Poštivanje autonomije je jedan od najuvjerljivijih argumenata za eutanaziju. To je bila tema znanstvenog rada u kojoj se branila njena legalizacija u Australiji (Journal of Law and Medicine, Margaret Otlowski, Lorana Bartles, 2010.). Autorice su zaključile da je “u sekularnom društvu s ostarjelom populacijom” legalizacija neizbježna.
Međutim, u zadnjem broju istog časopisa jedan kriminolog sa Sveučilišta Tasmanija napisao je vrlo snažan odgovor. Jeremy Prichard sumnja da će mnogi ljudi u zajednici biti u stanju dati potpuni i dobrovoljni pristanak da im se oduzme život. On tvrdi da brojna zlouporaba protiv starijih osoba sugerira kako bi ljudi mogli biti lako izmanipulirani.
“Takvi postupci mogu biti sigurni za društveno povezane, financijski neovisne pojedince koji su izrazito samostalni, neovisni i samoučinkoviti”, piše on, “ali okolnosti mogu biti potpuno drukčije za izolirane bolesnike s niskom samoučinkovitosti, koji predstavljaju neželjeni teret za svoje skrbnike, od kojih neki mogu imati financijsku korist od smrti pacijenta (čak i samim smanjenjem financijskih izdataka i troškova).”
“Takvi postupci mogu biti sigurni za društveno povezane, financijski neovisne pojedince koji su izrazito samostalni, neovisni i samoučinkoviti”, piše on, “ali okolnosti mogu biti potpuno drukčije za izolirane bolesnike s niskom samoučinkovitosti, koji predstavljaju neželjeni teret za svoje skrbnike, od kojih neki mogu imati financijsku korist od smrti pacijenta (čak i samim smanjenjem financijskih izdataka i troškova).”
Ponekad zahtjev za eutanaziju može biti iskren i autentičan, ali je potaknut suptilnim pritiskom. Njegovatelji mogu lako uvjeriti pacijenta da je smrt najbolja opcija za sve. Dr. Prichard spominje neke od uznemirujućih anegdota iz istraživanja, vezane za skrb o starijima u Tasmaniji. U jednoj od njih žena opisuje kako se prema njoj odnosi njezin suprug:
“Prije nekoliko godina pretrpjela sam moždani udar, i potpuno sam bespomoćna išta činiti sama … Mog supruga ljuti i ide mu na živce to što mu dodijavam kad god moram ići na WC jer mi mora pomagati. … Na svoj sebičan način on i brine za mene, ali taj način je tako neugodan, jer je on stvarno antipatično i neugodno staro gunđalo, i ne voli nikoga oko sebe … Stalno priča o tome kako će mu biti drago kad umre, a ja ga pitam: ‘A što ću ja onda?’ On mi kaže: ‘Ja se samo nadam da će moje vrijeme požuriti i uskoro doći.’ To je moj život i moram se nositi s tim … Ne bih mogla podnijeti da se bilo tko drugi brine o meni.“
Vrlo malo istraživanja učinjeno je na temu pritisaka koji mogu biti primjenjivani na starije i nemoćne osobe. “Istraživanje rizika eutanazije s dragovoljnim rizikom ili potpomognutog samoubojstva u kojem sudjeluje liječnik, tek je u povojima”, kaže Prichard.” Do sada je, bar koliko je ovaj članak mogao utvrditi, samo jedna kvalitetna studija istraživala pitanje pritiska na bolesnika kako bi dragovoljno pristao na eutanaziju ili medicinski potpomognuto samoubojstvo.”
Slika: Das Bundesarchiv
Izvornik: bioedge.org/ Michael Cook
Prijevod: Mirna Pandžić, za stranice Hrvatskog katoličkog liječničkog društva