Liturgijski tekstovi današnje nedjelje tvore niz zaziva Gospodinu. Mi mu govorimo da je on naša zaštita, naša hrid, naše utočište (usp. Ps 18, 2-3). A dnevna molitva razrađuje dalje ovaj motiv introitusa: Ti nikada ne uskraćuješ svoga vodstva onima koje u svojoj ljubavi utvrđuješ. I u gradualu tražimo svoje utočište kod Gospodina: „Zavapih Gospodinu svojoj nevolji. Gospodine, spasi me od jezika prijevarnih i usana klevetničkih. O Gospodine, Bože moj, ja se uzdam u te“ (Ps 120, 1-2; Ps 7,2) Potresno je kako nas Bog, naš Otac, usrdno opominje da se uvijek utječemo njegovu milosrđu, što god da se dogodi. Čak i sada, u ovim trenucima kada se u čitavoj Crkvi mogu čuti zbrkani glasovi; u ovim vremenima zablude, jer mnoge duše ne nalaze dobre pastire koji bi ih kao Krist priveli do ljubavi Gospodinove. Umjesto toga nailaze na lopove i razbojnike, koji dolaze da ukradu, zakolju i unište (usp. Iv 10, 8. 10). Ne bojmo se. Crkva je mistično Tijelo Kristovo. Ona će nepogrešivo biti put i ovčinjak Dobroga Pastira – čvrsti temelj i otvorena cesta za sve ljude. Upravo smo pročitali u svetom evanđelju: Gospodar reče sluzi: “Iziđi na putove i među ograde i natjeraj svijet da dođe da mi se napuni kuća!” (Lk 14,23).
Ali što je Crkva? Gdje je Crkva? Omamljeni i zbunjeni, mnogi kršćani ne dobivaju siguran odgovor na ovo pitanje i možda dolaze na pomisao da su odgovori koje je učiteljstvo davalo stoljećima – i ono što su davali dobri katekizmi s točnošću i jednostavnošću koja je obuhvaćala ono najbitnije – zastarjeli i da ih treba nadomjestiti novima. Izgleda da tu zajednički djeluju različiti događaji i poteškoće i da su izobličili čisto lice Crkve. Neki tvrde: Crkva je ovdje – u zoru da se prilagode takozvanom modernom vremenu. Drugi viču: Crkva nije ništa drugo nego težnja ljudi za solidarnošću; mi je moramo preoblikovati onako kako današnje stanje zahtijeva.
Oni su u zabludi. Crkva je i danas onakva kakvu ju je Krist ustanovio, i ne može biti drugačija. ”Apostoli i njihovi nasljednici su zastupnici Božji za upravljanje Crkvom koja ie utemeljena na vjeri i na sakramentima vjere. I kao što njima nije dopušteno da ustanove neku drugu Crkvu, isto tako ne smiju naviještati neku drugu vieru ili druge sakramente; jer Crkva je izgrađena po sakramentima koji su potekli iz boka Krista raspetog na križu”2.
Crkva se mora prepoznavati po ona četiri obilježja koja su izražena u Vjerovanju jednog od prvih koncila i koje mi u molitvi Vjerovanja na misi ponavljamo. Ona je jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva3. To su bitne značajke Katoličke crkve koje se izvode iz njezine prirode, onakve kakvu je Krist htio. I kao bitne osobine oni su također obilježja, znakovi koji je razlikuju od svih drugih ljudskih zajednica, čak i kada se u njima izgovora ime Kristovo.
Prije otprilike više od jednog stoljeća papa Pio IX. sažeo je ovo tradicionalno učenje: ”Prava Crkva Isusa Krista obilježena je božanskim autoritetom kroz četverostruko obilježje i po njima se razlikuje. U vjerovanju se s time potpuno slažemo. Svako od ovih obilježja je tako usko povezano sa drugima, da se od njih ne može odvojiti. Iz toga proizlazi do ona Crkva koja je zaista katolička i koja se katoličkom zove mora jasno pokazivati pravo na jedinstvo, svetost i apostolski slijed”.
To je, naglašavam, tradicionalno učenje Crkve koje je II. vatikanski sabor – iako ga neki, vođeni pogrešnim ekumenizmom, posljednjih godina zaboravljaju – iznova ponovio: ”Ovo je jedina Crkva Kristova, koju u Vjerovanju priznajemo kao jednu, svetu, katoličku i apostolsku. Naš Otkupitelj je nakon svoga uskrsnuća naložio Petru da je hrani, njemu i ostalim apostolima povjerio je njezino širenje i vodstvo, zauvijek ju je ustanovio kao “stupove i utvrde istine””.
Crkva je jedna
‘Da budu jedno, kao što smo mi jedno” (Iv 17,11), vapi Krist Ocu. Da svi budu jedno. ”Kao što si ti, Oče, u meni, i ja u tebi, tako neka i oni u nama budu jedno” (Iv 17,21). Sa Kristovih usana neprestano struji ovaj poziv na jedinstvo, jer ako je u sebi nesložno, svako će kraljevstvo propasti. ”Nijedan grad ili dom, ako je sam u sebi nesložan, neće opstati” (Mt 12,25). Propovijed, koja postaje gorućom čežnjom: ”Imam i drugih ovaca, koje nisu iz ovog ovčinjaka: i njih mi treba dovesti; one će čuti glas moj, te će biti jedno stado i jedan pastir” (Iv 10,16).
S kakvim nam je predivnim nijansama Gospodin govorio o ovom učenju. On niže jednu usporedbu i jednu sliku za drugom, da bismo ih mogli razumjeti, da bi ova strast za jedinstvom ostala duboko utisnuta u našu dušu. ”Ja sam istinski trs, a Otac moj – vinogradar. Svaku lozu na meni koja ne donosi roda on siječe, a svaku koja rod donosi čisti da više roda donese. Vi ste već očišćeni po riječi koju sam vam zborio. Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni. Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa” (Iv 15, 1-5).
Zar ne vidite da se oni, koji se dijele od Crkve, čak i kada su ponekad prepuni listova, vrlo brzo suše i njihovi se plodovi preobražavaju u živuću trulež. Ljubite svetu, apostolsku, Rimsku Crkvu – jednu Crkvu. Jer, piše sv. Ciprijan, ”tko skuplja negdje drugdje, izvan Crkve, taj rasipa Crkvu Kristovu”. A sv. Ivan Krizostom inzistira: ”Ne odjeljuj se od Crkve! Ništa nije jače od Crkve. Tvoja nada je Crkva; Crkva je tvoje spasenje, Crkva je tvoje utočište. Ona je viša od nebesa i šira od zemlje; ona nikada ne stari, njezina snaga traje dovijeka”.
Ako želimo obraniti jedinstvo Crkve, moramo živjeti tijesno povezani s Kristom, koji je naš trs. Kako? Tako da produbimo svoju vjernost nezabludivom učiteljstvu Crkve, jer ”Duh Sveti nije obećan nasljednicima sv. Petra da bi oni, na temelju njegove objave, naviještali novi nauk, nego da snagom njegove potpore sveto naučavaju i vjerno izlože objavu odnosno zalog vjere koja je prenesena po apostolima”. Tako ćemo sačuvati jedinstvo: štujući našu Bezgrješnu Majku, ljubeći Vrhovnog Svećenika.
Neki tvrde da nas je u Crkvi još nekolicina. Ja im odgovaram da bi ovaj broj vrlo brzo znatno narastao, jer Bog želi da mu se napuni kuća – kada bismo nastojali zadržati vjernost Kristovom nauku. U Crkvi otkrivamo Krista koji je ljubav svih naših ljubavi. I mi moramo čeznuti da ovaj poziv zahvati sve, svima željeti ovu unutarnju radost, koja čini našu dušu opijenom, tu jasnu slatkoću Srca Isusova bogata milosrđem.
Govori se da bismo trebali biti ekumenski usmjereni. Ja se ipak bojim da se iza nekih samozvanih ekumenskih inicijativa krije prevara. Djelatnosti koje ne vode do ljubavi Kristove, do pravoga trsa, ne donose ploda. Svaki dan molim Gospodina neka proširi moje srce, neka i dalje preobražava ljubav u nadnaravnu ljubav, neka učini moju dušu osjetljivom za sve ljude bez obzira na rasu, narod, kulturne okolnosti i imovinsko stanje. Trebamo sve iskreno cijeniti: katolike i nekatolike, one koji u nešto vjeruju, one koji ni u što ne vjeruju i koji nas žaloste. Ali Krist je utemeljio jednu jedinu Crkvu, Krist ima jednu jedinu Zaručnicu.
Jedinstvo kršćana? Da. Još i više: jedinstvo svih koji vjeruju u Boga. Ali postoji samo jedna istinska Crkva. Nije potrebno ponovno je graditi od sastavnih dijelova koji su razasuti po cijeloj zemlji. I nije joj potrebno nikakvo čišćenje da bi konačno bila čista. Kristova zaručnica ne može biti preljubnica, jer ona je neporočna i čista. Ona zna za samo jednu kuću i u čednom sramu čuva neokaljanost bračne ložnice. Crkva nas čuva za Boga, ona vodi djecu, koju je donijela na svijet, u Kraljevstvo nebesko. ”Tko god se odjeljuje od Crkve, povezuje se sa preljubnicom, odaljava se od obećanja Crkve. Tko napušta Crkvu, neće moći dobiti plaću Kristovu”.
Crkva je sveta
Sada ćemo bolje razumjeti kako jedinstvo Crkve donosi sa sobom svetost i kako je jedan od najvažnijih znakova njezine svetosti upravo jedinstvo koje je ukorijenjeno u tajni jednoga i trojedinoga Boga: ”Jedno tijelo i jedan Duh – kao što ste i pozvani na jednu nadu svog poziva; jedan Gospodin, jedna vjera, jedan krst; jedan Bog i Otac sviju, koji je nad svima, koji djeluje u svima i u svima stanuje!” (Ef 4, 4-6).
Strogo uzevši, svetost nije ništa drugo nego povezanost s Bogom: što je ta povezanost prisnija, to je više svetosti. Krist je Crkvu želio i ustanovio, i tako je ispunio volju Očevu; Sinova Zaručnica ima potporu Duha Svetoga. Crkva je djelo Presvetoga Trojstva. Ona je sveta, i ona je majka, naša sveta Majka Crkva. Na Crkvi možemo s divljenjem promatrati dvostruku savršenost, koju s jedne strane možemo nazvati izvornom, a s druge strane eshatološkom ili vječnom savršenošću. U svojoj poslanici Efežanima Pavao se dotiče obje ove savršenosti: ”Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju da je posveti, očistivši je u kupelji vode uz riječ te sebi predvede Crkvu slavnu, bez ljage i nabora ili čega takva, nego da bude sveta i bez mane” (Ef 5, 25-27).
Izvorna i konstitutivna svetost Crkve može biti zastrta – ali doduše nikada uništena, jer je neuništiva: ”i vrata paklena neće je nadvladati” (Mt 16,18). Ona može biti nevidljiva ljudskim očima, skrivena u vremenima tame koja gotovo da sve prožima. Ali sv. Petar označava kršćane kao ”gens sancta” – sveti puk (1 Pt 2,9). I kao članovi svetoga naroda svi su vjernici primili poziv na svetost te se stoga moraju napregnuti da odgovore milosti i da osobno budu sveti. U čitavom tijeku povijesti, a i u našim danima bilo je mnogo katolika koji su se zaista posvetili: stari i mladi, samci i oženjeni, svećenici i laici, muškarci i žene.
Osobna svetost nebrojenih vjernika ne očituje se doduše – ni danas kao ni onda – ničim teatralnim. Često nam obični ljudi koji s nama i pored nas rade i žive, jednostavni, ali sveti ljudi ne upadaju u oči. Zemaljski pogled prije se zadržava na grijehu i na uskraćenoj vjernosti: to su stvari koje pobuđuju više pažnje.
Gens sancta, sveti puk sastavljen je od stvorenja prepunih slabosti. Ovo prividno proturječje obilježava jedan vid tajne Crkve. Crkva je božanska, ali u isto vrijeme i ljudska, jer se sastoji od ljudi, a mi ljudi griješimo: ”omnes homines terra et cinis”, svi smo mi prah i pepeo (Sir 17, 31). Naš Gospodin Isus Krist, koji je ustanovio svetu Crkvu, očekuje da se pripadnici ovoga naroda neprestano trude postići svetost. Svi ne slijede odavno ovaj poziv. A na Kristovoj zaručnici se vidi kako je ona s jedne strane na divan način put spasenja, dok je s druge strane vidljiva bijeda ljudi, koji hode na tom putu.
‘Božanski Otkupitelj želio je zajednicu ljudi koju je osnovao kao društvo koje bi trebalo biti savršeno u svim pravnim i društvenim dijelovima upravo u svrhu osiguranja trajnosti spasenjskog plana ovdje na zemlji… Kada se na Crkvi primijeti nešto što odaje slabost naše ljudske prirode, to ne pada na teret njezinog pravnog ustrojstva, nego naprotiv na teret žaljenja vrijednoj sklonosti pojedinca zlu. Njezin božanski Utemeljitelj trpi ovu slabost i u višim dijelovima svoga mističnog tijela da bi stavio na kušnju krepost stada i pastira i da u svima narastu zasluge kršćanske vjere.” To je stvarnost Crkve ovdje i sada. Zato je moguće spojiti svetost zaručnice Kristove s činjenicom da se u njezinom krilu nalaze osobe koje griješe. ”Krist nije želio isključiti grešnike iz zajednice koju je osnovao. Kada dakle neki članovi trpe od duhovnih slabosti, to nije razloga da smanjimo našu ljubav prema Crkvi, nego je to naprotiv razlog da imamo više samilosti prema njezinim članovima.”
Onaj koji bi, vidjevši slabosti i pogreške neke osobe koja pripada Crkvi – bez obzira koliko visoku funkciju ona obnaša, osjećao da se njegova vjera u Crkvu i u Krista smanjuje, dokazao bi svoju nezrelost. Crkvom ne upravlja ni Petar ni Ivan ni Pavao. Njome upravlja Duh Sveti, a Gospodin je obećao da će on biti sa nama u sve dane do svršetka svijeta (Mt 28,20).
Čujmo što o ovome kaže sv. Toma Akvinski, kada govori o primanju sakramenata, uzroku i znaku milosti koja čini svetim: ”Onaj tko prima sakramente, prima ih iz ruku službenika Crkve, ali ne zato što je taj službenik konkretna osoba, nego zato jer je službenik Crkve. Stoga, dokle god mu Crkva dopušta vršiti službu, onaj koji iz njegovih ruku prima sakrament ne povezuje se s grijehom nedostojnog službenika, nego ulazi u zajednicu s Crkvom koje je on službenik”. Ako dakle Gospodin dopušta da se pokaže ljudska krhkost, naša reakcija mora biti kao da se razboljela naša majka ili kao da je uvrijeđena naša majka: više je ljubiti, te joj izvana i iznutra jasnije dokazivati svoju naklonost.
Ako ljubimo Crkvu, nikada se u nam neće javiti ona bolesna sklonost, da majci pripisujemo krivnju za slabost nekih njezinih sinova. Crkva kao zaručnica kristova nema ni najmanjeg povoda da izusti ijedan mea culpa. Mi već imamo: mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa! To je pravi meakulpizam – osobni, a ne onaj koji napada Crkvu, tako da prokazuje i uveličava ljudske nedostatke. Oni su kod naše svete Majke prouzrokovani djelovanjem ljudi, štoviše nikada neće moći ni dotaknuti ono što smo nazvali izvornom i konstitutivnom svetošću Crkve i mogu u svojoj zloći doseći krajnje granice, ali neće je nikada uspjeti uništiti. Naš Gospodin usporedio je Crkvu s gumnom na kojem su nagomilani zajedno pljeva i žito od kojeg se radi kruh za jelo i kruh za oltar. On je Crkvu usporedio sa mrežom, ”ex omni genere piscium congreganti” (Mt 13,47) koja je, bačena u more, uhvatila dobre i loše ribe, ove potonje će se onda odbaciti.
Tajna svetosti Crkve – ovo iskonsko svjetlo koje može biti sakriveno pod sjenom ljudske slabosti – zabranjuje u načelu svaku sumnju, uništava svaku dvojbu o ljepoti naše Majke. Isto je tako nemoguće trpjeti bez protesta da je drugi vrijeđaju. Ne tražimo slaba mjesta u Crkvi, da bismo je onda kritizirali kao što to čine neki koji ostaju dužni dokaza svoje vjere i ljubavi. Meni je neshvatljivo kako se vlastitu majku zaista može ljubiti, a istovremeno ružno o njoj govoriti.
Naša Majka je sveta jer je rođena čista i jer će u sve vijeke ostati bez ljage. Ako bi se dogodilo da ne vidimo njezinu ljepotu, operimo oči. Ako primijetimo da nam se ne sviđa zvuk njezina glasa, odstranimo tada otvrdnuće svojega sluha koje nas sprečava da u njezinoj riječi čujemo dozivanje pastira puno0g ljubavi. Majka je sveta po svetosti Kristovoj s kojim je povezana kako po tijelu, koje smo svi mi, tako i po duhu, koji je Duh sveti, koji stanuje u srcu svakog od nas, ako ne izgubimo milost Božju.
”Svet, svet, svet!”, usudimo se doviknuti Crkvi misleći pritom na himnu u slavu Presvetom Trojstvu. Ti si sveta, Crkvo, Majko moja, jer te ustanovio Sveti, Sin Božji; sveta si, jer je tako htio Otac, izvor svetosti, sveta si jer je tvoj branitelj Duh Sveti, koji prebiva u srcima vjernih, da skupi djecu Očevu, koja će stanovati u nebeskoj Crkvi, u svetom Jeruzalemu.
Crkva je katolička
”Bog hoće da se svi ljudi spase i dođu do potpune spoznaje istine. Jer – jedan je Bog, jedan je posrednik između Boga i ljudi: čovjek Krist Isus koji dade samog sebe kao otkup mjesto sviju – to što je u svoje vrijeme objavljeno” (1 Tim 2, 4-6). Isus Krist ustanovio je jednu jedinu Crkvu – svoju Crkvu. Stoga postoji samo jedna zaručnica Kristova, i ona je katolička: univerzalna, za sve ljude.
Već stoljećima je Crkva proširena po cijelom svijetu, njoj pripadaju osobe svih rasa i svih društvenih staleža. Ali katolicitet Crkve ne ovisi o njezinom geografskom položaju, čak i kada je ovo vidljivi znak za to i kada to predstavlja motiv za njezinu vjerodostojnost. Crkva je već na svetkovinu Duhova bila katolička; ona je proizašla kao katolička iz otvorene Isusove rane na grudima – kao vatra, koju pali Sveti Duh.
U drugom stoljeću kršćani definiraju Crkvu kao katoličku da bi je razlikovali od sekti koje su doduše koristile ime Isusovo, ali su u ovoj ili onoj točki izdavale njegovo učenje. ”Mi je nazivamo katoličkom”, piše sveti Ćiril, ”ne samo zato jer je raširena od jednog do drugog kraja zemlje, nego zato jer na univerzalan način i nezabludivo naučava sve dogme, koje ljudi moraju znati – o vidljivom i nevidljivom, o nebeskom i zemaljskom. Također i zato jer sve ljude podlaže pravom bogoštovlju – one koje su na vlasti i građane, učene i neobrazovane. A naposljetku i zato jer se bavi svim vrstama grijeha i jer ih liječi, grijehe duše i grijehe tijela, i zato jer osim toga, ma kako ih se htjelo opisati, posjeduje sve oblike kreposti, u činima i u djelima i u svakoj formi duhovnih darova”.
Katolicitet Crkve također ne počiva na tome da je nekatolici slave i cijene; isto tako on ima malo zajedničkoga s činjenicom da se mišljenje nekih osoba koje imaju crkveni autoritet napada u tijelima javnog mnijenja koji zastupaju srodne ideje po neduhovnim pitanjima i da se povremeno njihovo mišljenje instrumentalizira. Često se događa da onaj dio istine koji se brani u svakoj ljudskoj ideologiji, pronađe odjek ili uporište u sveudiljnom nauku Crkve; i to je na izvjestan način znak za božansko porijeklo Objave, koja čuva učiteljstvo. Ali zaručnica Kristova i onda je katolička, kada je mnogi svjesno ignoriraju ili čak, kako se danas na mnogim mjestima događa, preziru ili progone.
Crkva nije politička stranka, također nije društvena ideologija, a isto tako nije svjetska organizacija za jedinstvo ili materijalni napredak – uz svo priznanje iskrenosti ovih ili sličnih pothvata. Crkva je učinila ogroman posao na dobro potrebitih, trpećih, da, na dobro svih onih koji nekako nose posljedice jedinog istinskog zla, grijeha, a ona to čini i danas. I svima onima koji su na neki način u nevolji i onima koji vjeruju da posjeduju puninu zemaljskih dobara, Crkva doziva u pamet jedinu odlučujuću stvar: da je naše određenje vječno i nadnaravno, da u Isusu Kristu nalazimo spasenje zauvijek, da u njemu možemo već u ovom životu dotaknuti istinski mir i pravu sreću.
Molite sada zajedno sa mnom Boga, našega Gospodina, da mi katolici nikada ne zaboravimo ove istine i da se odlučimo provesti ih u djelo. Katolička crkva ne treba priznanje ljudsko, jer ona je djelo Božje.
Mi ćemo se dokazati kao katolici kada donesemo plodove pravednosti, jer svetost ne dopušta postavljanje granica i nije vlasničko pravo ovog ili onog ljudskog partikularizma. Mi ćemo se pokazati kao katolici ako molimo, ako se pokušavamo neprestano obraćati Gospodinu, ako se u svim stvarima trudimo biti ispravni, u najširem smislu pojma pravednosti kojem se danas nerijetko daje materijalistički, prevarljiv pečat, ako ljubimo i branimo osobnu slobodu svih ljudi.
Podsjećam vas na još jedno jasno obilježje katoliciteta Crkve: vjerno očuvanje i dijeljenje sakramenata, onako kako ih je Krist ustanovio bez ljudskih izvrtanja i neprimjerenih pokušaja da im se psihološki ili sociološki promjeni svrha. ”Jer nitko ne može raspolagati nečim što podliježe snazi nekoga drugoga, nego samo stvarima koje su podložne njegovoj vlasti. Budući da posvećenje čovjeka proizlazi iz moći Boga Posvetitelja, čovjek nema ovlaštenje da po svom nahođenju utvrđuje što ga ima posvetiti; to mora biti određeno božanskom uredbom”. Izvjesni pokušaji da se suzi univerzalna bit sakramenata možda bi se mogli opravdati kada bi se pritom radilo o pukim znakovima – o simbolima koji su djelotvorni prema prirodnim zakonima razumijevanja i shvaćanja. ”Ali sakramenti Novoga zavjeta istovremeno su uzroci i znakovi. Zato se općenito naučava da oni čine to što označavaju. Iz ovog razloga potpuno odgovaraju pojmu sakramenta, jer su usmjereni na sveto, i to ne kao znakovi nego kao uzroci istog”.
Ova Katolička crkva je rimska. Kako s užitkom izgovaram tu riječ: rimska. Osjećam se rimski, jer rimski znači univerzalno, katolički; to sve vodi do žarke ljubavi prema papi, ”il dolce Cristo in terra”, kako ga je tako rado nazivala sveta Katarina Sijenska, meni nadasve draga prijateljica.
”Teoretski, nitko nije izvan dosega ovog katoličkog rimskog centra”, naglasio je Pavao VI. u svom završnom nagovoru na II. vatikanskom saboru. ”Svi trebaju i mogu biti obuhvaćeni. Za Katoličku crkvu nitko nije stranac, nitko nije isključen, nitko se ne smatra udaljenim od Crkve”. Osobno, svim svojim snagama častim Rim Petra i Pavla, koji je natopljen mučeničkom krvlju, središte iz kojeg su mnogi krenuli pronijeti navještaj po čitavom svijetu, naviještati Radosnu vijest spasenja Kristova. Biti rimski ni u kojem slučaju ne znači zatvaranje, nego pravu ekumenu; to sadrži želju da se srce široko otvori, da se srce otvori svim ljudima sa otkupiteljskom čežnjom Kristovom, koji sve traži i sve prima, jer ih je On sve prvi ljubio.
Sveti Ambrozije napisao je nekoliko kratkih rečenica koje zvuče poput klicanja: ”Gdje je Petar, tamo je Crkva; i gdje je Crkva, tu ne vlada smrt, nego vječni život”. Jer tamo gdje su Petar i Crkva, tamo je i Krist, a on je spasenje, on je jedini Put.
Crkva je apostolska
Naš Gospodin utemeljio je Crkvu na slabosti ali također i na vjernosti nekih muškaraca, apostola, i on im obećava stalnu pomoć Duha Svetoga. Pročitajmo još jedanput poznati tekst koji je uvijek nov i aktualan: ”Dana mi je sva vlast, nebeska i zemaljska. Zato idite i učinite sve narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio! Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta” (Mt 28, 18-20).
Naviještanje evanđelja u Palestini nije rezultat osobne inicijative nekih sanjara. Što su apostoli mogli učiniti? U svoje vrijeme nisu vrijedili ništa. Nisu bili ni bogati ni obrazovani, niti su u ljudskom smislu bili junaci. Isus stavlja na ramena te male skupine ogromnu, božansku zadaću: ”niste vi mene izabrali, nego sam ja vas izabrao i odredio vas da idete i rodite rod i da vaš rod ostane, i da vam dadne Otac što god zamolite u moje ime” (Iv 15,16).
Već dvije tisuće godina postoji u Crkvi apostolsko nasljeđe. ”Biskupi su”, objašnjava Tridentski sabor, ”zauzeli mjesto apostola, i oni su kako sam apostol Pavao kaže, izabrani od Svetoga Duha, da bi vodili Crkvu (Dj 5,28)”. A jednog od apostola, Šimuna, Krist je izabrao na poseban način: ”Ti si Petar – Stiiena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju” (Mt 16,18). ”Ja sam molio za te”, dodao je još, ”da tvoja vjera ne malakše. Tako i ti, kad se jednom vratiš k meni, učvrsti svoju braću” (Lk 22,32).
Petar je krenuo u Rim i tamo je osnovao sjedište prvaka, namjesnika Isusa Krista. Stoga se u Rimu najbolje prepoznaje apostolska sukcesija, zato je Rim posve i potpuno sjedište apostola. I. vatikanski sabor je riječima jednog prijašnjeg crkvenog sabora iz Firence objasnio da svi kršćani trebaju vjerovati da ”sveta Apostolska Stolica i rimski biskup imaju primat nad cijelim svijetom i da ie upravo ovaj rimski biskup nasljednik svetoga apostola Petra, da je on istinski zastupnik Kristov, glava cijele Crkve i otac i učitelj sviju kršćana, da je njemu u svetom Petru Isus prenio punu vlast, da vodi, upravlja i brine za cijelu Crkvu”.
Vrhovna vlast pape i njegova nepogrješivost, kada govori ex cathedra nisu nikakav ljudski izum, nego proizlaze iz isključive volje utemeljitelja Isusa Krista. Kako malo smisla ima onda suprotstavljati papino upravljanje upravljanju biskupa ili smanjiti valjanost papinskog učiteljstva čineći ga ovisnim o suglasnosti vjernika. Ništa mu nije više strano od ravnoteže moći. Ljudske strukture, ma koliko bile privlačne i funkcionalne, ovdje ništa ne koriste. Ni jedan čovjek u Crkvi ne posjeduje apsolutnu moć; u Crkvi nema drugog poglavara osim Krista, Krist je svojoj Zaručnici na proputovanju zemljom htio postaviti namjesnika – papu.
Crkva je apostolska na temelju svog ustroja. Tako biva, da ona Crkva koja je zaista katolička i katoličkom se zove, u isto vrijeme mora jasno pokazivati pravo jedinstvo svetosti i apostolskog slijeda. Katolička crkva pokazuje dakle očigledno i savršeno jedinstvo po cijelom svijetu i među svim narodima; ono jedinstvo, čiji je razlog, korijen i sigurno porijeklo najviši autoritet i najviši rang svetog apostola Petra i njegovih nasljednika na rimskoj stolici. ”Nema druge katoličke Crkve osim one koja se gradi na Petru, koja raste u jedinstvu vjere i ljubavi u tijelo koje je skupljeno u jedno i ostaje u jedinstvu”.
Mi ćemo pridonijeti tome da apostolstvo bude svima vidljivo pred očima, ako dokažemo sa velikom vjernošću naše jedinstvo sa papom, koje je jedinstvo sa Petrom. Ljubav prema Svetome Ocu mora biti u nama divna strast, jer u njemu mi vidimo Krista. Ako sa Gospodinom razgovaramo u molitvi, dobit ćemo jasan pogled kojim ćemo moći prepoznati djelovanje Duha Svetoga čak i u događajima koje možda ponekad ne razumijemo i koji nam zadaju brige i tjeraju suze na oči.
Apostolsko poslanje svih katolika
Crkva nas posvećuje nakon što smo po krštenju stupili u njezino krilo. Tek što smo ugledali svjetlost svijeta, već dospijevamo u milinu milosti koja posvećuje. ”Vjera svakog pojedinca, štoviše, vjera čitave Crkve čini djetetu dobro po djelovanju Duha Svetoga, koji ujedinjuje Crkvu i čini da dobra jednoga pripadaju i drugima”. Kako je veličanstveno ovo nadnaravno majčinstvo crkve, koje joj Duh Sveti daruje. ”Duhovno novo rođenje, koje se ostvaruje krštenjem, na određen je način slično prirodnom dolasku na svijet. Isto tako kao što se djeca, koja su još u majčinom krilu ne hrane sama, nego primaju hranu od majke, tako i mališani, koji još ne koriste vlastiti razum te se kao djeca nalaze u krilu svoje Majke Crkve, ne primaju spasenje po sebi”.
Tako upada u oči svećenička moć Crkve sa svom svojom veličinom, koja dolazi izravno od Krista. ”Krist je izvor svakog svećeništva. Svećenik zakona bio je njegov simbol; svećenik Novog saveza djeluje naprotiv u osobi Kristovoj, prema riječima iz Druge poslanice Korinćanima (2, 1O): ”Jer ako što opraštam, opraštam, ako uopće nešto opraštam, činim to iz ljubavi prema vama u Osobi Kristovoj””.
Otkupljujuće posredništvo između Boga i ljudi nastavlja se u Crkvi po sakramentu svećeničkog reda, koji svojim pečatom i odgovarajućom milošću osposobljava za djelovanje kao službenik Isusa Krista na dobro svih duša. ”Ako netko može učiniti nešto što drugom nije moguće, onda to ne dolazi od toga koliko je neka osoba dobra ili loša, nego iz primljene puno moći, koju jedan posjeduje, o drugi ne. Budući da laik ne prima moć pretvorbe, on ne može izvršiti pretvorbu, bila njegova osobna dobro ta ne znam kako velika”.
U Crkvi postoje različite službe, ali samo jedan jedini cilj: posvećenje ljudi. I u ovom djelu sudjeluju, na neki način, snagom pečata primljenog u krštenju i krizmi svi kršćani. Svi mi moramo se osjećati odgovornima za ovo poslanje Crkve, koje je poslanje Kristovo. Tko ne osjeća želju za spasenjem duša, tko se ne zalaže svom svojom snagom da ime Kristovo bude poznato i ljubljeno, taj neće razumjeti apostolicitet Crkve.
Pasivan kršćanin još nije shvatio što Krist očekuje od svih nas. Kršćanin, koji je zabrinut samo za svoje vlastite poslove i koji malo mari za spasenje drugih, ne ljubi Isusovim srcem. Apostolat nije isključivi zadatak hijerarhije ili svećenika i redovnika. Gospodin poziva sve nas, da vlastitim primjerom i riječima budemo posrednici one milosne struje koja teče u vječni život.
Pri čitanju Djela apostolskih uvijek nas iznova dira smjelost učenika Kristovih, njihovo povjerenje u poslanje koje su dobili i njihova radost koja je spremna na žrtvu. Oni nisu zahtijevali sudjelovanje velikih masa. A čak kad su mase i došle, oni se obraćaju svakoj pojedinoj duši, svakom čovjeku: Filip Etiopljaninu (usp. Dj 8, 26-40), Petar stotniku Korneliju (usp. Dj 10, 1-48), Pavao Sergiju Pavlu (Dj 13, 6-12).
Oni su učili od svog Učitelja. Sjetite se usporedbe s radnicima koji su na seoskom trgu čekali da ih netko najmi. Kada je Gospodar vinograda, nakon što je dan već poodmakao, ponovno izašao, naišao je na najamnike koji su stajali bez posla. ”Što stojite ovdje vazdan besposleni. Odgovoriše mu: “Nitko nas nije najmio.“” (Mt 20, 6-7). U životu kršćanina to se ne smije dogoditi. Ne smije se dogoditi da netko iz naše okoline može tvrditi da nije ništa čuo o Kristu jer mu nitko nije govorio o Gospodinu.
Ljudi često misle da se jednostavno mogu odreći Boga. Ali varaju se. Čak i kada to ne znaju, leže kao uzeti na ribnjaku Betsaide – nesposobni da priđu vodi koja liječi, da priđu učenju koje ispunjava dušu radošću. Krivicu za to snose mnogi kršćani. Ovi ljudi mogli bi također reći: ”hominem non habeo”, nemam čovjeka, koji bi mi pomogao (usp. Iv 5,7). Svaki kršćanin mora biti apostol, jer Bog koji nikoga ne treba, usprkos tome nas treba. On računa s tim da ćemo se posvetiti širenju njegovog učenja koje donosi spas.
Mi razmatramo tajnu jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve. Vrijeme je da se upitamo: dijelim li s Kristom njegov žar za duše? Molim li za ovu Crkvu kojoj pripadam i u kojoj mi je namijenjena osobita zadaća koju nitko ne može ispuniti umjesto mene? Biti u Crkvi već je jako puno, ali nije dovoljno. Mi sami moramo biti Crkva, jer naša Majka nam ne smije nikada biti nešto strano, izvanjsko i daleko našim najdubljim mislima.
Ovdje završavamo naše razmatranje o bitnim obilježjima Crkve. Uz Gospodinovu pomoć ono će biti utisnuto u našu dušu i mi ćemo utvrditi u sebi jasno, sigurno, božansko uvjerenje da bismo onda više ljubili našu svetu Majku koja nas je rodila za život milosti i koja nas dan za danom okružuje neumornom brižljivošću.
Ako bi vam do ušiju slučajno došle uvrede koje se dovikuju Crkvi, takvim ljudima bez ljubavi tada pokažite, ljubazno i s puno takta, da se ne može na taj način postupati prema majci. Danas se Crkvu nekažnjeno napada, zato jer njezino kraljevstvo – kraljevstvo njezina Učitelja i Utemeljitelja – nije od ovoga svijeta. ”Sve dok žito uzdiše među kukoljem, sve dok je klasje izmiješano s korovom, sve dok posude milosrđa jauču pored posuda gnjeva, sve dok ljiljani plaču među trnjem neće nedostajati neprijatelja koji kažu: Kada će mu nestati imena i kada će nestati s lica zemlje? To znači: vidite, doći će vrijeme u kojem će nestati kršćana i neće ih više biti… Ali oni koji to kažu; umiru. A Crkva ostaje”.
Što god da se dogodi, Krist svoju zaručnicu neće napustiti. Proslavljena Crkva već ie kod njega, koji sjedi zdesna Ocu. I otuda nas naša kršćanska braća dozivaju, oni koji slave Boga za onu stvarnost, koju mi sada još gledamo u svijetloj sjeni vjere: jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu.
(sv. Josemaria Escriva, homilija održana 4. lipnja 1972., II. nedjelje nakon Duhova)
1 Molitva 2. nedjelje nakon Duhova
2 Toma Akvinski, Summa theologiae, III, q. 64, a. 2, ad 3
3 Carigradsko vjerovanje, DS 150 (86)
