možeš li odgovarati i moliti samo riječi namijenjene za puk, a ne i one za svećenika? Nisi time pobožnija od drugih, ako ih sve znaš. Ni ne vjerujem da to činiš iz poticaja razmetanja, nego je tebi tako svečanije i pobožnije u duši. U redu. Ali onda moli u sebi te svećeničke riječi i molitve, jer to mene i druge, koji se ne usude prigovoriti kao i ja – smeta. Nekad rastresa. Kada si iza mene, svećenik naprijed, osjećam se kao da me netko u onoj tišini stavio među dva zvučnika. Možeš li pokušati? Hvala ti.
Dižeš ruke prema podignutom Isusu na Misi? Šapćeš na glas molitve u tom času? Šapućeš krunicu pored mene za vrijeme propovijedi? Imaš ekstra geste kod spremanja euharistije u tabernakul (klecanje sa svećenikom i sl.)? Smeta i to. Bio ja i ekstrasenzibilan, ne vara me dojam kada to činiš, da nismo više u harmoniji, da se i tu dijelimo, a sve je tako lijepo propisano što se kada govori, moli i čini. Bi li malo o tome čitala, proučavala (neka mi ne bude zamjereno zbog ženskog roda, u velikoj većini slučajeva radi se o njemu)? Hvala ti.
Dragi sužupljanine, dragi brate i sestro u Kristu. I ovo te molim – daj mi poseban znak mira rukom, kako je Isus učio i rekao „ne kao što svijet daje“. Pruži mi ruku, ali pruži mi i lice. Pogledajmo se. Nemoj mi davati ruku, a lice nekom drugom, jer ti neću pustiti ruku dok to ne učiniš. Drugačije neću davati mir, jer to nije to. Pruži mi i ruku unakrsno sa nekim parom ljudi koji su uz nas ako nas je puno. Ne usteži ruku. Zar si praznovjeran? Što može biti ako se 4 ruke ukrste? Nema ništa neprimjereno, kamoli nepristojno u tome.
I ti dragi župniče, dragi svećeniče. Nosiš mi Isusa za Pričest? Hvala ti. Ali jedno te i molim – ne „kljukaj“ me Njime, ne šopaj me, nisam guska. Nego te molim. Prvo mi ga pokaži. Stavi ispred lica. Objavi mi Ga kako je propisano. Gledaj me u oči i reci „tijelo Kristovo“. Potom kreni prema ustima, a ne odmah bez pokazivanja. Ne želim taj čin na brzinu. Kuda se žuriš? U čemu je problem? Nema žurbe. Znam da to možeš, hvala ti.
Značilo bi mi i da poštuješ šutnje i stanke propisane u misalu dok vodiš Misu. Nisu tu bez veze. Bog govori u tišinama. Napravimo Misu još doličnijom, još svečanijom. Nisam na traci, nego na Misi, u središtu povijesti, već uskrsnuo sa zalogom Duha Svetog. Hoćeš li? Puno ti hvala i na ovome.
Dragi župniče, razmišljaš, a ha, završio je s laicima, sada će opaliti po meni. Ne brini, neću, točnije neću jako, samo još par prigovora. (Ne)propovijedanje. Naročito u tjednu. Gdje je propovijedanje? Nema ga? Zašto? Znam da možeš činiti po nahođenju, ali nije mi jasno zašto si nepropovijedanje kada nisi obavezan, dakle u tjednu, napravio pravilom? Zar se nema što reći? Zar je Božja riječ tako jasna, a kateheza za odrasle u punom cvatu? Ne bih rekao. Bolje i dvije riječi u tjednu, nego ni jedna. Nije ni propovijedanje u Dan Gospodnji često briljantno. Posebno kada čitaš, još onim metalnim tonom. Molim te, znaj, nema tako zanimljivog pročitanog primjera ili nauka, koji može zamijeniti makar i osrednje (kvalitetom) živo i jasno propovijedanje. Ljudi ne vole čitanje. Vole vidjeti pripremljenog propovjednika. Uvjerljivog. Koji sipa ono što zapravo živi. Tako volim i ja. Možeš/te li to uvažiti? Puuno hvala!
Propisane misne molitve – čemu žurba? Misa od 20 minuta? Nije li to Božja služba i riječ? Nema li zbog toga uvijek vitalnost i transcedentnost? Ne uzdiže li duh, nekoliko misnih obrazaca koji fluktuiraju? Nemamo li 4 euharistijske molitve? Ako ti je suhoparno, pa zašto ih ne mijenjaš? Zašto ne vježbaš naputke, ako želiš u misni obrazac staviti po nekom svecu ili slično? Liturgija obrazaca Mise je bogata, može se izabrati. Mi ju učinimo monotonom, zar ne? Ne? Ne bih rekao da ne, iskustvo pokazuje tako.
Umjesto zaključka:
Meni je sad lakše kada sam vam ovo rekao. Ako se prepoznajete, možete li za ljubav Božju mojoj sitničavoj duši pokušati učiniti milost, i promjeniti štogod od ovoga? Ne čujem „možemo“, ali ne čujem ni „ne možemo“. Aleluja, meni je i to dovoljno, zapravo, već to što sam saslušan (pročitan)! Hvala Vam, govorio sam samo o ponašanju na svetoj Misi, nisam (za sada) prigovore htio proširivati na ostalo. Vidimo se na našem svetom Skupu!
Mirko Horvat
