Kako nam ukazuje suvremeni američki katolički autor Charles Pope, tolerantnost je vrlina, ali danas uglavnom pogrešno razumijevana. Sam smisao riječi „tolerirati“ jest da se podnosi (snosi, trpi): u principu nekoga ili nešto što nam inače smeta, što ne odobravamo, što smatramo pogrešnim. Osobina tolerantnosti je vrlina, jer nam omogućava da živimo s ljudima koji nam smetaju, ali razmimoilaženja su podnošljiva: bez nje bi države i političke grupe ratovale povodom raznih neslaganja koja nisu od presudnog značaja, a bili bismo nesumnjivo u zavadi čak i s članovima obitelji čije karakterne osobine i djela ne nalazimo posve prihvatljivima. Međutim, Pope upozorava, svaka tolerancija mora biti praćena granicama koje se ipak ne smiju prijeći: ni država državi, ni pojedinac pojedincu neće otrpjeti baš svaku vrstu odbojnog ponašanja. Također, tolerancija uopće ne podrazumijeva potrebu da se svačije ponašanje odobrava i hvali.[1]
U katoličkoj tradiciji, tolerancija svakako ima mjesto. Sv. Toma Akvinski upućuje da kršćansko društvo mora toleranciju primjenjivati prema uzoru na toleranciju kakvu sam Bog primjenjuje u odnosu prema ljudima: „Ljudska vlast je izvedena iz Božje vlasti čiji uzor treba slijediti. Makar je Bog svemoćno i suvereno dobro, On dopušta da se događa zlo u svijetu koje bi mogao spriječiti. On to čini u cilju da sprječavanje zla ne dovede do sprječavanja viših dobara ili čak izazove veća zla. Slično će u slučaju ljudske vladavine, oni koji vladaju tolerirati zlo u svrhu poticanja dobra ili izbjegavanja većeg zla.” Da ove retke katoličkog svetca iz 13. stoljeća ne bismo smjeli promatrati posve suvremenim očima, spomenimo da baš na istom mjestu „Summae Theologice“ on nastavlja da su razni kršćanski vladari i čak Pape kao glavari Papinske Države propisivali da primjerice Židovi imaju pravo obdržavati svoje bogoslužje – ali da po njegovom sudu tako treba činiti tek onda kada su „nevjernici“ mnogobrojni, pa je oportuno da se trpi (tolerira) njihovo bogoslužje, kako bi se izbjegli veći neredi.[2]
Prigovori kršćanima: „Vi ste netolerantni“
U svojem filmu „Agora“ iz 2009. godine, španjolski režiser Alejandro Amenábar nam je prikazao kako kršćanstvo krajem 4. stoljeća postaje prevladavajuća vjera u Rimskom Carstvu – te nakon mnogih mučeništva tijekom proteklih nekoliko stoljeća – kršćani zbog „idejnih razmimoilaženja“ ubijaju u Aleksandriji filozofkinju i astronomkinju Hipatiju; prikazuje se da je ubijena zato što nije bila spremna prihvatiti kršćanstvo. Učeni patrijarh (sv.) Ćiril Aleksandrijski prikazan je kao pokretač progona. Uglavnom, Amenábar je Hipatiju prikazao kao „mučenicu filozofije“ , te ukazao kako je kršćanstvo u sebi nosilo potencijal da iz proganjane vjere postane vjera koja drži vlast, i koja je spremna silom potiskivati sebi suprotstavljena vjerovanja i promišljanja.
Dakle, jesu li u pravu oni, koji smatraju da su mnogobožačke religije tolerantnije – jer po prirodi stvari one uvijek mogu „trpjeti“ ponekog boga za kojega do sada nisu znale?
Za lijepo objašnjenje tog „antijednobožačkog“ argumenta, možemo tu citirati riječi koje je napisao indijski filozof Servapalli Radhakrishnan (1888. – 1975.; ugledni gospodin je inače bio drugi predsjednik Indije, od 1962. do 1967. god.): „Na nesreću kršćanska vjera je naslijedila semitsko vjerovanje o ‘ljubomornom Bogu’ sagledavajući Krista kao ‘jedinorođenog sina Božjeg’ koji ne trpi nijednog rivala svojemu prijestolju. Kada je Europa prihvatila kršćansku vjeru, usprkos njenom širokom humanizmu, prihvatila je žestoku netoleranciju koja je prirodni rezultat vjere u ‘istinu koja je jednom zauvijek naviještene svetima.’“[3]
Usudio bih se reći da Servapalli Radhakrishnan ne nudi odgovor na posve očigledne primjedbe svojoj tezi: Servapallijevom indijskom iskustvu također poznatom islamu (religija koja se uglavnom širila mačem, za razliku od kršćanstva koje se uglavnom širilo miroljubivim sredstvima) također možemo prigovoriti da je i on sam od židovstva naslijedio neku (inherentnu, prema Servapalliju) sklonost netoleranciji. Ali kako to traženje navodnog „krivca“ za netoleranciju u monoteizmu funkcionira u odnosu na ateizam – vjerovanju koje posve hotimice odbacuje baš svaku vjeru? Kako ateistička „vjera“ koja doista ne vjeruje u jednog (i ljubomornog) Boga ipak uspijeva biti netolerantnom; do te mjere da su ateisti gdje god su se dokopali vlasti bili netolerantni ne samo prema organiziranim vjerskim zajednicama, nego su posve sustavno zatvarali vrata socijalnom napredovanju pobornicima bilo koje religije, i osobito im posve onemogućavali bilo kakvo sudjelovanje u obnašanju vlasti? (usp. komunizam).
Uostalom, sama indijska mnogobožačka religija (naime „hinduizam“ znači baš to) iz čijeg nam konteksta piše Radhakrishnan sadržava posve očiglednu netoleranciju prema pripadnicima nižih kasta – dalitima, u principu potomcima pred mnogo stoljeća pokorenih nearijskih naroda (sama riječ „dalit“ na sanskrtu znači „pokoreni“)[4], a odnos prema pripadnicima drugih vjera je također (bio i jest) takav, da kritike „iznutra“ posve jasno prokazuju da je priča o hinduskoj toleranciji – puki propagandni mit.[5]
Što je dakle, s onim politeističkim religijama iz doba Rimskog carstva, na koje upućuje filozof Servapalli kao žrtve – netolerantnog – kršćanstva; i na koje s posve sličnim kritičkim stavom prema kršćanstvu ukazuje režiser Amenabar u svojemu filmu o poganskoj filozofkinji Hipatiji?
Tu bih ponudio odgovor: sve su one bile tolerantne, osim jedne – one državne. Naime su sve te druge bile prisiljene da budu tolerantnima, da trpe: osim religije samoga Rima, sve su to bile religije pokorenih naroda. A tko je pokoren, po prirodi stvari trpi (tolerira) svoju pokorenost.
Pobliže o vjerskoj toleranciji u Rimskom Carstvu
Prikladno se sada pozabaviti vjerskim odnosima u Rimskom Carstvu, ne toliko stoga što se njima bavi Alejandro Amenabar u svojem filmu, nego stoga što je to okvir u kojemu je kršćanstvo nastalo i stasalo.
Dakle, Rimsko Carstvo je bilo plod kolosalnog porobljavanja naroda oko Sredozemlja koje je pošlo za rukom Rimljanima; porobljavanje koje je vrlo često bilo doslovno. Naime bi se pripadnike naroda koje nije pokazivalo dovoljno volje za kolaboraciju s rimskim zavojevačima pretvaralo u robove i potom ih se prodalo na tržnici: žene i djecu za nešto pitomije izrabljivanje, a muškarce za najbrutalnije robijanje po rudnicima i na drugim ekstremno teškim i pogibeljnim poslovima.
Ono što moramo znati o religiji starog Rima jest, da je ona bitno nacionalna religija. Ne „narodna“ u smislu da u nju vjeruju pripadnici etničke zajednice, nego u jeziku moderne političke misli baš „nacionalna“: državotvorna. U tome: izvorni „narod Rima“ nije plebs – to je kolektivni naziv za došljake u Rim, nego patriciji – izvorni Rimljani, plemstvo. Patriciji u svojoj (sic!) državi nisu bili „bliski vlasti“: oni su u doslovnom smislu bili vlast. Kralj („Rex“) Rimljana je u toj nacionalnoj religiji izuzev obnašanja svjetovne vlasti imao također i značajne svećeničke funkcije. Čak i nakon što su 509. godine prije Krista bili Rimljani ukinuli monarhiju – ostavili su sustav gdje je vrhovni svećenik (Pontifex maximus) birao jednog (i jedinog) svećenika s naslovom „Rex“ koji je prinosio žrtve prvog dana svakog mjeseca (tj. za calendae) i obnašao svete funkcije koje su u kulturama naroda središnje Italije (malih naroda, među kojima su Rimljani bili tek jedan) obnašali kraljevi.[6]
Uglavnom Rimljani su svoju vlast nametnuli velikom broju naroda – malih (među takvima su bili i sami, izvorno) i velikih. Pri tome, Rim u principu nije tim narodima nametao svoju religiju, nego vlast: međutim se ta vlast obnašala kao izraz religije koja je pripadala Rimljanima (možda je za drevne italske religije pravilnije reći tako, nego kazati da su „Rimljani pripadali svojoj gradskoj religiji“), tj. religije „senata i naroda Rimskoga“.
Kao što su i u gore spomenutoj Indiji više kaste svoju dominaciju pred mnogo stoljeća nametnuli kasti „nedodirljivih“, izvorno pripadnicima pokorenih naroda, tako su malobrojni Rimljani nametnuli drugim narodima svoju vlast – tj. oduzeli vjerama koje su pripadale tim narodima prerogativ vladanja nad samima sobom.
Mi kojima su poganske religije strane, ipak možemo savršeno shvatiti da su Rimljani pokorene narode – porobili: oni pripadnici (vojnici) i čitavi pobijeđeni narodi koji se nisu razborito odrekli borbe protiv pobjedničkih Rimljana, bili su svedeni na položaj robova. U pravnom smislu (zapadna pravna tradicija je možda najvažnije nasljeđe starih Rimljana), pobijeđeni narodi bi ili pristali na mir s kakvim-takvim uvjetima, ili bi se opirali do gorkog poraza koji se nazivao „deditio“, bezuvjetne predaje koja se potvrđuje svečanim vjerskim ritualom. Nakon takvog (vjerskog) obreda bi zemlja i sva druga imovina pobijeđenog naroda postala vlasništvo rimske države, koja je stanovnicima mogla „darovati“ osobnu slobodu (kao građanima ne drugog, nego trećeg reda – „peregrini dedititii“) ako bi Rimljani smatrali da im je probitačno naplaćaviti od njih zakupninu za zemlju čiji su prije poraženi nesretnici bili vlasnici. Spomenuti vjerski ritual je sadržavao simboliku predavanja na milost i nemilost strane koja predaje oružje, pred pobjednikom koji u rukama drži oružje i njime naočigled prijeti; u principu se pobjednik odricao prava da „dediticije“ pobije, ali je pobijeđene smio prodati u roblje, a njihove kuće i gradove spaliti (najbolji status su pod Rimom uživali pripadnici naroda koji su bili civitas foederate, tj. narodi s ugovorom o vječnom savezništvu s Rimom – koji je odlučivao s kim će oni ratovati; nešto lošije su stajali pripadnici naroda u statusu civitates stipendariae, tj. onih koji su plaćali danak, ali su ipak imali vlastite upravljače – privilegij kojega dedititii nisu imali).
Uglavnom: vjerska tolerancija u Rimskom carstvu je bila tolerancija (prisilna trpnja) pobijeđenih i razvlaštenih religija. U smislu o kojemu o (vjerskoj) toleranciji u 13. stoljeću govori sv. Toma Akvinski, „veće zlo“ koje su tolerancijom izbjegavali pripadnici tih poraženih zajednica bilo je – potpuno razaranje svojih zajednica, kojim su posve uvjerljivo prijetili Rimljani i njihova država. Pobjednička religija vladajućih Rimljana je trpjela religije poraženih naroda sve dok su ti narodi (sa svojim religijama uključivo) ostajali pokorni rimskoj državnoj vlasti („imperium“) i nisu pokazivali sklonosti da je promijene. Rimljani nisu iskazivali neki osobiti prozelitizam, jer im je baš bilo unosno da oni predstavljaju tu jednu vjersku manjinu koja svojim pripadnicima osigurava privilegiju vladanja nad desetljećima i stoljećima pokorenim narodima.
Kršćani će prvih nekoliko stoljeća povijesti Crkve pretežno stradavati baš zato što se nisu htjeli pokloniti pred oltarima rimske državne religije, gdje su pripadnici brojnih naroda pod Imperijem (doslovno: vlašću) Rima na oltarima morali prinositi žrtve (mahom: par zrna tamjana) pokojnim i ponekad živućim članovima carskih obitelji, koje su Rimljani prepoznavali kao tzv. divus („oboženi“, različito od deus, „bog“): neki od tih naroda su svoje vladare ranije bili smatrali baš bogovima, pa su u tom svojstvu sagledavali i rimske „divuse“. U principu se narodima pod vlašću Rima tjeralo da priznaju nad svojim vjerama vrhovništvo rimske vjere (dakle: nije se od njih očekivalo da rimsku vjeru sami prihvate); kršćanstvo je bilo problematično stoga što kršćani – kao što su to već činili Židovi – nisu priznavali nikakvog boga nad svojim Bogom.[7] Doista, za imperijalni zahtjev paljenja tamjana na žrtvenicima gradske religije Rimljana, monoteistička kršćanska religija se pokazala posve „netolerantnom“.
Cijeli je rimski sustav međureligijske tolerancije (vlasti vjere nad vjerom, zapravo) došao u ozbiljnu krizu kako su u samom Rimu padale socijalne barijere između Rimljana patricija i došljaka plebejaca (stanoviti dio plebejaca je stjecao značajna imanja i značajne zasluge za državu, nerijetko nadmašujući patricije), te između Rima i važnih gradova po provincijama; uz to su sami Rimljani prihvaćali strane bogove i vjerske ideje. Naposljetku je car Karakala (Marcus Aurelius Antoninus, 198. – 217.) proširio 212. godine status rimskih građana na sve slobodne građane Carstva – i „smućkao“ ljude svih mogućih vjera i tradicija kojima je zajednička manje-više bila samo država kojoj su plaćali poreze i čiju su vojsku služili. Karakalinim rimskim građanstvom su bili obuhvaćeni čak i „peregrini dedititii“, tj. potencijalni „daliti” Zapada (Rim je imao zakon, koji je i oslobođene robove svrstavao u stalež perigrini dedititii, koji je plaćao više poreze i imao manje prava[8]). Sami Rimljani (patriciji) su i nadalje imali svoje rimske hramove i svećenike, ali sada bez pravog smisla: izuzev paradne povezanosti s državom nastalom na njihovoj tradiciji – naprosto nije ta država više pripadala samo onim izvornim Rimljanima, a ovi „Karakalini Rimljani“ nisu bili narod koji stvara državu, nego pripadnici jedne države koja od svih njih nastoji stvoriti jedan narod (makar su uglavnom govorili neke vrlo strane jezike i pripadali vrlo stranim kulturama).
Uglavnom, stare religije nisu davale zadovoljavajući odgovor na situaciju reformiranog imperija u kojima više ne postoji vladajući narod, koji vlada nad pokorenim narodima. Nesumnjivo je ta reforma bila potrebna u pokušaju da se produži postojanje imperija gdje narodi s jasnim identitetima po prirodi stvari nose potencijal da se odcijepe.
O nevolji netolerancije
Uglavnom, nakon Karakalinog edikta iz 212. godine su svi u Carstvu glumili da su Rimljani, i svi su glumili da im je svejedno tko je kakve vjere. Recimo da je indiferentnost bila svojevrsna državna religija: državi je svejedno što vjeruju i čega se plaše njeni građani, državi je svejedno koje su etničke pripadnosti.
Gluma i indiferentnost u suštini ipak ne mogu predstavljati silu koja će na okupu držati toliko raznolike narode: Carstvo nije moglo računati ni na kakvu vrstu patriotizma, koji bi stanovništvo pozivao na zaštitu teritorija i interesa goleme države.
Naime građani Rimskog Carstva (prije i) nakon Karakale u osobnim životima nisu bili vjerski indiferentni: oni su duhove i bogove sagledavali u svakom kutku i aspektu svojih života i bili su – današnjim rječnikom – mnogobožački praznovjerni. Takav fenomen, naposljetku, uočavamo i kod građanstva današnjih sekulariziranih društava suvremenog Zapada: makar je monoteistička pobožnost manje raširena, „New Age“ religioznost i odlazak najrazličitijim vrstama vračara i vračeva postaje zadnjih desetljeća vrlo raširenom.[9]
Kako narodi u Carstvu nisu bili vjerski indiferentni, nisu također bili niti etnički indiferentni: Egipćani ili Grci uopće nisu bili lišeni svijesti o svojem identitetu i različitosti od drugih naroda.
Ti mnogobožački narodi, u kontekstu opetovanih ratova koji su prijetili opstanku Carstva naposljetku nisu uspostavili svoje nacionalne države (oko svojih nacionalnih religija) samo stoga, što su umjesto njih bili prihvatili – kršćanstvo. Kada već vjera Rima nije bila prikladna kao vezivo koje bi povezivalo sve te raznolike narode, prihvatljivom se pokazivala katolička vjera koja prihvaća da svaki njen vjernik ostane ukorijenjen u jeziku i kulturi iz kojih dolazi.
Veličina kršćanstva, eto, nije bila u tome da tolerira druge vjere – nego u tome da svi narodi u njoj toleriraju sve druge narode: proizašlo je da katolička vjera hoće točno ono, čemu od Karakalinog doba teži Rimsko Carstvo. U samom Rimu je stara vjera s augurima, pontifima i vestalkama ionako bila razblažena dolaskom kultova koje su plebejci sa svih strana Carstva donijeli sa sobom, a elite bivših nacija u vječnom savezništvu s Rimom („foederati“; još i „socii“ – npr. su među njima bili područja Napulja u južnoj Italiji i Marseja na jugu današnje Francuske) i nacija koje su ranije Rimljanima plaćale danak (nekadašnje „civitas tributariae“) – koje su sada davale rimske senatore i druge visoke dužnosnike Imperija – ionako toj rimskoj vjeri nikada nisu ni pripadale. U samom Rimu se, pritom, moglo opaziti da sve druge strane religije ostaju – religijama stranaca; naprotiv je kršćanstvo bilo posve „romanizirano“, kao religija Rimljana.[10]
Ta je vjera za lijepi broj stoljeća produžila postojanje Rimskog Carstva, kojega – iz rakursa naroda sa sjevernih rubova antičke civilizacije kojima je zadnjih par sto godina zapalo u dio da stvaraju narativ o povijesti – u tom razdoblju povijesti volimo nazivati „Bizant“. Riječ je i nadalje bilo o velikom carstvu koje je dugo uspijevalo u svojem okrilju održati glavna područja Imperija, zanemarivši tek slabo civilizirana područja na sjeveru koja nisu ekonomski opravdavala troškove i trud držanja u granicama jedinstvene države[11]: carstvo je dah izgubilo tek nakon zatornih ratova s Perzijom, demografskih gubitaka uslijed kuge i pod vojnim udarom islamskog kalifata koje se proširilo iz područja Arapskog poluotoka na pretežni dio zemalja Rimskog („Bizantskog“) Carstva.
Kako, zapravo, dolazimo do vjerske tolerancije ili netolerancije
Uglavnom, smatram da je pravo pitanje: „Kako, zapravo, dolazimo do vjerske tolerancije ili netolerancije?“ Je li to pitanje prirode neke vjere, ili su posrijedi neke druge okolnosti?
Evo, recimo, u Hrvatskoj su muslimani jedna posve tolerantna vjerska zajednica. U Pakistanu… ajme. Opet, i jedni i drugi posve prihvaćaju propis koji je zapisan u Kuranu, sura 9, ajet 29: „Borite se protiv onih kojima je data Knjiga, a koji ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet, ne smatraju zabranjenim ono što Allah i Njegov Poslanik zabranjuju i ne ispovijedaju istinsku vjeru – sve dok ne daju glavarinu poslušno i smjerno.“[12] Da se ne moramo upuštati u neka velika tumačenja značenja ovih riječi, citirajmo dodatnu sunu s vjerodostojnom islamskom tradicijom: „Pričao nam je Abdullah b. Muhamed Musnedi, njemu ispričao Ebu-Revh Haremi b. Ummare, ovome Šu’be prenoseći od Vakida b. Muhammeda, da je rekao: – Čuo sam svoga oca kako prenosi od Ibnu-Omera da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Naređeno mi je da se borim protiv ljudi sve dok ne posvjedoče da nema Boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, dok ne počnu klanjati namaz i davati zekat. Kada budu to radili, zaštitit će kod mene svoje živote i svoje imetke, osim kada to pravo islama zahtijeva, a njihov (konačni) obračun pripada Allahu.‘“[13]
S ateistima nije bolje: imali smo i u Hrvatskoj do pred 30-ak godina pripadnike ateističke „vjere“ kao jednu vrlo privilegiranu manjinu koja je smatrala posve prikladnim da većinu stanovništva svoje zemlje tek trpi kao ljude koji moraju plaćati poreze i služiti vojsku, ali ne mogu odlučivati o državnim poslovima, ne smiju biti na nikakvoj poziciji vlasti ili socijalnog ugleda.
I evo, polazeći iz gore spomenutih primjera ateista i muslimana, usudio bih se ponuditi odgovor: i u hrvatskom, i u pakistanskom slučaju su vjernici[14] tolerantni sve dok ne ovladaju državom. Nakon toga toleriraju svoje vjerske neistomišljenike, ako su pokorni državnoj vlasti i ne pokazuju sklonosti da je promijene.
Tako, ostavlja nam ova argumentacija da zaključimo, kako pripadnici suvremene indiferentne religije danas pokazuju spremnost tolerirati nas kršćane – sve dok smo pokorni njihovoj vlasti i ne pokazujemo sklonost da je promijenimo.
Suvremena tolerancija: odgovor na potrebe suvremenog industrijaliziranog društva
Dakle, ovako: suvremena društvena tolerancija nije posljedica niti jednog vjerskog nazora. Ona je izraz jedne vizije društvenih odnosa, čiji su tvorci uvjereni da je za uspješno održavanje društva vrlo blagotvorna etnička i vjerska indiferentnost.
Na najjasniji način: suvremena vizija tolerancije nastala je u Sjedinjenim Američkim Državama, naciji u kojoj ne postoji ni većinska etnička zajednica (najbrojnija zajednica Amerikanaca engleskog/britanskog podrijetla obuhvaća oko 10% stanovništva, neznatno više od sljedeće najbrojnije zajednice – one njemačkog podrijetla; pri tome su etničke zajednice vrlo izmiješane), niti većinska vjerska zajednica.
Kako su SAD nakon II. svjetskog rata postale oslonac i uzor većini industrijaliziranih zemalja – tako smo prihvatili i tu američku viziju tolerancije. Pritom, ta i takva vizija tolerancije predstavlja odgovor na vrlo specifične potrebe jedne imigrantske industrijalizirane nacije, što SAD jesu: ne treba nas onda čuditi ako kod primjene u drugim zemljama vodi u pravcu stvaranja društava koje sve više pokazuju potrebu da i same postanu društva imigranata, bez većinske religije.
Govoreći o industrijaliziranim nacijama, opazimo da je industrijalizacija još u 19. stoljeću prekinula stoljetno „prirodno stanje“ u kojemu se bogatstvo i društvena moć skoro u potpunosti poklapaju s vlasništvom nad zemljišnim posjedom. Odjednom je jedna nova vrsta vlasnika – oni koji su imali industrijska poduzeća, brodarske i željezničke kompanije, koji su imali banke koje su sve to skupa financirale – postali bogatijima i nakon relativno kratkog vremena društveno utjecajnijima od aristokracije u kojoj su zemljoposjedništvo i upravljanje društvima do tada bili (skoro organski) povezani.
S razvojem industrijalizacije nastaje i nacionalna država – sa svojim nacionalnim gospodarskim poduzećima i industrijskim magnatima (doslovno: velikašima, to je termin koji je u ranijim stoljećima obuhvaćao grofove i vojvode). Nacija predstavlja kontekst u kojemu vlast dolazi iz naroda (a ne iz monarhije i s monarhijom povezane aristokracije) tj. demokraciju; doduše između socijalnih slojeva toga naroda nisu uvijek prožeti socijalnom pravdom. Vrlo brzo, one najmoćnije nacije postaju imperijima – u kojima demokracije u „metropoli“ bez nekih pitanja „kroje gaće“ pokorenim narodima; ponekad u svrhu provođenja prosvijećenih reformi poput ukidanja ropstva u afričkim zemljama gdje je u prethodnim stoljećima znatan dio pučanstva bio trajno zasužnjen.[15]
Možemo taj posve procvali oblik industrijske demokracije nazvati i – ocvalim; gdje se koncept nacionalne države pretvara u nešto posve suprotno. Ne bez svijesti o toj krizi, javlja se u industrijaliziranim nacijama krajem 19. i početkom 20. stoljeća postmodernizam u kulturi, te socijalizam i drugi reformski pokreti u politici, kao projekti koji nude rješenja očiglednim nesavršenostima (promašajima) koji su se dogodili povodom razvitka industrijalizacije, kapitalizma, demokracije i nacije.
Sredinom 20. stoljeća, od velikih alternativa tadašnjoj verziji industrijalizirane nacije (kako smo spomenuli, već tada kompromitiranoj imperijalizmom i socijalnom nepravdom) kristaliziraju se oni koje reprezentiraju trojica moćnih vođa vodećih država: Hitler u Njemačkoj, Staljin u SSSR-u i Roosevelt u SAD-u. Hitler relativno brzo (i na sreću) propada, a u nadmetanju SSSR-a i SAD-a prevagu odnosi potonja zemlja – u kojoj se ideja vjerske i svake druge tolerancije ističe kao jedan od temeljnih kamenova cjelokupnog socijalnog poretka.
U SAD su toleranciju donekle naslijedili od Engleske, u kojoj su kraljevi pomalo odustali od progona katolika i drugih podanika koji nisu pripadali protestantskoj denominaciji kojom su engleski kraljevi upravljali, a i dogodilo se da je u izvornih 13. kolonija bilo više protestantskih denominacija spremnih da se uzajamno toleriraju. Nakon nekoliko desetljeća su se morali dodatno uvježbavati u toj disciplini s mormonima – vjerskom grupom koja je posve otpala od kršćanstva, ali je pridobila značajni broj sljedbenika diljem mlade nacije: između 1840. i 1890. god. u SAD situacija stalno visjela na rubu između progona malobrojnijih mormona i bratoubilačkog rata. Taj je izazov u velikom mjeri razriješen postupnim iseljavanjem mormona na područje današnje države Utah i potom primanjem tog mormonskog područja (od 3,3 milijuna stanovnika države Utah, do danas je oko 61 posto mormona) u sastav SAD-a: protestanti su odlučili tolerirati da su mormoni također (ravnopravni) Amerikanci, nakon što su mormoni pristali odustati od prakticiranja kršćanima posve odbojne poligamije. Nakon što su se u I. svjetskom ratu katolici dokazali kao dobri američki patrioti, protestanti su dosljednije prihvatili i svoje sugrađane katolike.
Sam je Roosevelt imao ključni udio u proglašenju Opće deklaracije o ljudskim pravima iz 1948. godine, kao temeljnog kamena budućeg globalnog poretka. U tom se važnom međunarodnom aktu – zamišljenom da bude osnova međunarodnog sustava ljudskih prava – o slobodi vjeroispovijedi i savjesti govori u člancima 1. i 2.: „Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i sviješću te trebaju jedna prema drugima postupati u duhu bratstva…. Svakome pripadaju sva prava i slobode utvrđene u ovoj Deklaraciji bez razlike bilo koje vrste, kao što je rasa, boja kože, spol, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, imovina, rođenje ili drugi status…. ne smije se praviti nikakva razlika na osnovu političkog, pravnog ili međunarodnog statusa zemlje ili područja kojemu neka osoba pripada, bilo da je to područje neovisno, pod starateljstvom, nesamoupravno, ili mu je na neki drugi način ograničen suverenitet.“ Također se odgoj za toleranciju predviđa kao bitni sastojak obrazovanja, u čl. 26. Opće deklaracije: „Obrazovanje treba biti usmjereno punom razvoju ljudske osobnosti i jačanju poštovanja ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ono mora promicati razumijevanje, toleranciju i prijateljstvo među svim narodima, rasnim ili vjerskim grupama te podupirati djelovanje Ujedinjenih naroda na održavanju mira.“
Globalizam
Roosevelt i njegovi prokapitalistički/demokratski istomišljenici su smatrali da industrijalizirano društvo mora „investirati“ u toleranciju; naime stoga, što je inače u stalnoj opasnosti da okonča i kapitalizam i demokraciju – te otklizi u totalitarizam. Riječ je o opasnosti koja po prirodi stvari proizlazi iz socijalnih nejednakosti u kapitalističkom (demokratskom) društvu; pitanje je samo hoće li radnike u borbu protiv privilegiranih socijalnih slojeva povesti neka ljevičarska ili pak desničarska (fašistička, nacistička) radnička stranka.[16] Međutim, stanovništvo koje visoko cijeni toleranciju – neće podržati netolerantne radikalne politike.
Tako, Sjedinjene Američke Države su kod sebe ustanovile jedan dosta funkcionalni sustav ljudskih prava koji obuhvaća priličnu indiferentnost u etničkim pitanjima, i tolerantnost (u današnjici, također indiferentnost) u vjerskim stvarima. Nakon II. svjetskog rata Amerikanci su odlučili ponuditi (neki će reći: „nametnuti“) takav svoj model industrijalizirane nacije kao jedino pravo rješenje za čitav svijet.[17]
I eto: to je razlog zašto se danas u ovom našem dijelu svijeta tolerancija tako rado „nosi“: posrijedi je sastavni – i vrlo važni – dio društvenog poretka kojega mi danas doživljavamo zadanim. Naprosto, za čovjeka koji živi u društvu kapitalizam + demokracija + savezništvo sa SAD-om, odbacivati toleranciju je prikladno poput primjerice pljuvanja na pod, navike koja je prije industrijalizacije i povezanog korištenja tvrdih podova u kućama, dvorištima i ulicama smatrana najprirodnijim činom, ali se danas smatra pukim prostaklukom (te se čak više i ne moraju protiv istoga primjenjivati mjere policijske represije[18]), nakon što je iskorijenjena u manje-više isto doba kada se vodilo kampanje za opće pravo glasa.
Uglavnom, tolerancija se promovira kao jedna od navika vezanih uz industrijalizaciju: slabo ima veze s filozofijom, kršćanstvom, ateizmom: riječ je o integralnom dijelu suvremenog kapitalističkog/demokratskog društvenog ustroja.
Pogriješili bismo, ako bismo zahtjeve tolerancije smatrali tek nečim prozaičnim. U društvenom ustroju suvremenog društva postoje ekstremno važne stvari, poput ideje da do zadnjeg sela na planini mora voditi moderna cesta i električni vodovi, isplatilo se to ili ne. Tolerancija (nacionalna, vjerska, između političkih grupa, prema homoseksualcima…) je jedna od takvih ideja koja ima tako visoki prioritet, da će se provoditi čak i uz vrlo nerazmjerne troškove, te uz prihvaćanje prilično ozbiljnih nuzgrednih posljedica.
A ispravno je govoriti o troškovima, u društvenom poretku kojega jednako pravilno smijemo nazivati „kapitalizam“ koliko i „demokracija“: čak i u Hrvatskoj koja još pomalo miriše na komunističku vladavinu, preko ¾ radnika radi danas za privatna poduzeća.[19]
I uglavnom, tolerancija se pokazuje prilično korisnom za funkcioniranje modernog industrijaliziranog društva (koje nije totalitarna država, poput NR Kine), i tolerancija je jedna vrlo lijepa i korisna stvar. Pametnom čovjeku se odustanak od tolerancije ne pristoji, kao što mu se ne pristoji odustanak od navike da ne pljuje po podu.
Pritom, ipak…
Opazimo važnu okolnost da se u samim Sjedinjenim Američkim Državama pokazuju ozbiljni znakovi krize društvene tolerancije:[20] doduše se tamo etničke razlike ne uspijevaju toliko razmahati zbog vrlo velike izmiješanosti stanovništva, ali zemlja koja je u sve manjoj mjeri nastanjena bjelačkim i protestantskim stanovništvom pokazuje slabosti svojega socijalnog modela – u kojemu kapitalizam i dalje funkcionira izrazito uspješno, ali uopće ne izgleda da se razne druge društvene napetosti razrješavaju na posve uspješan način. Američka nesigurnost u vlastiti model i prilično očigledan neuspjeh da ga se dovoljno uspješno ponudi/nametne većini svijeta (u prvom redu Rusiji i Kini, koje su umjesto saveznika u idilično globaliziranom svijetu tolerancije i unosne trgovine postale ogorčeni suparnici SAD-a), u novije vrijeme govor o globalizaciji u zapadnom mainstreamu zamjenjuje narativ o tzv. deglobalizaciji – u kojemu kao da se rezignirano odustaje od ideje uređenja čitavog svijeta sukladno američkom modelu, kao od objektivno neizvedivog plana.[21]
Uglavnom čini mi se da možemo postaviti tezu da će suvremena „američka“ ideja tolerancije – na koju se objektivno oslanja deklaracija II. vatikanskog koncila „Dignitatis Humanae” iz 1965. god., koja je u znatnoj mjeri prekinula dvomilenijsku katoličku tradiciju o toleranciji,[22] dovodeći i Crkvu i cijelo zapadno društvo u neistražene i potencijalno opasne vode – trajati onoliko, koliko bude trajao američki geopolitički kišobran nad svijetom. A taj će trajati najdulje dok Amerika bude imala snage i volje da pruža zaštitu zemljama čija stanovništva (u većoj ili manjoj mjeri) gaje „vrlinu“ vjerske i etničke indiferentnosti.
Pritom, opazimo da je možda još sredinom 1960.-ih godina (tj. u vrijeme kada se u Vatikanu pripremalo deklaraciju „Dignitatis Humanae“) i moglo izgledati da su Sjedinjene Američke Države kršćanska (protestantska, s u ono doba dosta dobrim statusom katolika) zemlja – ali do danas smo se doista mogli uvjeriti da je tamošnjem političkom sustavu do vjere i vjerskih pripadnosti jednako malo stalo kao i do etničkih pripadnosti svojih građana. U tom smislu, prihvatili smo mi prema uzoru SAD-a umjesto vjerske tolerancije – vjersku indiferentnost, onakvu kakvu je nastojalo „gojiti“ Rimsko carstvo nakon Karakalinih reformi, a prije nego je to carstvo prihvatilo kršćanstvo kao državnu religiju.
Opazimo pritom, da se u „postkarakalinskom“ razdoblju Rimskog Carstva posve regularno prakticiralo ozbiljno antikršćansko nasilje: tu možemo vidjeti kako vjerska indiferentnost države nosi rizik nasilnosti prema monoteističkoj religiji. Nekako u skladu s fenomenom kojega nesumnjivo možemo već sada sve više opažati u zemljama kolektivnog zapada: one su zadnjih nekoliko desetljeća postale vjerski indiferentnima, i u njima iz desetljeća u desetljeće raste antikršćansko nasilje.[23]
Ostat će nam, dakle, vidjeti što će se u bliskoj budućnosti događati i sa svijetom, i sa Sjedinjenim Američkim Državama kao objektivnim predvodnikom grupe zemalja s kršćanskom tradicijom. I, posljedično, sa svjetskom popularnošću odande ponuđenog modela etničke i vjerske indiferentnosti, koji već sada[24] iskazuje ozbiljne unutarnje proturječnosti.
Dario Čehić
Slika: suvremena tolerancija uporište ima u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima iz 1948. godine, gdje se sloboda vjeroispovijedi predviđa kao jedno od temeljnih načela. Na slici: Eleanor Roosevelt, jedna od ključnih akterica američke globalne politike koja je tu deklaraciju iznjedrila kao temelj budućeg svjetskog poretka. (https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Eleanor_Roosevelt_UDHR.jpg licenca CC= 2.0)
[1] „Tolerance, a Widely Misunderstood Virtue”, msgr. Charles Pope, „Catholic Standard”, 22. srpnja 2019. Pristupljeno 25. ožujka 2024.
[2] „Summa Theologiae” sv. Tome Akvinskog, kvestija 10. „O nevjeri, općenito”, točka 11. „Treba li tolerirati obrede nevjernika?”. Prema prijevodu na engleski (Engleska dominikanska provincija, drugo izdanje 1920.), kod „NewAdwent.org”
[3] „The Philosophy of Sarvepalli Radhakrishnan”, Paul Arthur Schlipp (ur.), „Motilal Banarsidass Publ.”, 1992., str. 641
[4] „The Hazards of Passing on the Hereditary Occupation: A Study on the Identity and Occupation of Arunthathiyar Community in India”, Antony Susairaj, Journal of the Nanzan Academic Society Humanities and Natural Sciences (24), 225―240, 2022, June
[5] „The myth of Hindu tolerance This article is more than 14 years old”, Rahila Gupta, „The Guardian”, 28. svibnja 2009. Pristupljeno 5. ožujka 2024.
[6] „Il rex sacrorum a Roma e nell’Italia antica”, Edoardo Bianchi, Revisione e aggiornamento al 2017 del volume Milano 2010
[7] „Deus or Divus: The Genesis of Roman Terminology for Deified Emperors and a Philosopher’s Contribution”, David Wardle, u „Philosophy and Power in the Graeco-Roman World: Essays in Honour of Miriam Griffin”, Gillian Clark i Tessa Rajak (urednici), str. 181-1922002.
[8] „Peregrini u rimskom pravu i suvremeni migranti – povijesna kontekstualizacija aktualne problematike”, Henrik-Riko Held i Luka Orešković, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, Vol. 58 No. 2, 2021.
[9] Ne mogu odoljeti da ovdje ne citiram vrlo istinitu izreku koju iznosi Émile Cammaerts (1878.-1953.), belgijski književnik i predani prevoditelj G. K. Chestertona na francuski jezik: „Prvi učinak nevjerovanja u Boga je vjerovanje u štogod drugo.” „The Laughing Prophet: The Seven Virtues and G.K. Chesterton”, Émile Cammaerts, (prvo izdanje 1937), „ACS Books”, str. 230
[10] „Foreign Groups in Rome during the First Centuries of the Empire”, George La Piana, „The Harvard Theological Review”, 1927., Vol. 20, No. 4, (str. 183- 403), str. 184 i 195
[11] „The Environmental Fall of the Roman Empire”, Kyle Harper, „Daedalus”, Vol. 145, No. 2/2016, str. 101-111
[12] prijevod Besim Korkut, https://mojkuran.com/9/29. Pristupljeno 5. ožujka 2024.
[13] Buharijeva zbirka hadisa, „O vjerovanju” br. 25, Visoki saudijski komitet, Sarajevo 2008. (bosanski, prijevod Hasan Škapur i dr., 1. dio) str. 31
[14] Ovdje govorimo o kršćanima i o muslimanima, koji i sami prihvaćaju termin „vjernici”. U tekstu također spomenuti ateisti svoje nazore ne vole nazivati „vjerskima”, nego im je milije govoriti o svojim „filozofskim nazorima”: ne vidim da bi stoga bilo pravilno sve njih zvati „filozofima”
[15] „The Cambridge World History of Slavery”, David Eltis (urednik), „Cambridge University Press”, 2017., „Chapter 16 – European Antislavery: From Empires of Slavery to Global Prohibition”. Pristupljeno 11. ožujka 2024.
[16] „The Roots of Anticapitalism”, Erik von Kuehnelt-Leddihn, 1972., izvorno objavljeno kod „The Freeman”, studeni, str.. 657–65. Pristupljeno (kod „Archive.org”) 11. ožujka 2024.
[17] „How Did the United States Become a Global Power?”, Joe Rosenthal/AP (Last Updated: Feb 14, 2023), „World101″ (Council on Foreign Relations, US). Pristupljeno 16. ožujka 2024.
[18] Nelijepa navika je iskorijenjena početkom 20. stoljeća, uz nemale komplikacije. Npr. su u SAD vođene „Anti-Spitting Crusades”.„A Long Battle Against Public Spitting: New York City’s 1896 Anti-Expectoration Law”, Dolan Cochran, „Tenement Museum”, 2020. Pristupljeno 11. ožujka 2024.
[19] „Dijelu zaposlenih u javnom sektoru trebalo bi smanjiti plaće”, „MojPosao” (prenijeto od „RTL Direkt”), 01. travnja 2020. Pristupljeno 11. ožujka 2024.
[20] „America Is Stuck in the Purgatory of Tolerance”, Dan Rather, „Time”, 7. studenog 2017. Pristupljeno 16. ožujka 2024.
[21] „Davos and the new era of deglobalisation”, Rana Foroohar, „Financial Times”, 22. svibnja 2022. Pristupljeno 16. ožujka 2024.
[22] „Ono što naturalisti ili racionalisti ciljaju u filozofiji, to pristaše liberalizma, provodeći principe koje je postavio naturalizam, nastoje u domeni morala i politike. Temeljna doktrina racionalizma je nadmoć ljudskog razuma, koji, odbijajući dužnu podložnost božanskom i vječnom razumu, proglašava svoju vlastitu neovisnost, te se konstituira kao vrhovno načelo i izvor i sudac istine. Tako, ti sljedbenici liberalizma niječu postojanje nekog božanskog autoriteta kojemu valja biti poslušan, i proklamiraju da je svaki čovjek zakon samome sebi… takva doktrina je krajnje štetna kako za pojedince tako i za Državu… kod koda moralnosti koji ima tek malo ili nimalo snage da se suzdrži ili umiri neuredne sklonosti čovjeka, prirodno se otvara put k sveopćoj iskvarenosti… kada se čovjeku ponudi sloboda, kao što smo opisali, dana mu je moć izopačiti ili nekažnjeno napustiti najsvetiju dužnost i zamijeniti nepromjenjivo dobro za zlo; što, kao što smo rekli, nije nikakva sloboda već njezina degradacija i bijedno podvrgavanje duše grijehu.” (papa Lav XIII. Enciklika „Libertas praestantissimum“ od 20. lipnja 1888., br. 15., 16. i 20.).
[23] „The New Faces of Persecution Against Christians in Europe”, Solène Tadié, „National Catholic Register”, 30. studenog 2022.
[24] „How the ‘Culture War’ Could Break Democracy”, Zack Stantno, „Politico“, 20. svibnja 2021. Pristupljeno 3. travnja 2024.
