Jaga Stojak: ime sestre – primalje iz Knina koje trebamo zapamtiti. Ova 47- godišnja zdravstvena djelatnica je nakon 27 godina radnog staža dobila otkaz u Općoj bolnici „Hrvatski ponos“, jer nije htjela sudjelovati u pobačajima.

Proganjanje katolkinje koja ne želi sudjelovati u pobačajima počelo je 2011. godine: šefica ginekologije dr. Mira Lambaša Hemerich i glavna sestra – primalja Monika Grgić svakako žele da se u Kninu provode abortusi. Nakon što jedno vrijeme pobačaje provode samo njih dvije, započinju organizirani pritisci na sestre, među njima i na Jagu Stojak.

Šefice na ginekologiji su očito jako sigurne da imaju svu potrebnu podršku za ono što čine: nakon što od primalja traže da pismeno izjave da ne žele sudjelovati u abortusima, te nakon što se Jaga Stojak – pismeno – poziva na prigovor savjesti, dobiva ona od glavne sestre Grgić ovakav „narodski odgovor“: “Sveži to mačku o rep, džaba ti je sve, vidjet ćeš…” [1].

„Vertikalnom mobbingu“ – premještanje u prvu dnevnu smjenu (što znači manju plaću), prozivanja, izrugivanja – je, nakon što je saslušao pritužbe, svoje pokroviteljstvo pružio i donedavni ravnatelj Opće bolnice „Hrvatski ponos“ dr. Oliver Ojdanić[2]. Taj HDZ – ov kadar očito želi sačuvati ravnateljsko mjesto u novim vremenima, pa baš i ne bi branio tamo neka ljudska prava medicinskih sestara … Zahvaljujući takvom stavu višeg rukovodstva, mnoge kolegice medicinske sestre i glavne sestre prestaju čak i pozdravljati Jagu Stojak; donekle je štiti tiha podrška koju doživljava od nekih liječnika u istoj zdravstvenoj ustanovi.

Nikakve institucije ne žele poduzeti ništa: zaštita savjesti koja ne želi sudjelovati u namjernom ubijanju nevinih ljudskih bića (dakle nešto što nije utemeljeno samo na nekom religijskom uvjerenju ili običaju, već na golim znanstvenim činjenicima i temeljnom etičkom imperativu koji jamči pravo na život), bila to savjest katolika, muslimana ili ateista kojemu je jasno da se nevine ne smije ubijati, očito nije dovoljno važna da se institucije u Hrvatskoj pokrenu.

Hrvatska komora primalja i Hrvatski strukovni sindikat medicinskih sestara – medicinskih tehničara se također oglušuju na zahtjev da zaštite svoje članice u Kninu i da se zauzmu za pravo primalja na priziv savjesti. Ministarstvo zdravlja rodilištu Opće bolnice „Hrvatski ponos“ – gdje se pobačaji obavljaju u prostoriji odmah do rađaone, te žene na pobačaju često imaju priliku pratiti porođaje – dodjeljuje 2012. godine naslov „Rodilište – prijatelj djece“. Voditeljica dr. Mira Hemerich je na dodijeljenu plaketu vrlo ponosna.[3]

Pritisak lomi primalje jednu po jednu: jedna prelazi na posao u ambulanti, druga nalazi novog poslodavca u Rijeci; Jaga Stojak i još jedna sestra su se dugo opirale.

Naposljetku 14. lipnja 2013. godine Jaga Stojak dobiva izričiti nalog da sudjeluje u pobačaju. Odbija. Ravnatelj dr. O. Ojdanić – kojega je „Kukuriku“ Vlada nakon dvogodišnjeg oklijevanja baš smijenila, i koji možda i nije unaprijed bio informiran o „još tvrđoj“ liniji postupanja prema Jagi Stojak – iskusnoj primalji, čiji je mobbing omogućio, drži nekakvo predavanje o zakonima. Potom je tjera iz bolnice („kao psa“, doslovno kazuje Jaga Stojić); čime taj (valjda) domoljub dovršava svoju „slavnu“ ulogu u zlostavljanju djelatnica sa ginekologije. Njegova nasljednica na čelu bolnice dr. Antonela Karačić žuri poslati sestri Stojak odluku o otkazu ugovora o radu.

Inače je Jaga Stojak zaposlena u Općoj bolnici „Hrvatski ponos“ 14 godina; kada je ranije isti primaljski posao obavljala u Travniku, također nije htjela obavljati pobačaje. Ondje nije zbog prigovora savjesti na kakav je obvezuje njena katolička vjera imala problema – makar su skoro svi ginekolozi u njenoj travničkoj bolnici bili muslimani.

Kod „Hrvatskog ponosa“ u Kninu nisu sa katoličanstvom svojih primalja bili uopće impresionirani: čak ni onim Jage Stojak, čiji je sin u sjemeništu, čija je sestra – časna sestra i čija su čak tri bratića svećenici. „Neće meni biskupi praviti raspored tko će što raditi“, odbrusila joj je u jednoj zgodi glavna sestra; tek toliko da se vidi koliko je ona (ne)impresionirana katoličanstvom.

Jaga Stojak se u postupku pravne zaštite svojih prava iz radnog odnosa – gdje je zastupa šibenska odvjetnica Nada Mikulandra – poziva na Etički kodeks primalja, dokument kojega je u siječnju 2010.  godine bila donijela Hrvatska komora primalja (ona ista koja se do sada oglušila na vapaje za zaštitu svojih članica iz Knina). U tom kodeksu – kojega je Hrvatska komora primalja ovlaštena donijeti prema čl. 27. Zakona o primaljstvu – jasno stoji:

„Primalja ima pravo na priziv savjesti, ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrozi život pacijenta/-ice. O svojoj odluci mora pravodobno obavijestiti pacijenta/-icu te ju uputiti drugoj primalji.

Primalja koja radi kao član zdravstvenog tima (u primarnoj zdravstvenoj zaštiti ili u bolničkoj zdravstvenoj skrbi) mora u što kraćem roku izvijestiti odgovornu osobu ako postoji bilo kakav prigovor savjesti bitan za obavljanje njezine profesionalne djelatnosti. U  tom slučaju ne smije prestati pružati primaljsku skrb ako bi time uzrokovala trajne  posljedice za zdravlje ili ugrozila život pacijentice.“[4]

Jaga Stojak kaže da nije postupila suprotno Etičkom kodeksu i Zakonu. Njen poslodavac se do sada o tom pitanju ne očituje: za dr. Antonelu Karačić je sasvim dovoljno bilo konstatirati, da je sestra Jaga Stojak odbila sudjelovati u pobačaju, čime je odbila izravni nalog nadređenih na radnom mjestu.

Nešto inteligentniji prigovor stavovima Jage Stojak i Etičkog kodeksa (te nekih međunarodnih propisa) jednom zgodom je iznijela glavna sestra (eh, koliko li je lakše govoriti o zlostavljanju žena, kada ga ne provode druge žene), u pravcu: „Biti primalja i ne htjeti obavljati abortuse, to je kao biti vojni pilot i ne htjeti bacati bombe.“ Gđi. Grgić, kao predanoj sudionici u pobačajima, to je u glavi posve uredno složeno i nema u toj izjavi (prema njoj) nikakvih proturječnosti: protivno je svakoj logici da neka sestra želi pomagati trudnicama i malim bebama, a da pritom ne želi sudjelovati u rezanju beba na male komadiće … zapravo kako se uopće usuđuje ta njena kolegica preko dva desetljeća pomagati trudnicama i maloj djeci, a da pritom ne ubija …

Prva potpora otpuštenoj primalji iz Knina dolazi od Šibenske biskupije: generalni vikar don Marinko Mlakić, koji je upoznat sa slučajem, poziva se dokumente II. Vatikanskog koncila što govore o savjesti kao „najskrovitijoj jezgri i svetištu čovjeka, gdje je on sam s Bogom čiji glas odzvanja u njegovoj nutrini .. Čovjek ima pravo djelovati po savjesti i u slobodi, da bi osobno donosio moralne odluke. Čovjeka se "ne smije siliti da radi protiv svoje savjesti, ali se ne smije ni priječiti da radi po svojoj savjesti, osobito u vjerskoj stvari"[5]. Također se iz Šibenske biskupije poziva na ustavno jamstvo slobode savjesti i vjeroispovijesti i slobodno i javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja: za Crkvu je posve neprihvatljivo da katolici u Hrvatskoj dobivaju otkaze zato što postupaju prema svojoj savjesti i poštuju moralni nauk Katoličke crkve.

Hrvatsko katoličko liječničko društvo o pravu na priziv savjesti, 2013.

Možda neće biti pogrešno da ovdje citiramo i iz Izjave Hrvatskog katoličkog liječničkog društva danu u jednom mnogo blažem slučaju napada na pravo priziva savjesti, ranije ove 2013. godine[6]; tu HKLJD ističe:

1. Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, Članak 9.1.: „svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi; to pravo uključuje slobodu da se promijeni vjeroispovijed ili uvjerenje i slobodu da se pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoju vjeroispovijed ili uvjerenje bogoslužjem, poučavanjem, praktičnim vršenjem i obredima.“

2. Ustav Republike Hrvatske, Članak 40.: „jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja.“

3. Zakon o liječništvu Republike Hrvatske, Članak 20.: „radi svojih etičkih, vjerskih ili moralnih nazora, odnosno uvjerenja liječnik se ima pravo pozvati na priziv savjesti te odbiti provođenje dijagnostike, liječenja i rehabilitacije pacijenta, ako se to ne kosi s pravilima struke te ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrozi život pacijenta. O svojoj odluci mora pravodobno izvijestiti pacijenta te ga uputiti drugom liječniku iste struke.“

4. Kodeks medicinske etike i deontologije, Članak 2.15.: „liječnik ima pravo na priziv savjesti, ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrozi život pacijenta.“

Makar sestre – primalje i liječnici – ginekolozi nisu posve isto, normalan čovjek bi htio vidjeti da HKLJD stane uz primalju Jagu Stojak, kao što su bili stali uz liječnicu, te uz magistru farmacije iz Splita, u slučaju o kojemu govore u ovoj svojoj izjavi. Uostalom, J. Stojak je katolkinja (poput članova Hrvatskog katoličkog liječničkog društva, očito), ne želi sudjelovati pobačajima (poput članova HKLJD, očito); a i prva dva od ova četiri propisa su također zajednički za katoličke liječnike i katoličke primalje.

Nije im zajednički sadržaj iz čl. 20. Zakona o liječništvu: zakonodavac se nije dosjetio da bi baš „pod mus“ trebalo pravo na slobodu savjesti prepisivati iz Ustava u Zakon o primaljstvu. To je valjda sadržaj onog gore spomenutog ravnateljskog „predavanja o zakonu“, što ga je legalistički nastrojeni ravnatelj Opće bolnice držao šikaniranoj primalji: naime imaju liječnici – ginekolozi posve nedvosmisleno u čl. 20. Zakona o liječništvu uređeno, na koji način se u njihovom slučaju poštuje Ustavom zajamčena sloboda savjesti. Sabor do danas odgovarajući tekst nije unio i u Zakon o primaljstvu, pa će raznorazni „legalisti“ htjeti tumačiti da primalje pravo na slobodu savjesti uopće nemaju.

„Legalistički“ se ovo zove „rupa u zakonu“ … i onda vi, drage gospođe, ne možete realizirati ustavom zajamčenu slobodu savjesti. Nego morate bacati bombe na malu djecu … (ili kako već idu silogizmi gospođa koje upravljaju Rodilištem u Kninu).

Naravno da pravo ima načine kako razrješava te „rupe“ u zakonima – kako da se građanima osiguraju temeljna prava i slobode zajamčena Ustavom čak i ondje gdje zakoni i razni niži propisi nisu zadovoljavajuće kvalitete. Evo, jedan od takvih načina možemo naći u čl. 141.c Ustava RH: „Ostvarivanje prava koje proizlaze iz pravne stečevine Europske unije, izjednačeno je s ostvarivanjem prava koja su zajamčena hrvatskim pravnim poretkom …državna tijela … izravno primjenjuju pravo Europske unije.“

(Uzgred, podsjetimo se da temeljna ljudska prava – primjerice na život, slobodu, dom, slobodu savjesti – ne postoje zato što ih država priznaje: država ih priznaje zato što nalazi, da ona postoje.)

Britansko pravosuđe o pravu na priziv savjesti primalja, 2013.

I, kako te stvari doista idu u Europskoj uniji?

Naravno, ne posve bez problema (što bi inače sudovi radili).

Evo za primjer vrlo recentnog slučaja iz Velike Britanije: Londonski „The Daily Telegraph“ izvješćuje 24. travnja 2013. godine[7] o ishodu sudskog slučaja gdje su se škotske primalje Mary Doogan (58) i Concepta Wood (52) žalile pozivom na priziv savjesti. Ove dvije iskusne primalje su se od početaka svoje karijera pozivale da je sudjelovanje u pobačajima protivno njihovoj katoličkoj vjeroispovijesti: nitko ih stoga nije tjerao da sudjeluju u pobačajima (slično kao ni našu Jagu Stojak, u BiH i Hrvatskoj – evo sve do sada).

Međutim su one došle na rukovodeće funkcije u velikom rodilištu u Glasgowu: nakon što su se slijedom jedne reorganizacije počeli ondje 2007. god. obavljati pobačaji, njih su dvije odbile čak i neizravno sudjelovati u organiziranju takvih „zahvata“ – neposredno sudjelovanje u abortusima nije od njih tražio nitko.

Niži sud u Glasgowu je – u jednoj proceduri oko koje su se u britanskoj javnosti prilično „lomila koplja“ – presudio da ih pravne odredbe o prizivu savjesti „čuvaju“ jedino od izravnog sudjelovanja u pobačajima: sve druge pomoćne aktivnosti, poput formiranja timova za pobačaje i organiziranja primanja pacijentica za pobačaje, ne bi prema mišljenju nižeg suda bile obuhvaćene pravom na priziv savjesti.

Vijeće Vrhovnog suda Škotske u sastavu Lord Mackay of Drumadoon, Lady Dorrian i Lord McEwan nalazi da takvo mišljenje nije pravilno: „Propise ove vrste treba tumačiti na način koji omogućuje podnositeljima priziva da mogu ostati vjerni svojim uvjerenjima bez potrebe da krše zakon … Prema našem mišljenju, pravo na prigovor savjesti ne obuhvaća samo neposredni medicinski ili kirurški pobačaj, nego i cjelokupni proces ili tretman potreban da bi se ostvarilo takav cilj … to je zakonsko pravo dano jer je prepoznato da mnogi ljudi smatraju postupak pobačaja moralno odvratnim … to je stvar u kojoj mnogi ljudi imaju jake moralna ili vjerska uvjerenja, i pravo priziva savjesti je dano iz poštovanja prema tim uvjerenjima“.[8]

Škotske kolegice naše Jage Stojak, nakon što je njihov Vrhovni sud donio ovakvu odluku, kažu slijedeće: „Držeći da je sav život svet od začeća do prirodne smrti, kao primalje smo uvijek postupale sa spoznajom da moramo tijekom poroda skrbiti za dva života: onaj majčin i onaj nerođenog djeteta … današnja presuda je dobrodošla potvrda prava svih primalja da se suzdrže od postupanja koja bi povrijedila njihovu savjest i koja bi tijekom vremena odbila mnoge od ulaska u struku koja je uvijek bila lijepa i plemenita profesija.“

Nadajmo se da će i Jaga Stojak moći reći nešto nalik ovim riječima. Uskoro, nadajmo se.

EU o pravu na priziv savjesti

Da li smo na kraju sa ovim argumentima za korist priziva savjesti? Nismo, može se o tome još mnogo reći. Za kraj ovog našeg članka, evo jednog osobito lijepog primjera takvog argumenta.

Parlamentarna skupština Vijeća Europe u Rezoluciji 1763 (2010)[9], izglasanoj 07. listopada 2010. godine izražava pravo medicinskih radnika i ustanova na priziv savjesti, ovim riječima:

„Niti jedna osoba, bolnica ili ustanova ne treba biti prisiljena, ni biti smatrana odgovornom, niti biti diskriminirana na bilo koji način zbog svojeg odbijanja da izvrši, omogući, potpomogne ili pošalje na abortus, izvršenje bilo kakve vrste pobačaja, ili eutanazije ili bilo kojeg čina koji bi prouzročio smrt ljudskog fetusa ili embrija, zbog bilo kojeg razloga.“

Dario C.