Rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske Broj: U-I-4639/2014 i dr. od 19. prosinca 2023. (pdf s tim rješenjem, na linku na dnu ove stranice) Ustavni sud Republike Hrvatske je odbio prijedloge za ispitivanje ustavnosti Zakona o životnom partnerstvu osoba istog spola („Narodne novine“ broj 92/14. i 98/19.) koje su 2014. godine podnijeli Petar Marija Radelj iz Zagreba, Apologetska udruga blaženi Ivan Merz (nakladnik portala „Katolik.hr“) i Udruga „U ime obitelji“ (inicijator Referenduma za obitelj iz 2013 godine).
Ustavni sud Republike Hrvatske smatra da niti jedna od odredbi tog zakona – kojim se definira „zajednica obiteljskog života dviju osoba istog spola“ (čl. 2. i 3. Zakona o životnom partnerstvu osoba istog spola; u daljnjem tekstu: ZoŽPOIS) nije nesukladna odredbama Ustava Republike Hrvatske – koji nakon “Referenduma za obitelj“ iz prosinca 2013. god sadržava u čl. 62. odredbu da je brak životna zajednica muškarca i žene. Doista, citirajmo taj članak Ustava u cijelosti:
Članak 62.
Obitelj je pod osobitom zaštitom države.
Brak je životna zajednica žene i muškarca.
Brak i pravni odnosi u braku, izvanbračnoj zajednici i obitelji uređuju se zakonom.
Doista, mogli bismo konstatirati da je prosječnom govorniku hrvatskog jezika jasno da su izraz „životna zajednica“ iz čl. 62. Ustava Republike Hrvatske i izraz „životno partnerstvo“ iz ZoŽPOIS – očigledni sinonimi. A i termin „zajednica obiteljskog života“ iz ZoŽPOIS se posve očigledno odnosi na pojavnost koja se regulira u čl. 62. Ustava Republike. U nastavku ćemo pogledati kakve je argumente Ustavni sud Republike Hrvatske iznio za svoj zaključak kako baš ništa u ZoŽPOIS ne kolidira s važećim tekstom Ustava Republike Hrvatske.
U srpnju 2014. godine smo na našoj web-stranici prezentirali prijedlog Apologetske udruge blaženi Ivan Merz za ispitivanje ustavnosti ZoŽPOIS. Iz tog našeg prijedloga ćemo citirati neke argumente:
„Predlagatelj smatra taj zakon u cijelosti neustavnim zbog nesukladnosti sa odredbom o braku kao životnoj zajednici žene i muškarca iz čl. 62. st. 2. Ustava RH (ustavni referendum iz 2013. godine). ‘Životno partnerstvo’ iz pobijanog zakona je samo drugo ime za brak – slično kao što je ‘obitelj’ u današnjem Obiteljskom zakonu samo drugo ime za ‘porodicu’ iz bivšeg Zakona o braku i porodičnim odnosima (ili da su današnji ‘bračni drugovi’ posve isto što i ‘supružnici’ iz ZBPO; da su današnji ‘posvojitelj i posvojenik“ posve isto što i nekadašnji ‘usvojitelj i usvojenik’; da je današnji ‘skrbnik’ posve isto što i nekadašnji ‘staratelj’): zakonodavac naprosto pokušava jednim poigravanjem sa terminima izigrati volju naroda kao ustavotvorca iz ustavnog referenduma iz 2013. godine… Da je ‘životno partnerstvo’ isto što i brak, proizlazi posve nesumnjivo iz odredbe čl. 74. Zakona o životnim partnerstvima, gdje se ‘životno partnerstvo ili brak’ sklopljen u drugim članicama Europskog gospodarskog prostora izjednačavaju s pravima iz – braka. Ovdje nije posrijedi lapsus autora zakonskog teksta: očito je i predlagatelju zakona i zakonodavcu posve jasno da je ‘životno partnerstvo’ odredbama ZŽP posve izjednačeno sa brakom – uz nekoliko iznimki u kojoj se istospolnim partnerima daje veća prava nad djecom preostalog partnera, nego što bračni drugovi inače imaju nad djecom osobe s kojom su ušli u brak (v. čl. 40. – 42)“
„U Obrazloženju uz Konačni prijedlog zakona o životnom partnerstvu od 26. lipnja 2014. godine 2014. (Hrvatski sabor, P.Z. 584; kod Vlade RH Klasa: 022-03/13-01/296, Urbroj: 50301-09/09-14-6) izrijekom objašnjava Vlada RH kao predlagatelj zakona da: ‘Konačni prijedlog zakona sadrži konkretne odredbe kojima istospolnim zajednicama pruža ona prava koja u Republici Hrvatskoj uživaju i heteroseksualne zajednice. Izjednačavajući istospolne zajednice života s heteroseksualnim zajednicama u pogledu konkretnih životnih prava, neophodnih za uspješno funkcioniranje stabilne emocionalne zajednice zajedničkog života dviju osoba (bez obzira na njihovu seksualnu orijentaciju). Konačni prijedlog zakona je odgovorio i na konvencijski zahtjev zabrane diskriminatornog postupanja prema stabilnim emocionalnim zajednicama života istospolnih partnera’. (citat sa str. 29. Konačnog prijedloga). Usporedbom odredbi Zakona o životnom partnerstvu s odredbama Obiteljskog zakona jasno je da su ‘heteroseksualne zajednice’ s kojima se izjednačavaju istospolne zajednice – brakovi, a ne izvanbračne zajednice heteroseksualnih osoba.“
„…čl. 12. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda … posve izričito govori o braku kao zajednici muškarca i žene… službeno obrazloženje Povelje Europske unije (2007/C 303/02, Službeni list Europske unije, C 303/21 od 14. prosinca 2007.) gdje se uz čl. 9. Povelje obrazlaže: ‘Ovaj članak se temelji na članku 12. Konvencije … Izričaji u članku modernizirani su kako bi pokrili slučajeve u kojima nacionalno zakonodavstvo priznaje aranžmane različite od braka (arrangements other than marriage) za osnivanje obitelji. Ovaj članak niti zabranjuje niti nameće priznavanje statusa braka zajednicama osoba istog spola. Ovo je pravo stoga slično onome koje priznaje Konvencija, ali njegov okvir može biti širi kad to propisuje nacionalno zakonodavstvo… u presudi Vallianatos i dr. protiv Grčke od 07.11.2013. god. … tumači Europski sud za ljudska prava da je država ispunila zahtjeve iz toč. 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ukoliko izjednači istospolne zajednice u pravima sa izvanbračnim zajednicama heteroseksualaca – te da ne postoji obveza Države da izjednači istospolne zajednice s brakom; dapače se u presudi Vallianatos i dr. protiv grčke izrijekom potvrđuje ranije stajalište iz slučaja Schalk i Kopf protiv Austrije (presuda u slučaju br. 30141/04 od 24. lipnja 2010. godine, v. osobito toč. 61. – 63. i 101. – 103.) da država ne povrjeđuje Konvenciju ukoliko ne osigura onakva prava kakva se priznaju heteroseksualcima u braku, za osobe u istospolnim zajednicama. Svoje stajalište iz slučaja Schalk i Kopf protiv Austrije izričito potvrđuje ESLJP i u najnovijoj presudi u slučaju Hämäläinen protiv Finske (presuda u slučaju br. 37359/09 od 16.07.2014.); tu sud izrijekom upućuje: ‘Sud naglašava da čl. 12. Konvencije predstavlja jedan lex specialis u pogledu prava na sklapanje braka. On osigurava temeljno pravo jednog muškarca i žene da sklope brak i zasnuju obitelj. Čl. 12. izrijekom propisuje da brak mora biti uređen nacionalnim zakonodavstvom. On sadržava u sebi tradicionalni koncept braka između muškarca i žene (v. Rees v. Ujedinjenog Kraljevstva, citiran gore u toč. 49). Makar je istina da su neke države članice proširile brak na partnere istog spola, čl. 12. se ne može tumačiti kao da bi nametao obvezu na države članice da odobre pristup braku parovima istog spola (v. Schalk i Kopf V. Austria, citiran gore u toč. 63.).’“
„Iz cjelokupnog konteksta političke rasprave koja je prethodila donošenju Zakona o životnom partnerstvu osoba istog spola proizlazi posve jasnim, da je trenutna saborska većina – koja se na ustavnom referendumu iz 2013. godine vrlo odlučno zauzimala PROTIV referendumskog pitanja, ustrajući vrlo ogorčeno uz najsuvremeniju varijantu sekularističkog svjetonazora kojoj pripadnici saborske većine listom pripadaju – donijela taj zakon u očitom prkosu volji naroda izraženoj na ustavnom referendumu, sa banalnim (i demokratski insuficijentnim) stavom ‘vidjet ćete vi čija će biti zadnja’. Pri tome se taj ‘vi’ – odnosi na hrvatski politički narod koji je iskoristio mogućnost da putem referenduma uzme ulogu ustavotvorca u svojoj vlastitoj državi… Hrvatski narod – kao ustavotvorac na ustavnom referendumu iz prosinca 2013. god. – posve je nedvosmisleno bio ZA zadržavanje dosadašnjeg uređenja braka, kakvo postoji od početaka civilizacije i kojega možemo iščitati u odredbama čl. 3. i čl. 24. st. 1. Obiteljskog zakona iz 2003. godine. Zakon o životnim partnerstvima osoba istog spola je u očitoj i teškoj koliziji sa odredbom čl. 62. Ustava RH: naprosto se umjesto izraza ‘brak’ koristi izraz ‘životno partnerstvo’; pri čemu ima ‘životno partnerstvo’ pravne učinke izjednačene sa brakom. U dovoljno sličnoj stvari, Ustavni sud RH je u toč. 5. svoje odluke Broj: U-II-1118/2013 od 22. svibnja 2013. godine izrijekom uputio: ‘Naziv akta u kojemu je propis sadržan ne utječe na njegovu pravnu prirodu’“
„Predlagatelj smatra da bi se donošenjem Zakona prema odredbama sadržanim u Nacrtu grubo ugrozila sloboda savjesti koju jamči č l. 40. Ustava Republike Hrvatske, jer se ne predviđa pravo na prigovor savjesti onim matičarima, sucima, socijalnim radnicima i drugim osobama koje bi u obavljanju službene dužnosti mogle biti pozvane da uređuju pitanja istospolnih ‘životnih zajednica’, a kojima vjerska ili filozofska uvjerenja brane pomaganje u ostvarivanju takvih životnih odnosa, koje znatan dio građana Republike Hrvatske smatraju moralno neprihvatljivim. Podnositelj skreće pozornost Ustavnom sudu da pozitivni zakoni izrijekom osiguravaju pravo na prigovor savjesti u cijelom nizu svjetonazorski prijepornih pitanja – tako primjerice u pogledu umjetne oplodnje čl. 44. Zakona o medicinski pomognutoj oplodnji, a u pogledu drugih medicinskih zahvata čl. 3. Zakona o sestrinstvu i čl. 20. Zakona o liječništvu. Znamo da se čak i kod takvih jamstava – na koji se u praksi doista poziva vrlo veliki broj medicinskih djelatnika – medicinski zahvati poput pobačaja bez osobitih poteškoća osiguravaju onim pacijentima koji ih traže. Nema razloga misliti da se ne bi pronašlo dovoljno matičara, socijalnih radnika i sudaca koji bi bili spremni sudjelovati u procedurama vezanima uz istospolne zajednice… Osobito je opasno dovođenje hrvatskih sudaca u situaciju da moraju djelovati protivno vjerskom moralu, da zapravo moraju javno nijekati svoju vjeru, ukoliko žele ostati suci: iz životnog iskustva je poznato da su ljudi skloni komfornijim izborima (a to bi za suca prije bilo da sudjeluje u posvajanju / davanju djeteta na partnersku – roditeljsku skrb, nego da napusti sudačku službu), a da su nakon takvog komfornijeg izbora ljudi iznimno skloni akomodirati svoj svjetonazor na način da on odgovara njihovom izboru. Na takav način možemo dobiti čitav jedan novi naraštaj sudaca koji će imati bitno drugačije ideje o životu, o moralu i o etici, nego što ga ima narod u cjelini. Predlagatelj drži da će se suci Ustavnog suda lako podsjetiti na vremena jugoslavenske komunističke vladavine, kada smo u Hrvatskoj svjedočili posve sličnoj situaciji: naime u doba kada je premoćna većina pravosudnih dužnosnika (i policajaca, rukovodilaca u gospodarstvu, novinara …) javno iskazivalo svoju privrženost ateizmu i komunističkoj ideologiji, u jednom narodu gdje je na popisima stanovništva najveći broj ljudi deklarirao svoju pripadnost stanovitoj vjerskoj zajednici – ali je svoje ideje o životu imalo držati ‘za po doma’, dok je društvo djelovalo onako kako je to htjela manjina koja je dijelila ideje sa tadašnjim sucima i policajcima – tj. iz vremena kada je sekularizam bio državna ‘vjera’ (o sekularizmu kao vjerskom nazoru, tj. ‘filozofskom uvjerenju’, v. u toč. 58. i 78. presude ECHR – Veliko vijeće br. u slučaju Lautsi i dr. protiv Italije). Da ovo podsjećanje na vrijeme komunizma u kontekstu govora o istospolnim zajednicama – kao proizvodu najsuvremenije ljevičarsko/neoliberalne ideologije – nije promašeno, možemo već vidjeti na živim primjerima iz zemalja sa sličnim zakonskim rješenjima: tako npr. na slučaju Kanade, gdje u svibnju 2011. godine sportski (!) novinar Damian Goddard dobiva otkaz na TV – stanici ‘Rogers Sportsnet’ jer se usudio javno izjaviti da on smatra brakom jedino vezu između muškarca i žene – tj. izraziti točno onakvo mišljenje, kakvo je na ustavnom referendumu iz prosinca 2013. godine izreklo dvije trećine Hrvata.“
Na ovom mjestu vrijedi opaziti okolnost – da ništa od ovih razloga nije iznijeto u obrazloženju rješenja Ustavnog suda. Suprotno zahtjevima koje Ustavni sud stavlja pred hrvatske sudove čije odluke preispituje, Ustavni sud u točkama 13.-15- obrazloženje rješenja Broj: U-I-4639/2014 i dr. izlaže o argumentima sva tri podnositelja o neustavnosti odredaba ZoŽPOIS tek ovoliko:
1) Prigovori izneseni u prvom prijedlogu
- U prvom prijedlogu predlagatelj u bitnome upire na to da je ZoŽPOIS:92/14-98/19 u nesuglasnosti s izmjenom Ustava izvršenom na „pravom narodnom ustavotvornom referendumu“, te upire na to da nije poštovana propisana procedura u donošenju tog zakona.
2) Prigovori izneseni u drugom prijedlogu
- U drugom prijedlogu predlagateljica u bitnome upire na to da je ZoŽPOIS:92/14- 98/19 u nesuglasnosti s izmjenom Ustava izvršenom na „pravom narodnom ustavotvornom referendumu“, ističe da je tim zakonom dovedeno u pitanje pravo osoba koje obavljaju javne službe na slobodu savjesti i vjeroispovijesti, te da u pogledu djece daje životnim partnerima prava veća od prava zajamčenih osobama u braku i izvanbračnoj zajednici.
3) Prigovori izneseni u trećem prijedlogu
- U trećem prijedlogu predlagateljica u bitnome upire na to da je ZoŽPOIS:92/14- 98/19 u nesuglasnosti s izmjenom Ustava izvršenom na „pravom narodnom ustavotvornom referendumu“, ističe da je tim zakonom dovedeno u pitanje pravo osoba koje obavljaju javne službe na slobodu savjesti i vjeroispovijesti.
Svi razlozi iz prijedloga Apologetske udruge „blaženi Ivan Merz“ obuhvaćeni su dakle u onoj jednoj rečenici kojom se opisuje prigovore iznesene „u drugom prijedlogu“.
U nastavnom dijelu rješenja Broj: U-I-4639/2014 i dr. Ustavni sud uopće ne opovrgava razloge predlagatelja, kakva je inače praksa Ustavnog suda RH i kakva je praksa Europskog suda za ljudska prava s kojom naš ustavni sud usklađuje način svojega postupanja. Odlučio je naprotiv, Ustavni sud u jednom „nesmetanom izlaganju“ reći ono što već smatra prikladnim o pravima istospolnih parova u Hrvatskoj i Europi.
Takva težnja da zanemari „smetnje“ predlagatelja uopće nije sukladna dobroj ustavnosudskoj praksi. Uostalom, ništa ne brani Ustavnom sudu da prije ili nakon što iznese protuargumente tvrdnjama predlagatelja nadoda neke svoje dodatne argumente koje smatra važnima.
Mogli bismo se nadati da je onda Ustavni sud – tako nesmetan zanovijetanjima 3 predlagatelja – barem uvjerljivo iznio razloge zašto smatra da odredbe ZoŽPOIS nisu u protivnosti s odredbom čl. 62. Ustava RH – gdje je odlukom hrvatskog narod kao ustavotvorca 2013. god. zapisana odredba da je brak isključivo životna zajednica između jednog muškarca i jedne žene.
Svoje razloge zašto ZoŽPOIS ne smatra u protivnosti s odredbom čl. 62. Ustava RH (Ustavni sud taj članak enumerira – različito od Hrvatskog sabora – kao čl. 61. Ustava) iznosi u točki 33. i 34. obrazloženja svojega rješenja.
Ne bi bilo posve pošteno reći da su ti razlozi nedostatni, a da se ne navede koji je sadržaj tih razloga Ustavnog suda (kao što to čini Ustavni sud s razlozima svih triju predlagatelja: eto bit ćemo tu malo više fer od Ustavnog suda RH). Evo, kao ispravni način citiranja upotrijebit ćemo – cjelovito i doslovno citiranje:
„33. Ustavni sud ponavlja da brak i obiteljski život nisu istoznačnice i nisu istovjetni pravni instituti.
Nadalje, Ustavni sud ističe da je člankom 61. stavkom 1. Ustava propisana pozitivna obveza države u pogledu posebne zaštite obitelji, pri čemu sadržaj pojma obitelji nije ograničen na njegovo tradicionalno shvaćanje, dok je stavkom 3. navedenog članka Ustava propisana pozitivna obveza države da zakonom uredi pravne odnose u obitelji.
U tom smislu Ustavni sud opetovano naglašava da je, u smislu članaka 3., 14. i 35. Ustava, zaštita spolnog i rodnog diverziteta, kao i prava svih osoba, neovisno o spolu i spolnom opredjeljenju, na poštovanje i pravnu zaštitu njihova osobna i obiteljskog života i njihova dostojanstva, trajna vrijednost hrvatske ustavne države.
Ustavni sud ističe da u ostvarenju prava na obiteljski život istospolni parovi, dijeleći zajednički život, imaju iste potrebe u smislu uzajamne podrške i pomoći kakve imaju i parovi različitog spola.
Ipak, obiteljski život istospolnih parova iako kvalitativno jednako vrijedan obiteljskom životu parova različitog spola, svoju pravnu pojavnost i zaštitu ne mora nužno ostvarivati putem instituta braka, već to može ostvariti drugim pravno priznatim institutima (oblicima) kao što su građanska zajednica ili registrirano partnerstvo.
- Donoseći ZoŽPOIS:92/14-98/19 Republika Hrvatska pridružila se velikom broju država članica Europske unije koje su provele pravne akte Europske unije i odazvale su se preporukama i pozivima Europskog parlamenta, kao i velikom broju država članica Vijeća Europe koje su se odazvale preporukama i pozivima Parlamentarne skupštine Vijeća Europe i Odbora ministara, te pravno priznale i pružile istospolnim parovima zaštitu njihova obiteljskog života.
Imajući u vidu da je člankom 61. stavkom 2. Ustava, pristup braku, kao jednom od pravnih oblika obiteljskog života, u hrvatskom pravnom sustavu ograničen na heteroseksualne parove, zakonodavac je, po ocjeni Ustavnog suda, ispunjavajući svoju pozitivnu obvezu propisanu člankom 61. stavcima 1. i 3. Ustava, obiteljske odnose istospolnih parova uredio ZoŽPOIS-om:92/14-98/19.
Slijedom navedenog, Ustavni sud utvrđuje da ZoŽPOIS:92/14-98/19 nije u nesuglasnosti s člankom 61. stavkom 2. Ustava.
Ustavni sud ocjenjuje, imajući u vidu da zakonodavac nije obvezan na potpuno istovjetan način urediti obiteljske odnose parova osoba različitog spola i istospolnih parova, da razlike u pravnom uređenju braka i registriranog životnog partnerstva (dva pravna instituta putem kojih se ispoljava obiteljski život), a na koje upiru predlagatelji u svojim prijedlozima, ne dovode do materijalne neustavnosti članaka 7. – 12., 23. i 38. ZoŽPOIS-a:92/14-98/19.
Također, u odnosu na priznanje u Republici Hrvatskoj pravnih učinaka (formalnog i neformalnog) životnog partnerstva ili braka parova istog spola sklopljenog u skladu s propisima drugih država, u odnosu na odobrenje prava na stalan boravak u Republici Hrvatskoj, pristupa pravima i povlasticama koji ulaze u opseg jamstva temeljne slobode kretanja unutar Europskog gospodarskog prostora, mogućnosti ostvarivanja prava na azil, stjecanje hrvatskog državljanstva i prava i obveza osoba na izvršavanju kazne zatvora (članci 73. – 78. ZoŽPOIS-a:92/14-98/19), Ustavni sud ocjenjuje da je time Republika Hrvatska dodatno ispunila obveze koje proizlaze iz Direktive 2003/86 i Direktive 2004/38, i odazvala se preporukama i pozivima Europskog parlamenta i Parlamentarne skupštine Vijeća Europe i Odbora ministara.
Time je zakonodavac ujedno osigurao nedvojbenu pravnu zaštitu osobnog i obiteljskog života kao i dostojanstva osoba istospolne orijentacije koje borave u Republici Hrvatskoj, a životno partnerstvo ili brak su sklopile u skladu s propisima drugih država.
Stoga, Ustavni sud ocjenjuje da posljedica prihvaćanja pravnih učinaka životnog partnerstva ili braka osoba istog spola sklopljenog u skladu s propisima drugih država nije materijalna neustavnost članaka 73. i 74. ZoŽPOIS-a:92/14-98/19.“
Kada smo eto, posve temeljito (doslovno) naveli sve razloge Ustavnog suda o pitanju (ne)sukladnosti odredaba ZoŽPOIS s ustavnom odredbom da je brak životna zajednica „muškarca i žene“ (iznosi u preostalom dijelu presude Ustavni sud primjere raznih država koje su zakonom propisale sklapanje istospolnih brakova, i razne europske akte kojima se poziva na zaštitu prava istospolnih osoba; što sve zapravo uopće nije u izravnoj vezi s pitanjem postoji li u Ustavu RH zabrana „homo braka“ ili ne postoji) – smijemo ustvrditi da su argumenti Ustavnog suda izrazito slabi. Naime, ako nam je jasno da je „životno partnerstvo osoba istog spola“ uređeno u ZoŽPOIS kao potpuni pravni ekvivalent za „brak muškarca i žene“ (kako to ZoŽPOIS izričito propisuje, na čak 22 različita mjesta) onda je uspostava takvog pravnog ekvivalenta – puko izvrdavanje, e kako se ne bi poslušalo riječ Ustava RH. Nije šija nego vrat… Kada bi ovo mogao biti standard ustavnosudskog odlučivanja o neusklađenosti zakona s Ustavom – ne bi niti jedan propis bio proglašen neustavnim.
U pogledu razloga Ustavnog suda o argumentima drugih predlagatelja – možemo reći da oni zvuče učeno i službeno, ali naprosto ne znamo kakve to argumente Ustavni sud pobija. Pretpostavimo tek, da Ustavni sud ima dobar razlog da ih prešuti: ako nisi baš siguran sa svojim razlozima, dopusti čitatelju da misli da su sigurno bolji od onih koje iznosi predlagatelj.
U barem jednom detalju, čak i takav uvid u samo jednu stranu argumentacije (naime u argumente ustavnog suda) povodom prijedloga Petra Marije Radelja o važnoj povredi Saborskog poslovnika u postupku donošenja zakona – otkriva da Ustavni sud nije u stanju navesti dovoljno uvjerljive razloge za svoju odluku. U toč. 23. obrazloženja Rješenja, iznosi Ustavni sud ocjenu „…da utvrđenje predsjednika Sabora prema kojem za prihvaćanje navedenih amandmana nije glasovala potrebna većina zastupnika nije dovedeno u pitanje prigovorima iznesenim u prvom prijedlogu, te kako činjenica da predsjednik Sabora nije objavio točan broj glasova za, protiv i suzdržanih o tim amandmanima ne dovodi do formalne neustavnosti ZoŽPOIS-a. Nadalje, iz prijepisa fonograma tijeka 13. sjednice Sabora razvidno je da amandman broj VII. (kojim se predlaže brisanje riječi “obiteljskog” u članku 6. stavku 2.) nije raspravljen i o njemu se nije glasovalo, nego je umjesto njega sadržajno raspravljen i glasovalo se o amandmanu broj VIII. kojim je predloženo članku 6. dodati stavak 4. (priziv savjesti)… predlagatelj amandmana do završetka rasprave nije stavio primjedbu predsjedniku Sabora da se umjesto o podnesenom amandmanu VII. sadržajno raspravljalo i glasovalo o podnesenom amandmanu VIII., te zatražio da se navedeni propust ispravi prije stavljanja na glasovanje konačnog prijedloga ZoŽPOIS-a. Slijedom navedenog, Ustavni sud ocjenjuje da navedena povreda poslovnika nema za svoju posljedicu formalnu nesuglasnost ZoŽPOIS-a s Ustavom.“ Uglavnom s ovim „dosađivanjem“ o proceduri (proceduralni prigovori su uvijek dosadni – ali uvijek važni) donošenja zakona, nije Ustavni sud bio u stanju izaći na kraj: vidimo da se nije glasovalo o jednom od amandmana, za drugi ne znamo koliko je bilo glasova „ZA“ i „PROTIV“. Nagađam da bi neki drugi sastav Ustavnog suda zbog ovakvih razloga ukinuo zakon i vratio ga Saboru – pa neka ga Sabor ponovo donese u istom tekstu, ako su ova dva amandmana koje je 2014. godine predlagao HDZ (tada je u Saboru većinu imala SDP-ova koalicija) u međuvremenu prestala biti važna.
U gore sadržanom izvodu iz prijedloga Apologetske udruge „bl. Ivan Merz“ iz 2014. god. spomenuli smo dio gdje se ukazuje da nema opravdanog razloga da se odredbama ZoŽPOIS isključuje pravo na priziv savjesti – koje je izričito zajamčeno odredbom čl. 40. Ustava RH (opaska: jedan od amandmana HDZ-a iz 2014. god., koje se spomenulo u prethodnom odlomku, bio je usmjeren na zaštitu prava na priziv savjesti). Ustavni sud u toč. 35. obrazloženja svojega rješenja konstatira da su prava istospolnih osoba u koliziji s pravom državnih službenika i sudaca na slobodu savjesti zajamčenu ustavom, ali smatra da u takvoj koliziji prava istospolnih osoba – naime „zabranu diskriminacije propisanu člankom 14. stavkom 1. Ustava i jamstvo štovanja i pravne zaštite obiteljskog života i dostojanstva osoba koje čine te parove propisano člankom 35. Ustava“ – imaju veći značaj; stoga da je u takvoj koliziji prikladno ograničiti državnim službenicima i sudcima pravo na slobodu savjesti.
I opet, ovo bi nam se činilo dosta snažnim argumentom ako ne bismo pred sobom imali tekst prijedloga – u kojem se iznose gore već citirani razlozi gdje
„Podnositelj skreće pozornost Ustavnom sudu da pozitivni zakoni izrijekom osiguravaju pravo na prigovor savjesti u cijelom nizu svjetonazorski prijepornih pitanja – tako primjerice u pogledu umjetne oplodnje čl. 44. Zakona o medicinski pomognutoj oplodnji, a u pogledu drugih medicinskih zahvata čl. 3. Zakona o sestrinstvu i čl. 20. Zakona o liječništvu. Znamo da se čak i kod takvih jamstava – na koji se u praksi doista poziva vrlo veliki broj medicinskih djelatnika – medicinski zahvati poput pobačaja bez osobitih poteškoća osiguravaju onim pacijentima koji ih traže. Nema razloga misliti da se ne bi pronašlo dovoljno matičara, socijalnih radnika i sudaca koji bi bili spremni sudjelovati u procedurama vezanima uz istospolne zajednice… Osobito je opasno dovođenje hrvatskih sudaca u situaciju da moraju djelovati protivno vjerskom moralu, da zapravo moraju javno nijekati svoju vjeru, ukoliko žele ostati suci: iz životnog iskustva je poznato da su ljudi skloni komfornijim izborima (a to bi za suca prije bilo da sudjeluje u posvajanju / davanju djeteta na partnersku – roditeljsku skrb, nego da napusti sudačku službu), a da su nakon takvog komfornijeg izbora ljudi iznimno skloni akomodirati svoj svjetonazor na način da on odgovara njihovom izboru. Na takav način možemo dobiti čitav jedan novi naraštaj sudaca koji će imati bitno drugačije ideje o životu, o moralu i o etici, nego što ga ima narod u cjelini.“
Uglavnom, Ustavni sud nije u Rješenju dao niti jedan protuargument tim razlozima iz Prijedloga. U nedostatku boljih razloga – koje je morao ponuditi Ustavni sud odbijajući Prijedlog – smatrati ćemo razloge iz Prijedloga uvjerljivima i pravilnima.
I konstatirati da se Ustavni sud Republike Hrvatske upustio ne samo u „izvrdavanje“ ustavne odredbe o braku kao životnoj zajednici muškarca i žene, nego i u ozbiljno ugrožavanje prava na slobodu savjesti i vjeroispovijedi.
Odluku Ustavnog suda možete pročitati u cijelosti ovdje.
Autor: Dario Čehić
Slika: zgrada Ustavnog suda Republike Hrvatske, Wikimedia commons
