Dvije škole misli
Kada se radi o umijeću odijevanja, postoje dvije škole misli među pobožnim katolicima. Jedna opisuje čednost kao najvažniju stvar, a druga normalnost. Na nesreću, obje potpuno promašuju cilj.
Dok škola čednosti podučava važne lekcije o čuvanju čistoće, ona ne uspijeva postići umjetnički uspjeh jer jedva da prepoznaje odjeću uopće kao umjetnost. To je kao instruktor slikanja koji nikada ne ode dalje od uvodne lekcije o opasnostima terpentina. Za studente ove škole, odjeća postaje poput neke moralne znanosti, puna litmus testova koji uključuju duljinu od dva prsta, mahanje rukama, sagibanje i opipavanje tkanine. Oni ne uče ništa o estetici i vjeruju da su uspješni ako slijede upute Vatikana.[1] Ali nije li nas Dostojevski oduševio tvrdnjom da će ljepota izbaviti svijet? Kako bi to bilo smiješno da je rekao da bi samo čednost to mogla učiniti![2]
Škola normalnosti se uzdigla djelomično kao negativna reakcija na školu čednosti i djelomično kao uobražen pokušaj da se „pokvari“ pogane.[3] Studenti ove škole smatraju se superiornima nad svojom nazadnom braćom zaglavljenom u platnene vreće čednosti. Oni nose uske traperice i vjeruju za sebe da su puno bolji evangelizatori jer su „normalni“ i „mjerodavni“. Studenti normalnosti prezirno odguruju čednost kao stanje uma i dok tvrde da promoviraju ljepotu, toliko relativistički o njoj promišljaju, da njihova odjeća nikad nije više od prašine u vjetru zeitgeista. Bilo bi im bolje da se osvrnu na alarmantno upozorenje Dietrich von Hildebrand: „Taj zeitgeist samog industrijaliziranog svijeta je laž. On se protivi istinskom, pravom, valjanom ritmu ljudskog života, ritmu koji je neodvojivo povezan s objektivnom biti poezije ljudskog života. Moramo se boriti protiv tog zeitgeista i spasiti čovjeka od tog prokletstva.“[4]
U naše vrijeme, koje se razmeće nevjerojatnim nizanjem tehnološke sterilnosti i jednolične aljkavosti, tretiranje normalnosti kao najvišeg cilja daleko od toga da će izbaviti čovjeka, samo će osnažiti prokletstvo. Ono sprječava obnovu ljepote i ranjava ljudsko dostojanstvo na načine koje su preduboke za shvatiti. Za razliku od škole čednosti, koja posjeduje neke korisne pouke ako se izdvoje od zabluda skrupuloznosti i tretiraju samo kao preduvjet za umijeće odijevanja, škola normalnosti ne nudi zapravo ništa vrijednog, a puno toga štetnog.
Kako se, stoga, trebamo odijevati? Budući da je odijevanje zaista umijeće i da je tema umjetnosti ljepota, javlja se logično rješenje: moramo se kao prvo i najvažnije upisati u školu naših predaka, školu ljepote. To ne znači da moramo načiniti točne kopije povijesnih odijela, već da ako želimo obnoviti ljepotu odijevanja, da moramo proučavati one koji su to činili prije nas i koji su to činili nevjerojatno dobro. U onome što je njima predano prirodno kao jezik kojim su govorili, mi trebamo, kao slabašni pacijenti koji se oporavljaju od udara, započeti polagan i težak rad na rehabilitaciji. Katolički umjetnici, filozofi, povjesničari i pisci moraju postaviti teška pitanja bez uzmicanja pred prividnim argumentima o „stanju uma“ i „kulturoloških normi“. Što zapravo čini ljepotu odijela? Koji su načini odijevanja bolji za čovjekovo spasenje? I što mora učiniti da bi se pokrenuo?
Usprkos veličini izazova, nada i dalje prevladava. Napokon, dva stupa trijade koja mora podržati umijeće odijevanja već su na mjestu: s Crkvenim naukom o identitetu ljudske osobe, razlikama i komplementarnosti spolova, dobrom obiteljskom životu, radu, dokolici i konačnoj svrsi svakog ljudskog života, vidimo da stup istine već čvrsto stoji. Nadalje, Crkveni jasni nauk o potrebi za čednosti, skromnosti i bratskom ljubavi, formira stup dobrote. I sad nedostaje samo treći stup, stup ljepote i zato se ova prva dva urušavaju. Ali to ne treba biti tako. Mi katolici, sinovi i kćeri najljepše kulturne baštine koju je svijet ikada proizveo, ne trebamo se zadovoljiti da se odijevamo na ružan, osiromašen način. Vrijeme je da započnemo obnovu koja je već dugo potrebna i iako ovisimo o vodstvu umjetnika i intelektualaca s dobrim ukusom, mi svi, budući da se svaki dan vježbamo u umijeću odijevanja, snosimo veliku odgovornost. I ako nam je taj zadatak pretežak, moramo se prisjetiti da je Krist obećao da će nas odijevati bolje nego ljiljane u polju samo ako ga nastavimo tražiti.
Problemi s „normalnošću“
U prethodnom poglavlju uvela sam jedan pristup odijevanju koji zovem školom normalnosti. Sada ću još istražiti probleme s tom školom misli kojoj pripadaju mnogi katolici danas. Radi sažetosti, fokusirat ću se na žensko odijevanje. Međutim, vjerujem da moja zapažanja i analiza mogu biti korisni za oba spola.
Što je škola normalnosti?
Škola normalnosti promovira „normalne“ i „aktualne“ oblike odijevanja na temelju toga da 1) oni mogu biti važni i privlačni i 2) da će oni pomoći integrirati njihove nositelje u suvremeno društvo na veću slavu Božju. Njezini pristaše su obično konzervativni katolici koji, s jedne strane, razumiju duboko značenje odijevanja, ali koji se, s druge strane, drže mišljenja da mogu biti „moderni“ i „integrirani“ umjesto „staromodni, stidljivi ili jednostavno čudni“ poput nekih od njihove katoličke braće. Odjeveni u hudice i traperice, izlizane hlače ili slatke ljetne haljine s naramenicama, oni sebe vide kao tajne agente koji stručno šire vjeru po fakultetima, uredima i kafićima.
Njihov se pristup, kažu, ne razlikuje puno od onih svetaca kroz povijest koji su prigrlili tadašnje oblike odijevanja i spasili duše usput. Luj IX. je izgledao kao srednjovjekovni kralj, Margaret Clitherow poput Elizabetanske kućanice, Terezija (prije karmela) poput kćeri male buržoazije iz Belle Époque, itd., itd. Svi su oni postali sveci, ističu učenici Škole normalnosti pa i mi možemo učiniti isto.
Problemi ispod površine
Na površini ta se škola čini vrlo razumnom. Međutim, ispod njezine privlačne fasade, ona skriva neke znatne probleme.
Kao prvo, škola normalnosti nije povijesno iskrena. Ona implicitno drži da je, što se tiče odijevanja, jedno povijesno razdoblje u biti isto kao i drugo. Škola spremno priznaje da su se naši preci odijevali drugačije, ali ne žele ni aludirati na to da su se naši preci odijevali bolje. Pristaše te škole ne priznaju da ne postojimo u istom povijesnom kontinuumu kao većina svetaca koje drže za svoje uzore.
Pa opet, čak i sekularni kritičari priznaju da se dogodio ogroman kulturološki prekid za vrijeme Prvog svjetskog rata. Taj prekid je imao razoran utjecaj na sve umjetnosti. Kao što je to opisao Reed Johnson u članku Los Angeles Times-a, „Za vrijeme i poslije Prvog svjetskog rata rascvjetani viktorijanski jezik je odnio vjetar i zamijenio ga je prozaičan žilavi i prosti stil. U likovnoj umjetnosti nadrealisti i ekspresionisti su osmislili klimave i nasjeckane perspektive i vizije razlomljenih ljudskih tijela kao iz neke noćne more i razorenih društava koje vuku prema moralnom kaosu… Cinizam prema vladajućim klasama i ogorčenje zbog ratnih pokretača i profitera dovelo je do potražnje za umjetničkim oblicima koji su bili iskreni i direktni, a manje isprepleteni retorikom i eufemizmima.“[5]
S tim cinizmom došao je duboki prezir za sve što se smatralo romantičnim, sentimentalnim, neozbiljnim; praktičnost je postala Bog.
Odjeća i industrijalizacija
Primijenjene umjetnosti poput odijevanja više se uopće nisu prepoznavale pod umjetnost, s naglaskom na ratnu praktičnost koja je ugušila svaku estetsku vrijednost. Hannah Stamler piše: „U kratkom razdoblju od četiri godine, ženska moda je postala od lepršave funkcionalna“, što ukazuje na iznenadnost promjene i prevladavajuće predrasude koje često imaju sekularisti – poglavito to da je ukrašena, a manje „praktična“ odjeća neozbiljna (ili čak, kako mnogi tvrde, sputavajuća) i traži radikalnu promjenu.[6]
Dakle, neki mogu ukazati na određene krojačke uspjehe nakon svjetskih ratova, npr. sjajne kostime Hollywoodskog zlatnog doba ili svakodnevnu eleganciju bijelih rukavica i šešira širokog oboda, ali tu se ne radi toliko o revitalizaciji odijevanja koliko o čeznutljivim odjecima boljih dana. Drastične promjene u odijevanju koje je izbljuvala seksualna revolucija u šezdesetima bile su samrtni hropac onoga što je počela puno prije.[7]
U svojoj Estetici, katolički filozof Dietrich von Hildebrand upravo stavlja trenutak prekida malo prije velikog rata: „Do početka devetnaestog stoljeća i pobjede mašina, kultura još nije bila udavljena civilizacijom… praktični život kao cjelina posjedovao je organski karakter i bio je stoga ujedinjen s posebnom poezijom života. Zbog toga je cijeli život bio prožet kulturom. Ali kako je praktični život ljudskog bića bio lišen svog organskog karaktera i postao ustrojen i stoga depersonaliziran, tako je i poezija praktičnog života bila izgubljena.“[8]
Za ilustraciju, možete se sjetiti Tolkienovog idiličnog okruga, nastanjenog ljudima koji „nisu razumjeli niti voljeli mašineriju kompliciraniju od kovačkog mijeha, vodenog mlina ili tkalačkog stana vs. Paklenog grada Isengarda metala i kotačića koji kontrolira Sarumanov um.“ [9]
S tim na umu, ne trebamo li zastati prije negoli prigrlimo oblike civilizacije koja je ugušila kulturu? Možemo li, poput Škole normalnosti, zažmiriti na povijesne činjenice i praviti se kao da umijeće odijevanja koje je prošetalo po avenijama vremena nije oštećeno postindustrijskim ideologijama? Da li bi sveci koji su bili prije nas, oni koji su rušili stabla druida i prekretali poganske oltare zaista preporučali taj pristup? Škola normalnosti nikada ne prepoznaje ta pitanja, a još se manje njima bavi.
Katolički pogled na ljepotu
Sljedeći problem sa školom normalnosti je neuspjeh da prepozna ljepotu kao objektivnu i ključnu komponentu u umijeću odijevanja. S mnoštvom pretjeranih i otrcanih fraza uvjerava žene da su lijepe iznutra i van, da samo moraju otkriti svoj „osobni stil“ da žive kao integrirane, autentične katoličke žene. Mogle bismo pretražiti svu silu objava na blogovima i prelistati mnoštvo stranica nedavno objavljenih knjiga i opet ostati nesigurni oko toga što zapravo čini lijepu odjeću.
Naravno, žene su lijepe. Svi ljudi, pa čak i oni naizgled neugledni, imaju ljepotu zbog svog ontološkog dostojanstva i, ako su kreposni, po svojoj svetosti. Ali unatoč tome, domena ljepote koja se precizno tiče umijeća odijevanja je nešto posve drugo.[10]
Ontološka i duhovna ljepota ne garantiraju vidljivu ljepotu. Osoba s lijepom dušom može imati prosto lice i nositi odvratnu odjeću. Međutim, zasigurno je prikladno i ispravno da djeca Božja nastoje nositi vidljivo lijepu odjeću ne samo kao znak poštovanja prema svojim vlastitim vidljivim tijelima (bila ona nezgrapna ili ne), već i kao način da bez riječi govore o skladu i budu u skladu sa svojim nevidljivim ljepotama. To je, po svojoj prilici, dužnost katoličkih pisaca koji se bave temom odijevanja da usmjere svoje čitatelje na lijepo odijevanje i daju im upute utemeljene na estetskim principima i pravom filozofskom shvaćanju ljepote. Na nesreću, škola normalnosti ne posjeduje takve principe niti shvaćanje.
Naši predci i ljepota
Vraćajući se ponovno povijesnim činjenicama voljela bih istaknuti nevjerojatnu intuiciju koja je vodila naše pretke (pretežno siromašne i nepismene) da proizvedu zaista prekrasnu robu. Bez pretjeranih razgovora o estetici (zasigurno bez skoro ikakvih u čitavom srednjovjekovnom periodu), nekako su uspjeli proizvesti prekrasna umjetnička djela na svim poljima, ne samo u odijevanju. Od šarmantne seljačke odore do začuđujućih postignuća renesansnih tkanina, izgleda da je sam zrak koji su udisali davao snagu za sve veće umijeće u odijevanju. Uz sve njihove ratove, gladi, pošasti i oskudice, vodeća sila je tiho uzdizala njihovu odjeću na način koji mi, u ovom razdoblju udobnosti, praktičnosti i masovne proizvodnje jedva da možemo shvatiti.
Za nas danas, odijevanje nije umjetnost koja raste organski iz doma i malih gradova kršćanstva. Radije, ono juriša na nas s tornjeva bezimenih oligarha. Izgleda kao da nemamo izbora nego prihvatiti bezoblične, „rodno neutralne“ krojeve, šlampave na gužvanje otporne tkanine, neukusne uzorke i senzualnu prijanjajuću ležernu odjeću. Možemo vidjeti tu odjeću u punom svjetlu ne samo na svakom aerodromu, sportskom kompleksu ili na benzinskoj pumpi, već i u većini restorana, škola i crkava. A to je posve novi fenomen, gdje se najbogatiji često pojavljuju najružnije obučeni. To je kao neka masovna estetska perverzija.
Ali kako smo bića stvorena na sliku i priliku Božju, trebamo težiti da odražavamo posve lijepog Boga. Muškarci i žene nanizani u ružnu odjeću (čak i s najboljim namjerama) stvaraju iluziju, prepreku istini o tome tko mi jesmo. To ne može, a da ne našteti našim vlastitim dušama i osujeti evangelizaciju.
Zašto tako malo katolika cijeni ljepotu odijevanja?
Svatko bi trebao zastati i zapitati se zašto se, ako je ljepota odijevanja tako poželjna i njezin nedostatak tako vrijedan žaljenja, više katolika ne osvijesti o nedostacima suvremene odjeće. Zaista, izgleda da čak i najpobožniji katolici ne mare zbog nedostatka ljepote u njihovom odijevanju i ne čeznu za ikakvim popravkom. Hildebrand komentira tu začuđujuću atrofiju estetske osjetljivosti. „Ljudi su se navikli na eliminaciju poezije svijeta, na mehanizaciju života, na odbacivanje ljepote, ali to ne umanjuje stvaran utjecaj koji to uništenje šarma jednog organskog, istinski ljudskog života ima na ljudsku sreću.“[11]
S obzirom na prisutnost odjeće – napokon, svaki muškarac, žena i dijete se moraju svaki dan odjenuti – nije li vrlo vjerojatno da ružnoća naše odjeće doprinosi uvelike slabostima naše sadašnjice? Neuspjeh Škole normalnosti da prizna nedostatak ljepote u suvremenoj odjeći i prividna nesvjesnost o tom propustu samo dokazuje kako je strašna postala situacija.
Moderna ljepota, ne modernistička ljepota
Ali zasigurno je, netko bi mogao ubaciti, najveća privlačnost škole normalnosti među dobronamjernim katolicima ne toliko želja da se uklope, a još manje želja da odustanu od ljepote, već radije želja da se jednostavno pomire s okolnostima u koje nas je Bog stavio. Napokon, rođeni smo u ovom razdoblju i moramo nešto nositi.
Naravno, to su valjani razlozi. Problem se javlja kada se želja za mirom pretvori u pasivno prihvaćanje i slijepu promociju modernizma i relevantnosti kao da su oni, sami po sebi, dobri. Kao da se u području estetike naše razdoblje ne razliku značajno od prethodnih razdoblja. Kao da nemamo neodloživu dužnost da se borimo protiv destruktivnog duha našeg vremena koji bi htio učiniti svijet još odvratnijim.[12] Sveci koje držimo za uzore su se držali dobroga, istinitoga i lijepoga.
Zasigurno moramo podnositi suvremenu odjeću u većoj ili manjoj mjeri, ali moramo prepoznati da se radi o „toleriranju“, a ne „prihvaćanju“ i da se u tome pozicioniramo da iskoristimo svaku priliku da popravimo tu situaciju. Ne radi se o taštini ili snobizmu ako vidimo da se ne odijevamo onako kako bismo trebali i ako se potrudimo bolje odijevati kada je to moguće. Ako ne priznamo da smo krenuli krivim putem, nikad se nećemo okrenuti i pokušati naći pravi put.[13]
Dok možda nećemo vidjeti ljepotu u srednjovjekovnom odijevanju na dvoru ili šarmu tradicionalnih nošnji ili čak u relativno zauzdanoj edvardijanskoj eleganciji obnovljenog za vrijeme naših života, svejedno možemo sijati sjemenke obnove za iduće generacije. To ne znači da ćemo posebno izabrati jedan „savršeni“ način iz povijesti i pokušati ga rekreirati. U raspravi o arhitekturi koja se može jednako dobro primijeniti na umijeće odijevanja, Hildebrand piše: „Zaista je važno reći da arhitekt ne treba oponašati u novom stilu ranija razdoblja. Ali u isto vrijeme moramo izričito naglasiti da istinski umjetnik uopće ne treba obraćati pažnju na zeitgeist. On treba kreirati zgradu u kojoj će općeniti umjetnički zahtjevi biti ispunjeni. On može koristiti razne motive, uključujući i one iz ranijih razdoblja, ali oni se mogu ubacivati u posebne ideje određene zgrade.“[14]
Što se tiče odijevanja, ne trebamo od sebe raditi povijesne imitatore, ali sigurno je da moramo učiti od naših predaka. Možemo i trebamo težiti kvaliteti pred kvantitetom, prigrliti veću formalnost i dati prednost elegantnom ukrašavanju i dekoraciji ispred praktičnosti.[15]
Kako obnoviti ljepotu odjeće
Moramo se sjetiti da je odijevanje umjetnost i da se istinska umjetnost razvija organski.[16] A to, umjesto da nas zaplaši, nam zapravo treba donijeti mir – i strpljenje. Kako zapravo živimo na neki način u kulturološkom epicentru potresa, naš glavni zadatak je ukloniti krhotine (tj. riješiti se ružne odjeće) i kultivirati zemlju za budući rast. Kultivacija uključuje potpuno ponovno procjenjivanje našeg načina života. Prvo se trebamo pitati kako se klanjamo i kako štujemo Boga. Je li liturgija kojoj prisustvujemo izvor ljepote koji nas približava Bogu i otkriva Njegovo veličanstvo? Je li ona nešto što može, sa svojih uzvišenih visina, utjecati na svaki aspekt naših života? Ili je horizontalna ravnina u kojoj ne možemo vidjeti ništa osim sebe i jednolično sivilo našeg vlastitog progona?
I pronalazimo li vrijeme za dokolicu u kojoj bismo mogli prigrliti svoju od Boga danu kreativnost, tu kvalitetu po kojoj se razlikujemo od drugih stvorenja i čini nas tako nevjerojatno bliskim Njemu? Ili ispunjavamo svoje vrijeme jeftinom razonodom poput televizije i društvenih mreža? Ako ne znamo kako napraviti jednostavnu čestitku za prijatelja ili složiti cvijeće u malu vazu, vjerojatno nikada nećemo naučiti kako zadovoljiti „općenite umjetničke zahtjeve“ umijeća odijevanja.
Iznad svega moramo biti spremni na žrtvu. Posao obnove je svakodnevni križ i odricanje od lagodnosti, udobnosti i utjehe da ćemo imati „normalan“ život. Pa opet on će donijeti novo obilje: naš Bog je velikodušan i On neće prezrjeti naše napore. Kao što umjetnica vjerske tematike Gwyneth Thomson-Briggs kaže: „Svaki put kad sam pristala podignuti križ ljepote i nositi ga, žrtva je uvećala moju ljubav i donijela veliku radost.“[17]
Molimo da sada i uvijek možemo podići svoje križeve ljepote i slijediti našeg Gospodina, izvor svake ljubavi i radosti.
Učimo od žene vrsne – Vrijeme i trud
Mnoge žene koje imaju želju unaprijediti način kako se odijevaju obeshrabre se zbog strašnih tržišnih uvjeta. Na primjer, žena koja želi nositi dražesnu suknju dok obavlja svoje dužnosti hladnog zimskog dana pretražuje trgovine i trgovinske centre, internetske stranice i trgovine rabljenom robom. Nalazi obilje tankih poliesterskih maxi suknji s kričavim uzorcima ili nekoliko jednoličnih ravnih suknji dizajna koji nikome ne laska. Ali dražesna vunena okrugla suknja ili elegantna suknja A kroja od tvida joj potpuno izmiču. Nakon mnogih sati njezinog besplodnog lova, počinje očajavati i prisiljava se pomiriti se s još jednom sumornom zimom u trapericama i trenirci.
Situacija je manje ili više jednaka za sva godišnja doba i uvjete života. Bilo da se odijevamo za nabavke ili vjenčanje, u trenutku kada žena odluči potražiti odjeću od boljih materijala ili ljepšeg dizajna nego što se to uobičajeno nudi, ona se suočava s napadnom stvarnošću da u današnjem društvu ne postoji lak način da se dođe do takve odjeće. A s tom tmurnom mišlju ona odmahuje tužno glavom i odustaje od svog pothvata. Ona se ne osjeća opravdano da ulaže više vremena u tu stvar.
Ali ja tvrdim da je opravdano da ona uloži više vremena u tu stvar. Ona ne treba misliti kako samo slijedi svoj neozbiljan hir. Koji je god instinkt potiče da traži nešto bolje, koliko god beznadno pothvat djelovao, on je zasigurno dobar pothvat. Kako sam obrazlagala u svojim prethodnim esejima, prilagođavanje potpuno „normalnom“ odijevanju nije neutralan čin. Barem ne u današnje vrijeme. To neizbježno znači prilagođavanje ružnoći i često otvorenoj nečednosti.
Iako sve duše polažu pravo na pripadnost otajstvenom Tijelu Kristovom, žene posebno uživaju povlasticu utjelovljenja Crkve (koja je ženstvena, mistična zaručnica Kristova) i simbolike njezine same biti. Ta činjenica, umjesto da zastraši žene, treba obnoviti njihov žar i ohrabriti ih da krenu ponovno u onaj pothvat. Treba samo pogledati u Knjigu mudrih izreka o Vrsnoj ženi da bi se vidjelo kako nabavljanje dobre odjeće za sebe i svoje ukućane oduzima veliki dio njezinog vremena: „Pribavlja vunu i lan i vješto radi rukama marnim… Rukama se maša preslice i prstima drži vreteno… Ne boji se snijega za svoje ukućane, jer sva čeljad ima po dvoje haljine… Sama sebi šije pokrivače, odijeva se lanom i purpurom… Platno tka i prodaje ga i pojase daje trgovcu“ (Mudre izreke 31:13, 19, 21, 22, 24).
Njezina doslovna interpretacija ističe ljudsku, i to vrlo određeno žensku, brigu svetaca i može služiti da ohrabri sve žene da donesu ljepotu u svakodnevni život. Edith Stein (sv. Tereza Benedikta od Križa) je napisala: „Dio njezine [ženske] urođeno ženstvene brige za ispravan razvoj bića koji je okružuju uključuje stvaranje okruženja reda i ljepote pogodnog za njihov razvoj.“[18]
Nepotrebno je govoriti da je odijevanje temeljni dio tog okruženja, tog reda ljepote. Naravno, struktura današnjeg društva s njegovom industrijalizacijom, sistemima masovne proizvodnje i konzumerizmom sprječava značajan povratak starih zanata koje je prakticirala žena vrsna. Kako se onda poglavlje o ženi vrsnoj odnosi na žene u današnje vrijeme? U doslovnom smislu on pokazuje da čak i u današnje vrijeme, žena može i treba posvetiti vrijeme pribavljanju odjeće za sebe i svoje ukućane.
Vrijedno je istaknuti da dok god se odijevamo na svakodnevnoj bazi trebat ćemo tome posvetiti neko vrijeme, bila ta odjeća ružna ili lijepa. Pribavljanje lijepe odjeće može zahtijevati neko vrijeme u tom procesu učenja, ali i to se može svladati. Nakon malo prakse, žene mogu naći da zbog količine online kupovine koje zapravo obavljaju (s malim proizvođačima koji proizvode robu koje nema u vodećim trgovinama) da zapravo uštede na vremenu. Više ne moraju stajati u garderobama i čekati u redu na blagajnama. Mogu samo uzeti svima mjere, pogledati tablice s veličinama i kliknuti mišem za kupovinu.
Mnoge online stranice će često imati bolju odjeću nego skupi trgovinski lanci. Također i trgovine rabljenom robom mogu imati komade odjeće vrijedne nošenja iako žene moraju biti spremne provesti neko vrijeme istražujući po stalcima da bi našle to skriveno blago. Ukratko, zadatak je utjecati na pogane oko sebe, ali toliko dugo dok su ti pogani vrijedni tog truda.
Konačno, žene koje šiju trebaju prioritizirati njegovanje te vještine i nastojati je prenijeti svojim kćerima. Na taj način one će biti naoružane sposobnošću da prekroje gotovu odjeću da bi je učinile čednijom ili ljepšom ili da načine potpuno nova i uspješna umjetnička djela. Poznajem ženu koja je šivala ljupke trudničke haljine za sebe koristeći posteljinu iz trgovine rabljenom robom i mašinu za sto dolara. Poznajem djevojku koja je pretvorila maturalnu haljinu bez leđa u čednu haljinu za bal vrijednu jedne princeze. Niti jedna nije profesionalna krojačica, ali obje su bile spremne posvetiti malo vremena i svoju od Boga danu kreativnost za umijeće odijevanja.
Ulaganje
U katoličkim krugovima gdje je obilje prave pobožnosti i velikih obitelji, često se mogu sresti žene koje nemaju običaj platiti više od dvadeset dolara na bilo koji komad odjeće. Možda su odrastale sa starijim sestrama i nosile naslijeđenu odjeću cijelo svoje djetinjstvu i sada, podižući svoje vlastite obitelji, one nastoje uštediti svaki peni da bi mogle staviti hranu na stol. One bi možda željele da mogu naći bolje materijale i krojeve za sebe i svoju obitelj, ali čini im se neoprostivo i nepromišljeno platiti sto dolara suknju u online butiku kada mogu kupiti jednu za pet dolara u trgovini rabljenom robom.
Što se toga tiče, htjela bih naglasiti da iako je to već postao klišej, načelni princip „bolje kvaliteta nego kvantiteta“ ovdje se sigurno može primijeniti. Jedna lijepa suknja je sigurno bolja nego deset ružnih. Ideja da se mora svaki dan nešto drugo odjenuti nastala je u vrijeme industrijalizacije i održavaju je samo jeftine metode proizvodnje i upotreba sintetskih vlakana. Puno je bolje uložiti u mali broj komada odjeće koji su kvalitetniji jer oni ne samo da će pridonijeti boljem umjetničkom uspjehu već će položiti i test vremena.
Uz to, štedljive žene mogu to sagledati drugačije ako prepoznaju da žena koja traži lijepu odjeću za sebe i svoje ukućane, traži za njih duhovnu hranu jednako kao i tjelesnu zaštitu za njih od vremenskih prilika. Čovjek ne živi samo od kruha već traži i duhovnu hranu i duboki osjećaj mira koji nepogrešivo donosi ljepota u svakodnevnom životu.
Odjeća je također i moćan pedagoški alat. Kao dio materijalnog svijeta koji dolazi u stalni izravan kontakt s našim tijelima, ona ima duboku moć podučiti nas utjelovljena bića tko mi jesmo. U pismu iz 1960., koje se odnosi na odjeću, kardinal Siri je istaknuo: „Od postanka svijeta, odjeća koju osoba nosi tako određuje i uvjetuje geste, stavove i ponašanje da ona nameće, izvana, određeno raspoloženje i duhovno stanje.“[19]
To razmatranje ne možemo dovoljno naglasiti. Odjeća ima moć oblikovati um. Sekularni svijet koji vode zle sile sigurno to koristi u svoju korist. Na nesreću, većina današnjih katolika to još nije shvatila i počela koristiti. Umjesto robe koja govori o lažima senzualnosti, „rodne neutralnosti“ i distopijske praktičnosti, katoličke žene trebaju nositi robu koja im pomaže shvatiti sebe u očima Božjim: ljupke haljine i suknje, ne nepraktične, ali niti samo praktične! Nepotrebno je reći, neukusna, ružna i nečedna odjeća suprotstavlja se ontološkoj vrijednosti i ljepoti nositelja/nositeljice i kao da kaže: „Nisi ni vrijedan/vrijedna nečeg boljeg.“
Kad se radi o odgoju djece preko odjeće, djevojčica kojoj je dana skupocjena garderoba će naravno postati razmažena ako je njeni roditelji ne nauče zahvalnosti i primjerenoj skrbi o njezinoj imovini. Ali djevojčica kojoj se ne daje ništa osim ružne rabljene robe bit će zbunjena na drugi način. Ona neće razviti primjeren pogled na svoje dostojanstvo u očima Božjim. Njezina ružna odjeća otežat će joj da shvati svoju vlastitu ontološku ljepotu. Ona neće naučiti kako uspješno prakticirati umijeće odijevanje, jer, poput slikara s vodenastim bojama, njezini manjkavi materijali će ometati njezinu sposobnost da stvori nešto lijepo, ostavljajući je umornom i frustriranom. Stoga je ključno da roditelji, kao primarni odgajatelji svoje djece, i svi kršćani koji trebaju svjedočiti istinu u svijetu i djelovati, da razmisle o poruci koju njihova odjeća odašilje.
Konačno, gledajući obiteljski krug izvana, trebamo priznati da ontološka ljepota koja zrači iz velikih katoličkih obitelji ushićuje kada su svi članovi dobro odjeveni. To je stoga jer vidljiva ljepota njihovog vanjskog izgleda stvara savršeni sklad s tonom ontološke ljepote koja pjeva iz njihovog jedinstva. U prevladavajućoj disonanci današnjeg svijeta koji promovira obiteljske razdore i ružnoću u svim mogućim domenama, oni stoje kao oaza obilja u goloj pustinji. Oni donose hranu nade svima koji ih vide jer oni odražavaju sliku trojedinog Boga. Iz tog razloga ulagati novac u bolju odjeću je zapravo čin velikodušnosti, djelo milosrđa, poput žene vrsne koja je „siromahu dlan svoj otvara, ruke pruža nevoljnicima“.
Smijanje budućem danu
U svim raspravama o obnovi kršćanske kulture svatko se treba suočiti sa stvarnošću križa. Za svaku ljepotu sunčeve svjetlosti na bijeloj tkanini, trakici koja vijori na vjetru, djevojkama u pastelnim haljinama poput mnoštva cvijeća u polju, potreban je trud vrsne žene koja „noću ustaje“, a to se često može činiti kao nezahvalan zadatak. Odjeća naručena preko internete neće uvijek najbolje odgovarati, stvari će se zaprljati, zgužvati ili neće izazvati željeni učinak. Bit će razočaranja i nazadovanja i kušnji da se upitate je li taj stalan trud uopće vrijedan.
Pa opet, čitamo da se žena vrsna „smije budućem danu“. Zašto se ona smije? Što je čini pobjedonosnom? Sv. Albert Veliki objašnjava da njezin smijeh proistječe iz njezine vjere u vječnu nagradu. Stoga sve – i naporno kupovanje preko interneta, sati uz mašinu, zastrašujući zadatak glačanja platna, konstantan trud uklanjanja mrlja – može postati čin vjere za ženu koja teži slaviti Boga.
Što je zamorniji zadatak, što je nedostižniji zemaljski dobitak, to ona više može vjerovati u nebesku pobjedu i smijeh u budućim danima. Ona koja je ustrajala u svom trudu da bi uzdigla umove ljudi k Nebu poniznim sredstvima koja su joj pristupačna, ona će sama biti uzdignuta da vidi Boga, a onda se više neće mučiti, već će počivati zauvijek, odjevena u Njegovu beskonačnu ljepotu.
Slika: Charles W. Hawthorne, Šivanje haljine, 1920., Wikimedia
[1] Takozvane „Vatikanske upute“ ili „Vatikanska mjerila“ sastoje se od nekoliko vrlo jasnih Vatikanskih dokumenata izdanih između 1920. i 1960. godine. Bilo da se netko s njima slaže, u potpunosti ili ne, o njima treba ozbiljno promisliti. Mogu se naći na raznim mjestima, a ovdje je dobra kompilacija na engleskom.
[2] Tema ljepote i njezine moći se provlači kroz cijelu knjigu Dostojevskog „Idiot“.
[3] Zabluda proizlazi iz pogrešne pretpostavke da su pogani zapravo imali nešto što se moglo pokvariti. Netko može ukazati na to kako nam je suvremena moda dala sintetička vlakna, rastezljive tkanine i, ukratko, sva čuda kojima se plastika može razmetati, ali treba shvatiti da je to tehnološki, ne umjetnički razvitak i da je sve to, u velikoj većini slučajeva, zapravo vrlo ružno. Tako, iz praktičnih razloga, te tehnologije možda imaju neku vrijednost, ali zabluda je misliti da su one doprinos postmoderne umijeću odijevanja, kada su, skoro u pravilu, njegovo uništenje.
[4] Dietrich von Hildebrand, Estetika, trans. Brian McNeil (Steubenville, Ohio: Hildebrand Project, 2018), vol. II, 65.
[5] Reed Johnson, “Art forever changed by World War I,” Los Angeles Times (21. srpanj 2012.).
[6] Hannah Stamler, “In Pictures: How World War I Changed Women’s Fashion,” Frieze, (19. studeni 2019).
[7] Linda Przybyszewski, The Lost Art of Dress (New York, New York: Basic Books, 2014) 191-192.
[8] Dietrich von Hildebrand, Aesthetics, prevod. Brian McNeil (Steubenville, Ohio: Hildebrand Project, 2018), vol. II, 52.
[9] J.R.R. Tolkien, Gospodar prstenova (Boston: Houghton Mifflin Company, 1994), 1, 462.
[10] Dietrich von Hildebrand Aesthetics, trans. Brian McNeil (Steubenville, Ohio: Hildebrand Project, 2018), vol. I, 75-101.
[11] Ibid., 4.
[12] Ibid., vol. II, 65-66. Ovdje Hildebrand naglašava hitan obrazovni i arhitektonski zadatak, a može se lako vidjeti kako se iste ideje mogu primijeniti na odijevanje.
„Arhitektura nije samo izražaj živog kulturnog svijeta. Ona je također izniman obrazovni zadatak današnjice radi oslobađanja zeitgesita od njegove jalove depoetizacije i mehanizacije… Zbog toga je zadatak suvremen arhitekture dosta različit od onog onih razdoblja u kojima se poezija života još razvijala bez ometanja i u kojima je bogati kulturni svijet ispunjavao svoj unutrašnji prostor. Današnja arhitektura mora se boriti protiv zeitgeista, ne preko oponašanja starijih stilova, već preko neograničene upotrebe velikih arhitektonskih ideja prošlosti da bi se stvorilo nešto novo što je hranjeno umjetničkim nadahnućima arhitekta, a ne zeitgeistom.“
[13] C.S. Lewis, Mere Christianity (Internetska arhiva, 2014).
[14] Hildebrand, op. cit., vol. II, 65.
[15] Detaljan popis svih mogućih načina za obnovu ljepote u umijeću odijevanja je izvan domašaja ovog eseja, ali nadam se o tome pisati kasnije.
[16] Ibid., 8-9.
[17] Vlč. Michael Rennier citira Gwyneth Thompson-Briggs, “Počinjući danas, evo kako učiniti svoj život ljepšim.“ Aleteia (20. veljače 2022).
[18] St. Teresa Benedicta, op. cit., 78.
[19] Giuseppe Cardinal Siri, Christian Fashion in the Teaching of the Church, ed. Virginia Coda Nunziante, trans. Brendan Young (London, United Kingdom: Calx Mariae Publishing, 2022) 99.
