Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.

Vidljivost žrtvenog karaktera svete mise u tradicionalnom obredu

Objavljeno: 16. listopada 2017.
Kategorija: Prenosimo

Vjerujem da je općenito poznata klasična liturgijska zakonitost: Lex orandi lex credendi; naime, Crkva svojom liturgijom izražava što vjeruje. Posve je jasno kako su već od početka poklad vjere i bogoslužno slavlje tvorili živu cjelinu: s jedne se strane radi o svijesti da smo otkupljeni žrtvom Gospodina našega Isusa Krista na križu; s druge strane, učinkovitost te žrtve priopćuje se i primjenjuje na vjernike svih vremena u slavljenju sakramenata. Među njima najznačajnije mjesto zauzima presveta Euharistija ili sveta Misa, budući da se u njoj — na način nekrvne žrtve, djelovanjem zaređenoga službenika Crkve, pod prilikama kruha i vina — uprisutnjuje ta ista žrtva Krista koji se prinosi Ocu za naše spasenje, a Njegove se zasluge primjenjuju na one koji s ispravnom nakanom sudjeluju u Euharistiji.

Uzimajući ovo u obzir, možemo zaključiti da svi pojedini obredi koji okružuju sakramentalno slavlje moraju, koliko je god moguće, izraziti i očitovati stvarnost koja se proslavlja i čvrstom vjerom ispovijeda. U tome kontekstu spominjemo Tridentski sabor koji, na temelju obreda što se slavio već stoljećima ranije, želi podrobno izreći srž euharistijske vjere, osobito sučelice krivovjerju samozvanih reformatora. Posve je razvidno da se u takvim okolnostima nije pomišljalo konstruirati nešto novo, nego se htjelo mirno razložiti vjeru koja se već spontano živjela u slavljenju Mise. Ukoliko ovaj Sabor, primjerice, ponovno potvrđuje nauk o transupstancijaciji (DH 1642) izložen kod sv. Tome Akvinskoga, pritom se uopće ne osjeća potreba za uvođenjem nekoga novog obreda koji bi još snažnije naglašavao ovu istinu; već postojeći obred dovoljno je snažan; štoviše, upravo je taj obred poslužio sv. Tomi kao temelj na kojemu će izgraditi teološko promišljanje transupstancijacije.

Katolički nauk o Euharistiji

Načinimo sažetak nauka o presvetoj Euharistiji kako ga je 1551. godine utvrdio Tridentski sabor: nakon pretvorbe kruha i vina Gospodin je istinski, stvarno i bitno (vere, realiter, substantialiter) prisutan pod tim prilikama (DH 1636), i to snagom riječi, »ex vi verborum« (DH 1640). Ovaj je sakrament duhovna hrana naših duša, zaštita od grijeha, zalog crkvenoga jedinstva i buduće slave (DH 1638). Euharistija stvarno sadržava Gospodina i prije nego što se dijeli prilikom pričešćivanja (DH 1639), i to u punini Njegovoga božanstva i čovještva, pod svakom od prilika (DH 1641).

Jedanaest godina kasnije, 1562., objavljen je Dekret o presvetoj misnoj žrtvi. Pralik okajničke žrtve za grijehe nalazi se u starozavjetnome svećenstvu (DH 1739), ali svoju spasenjsku učinkovitost dobiva tek po žrtvi jedinoga Velikog svećenika, Isusa Krista, koji nas je otkupio prinoseći sebe Ocu, i to »morte intercedente«, tako da je nastupila smrt (DH 1740; usp. Heb 7, 27). Zbog toga je Isus Krist ustanovio vidljivu žrtvu, kao što to i zahtijeva ljudska narav, da bi uprisutnjivao jedincatu žrtvu križa i primjenjivao njezine zasluge na grješnike svih vremena, kako bi im grijesi bili oprošteni (DH 1740). U toj žrtvi On prinosi sama sebe po djelovanju Crkve, po svećenicima, u vidljivim znakovima, u spomen-činu prolijevanja svoje Krvi (DH 1741). Zbog toga On sam djeluje u tome nekrvnom prinošenju, bez obzira na nedostojnost crkvenih služitelja (DH 1742). Na posljetku, evo i točke koja je za nas ovdje najznačajnija: »Budući da je u ovoj božanskoj žrtvi, koja se proslavlja u Misi, sadržan i žrtvovan, na nekrvni način, onaj isti Krist koji je jednom prinio samoga sebe na žrtveniku križa na krvni način, ovaj sveti Sabor naučava da je ta [misna] žrtva doista pomirbena… Naime, ista je Žrtva onaj koji je jednom prinio sama sebe na križu i onaj koji sada vrši prinos po služenju svećenika, ali na drukčiji način« (DH 1743).

Isti ovaj nauk ukratko sažima Pio XII. u svojoj enciklici Mediator Dei 1947. godine: žrtva oltara jest istinsko i pravo žrtvovanje kojim Veliki svećenik čini ono što je nekoć učinio na križu, prinoseći samoga sebe Ocu kao najugodniju žrtvu, međutim na drukčiji način: »Na križu je u potpunosti prikazao sama sebe i svoje trpljenje… No na oltaru, zbog [sadašnjega] proslavljenog stanja njegove ljudske naravi, „smrt njime više ne gospoduje” (Rim 6, 9), te nije moguće prolijevanje krvi. Međutim, po odredbi božanske mudrosti, žrtvovanje našega Otkupitelja pokazuje se na stanoviti čudesan način per externa signa, quae sunt mortis indices (vanjskim znakovima koji upućuju na smrt)… Naime, euharistijske prilike, pod kojima je On prisutan, označuju žrtveno odjeljivanje tijela i krvi« (DH 3848).

Obredni znakovi

Moramo se zaustaviti na ovome mjestu. Svaki je sakrament djelatan znak stvarnosti koju sadržava i milosti koju udjeljuje. Tako i obred svete Mise mora vidljivim znakovima i ceremonijama označavati stvarnost koja se proslavlja. Koji su to vanjski znakovi o kojima govori Pio XII.?

1) Odvojena posveta kruha i vina: očigledno, odjeljivanje krvi od tijela označava žrtvu i, dapače, smrt. Na taj način odijeljene prilike na oltaru označavaju Kristovu muku i smrt koja se sakramentalno uprisutnjuje.

2) Ulijevanje vode u kalež označava vodu koja je potekla iz probodenoga boka Kristova nakon smrti na križu, u skladu s tumačenjem Tridentskoga sabora (DH 1748).

3) Samo jedan svećenik koji stoji za oltarom prinoseći žrtvu kao službenik Crkve, djelujući u Kristovoj osobi, izvršavajući posvetu i sâm izgovarajući Kristove riječi, predstavlja jedinstvenost Kristovoga posredništva i svećeništva, kao i sakramentalnu objektivnost euharistijske žrtve.

4) Ovo biva dodatno naglašeno obrednom odijeljenošću svećenika od zajednice; naime, on moli Confiteor odvojeno od drugih; potiho čita čitanja dok ih đakon ili podđakon pjevaju, a jednako tako potiho čita antifone koje zbor pjeva; u pozivu na molitvu ističe razliku: »Molite, braćo, da moja i vaša žrtva…«; pokleca pred posvećenim prilikama prije nego ih podigne i pokaže zajednici na štovanje; pričešćuje se prije drugih (ukoliko se drugi vjernici ne pričešćuju izvan Mise).

Ovo su najvažniji obredi koji očituju žrtveni karakter svete Mise. Međutim, u ovoj skladnoj cjelini tradicionalnoga obreda postoje i mnoge druge manje geste koje upućuju na slavljeno otajstvo. S time u vezi možemo se poslužiti sistematizacijom sv. Tome: »U slavljenju ovoga otajstva neke se stvari čine za uprisutnjenje Kristove muke; druge za stvaranje potrebne raspoloživosti mističnoga Tijela [tj. Crkve]; treće se odnose na pobožnost i poštovanje kojim se treba pristupati ovome sakramentu« (Summa theologiae III, 83, 5., resp.). Prema tome, žrtvenost svete Mise očituje se i na sljedeći način:

1) Slavitelj mnogo puta čini znak križa iznad prinesenih darova, što upućuje na to da se prinosi ista žrtva kao i na križu.

2) Obdržava se šutnja za vrijeme kanona i češće za vrijeme Mise; to znači da se pristupa nedohvatljivome i neshvatljivome otajstvu.

3) Svećenik mnogo puta pokleca, ispovijedajući tako vjeru u prisutnost žrtvovanoga Tijela i Krvi na oltaru; sa svoje strane, ostali vjernici slušaju Misu klečeći, a također se pričešćuju klečeći.

4) Slavitelj nakon pretvorbe čuva palčeve i kažiprste od bilo kakvoga profanog doticaja te ih nakon pričešćivanja pere iznad kaleža.

5) Propisano je uvijek pokrivati kalež palom te očistiti sveto posuđe odmah nakon pričešćivanja.

6) Oltar se prekriva trima oltarnicima.

7) Predug bi bio popis svih mjesta gdje se u misnim molitvama spominje žrtva, kako u redu Mise, tako i u vlastitim molitvama pojedinih misnih slavlja.

Svi ovi obredi i vidljivi znakovi očituju istovjetnost misne žrtve sa žrtvom Križa. S jedne strane, misna žrtva ovisi o žrtvi Križa; s druge strane, kao što naučava Tridentski sabor nasuprot protestantskim prigovorima, sveta Misa ne predstavlja obezvrjeđivanje niti umanjivanje Kristove žrtve na križu (DH 1743, 1754).

Narav Kristove žrtve na križu

Sada moramo razmotriti u čemu se sastoji žrtva Isusa Krista na križu. Klasična teologija otkupljenja uči nas da Bog Otac šalje svoga Sina kao pomirbenu žrtvu za naše grijehe. Naime, svaki čin ljudske slobode ima svoju težinu te može uroditi plodom: zaslugom ili krivnjom, a također biva naplaćen nagradom ili kaznom. Čovjek je svojim grijehom, pa i najmanjim zamislivim, učinio neizmjernu nepravdu Bogu. Naime, pravedno je da stvorenje sluša svojega stvoritelja; a Bog je sama pravednost te ne bi bilo pravedno da dopušta nepravdu. Budući da je čovjek svojim grijehom nanio neizmjernu uvrjedu Bogu, čija se težina mjeri veličinom povrijeđenoga Božjeg veličanstva, on je zaslužio kaznu vječne smrti u paklu. Čovjek više nije mogao sam od sebe nadoknaditi učinjenu štetu. Odgovarajuću zadovoljštinu može dati samo onaj tko je ujedno čovjek (budući da ljudski rod snosi krivnju) i Bog (budući da je samo Bog sposoban to učiniti). Zbog toga Bog Otac, koji je jednako milosrdan koliko pravedan, šalje svojega Sina kako bi okajao krivnju naših grijeha. Božji je Sin to učinio uzimajući na sebe, nedužnoga, kaznu za naše grijehe, a to je smrt. Tako nas je svojom smrću izbavio od naše smrti, a svojom nedužnošću od naših krivica. Isus Krist je to učinio objektivno jednom zauvijek; a ta je zadovoljština toliko preobilna da dostaje za sve ljude svih vremena i za njihove grijehe. Međutim, potrebno je da se ovo objektivno otkupljenje na njih subjektivno primijeni. To se može učiniti jedino po svetim sakramentima koje Crkva poslužuje; odnosno, u našemu slučaju, po euharistijskoj žrtvi, i to samo ukoliko u sebi stvarno i bitno sadržava Kristovu žrtvu. Nadodajemo da se, s ovoga stanovišta, Kristovo uskrsnuće shvaća kao logična posljedica njegove spasonosne muke, poradi koje biva proslavljen.

Međutim, već se prvom polovicom XX. stoljeća u nekih katoličkih teologa, pod očitim protestantskim utjecajem, počela razvijati tzv. teologija povijesti spasenja s drukčijim poimanjem. Bog već samim svojim stvaranjem slobodno započinje povijest spasenja ulazeći na određeni način u dijalog s čovjekom (i svim stvorenjima), iskazujući mu svoju ljubav, čiji vrhunac predstavlja poslanje Isusa Krista. On se obraća svakome čovjeku i poziva ga već zbog toga što je čovjek osoba i ima dostojanstvo osobe. Bog Otac postavlja svoga Sina među ljude kako bi se po Njemu očitovao kao čovjekov spasitelj. U Kristu je Božja ljubav živa i slobodna, nije uvjetovana i ne postavlja uvjete, ustrajna je unatoč grijesima, za koje niti ne traži bilo kakvu zadovoljštinu. Naime, budući da je Bog nepromjenjiv, čovjekov grijeh ne može izazvati nikakvu promjenu u Bogu; zbog toga je nedopustivo tvrditi da se Bog može uvrijediti. (Ovdje treba napomenuti kako je istina da je Božja narav nepromjenjiva; no Božja čast i njegovo pravo da ga se sluša biva povrijeđeno svakim grijehom). Prema tome — nastavlja teologija povijesti spasenja — oproštenje grijeha ne znači ništa drugo nego čovjekovo ozdravljanje od duhovnih posljedica grijeha. S istoga stanovišta, uskrsnuće se više ne shvaća kao epilog povijesti spasenja, nego kao njezino središte i ciljna točka: Krist je, kao i mi, došao na svijet da uskrsne. Uskrsnuće je, dakle, vrhunac objave Božje pobjede u Kristu nad zlom prisutnim u povijesti. Zbog toga se teologija povijesti spasenja također naziva teologijom vazmenoga otajstva. Prema njezinim postavkama uskrsnuće se praktički razdružuje od grijeha i od smrti koja je kazna za grijeh (usp. Rim 6, 23).

 Utjecaj teološkoga shvaćanja  na liturgijski obred

Ukoliko sada želimo razotkriti uzrok promjene liturgijskoga obreda, možemo zaključiti: u biti, promijenila se teologija. Ona više nije htjela biti poniznom učenicom liturgije i tradicije, nego je željela sa svoje strane reformirati liturgiju i reinterpretirati tradiciju. Takvo što ne predstavlja nikakvu novost u povijesti Crkve; međutim, ono što je dotada bilo nečuveno u Katoličkoj crkvi jest sloboda koju je crkveno učiteljstvo pružilo teološkim i liturgijskim inovatorima nakon II. vatikanskoga sabora.

Ovdje se, dakle, radi o posve novome poimanju grijeha, otkupljenja, uskrsnuća, pa i same Kristove muke. Ukoliko ova posljednja gubi na važnosti, nije čudno da prestaje biti središnjom temom obreda koji je uveden 1969. godine. Novo će težište biti upravo vazmeno otajstvo.

Razmatrajući ovu posljednju riječ, otajstvo, valja razjasniti novi smisao koji je poprimila u prošlome stoljeću tragom misterijske teologije njemačkoga benediktinca Odona Casela. Prema njemu, riječ otajstvo (misterij) mnogo je bogatija od skolastički reduciranoga izraza sakrament. Naime, dok se tehnički izraz sakrament odnosi na djelatni znak koji izvodi milost koju označava, otajstvo sadržava stvarnost koju označava. Otajstvo je simbol, fenomen koji treba pravilno interpretirati, primjenjujući ispravnu fenomenološku hermeneutiku; u tome je slučaju moguće da vjernik ostvari izravan doticaj sa stvarnošću koju otajstvo uprisutnjuje na objektivan način. Zbog toga nije više toliko važna uloga Učiteljstva i predaje koja čuva poklad vjere i zahvaljujući kojoj se rađa fides ex auditu (usp. Rim 10, 17 prema Vulgati: »vjera iz slušanja«); naprotiv, sakramenti kao otajstva vjere već omogućavaju iskustveni doticaj sa spasenjskim događajima koji su u njima sadržani. Očito, zbog toga se od primatelja zahtijeva i aktualni čin vjere i dobro razumijevanje te aktivno sudjelovanje. (Glede cijeloga odsjeka usp. RAZNI AUTORI, Il problema della riforma liturgica, Albano Laziale 2001, 62-78).

Koja je, dakle, s ovoga stanovišta, stvarnost koju Euharistija objektivno sadržava i uprisutnjuje? Kao što smo malo prije vidjeli, to je baš Kristovo vazmeno otajstvo kao vrhunac Božje objave usredotočene upravo na uskrsnuće. Sada već postaje očito koje su pretpostavke za definiciju i za obred svete Mise.

Klasična teologija stavlja naglasak na posredništvo Isusa Krista, Velikoga Svećenika (oslikanoga u Pavlovoj poslanici Hebrejima) koji prinosi Ocu samoga sebe kao žrtvu okajnicu za grijehe; dosljedno tome, u svetoj je Misi svećenik (ukoliko djeluje u Kristovoj osobi) posrednik Boga i ljudi zbog toga što prinosi Ocu žrtvu Kristovu, kako bi krštenici zadobili oproštenje grijeha. Slavitelj označava ovu žrtvu, kao što smo već ranije rekli, vidljivim znakovima, tj. odijeljenom posvetom kruha i vina, da bi stvarno i bitno postali Kristovim Tijelom i Krvlju. Upravo je ova stvarna Kristova prisutnost središte cijeloga obreda; upravo se Njemu obraćaju sve geste i molitve u Misi.

Naprotiv, moderna teologija, koju je čak prihvatilo crkveno Učiteljstvo za vrijeme i nakon II. vatikanskoga sabora, pretpostavlja gotovo izravan odnos između Boga Oca i ljudskoga roda. S ovoga je stanovišta Krist više sakrament, znak, simbol ljubazne Božje prisutnosti među ljudima nego li Veliki Svećenik iz Poslanice Hebrejima. Ljudi pak primaju tu bezuvjetnu ljubav i zahvaljuju Bogu (a to se na grčki zove euharistija). Posljedice za liturgiju svete Mise su očite: zbor Božjega naroda jest glavni djelatnik, dok je prisutnost svećenika (kao drugoga Krista) gotovo sporedna, on je samo predsjedatelj zajednice (protestanti bi nadodali: također predstavnik, izabran od same zajednice). Zajednica ima gotovo neposredan pristup Bogu, tako da, na primjer, netko od okupljenih vjernika može bez ikakvih poteškoća navijestiti svima prisutnima (i svećeniku) Božju riječ u misnim čitanjima. A čim se okupi mjesna zajednica da zahvali Gospodinu za njegovu ljubav, već je zajamčena Kristova duhovna prisutnost, dok njegova stvarna prisutnost više nije toliko važna, pogotovo ne nakon svete Mise. Zbog toga ne začuđuje niti činjenica da se Misa dijeli na Službu riječi Euharistijsku službu, čime se pretpostavlja određena sakramentalnost Božje riječi, stavljena na jednaku razinu s prinosom, kao da bi Riječ omogućavala izravno mistično iskustvo naviještenoga otajstva, stvarno uprisutnjenoga (usp. Sacrosanctum Concilium, br. 7).

Odavde proizlaze dva različita naziva i definicije. Riječ Misa potječe od latinskoga izraza koji označava poslanje, tj. prinošenje Kristove žrtve, koju prinosi Crkva, po svome službeniku, nebeskome Ocu. U perspektivi moderne teologije upotrebljava se češće riječ euharistija, odnosno zahvaljivanje. Evo i odgovarajućih definicija:

1) Klasična definicija: sveta Misa je nekrvna žrtva [način] Novoga Saveza u kojoj se Isus Krist [glavni djelatnik] prikazuje pod prilikama kruha i vina [vidljivi sakramentalni znak] po svećenikovim rukama [crkveno posredovanje sakramenta] nebeskome Ocu [naslovnik] za naše spasenje [svrha].

2) Nasuprot tome, u Općoj uredbi Rimskoga misala (OURM) u prvome izdanju misala Pavla VI. iz 1969. godine čitamo sljedeće (br. 7): »Gospodnja večera ili Misa je sveto zborovanje ili skup Božjega naroda okupljenoga da pod svećenikovim predsjedanjem slavi spomen Gospodnji. Zbog toga o mjesnome okupljanju svete Crkve eminentno vrijedi Kristovo obećanje: „Gdje su dvojica ili trojica okupljeni u moje ime, tu sam i ja među njima”«. Ovaj je tekst kasnije malo nadopunjen zahvaljujući  intervenciji kardinala Alfreda Ottavianija i Antonija Baccija.

Promjene u novome obredu Mise

Nakon ovoga promišljanja možemo zaključiti: ukoliko se teologija promijenila tako da više ne pridaje Kristovoj žrtvi na križu središnji značaj za otpuštenje ljudskih grijeha, tada je još manje potrebno da se sveta Misa smatra žrtvom. To se može zamijetiti posvuda u obredu koji je proglasio Pavao VI., kako u cjelini, tako i u pojedinostima.

U cjelini: praksom da se Misa slavi prema narodu (što se naznačuje odredbom da se oltar uredi tako da se „može oko njega obilaziti i slaviti Misu prema narodu”, OURM 299), dolazi do zatvaranja kruga slavljenja. Svećenik biva gotovo »utopljen« u zajednicu Božjega naroda. Svaki puta kad OURM spominje svećenikovu žrtvenu službu, povezuje ju s narodom; navodimo samo jedan primjer: »Smisao ove [euharistijske] molitve je u tome da se cijeli vjernički skup sjedini s Kristom u ispovijedanju čudesnih Božjih djela i u prikazivanju žrtve« (br. 78). Osim toga, gotovo sve što svećenik kaže i čini, mora biti narodu vidljivo i čujno. Tako je mikrofon postao jednim od najvažnijih predmeta kod oltara, dok su u neke veće crkve (npr. u Lateransku baziliku u Rimu) postavljeni čak i televizijski zasloni. Slavitelj mora biti potpuno transparentan za vjernike kojima predsjeda. Bitno je da očima uspostavi kontakt s okupljenom zajednicom, kako bi je mogao animirati na aktivno sudjelovanje. Kao posljedica toga javlja se čitav niz negativnih učinaka: zajednica se zatvara u samu sebe, štoviše, počinje proslavljati samu sebe. Ovakvo okretanje otvara vrata subjektivizmu, koji je čak nagoviješten i u samoj OURM: treba voditi računa o osobitostima i o ostalim okolnostima pojedine zajednice (usp. br. 20).

U pojedinostima: smanjene su ili čak ukinute molitve koje spominju žrtvu, zadovoljštinu ili kaznu za grijehe, trpljenje u čistilištu i pakleni oganj (usp. npr. staru i novu zbornu molitvu na blagdan sv. Nikole biskupa 6. prosinca), pokoru i prijezir svjetovnih stvari (to se izričito spominje u OURM br. 15), kao i ranjivost ljudske naravi i đavlov utjecaj, zasluge i zagovor svetih itd. U samome obredu Mise ukinut je praktički svaki spomen Presvetoga Trojstva kao krajnjega naslovnika euharistijske žrtve (triput molitva Slava Ocu; molitve Suscipe Sancta Trinitas Placeat tibi Sancta Trinitas, kao i predslovlje Presvetoga Trojstva koje se više ne upotrjebljava svake nedjelje kroz godinu nego samo jednom godišnje); osim toga, uklonjene su sve geste koje se odnose na čašćenje euharistijskih prilika, kako nakloni, poklecanja i znakovi križa, tako i sva pozornost da se ne izgubi niti najmanja čestica posvećenih prilika. Iščeznuli su obredi kojim su se slavitelj i poslužitelji pripravljali na slavlje, a sačuvani su samo neki dijelovi tih obreda koji se sada izvode zajednički s cijelom zajednicom.

Zaključak

Ukoliko u sadašnjoj crkvenoj situaciji želimo biti vjerni katoličkoj tradiciji, tj. vjeri koju je objavio Gospodin Isus Krist i koju su predali apostoli i crkveno Učiteljstvo, ne možemo se zadovoljiti, recimo tako, samom liturgijom (sola liturgia), budući da smo uvidjeli kako ona pripada puno široj životnoj cjelini koja stoji u međuovisnosti s teologijom. Međutim, izgleda kako je motuproprij Ecclesia Dei afflicta iz 1988. godine bio pomalo zamišljen u tome smjeru; tj. dok je s jedne strane zahtijevao da se poštuju sklonosti onih koji su navezani na određene liturgijske i disciplinske oblike iz prošlosti, dotle je s druge strane tražio od teologa da prodube »točke vjerskoga nauka koje, možda zbog toga što su nove, još uvijek nisu dobro shvaćene u nekim dijelovima Crkve« (br. 5b, DH 4823), očigledno smjerajući na teologiju vazmenoga otajstva. Tako je došlo do toga da se vjernike koji žele ostati vjerni tradiciji tretira kao neke ljubitelje starina ili, u najboljemu slučaju, kao samo još jednu skupinu među mnoštvom skupina koje imaju vlastitu »karizmu«.

Što da dakle činimo? Svakako moramo ponajprije zahvaliti Božjoj Providnosti da nam je moguće u okrilju Katoličke crkve slaviti liturgiju svih vremena. Većina nas se zacijelo nikada ne će uključiti u stručnu teološku ili liturgijsku raspravu, te Gospodin od nas niti ne će očekivati da teološki argumentiramo žrtveni karakter Mise. Međutim, Gospodin od nas zahtijeva dvije stvari: 1) ustrajati u jedinstvu Katoličke Crkve, izvan koje nema spasenja; 2) živjeti svetim kršćanskim životom.

Vjerujem da smo u tradicionalnoj liturgiji pronašli neophodno sredstvo posvećenja. Ona, naime, pokazuje na jasan i neupitan način da je Misa ponovno vidljivo uprisutnjenje žrtve kojom smo otkupljeni. Na tu stvarnost upućuju već i same Gospodinove riječi: »Ovo je kalež moje Krvi… koja će se proliti za vas i za mnoge«. Prolivena krv neprijeporni je znak žrtve. I premda je istina da se ova žrtva slavi u obliku blagovanja (»Uzmite i jedite od ovoga svi…«), radi se o obrednome, žrtvenom blagovanju; prima se Kristovo žrtvovano Tijelo i Krv.

Svi smo iskusili katastrofalne posljedice zaborava žrtvenoga značaja svete Mise: gubitak vjere u mnogih katolika; naglo smanjeni broj polaznika svete Mise; kriza identiteta kod mnogih svećenika, nadasve onih mladih koji nisu imali tradicionalnu formaciju; zabrinjavajuće pomanjkanje mladih koji su spremni prihvatiti duhovni poziv.

Molimo i kršćanski se nadajmo da ponovno oživi i očvrsne vjera u žrtvenu vrijednost svete Mise na razini sveopće Crkve. Što se pak nas tiče, vjerno se držimo uz Kristovu žrtvu koja se na vidljivi način ponazočuje na oltaru te, primajući od nje milost, sjedinjujmo žrtvu svoga života s Kristovom žrtvom, prikazujući na taj način same sebe »za žrtvu živu, svetu, Bogu milu« (Rim 12, 1). Ako budemo ovako iskreno katolički živjeli, postat ćemo, ako Gospodin želi, razvidnim znakom izlaska iz trenutačne teške krize.

Prenijeto sa Molite draga djeco!

Dr. Tin Šipoš, kartuzijanac  

 

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Duh vremena - Apologetski priručnik br. 2

Duh vremena - Apologetski priručnik br.2 je treće nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 37 odabranih apologetskih tekstova koje su napisali četiri autora, članovi i suradnici Udruge. Predgovor knjizi je napisao danas jedan od najvećih branitelja vjere, biskup Athanasius Schneider.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Donacije

Pretplatite se za novosti

Kupite naše knjige

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2024. Sva prava pridržana.