Zabrana tradicionalne latinske mise zlouporaba je crkvene vlasti

Zabrana tradicionalne latinske mise zlouporaba je crkvene vlasti, a nepoštivanje te zabrane zapravo ne predstavlja neposluh

Tradicionalna rimska liturgija bila je liturgija naših katoličkih predaka. Bio je to oblik mise koji se koristio za evangelizaciju većine europskih naroda (s izuzetkom nekih istočnoeuropskih zemalja i ambrozijanskih i mozarapskih obreda), svih američkih naroda te većine afričkih, azijskih i oceanskih naroda.
„Ono što je prijašnjim naraštajima bilo sveto, nama ostaje sveto i veliko“ (papa Benedikt XVI.).
“Problem s novim Misalom je u tome što je on iščupan iz ove kontinuirane povijesti prije i poslije Pija V. i stvara potpuno novu knjigu (iako od starog materijala)” (kardinal Joseph Ratzinger).
Objava novoga misala bila je popraćena “jednom vrstom zabrane dosadašnjega, što je sasvim strano pravnoj i liturgijskoj povijesti Crkve” (kardinal Joseph Ratzinger).
“Mogu sa sigurnošću reći iz svog poznavanja koncilske rasprave i iz ponovnog čitanja tada izrečenih govora koncilskih otaca da to [tj. reforma kako se sada pojavljuje u novom misalu] nije bila njihova namjera” (kardinal Joseph Ratzinger).
Tradicionalna rimska misna liturgija bila je liturgija svih svetaca latinskog obreda za koje znamo barem tijekom posljednjeg tisućljeća; stoga je stara tisuću godina. Iako se obično naziva “tridentskom” misom, isti oblik mise bio je u uporabi nekoliko stoljeća prije Tridentskog sabora, a taj je sabor samo pozvao na kanonizaciju ovog časnog i doktrinarno sigurnog oblika liturgije Rimske Crkve.
Tradicionalna rimska liturgija ima vrlo veliku sličnost s istočnim obredima, svjedočeći univerzalni i neprekinuti liturgijski zakon Crkve: „U Rimskom misalu svetog Pija V., kao i u nekoliko istočnih liturgija, postoje vrlo lijepe molitve, kroz koje svećenik izražava najdublji osjećaj poniznosti i poštovanja prema svetim otajstvima: one otkrivaju bit liturgije” (papa Ivan Pavao II.).
Papa i biskupi stoga nemaju ovlasti zabraniti ili ograničiti tako časni oblik svete mise koju su slavili tisuću godina sveci, isto kao što papa ili biskupi ne bi imali ovlasti zabraniti ili značajno promijeniti časni oblik apostolskog ili Nicejsko-carigradskog vjerovanja zbog njihove časne, kontinuirane i tisućljetne uporabe.
Pridržavati se zlorabljene zabrane ovog časnog oblika svete mise, koju su, nažalost, donijeli sadašnji crkveni ljudi u vrijeme crkvene krize bez presedana, predstavljalo bi lažnu poslušnost.
Nepoštivanje zabrane tradicionalne mise ne čini nekoga raskolnikom, pod uvjetom da priznaje, poštuje i moli za Papu i biskupe.
Ukoliko netko formalno ne poštuje tako neviđenu zabranu neotuđive baštine Rimske Crkve, zapravo se pokorava Katoličkoj Crkvi svih vremena i svim papama koji su sami predano slavili ovaj časni i kanonizirani oblik mise i zapovijedali njegovo očuvanje.
Sadašnja zabrana tradicionalnog obreda mise privremena je pojava i prestat će. Rimska Crkva danas doživljava neku vrstu liturgijskog egzila, tj. tradicionalna latinska misa je izgnana iz Rima; ali jednog dana progonstvu će sigurno doći kraj.
Budući da je tradicionalna latinska misa u neprekidnoj uporabi više od tisućljeća i da je s vremenom posvećena zajedničkom uporabom od strane svetaca i rimskih papa, ona je dio neotuđive baštine Rimske Crkve. Stoga će budući rimski pape bez sumnje priznati i obnoviti uporabu ove tradicionalne liturgije.
Budući pape zahvalit će svim svećenicima i vjernicima koji u ovim teškim vremenima, unatoč svim stegama i lažnim optužbama za neposluh, u duhu iskrene ljubavi prema Crkvi i časti Svete Stolice, čuvaju i prenose veliko liturgijsko blago tradicionalne mise na budući naraštaj.