Od ove nedjelje (20. veljače), prema odluci kardinala Josipa Bozanića, započelo je služenje tradicionalne latinske Mise – izvanrednog oblika rimskog obreda prema Misalu pape bl. Ivana XXIII., u crkvi sv. Martina (Vlaška 36, Zagreb). U Hrvatskoj ovaj oblik sv. Mise, nakon liturgijske reforme pape Pavla VI., počinje prvi puta biti služen organizirano i prema ustaljenom rasporedu, na temelju motuproprija ‘Summorum pontificum’ pape Benedikta XVI. U njemu papa, ponavljajući već prethodno utvrđenu stvarnost da Misal izdan prema odluci sv. Pija V. zadržava svoju trajnu vrijednost, uklanja ograničenja za njegovo korištenje sa strane svećenika i nalaže da se izađe ususret vjernicima koji zatraže sudjelovati u Misnoj službi prema ovom obliku. Poštujući papinu želju, nakon kontakta sa Papinskim povjerenstvom ‘Ecclesia Dei’, kardinal je odlučio prihvatiti takvu zamolbu skupine vjernika – naknadno organiziranih u Društvo ‘Benedictus’. Za brigu o bogoslužju određen je preč. Stanislav Vitković, i Misa će se u istom terminu (11.30 h) i na istoj lokaciji služiti svake nedjelje i zapovijedanog blagdana.
Prigoda je ovo da istaknemo neke iznimne vrijednosti koje sadrži tradicionalni oblik rimske Mise. Prije svega, to je uporaba latinskog jezika, koja najvidljivije označava specifičnost rimske liturgije. Univerzalni jezik kroz stoljeća je prepoznavan kao simbol crkvenog jedinstva i nepromjenjivosti vjere, a njegovu važnost ističe i liturgijska konstitucija Drugog vatikanskog sabora4. Zatim, to je blago glazbene tradicije. Sacrosanctum concilium prepoznaje gregorijansko pjevanje kao vlastito rimskom obredu, zahtijeva da mu se dade prvenstvo5 te da ga se čuva i njeguje s najvećom brižljivošću6. Pričest se prima klečeći i na jezik, što je vrijedna praksa koju Crkva također preporuča7. Brojni elementi poput izgovaranja pojedinih dijelova tihim glasom i zajedničke, ‘ad orientem’ orijentacije naroda i svećenika sadrže veliko simboličko bogatstvo. Generalno gledajući, možemo se posve pouzdati u uvjerenje pape Benedikta, da ,,ono što je prijašnjim naraštajima bilo sveto, to ostaje i za nas sveto i veliko’’8, te nastojati iz izvora liturgijske tradicije crpsti veliko bogatstvo koje je Crkva kroz stoljeća u nj ugradila.
1 ,,Jednako tako određujemo i izjavljujemo da se poglavari, upravitelji, kanonici, kapelani i drugi svećenici bilo kojega naslova, svjetovni ili redovnički kojega god reda, ne obvezuju slaviti Misu drukčije nego smo to odredili; i da se nitko ne tjera ili primorava zamijeniti ovaj Misal; i da se ovo Naše pismo ni u koje vrijeme ne smije opozvati ili preinačiti, nego da zauvijek čvrsto i valjano ostane na snazi’’ (Pio V., Quo primum tempore, 1570. god.)
2 ,,U Misama koje se slave bez prisustva naroda, svaki katolički svećenik latinskoga obreda, biskupijski ili redovnički, može se služiti ili Rimskim misalom koji je izdao blaženi papa Ivan XXIII. godine 1962. ili Rimskim misalom koji je objavio papa Pavao VI. godine 1970., i to bilo koji dan, izuzevši Vazmeno trodnevlje. Za to slavljenje prema jednome ili drugome Misalu svećeniku nije potrebno nikakvo dopuštenje, niti od Apostolske Stolice, niti od vlastitoga Ordinarija.’’ (Benedikt XVI., Summorum pontificum, čl. 2.)
3 http://sites.google.com/site/drustvobenedictus/
4 ,,U latinskim obredima treba – uz obdržavanje povlastica posebnog prava – sačuvati uporabu latinskog jezika’’ (Drugi vatikanski sabor, SC 36)
5 Usp. SC 116
6 Usp. SC 114
7 ,,Iz primljenih odgovora jasno je da nedvojbena većina biskupa osjeća da trenutnu praksu [pričesti klečeći] ne bi trebalo uopće mijenjati, i da bi eventualna promjena uistinu povrijedila osjećaje i duhovnu privrženost tih biskupa i većine vjernika.
Pošto je razmotrio opažanja i savjete onih koje je ‘Duh Sveti postavio kao da kao biskupi upravljaju’ Crkvama, s ozbirom na ozbiljnost predmeta i važnost predstavljenih argumenata, Veliki Svećenik prosudio je da se dugo prisutna praksa podjeljivanja svete Pričesti vjernicima ne bi trebala mijenjati.’’ (Kongregacija za bogoštovlje, Memoriale Domini, 1969.)
8 Benedikt XVI., Popratno pismo uz motuproprij ‘Summorum pontificum’
