Uvod
U današnjem društvu, kod generalne populacije, političara, javnih djelatnika i medija, postoji fundamentalno nerazumijevanje onoga što brak ustvari jest. To nerazumijevanje rezultiralo je potpuno nepotrebnim referendumom o ustavnoj definiciji braka koji je održan 1. prosinca 2013., a na njemu su građani odlučili da se u Ustav Republike Hrvatske prenese definicija iz Obiteljskog zakona, da je brak zajednica žene i muškarca. Kao što ćemo vidjeti u ovom članku, tim referendumom je u Ustav unesena pojmovno netočna definicija braka, koja kao takva, predstavlja samo mrtvo slovo na papiru. Kao ideološka reakcija na referendum, uslijedio je Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola (u daljnjem tekstu ZoŽPOIS), kojeg je u copy/paste maniri izradila lijeva politička opcija i dala mu sve bitne sastavnice i pravne posljedice civilnog braka. Takvim postupanjem, u Hrvatskoj je nastala jedna pravno, sociološki i ekonomski apsurdna situacija, gdje s jedne strane, imamo praznu semantičku dihotomiju između ustavne definicije braka i ZoŽPOIS, a s druge strane, uređenje gdje država jednako koristi svoju zakonodavnu i izvršnu moć kako bi kontrolirala, usmjeravala i privilegirala muško-ženske zajednice – koje stvaraju i podižu sljedeću generaciju društva, i istospolne zajednice – koje su samo jedan od mnogo različitih privatnih kohabitacijskih aranžmana. No, da apsurd bude veći, cijelo to vrijeme, odn. i prije i nakon referenduma, istospolni brak bio je potpuno legalan, dopušten, moguć i u skladu sa Ustavom. Kako bi razjasnili cijelu tu situaciju nužno je odgovoriti na tri ključna pitanja: Što je brak?, Koja je svrha države? i zašto su države formirale civilni brak? Odgovori na ta pitanja dokazat će dvije teze: a) da ne postoji apsolutno nikakva legitimna i racionalna osnova da se država kao organizirana društvena zajednica, na bilo koji način angažira oko istospolnih zajednica, te da svaki takav angažman, (u Hrvatskoj je on u formi ZoŽPOIS i Zakona o istospolnim zajednicama iz 2003. g.), znači koruptivno i diskriminatorno postupanje koje krši Ustav, i b) da je istospolni brak uvijek bio potpuno legalan, dopušten, moguć i u skladu sa Ustavom, jednako kao i tradicionalni brak.
Što je brak?
Javni diskurs koji zagovara državni angažman oko istospolnih zajednica, bilo u formi civilnog partnerstva ili istospolnog braka, rezultat je fundamentalnog nerazumijevanja onoga što institucija braka ustvari jest. Zato ćemo odmah na početku istaknuti da brak nije niti zajednica muškarca i žene (ono što se često naziva tradicionalni brak), niti zajednica dvije žene i muškarca (ono što se naziva poligamni brak), niti zajednica dvije osobe istog spola (ono što se naziva istospolni brak). Nego, brak je društvena struktura formirana od strane trećih osoba – plemena, lokalne zajednice, obitelji, Crkve ili države, kojom te treće osobe, nastoje uokviriti romantičnu zajednicu (najčešće muškarca i žene) kako bi kontrolirali i usmjeravali ponašanje ljubavnog para. Kad parovi ulaze u brak, oni ulaze u tu strukturu odn. prihvaćaju sustav pravila određenih od strane tih trećih osoba. Kad se parovi rastaju, oni izlaze iz te strukture odn. odbacuju sustav pravila trećih osoba. Taj sustav pravila može biti u obliku zakona, ugovora, ceremonije, sakramenta, rituala, običaja, stavova, normi itd. Ovo što smo sad naveli može se najbolje ilustrirati jednim hipotetičkim primjerom: zamislimo jedan ljubavni muško-ženski par koji živi na pustom otoku, na kojem osim tog para nema nikakvih drugih ljudi. Bi li bilo moguće da se taj par vjenča odn. uđe u brak na tom otoku? Očito, ne. To je nemoguće zato što na tom otoku ne postoje drugi ljudi odn. ‘treće osobe’, koje bi primjenom nekog tipa regulacije (strukture) napravile validaciju te ljubavne zajednice. Kad bi brak bio ‘zajednica muškarca i žene’ onda bi ljubavni suživot tog para na otoku mogao postati brak bez prisustva trećih osoba. Pošto to nije moguće onda je očito da brak nikako ne može biti zajednica muškarca i žene, nego je on upravo ono što je navedeno na početku – društvena struktura formirana od strane trećih osoba kojom te osobe nastoje uokviriti romantičnu zajednicu kako bi kontrolirali i usmjeravali ponašanje ljubavnog para. Brak metaforički možemo prikazati kao kuću koju su sagradile ‘treće osobe’ po vlastitom planu te ustanovile nekakav kućni red. Cilj tih trećih osoba je da u tu kuću dođe živjeti ‘ljubavni par’ i pridržava se kućnog reda. Ako ljubavni par to prihvati – on je u braku (živi u toj kući). Ako pak ne prihvati onda je van braka (ne živi u toj kući). Dakle kad je ljubavni par u braku (živi u kući i pridržava se kućnog reda), to znači da on živi po pravilima tih trećih osoba što ukratko znači da je brak mehanizam kojim treće osobe kontroliraju i usmjeravaju ljubavni par.
Iz gore navedenog nameće se jedno ključno pitanje: zašto bi te treće osobe uopće bile zainteresirane za kontrolu i usmjeravanje ljubavnog para, konkretno muško-ženskog para? Povijest braka nam pokazuje da je to zbog njegovog prokreativnog potencijala iz kojeg proizlaze učinci koji su u interesu tih trećih osoba. Ti učinci su sljedeći: nove krvne veze, očuvanje aristokratske ili kraljevske loze, produljenje obiteljske linije, mehanizam prijenosa vlasništva i bogatstva, visoki i dugoročni troškovi odgoja, obveza brige za dijete, dobrobit djeteta, utjecaj na ljude u zajednici, javni troškovi samohranog roditeljstva, ostvarenje Božjeg plana itd. Pošto prokreativna sposobnost muško-ženskog para nema utjecaj samo na taj par nego i na širu društvenu zajednicu (treće osobe), to je jedini razlog zašto su kroz povijest ‘treće osobe’ opetovano bile zainteresirane za kontrolu i usmjeravanje ponašanja muško-ženskih parova putem strukture braka.
Kroz prizmu povijesne progresije to izgleda ovako. Interes za prepoznavanje muško-ženskih zajednica razvio se u ranim kulturama, prije početka pisane povijesti, a ležao je u činjenici sposobnosti muškaraca i žene da stvore nove krvne veze koje su bile nužne za formiranje novih strateških saveza između različitih plemena i zajednica. Zato su plemena koristila rituale i običaje kao društvenu strukturu kojom su nastojala ujediniti muškarca i ženu odn. kontrolirati njihovo ponašanje. Ta društvena struktura se naravno naziva – brak.
Sljedeća instanca kontrole muško-ženskih parova, a koja ima najveći udio u povijesti braka, bila je realizirana kroz dogovore i ugovore između dvije obitelji gdje su roditelji određivali pravila kojima su njihova djeca ulazila u trajne zajednice života. Pošto su obitelji trebale produljenje obiteljske linije, mehanizam prijenosa vlasništva i bogatstva, očuvanje kraljevske i aristokratske loze, te mehanizam zaštite kćeri od dugoročnih posljedica trudnoće (trošak odgoja i podizanja djeteta) to je bio razlog zašto su obitelji putem ugovora, normi i običaja formirale strukture u koju su nastojale pridobiti muško-ženske parove.
Paralelno kroz povijest, interes za prepoznavanja muško-ženskih zajednica, postojao je i kod lokalnih zajednica. Pošto trudna žena ili žena s malim djetetom nije u mogućnosti osigurati resurse nužne za zadovoljenje vlastitih i djetetovih životnih potreba, ako bi otac djeteta bio nepoznat, onda je to značilo da trošak tih resursa pada na ljude u zajednici. Zbog toga su kroz povijest sve lokalne zajednice nastojale legalno prepoznati zajednicu muškarca i žene i staviti ju u pravni okvir prije nego se dogodi trudnoća. Takvim postupkom je u slučaju trudnoće, postojala jasna pravno-društvena struktura unutar koje otac ima obvezu uzdržavanja majke i djeteta, ali i struktura unutar koje dijete ima nasljedna prava. Djeca rođena unutar te pravno-društvene strukture nazivala su se ‘legitimna djeca’, a naziv te strukture je naravno – brak.
Velik dio povijesti, treća strana koja je putem sakramenta, običaja ili rituala nastojala ujediniti muškarca i ženu bila je Crkva. Njezin interes polazio je od ‘nacrta Stvoritelja’. Taj ‘nacrt’ je u suštini struktura formirana od strane Boga koji muško-žensku zajednicu vidi kao intimnu, isključivu, nerazrješivu zajednica života i ljubavi koja je usmjerena k dobru muškarca i žene te k rađanju i odgajanju potomstva. Društvena struktura izvedena iz tog nacrta naziva se – crkveni brak.
Konačno, zadnja instanca kontrole i usmjeravanja muško-ženskih zajednica je država, koja kontrolu implementira kroz društvene strukture koje zovemo zakoni. Razlog za interes države leži u činjenici niza negativnih posljedica za ljude do kojih dolazi zbog razaranja muško-ženskih zajednica. Uz dobro poznatu činjenicu da razorene obitelji imaju štetne posljedice za mentalno, psihičko i društveno zdravlje djece, nedavne studije iz SAD-a potvrdile su činjenicu visokih javnih troškova samohranog roditeljstva. Tako ti troškovi u SAD-u iznose više od 100 milijardi dolara godišnje (1). Nadalje, kriminalističke studije pokazuju da je najpouzdaniji indikator kriminalnog ponašanja u zajednici udio obitelji bez oca. U usporedbi sa cjelovitim obiteljima, djeca u obiteljima bez oca češće koriste droge, češće postaju članovi bandi, češće postaju maloljetni ubojice (2)… te kao takvi, narušavaju sigurnost ljudi u zajednicama. Konačno, razorene obitelji i samohrano roditeljstvo imaju štetne posljedice za imovinu i slobodu žene. Ako žena ostane trudna, a njena romantična veze pukne, tada će visoki i dugoročni troškovi odgoja djeteta pasti većinom na nju. Osim direktnih troškova za dijete (koje djelomično pokriva alimentacija), podizanje djeteta ima i niz indirektnih troškova kao što su nemogućnost napredovanja u karijeri, nesigurna financijska budućnost, manjak slobodnog vremena i sl. Pošto su i muškarac i žena jednako odgovorni za nastanak troškova podizanja djeteta, prekid veze generirat će nepravednu alokaciju tih troškova, na štetu žene, čime se narušavaju njena imovinska prva i pravo na slobodu. Primjeri koje smo upravo naveli jasno nam pokazuju da sposobnost stvaranja djece kod muško-ženskih zajednica, ujedno znači i niz štetnih posljedica za ljude ako dolazi do pucanja tih zajednica. Pošto je bitna zadaća države da zakonima prepoznaje, kontrolira i usmjerava ona ponašanja koja mogu imati štetne posljedice za druge ljude, to je razlog zašto su sve države na svijetu formirale zakonske strukture u koje nastoje pridobiti muško-ženske parove, gdje su muškarac i žena dužni “biti vjerni, uzajamno se pomagati i uzdržavati, međusobno se poštovati te održavati skladne bračne i obiteljske odnose.”(3). Ta zakonska struktura je ono što se često naziva – civilni brak.
Zašto istospolni brak ne postoji kao društvena institucija?
Iz povijesne progresije prepoznavanja muško-ženskih zajednica od strane trećih osoba, više je nego očito zašto treće osobe nisu nikad bile zainteresirane za prepoznavanje, kontrolu i usmjeravanje ponašanja istospolnih parova. Jednostavno, istospolni ljubavni par ne može stvoriti učinke koji su u interesu tih trećih osoba – ne može stvoriti nove krvne veze, ne može produljiti obiteljsku liniju, ne može biti mehanizam prijenosa bogatstva ili vlasništva, ne može očuvati kraljevsku ili aristokratsku lozu, ne može generirati dugoročne troškove odgoja, ne može biti majka i otac djetetu, ne može ostvariti Božji plan. Nadalje, za razliku od pucanja muško ženskih zajednica, pucanjem istospolnih zajednica ne stvara se niz štetnih posljedica za djecu, ne nastaju visoki javni troškovi, ne ugrožava se sigurnost ljudi u zajednici i prava žene na imovinu i slobodu. Zbog nedostatka tih učinaka, treće osobe nikad kroz povijest nisu imale nikakav razlog koristiti strukture, bilo u formi rituala, običaja, ugovora, sakramenta ili zakona kako bi kontrolirale i usmjeravale ponašanje istospolnih parova, te stoga istospolni brak ne postoji kao društvena institucija.
Međutim, to što istospolni brak ne postoji institucionalno, nikako ne znači da istospolni brak nije legalan, dopušten, moguć ili u skladu sa Ustavom. On je itekako moguć i legalan i to iz jednostavnog razloga. Ako bi neka interesna organizacija, LGBT udruga, religijska sekta, roditelji istospolnih partnera… imali interes stvoriti strukturu odn. sustav pravila za usmjeravanje ponašanja istospolnih parova, a istospolni partneri bi kroz neku svečanost, ritual, običaj…prihvatili taj sustav pravila, ne postoji apsolutno nikakva legalna ili ustavna prepreka da se takav aranžman realizira. Svi ljudi i društvene skupine su po Ustavu slobodni stvarati dogovore, ugovore i ulaziti u interesne odnose prema vlastitim potrebama. Stoga, ako bi gore navedene treće osobe stvorile strukturu za istospolne partnere, a istospolni partneri bi prihvatili ući u tu strukturu, onda to faktički znači da su istospolni partneri – u braku. Iz navedenog je vidljivo da država kao entitet, uopće nije potrebna za postojanje braka. Jednako kao što su kroz veći dio povijesti, muškarac i žena bili u braku kad su ih njihove obitelji spojile putem dogovora ili ugovora, plemena putem rituala ili Crkva putem sakramenta, tako i dva dečka ili dvije cure mogu biti u braku ako bi ih zainteresirana treća strana spojila putem neke strukture.
Time konačno dolazimo do apsurdne situacije navedene u uvodu odn. prazne semantičke dihotomije između ustavne definicije braka i ZoŽPOIS.
Naime, donošenjem ZoŽPOIS, država je faktički postala ‘treća osoba’ koja je tim Zakonom stvorila ‘društvenu strukturu’ odn. sustav pravila za usmjeravanje ponašanja istospolnih partnera. Kad istospolni partneri prihvate ulazak u tu strukturu postupkom javne deklaracije kod matičara, oni su u suštini ušli u – brak. Jer, to je ono što brak ustvari jest – društvena struktura formirana od strane trećih osoba (države u ovom slučaju) kojom te treće osobe, nastoje uokviriti romantičnu zajednicu kako bi kontrolirali i usmjeravali ponašanje ljubavnog para. Pošto država tim Zakonom kontrolira i usmjerava ponašanje istospolnih parova, ako ti parovi kod matičara prihvate sustav pravila određen tim Zakonom, onda su istospolni partneri faktički u braku. Dakle, iako u Ustavu postoji definicija braka kao zajednice muškarca i žene, istospolni partneri posredstvom ZoŽPOIS svejedno ulaze u brak. To što nominalno to nije ‘brak’ nego ‘životno partnerstvo’ je potpuno irelevantno. Brak nije niz slova na papiru nego stvarna društvena struktura sa svojim značajkama. Pošto su država i ZoŽPOIS nositelji tih značajki, činjenica je da u RH imamo – istospolni brak, a ustavna definicija braka, osim što je pojmovno netočna i potpuno suvišna, čini samo mrtvo slovo na papiru. Ovdje je bitno napomenuti da bilo kakav angažman države u istospolnu zajednicu pojmovno čini brak, dakle čak i onaj angažman koji je realiziran Zakonom o istospolnim zajednicama iz 2003. godine. Drugim riječima, nije bitna forma državnog angažmana nego sama činjenica da se država angažira oko istospolnih zajednica. Pošto je brak u suštini angažman trećih osoba, sama činjenica da se država na neki način angažira oko istosponih zajednica nedvojbeno znači da se radi o istospolnom braku.
Angažman države oko istospolnih zajednica je protivan Ustavu, koruptivan i diskriminatoran
Iako je manje-više bilo jasno da je donošenjem ZoŽPOIS u Hrvatskoj nastao istospolni brak, dok je semantička dihotomija braka i životnog partnerstva samo fasada te političke manipulacije, ono što je potpuno nepoznato javnosti jest činjenica da ne postoji nikakva legitimna osnova i razumno opravdanje da se država na bilo koji način angažira oko istospolnih zajednica. Pošto svrha države kao organizirane društvene zajednice i svrha javnog novca kojim država ostvaruje potrebe te zajednice, nema apsolutno nikakve veze sa suživotom istospolnih partnera, jednostavno se može dokazati da svaki angažman države oko istospolnih zajednica predstavlja zlouporabu javnih resursa za privatni interes, što je koruptivno i neustavno postupanje, koje osim toga diskriminira sve građane koji nisu skloni istospolnom suživotu. U nastavku ćemo ponuditi taj dokaz.
Zašto svrha države i javnog novca nema nikakve veze sa istospolnim zajednicama?
Svrha države i javnog novca može se najbolje i najefikasnije ilustrirati kroz prizmu zajedničkih potreba građana, a koje građani kao jedinke ne mogu realizirati, bilo financijski, bilo organizacijski, pa se zbog toga udružuju u organizaciju koju zovemo – država. Primjerice, građani pojedinci ne mogu graditi svoje vlastite ceste, škole, bolnice… ili imati vlastitu vojsku, policiju, pravosuđe…. Također, građani pojedinci ne mogu efikasno zaštiti svoje živote, imovinu, zdravlje i sigurnost od različitih kriminalnih, ekoloških, međunarodnih, gospodarskih i drugih prijetnji. Zato se građani, putem predstavnika koji čine izvršnu, zakonodavnu i sudsku vlast, organiziraju u državu, a putem oporezivanja udružuju svoju privatnu imovinu koja postaje javni novac, kojim se onda financiraju zajedničke potrebe. Dakle, država ima dvije ključne zadaće. Prva je osigurati građanima javna dobra i usluge, poput škola, bolnica, sudova, javne infrastrukture i sl. Druga ključna zadaća je donošenje zakona i javnih politika koji prepoznaju, kontroliraju i usmjeruju ona ponašanja, aktivnosti i pojave koja ugrožavaju živote, imovinu, zdravlje i sigurnost građana.
Nakon što smo utvrdili svrhu države, očito je da istospolne zajednice nemaju veze sa javnim dobrima i uslugama, pa država nema nikakvo racionalno uporište za angažman oko tih zajednica u tom kontekstu. No, imaju li istospolne zajednice veze sa drugom ključnom zadaćom države odn. zaštitom građana? Kratak odgovor je – ne. Zašto? Zaštita građana podrazumijeva postojanje nekakvih ponašanja, aktivnosti i pojava koje ugrožavaju živote, imovinu, zdravlje i sigurnost građana. Primjerice: narušavanje javnog reda i mira, krađe i provale, nasilje, zagađenje okoliša, obijesna vožnja, vožnja pod utjecajem alkohola, zlostavljanje, gospodarska kriza, ratno stanje, invalidnost…. su inherentno vezani za ugrožavanje života, imovine, zdravlja i sigurnosti građana i to je razlog zato države ta ponašanja, aktivnosti i pojave prepoznaju, kontroliraju i usmjeravaju kroz javne politike i zakone. Zbog sličnih razloga, sve države na svijetu kontroliraju i usmjeravaju muško-ženske zajednice. Kao što smo gore objasnili, inherentna sposobnost tih zajednica da stvaraju djecu, ujedno znači i niz štetnih posljedica za mentalno i psihičko zdravlje djece, imovinu poreznih obveznika, sigurnost ljudi u zajednici te imovinu i slobodu žene, ako dolazi do pucanja tih zajednica. Da bi zaštitile sve te grupe građana, države su formirale zakonsku strukturu koja usmjerava ponašanje muško-ženskih parova, a putem poticajnog mehanizma posebnih prava nastoje potaknuti parove na ulazak i ostanak u toj strukturi – civilnom braku.
S druge strane, udruživanje dvije osobe istog spola inherentno ne posjeduje mogućnost ugrožavanja djece, javne imovine, ljudi u zajednicama i žena. Kao takvo, ono je samo jedan od mnogo različitih načina na koji ljudi žive zajedno. Neki ljudi žive zajedno u duhovnim zajednicama, poput časnih sestara i fratara. Neki žive u poligamnim romantičnim zajednicama. Neki žive kao cimeri da bi smanjili troškove života. Neki žive zajedno zbog snažne biološke povezanosti, primjerice blizanci. Neki žive zajedno zbog rodbinske povezanosti. Tako i istospolni partneri žive zajedno zbog istospolne povezanosti. Dakle u stvarnosti postoji mnogo različitih romantičnih i ne-romantičnih kohabitacijskih aranžmana u kojima ljudi žive zbog svojih osobnih interesa i preferencija. No, sve su to samo privatni načini udruživanja građana koji nemaju apsolutno nikakve veze sa gore navedenom svrhom države i javnog novca.
Drugim riječima, očito je zakonodavac donošenjem ZoŽPOIS (i Zakona o istospolnim zajednicama), zloupotrijebio zakonodavnu moć države i javni novac te pogodovao privatnom interesu dijela građana – onih koji preferiraju istospolni suživot. Zakonodavac je jednostavno izdvojio jedan tip suživota iz široke kategorije ‘privatnih kohabitacijskih aranžmana’, za njega napisao poseban zakon te ga privilegira posebnim pravima koje financiraju porezni obveznici, te obveznici doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Tako su istospolni partneri dobili posebna prava samo zato što imaju istospolne sklonosti temeljem kojih su formirali istospolni suživot.
Takvo postupanje zakonodavca osim što je koruptivno te spada u kazneno djelo jer financira čisti privatni interes javnim novcem, je i diskriminatorno prema svim građanima koji su neskloni istospolnom suživotu, te time krši odredbu Ustava o jednakosti. Zašto? Pa iz jednostavnog razloga što je donošenjem ZoŽPOIS nastalo takvo stanje u kojem nitko, osim građana sklonih istospolnom suživotu, nema pravo na posebno uređenje javnog prava i pristup javnom novcu temeljem svojih osobnih sklonosti i privatnih aranžmana. Svi ostali građani takve aranžmane moraju rješavati kroz privatno pravo i financirati vlastitim novcem, dok pristup javnom novcu imaju isključivo kroz javne politike i zakone koji građanima osiguravaju javna dobra, usluge i zaštite. Npr. liječnici, policajci i vojnici imaju pravo na plaće financirane javnim novcem zato jer su angažirani u zaštiti zdravlja i sigurnosti građana. Kupci ekološke tehnologije imaju pravo na posebne benefite financirane javnim novcem zato jer ekološka tehnologija smanjuje zagađenje okoline i time reducira štetne učinke koji ugrožavaju zdravlje građana. Invalidi imaju pravo na naknade financirane iz proračuna zato jer je invalidnost stanje koje onemogućuje zadovoljenje elementarnih životnih potreba i dovodi do ugroze života i zdravlja. Muško-ženski bračni parovi imaju pravo na paket benefita financiran javnim novcem zato jer kad oni ostanu zajedno u zakonski reguliranoj zajednici time se reduciraju štetni utjecaji na djecu, javnu imovinu, sigurnost ljudi u zajednici i imovinu i slobodu žene. Dakle, uvijek kad država omogućuje pristup javnom novcu bilo kroz direktne isplate, bilo putem posebnih prava odn. benefita za dio građana, iza toga mora postojati jasan standard zakona i javnih politika koji građanima osiguravaju javna dobra, usluge i zaštite. No, donošenjem ZoŽPOIS zakonodavac je istospolnim partnerima omogućio specijalna prava financirana javnim novcem, ali ne zato da građanima osigura javna dobra i usluge, ne zato jer na taj način štiti živote, imovinu, zdravlje i sigurnost građana, nego jednostavno zato što su ti partneri odabrali zajednički suživot i imaju potrebu javno objaviti svoj odabir. Dakle, zakonodavna moć države i javni novac zloupotrebljeni su za pogodovanje čistom privatnom interesu jednog dijela građana, što osim što je presedan u javnom djelovanju države, predstavlja koruptivno kazneno djelo, diskriminaciju svih građana nesklonih istosponom suživotu i kršenje odredbe Ustava o jednakosti građana.
DODATAK: Kako raspravljati s proponentima istospolnog braka i angažmana države oko istospolnih zajednica
Sad kad smo dokazali da nema nikakve osnove da se država na bilo koji način angažira oko istospolnih zajednica, možemo iz gornjeg teksta izdvojiti tri ključne premise koje osporavaju doslovno sve argumente proponenata istospolnog braka i angažmana države oko istospolnih zajednica, te dati nekoliko praktičnih primjera.
A) Brak je društvena struktura formirana od strane trećih osoba kojom one nastoje uokviriti romantičnu zajednicu kako bi kontrolirali i usmjeravali ponašanje ljubavnog para.
B) Svrha države je osigurati građanima javna dobra i usluge te zaštitu života, imovine, zdravlja i sigurnosti.
C) Istospolna zajednica je samo jedan od mnogo različitih privatnih kohabitacijskih aranžmana.
Koristeći te tri premise može se pobiti doslovno svaki argument koji danas postoji u javnosti, a vezan je za istospolni brak ili angažman države oko istospolnih zajednica, jer nitko ne može negirati istinitost tih premisa. Premisa A je povijesna činjenica. Premisa B može se verificirati sa bezbroj primjera u stvarnosti, a istinitost premise C ne treba niti objašnjavati.
Praktični primjeri
Istospolni brak
Danas u javnosti postoji jako puno ljudi koji se zalažu za istospolni brak, od političara, novinara, poznatih glumaca, sudaca, slavnih sportaša… Svaki put kad u nekoj javnoj raspravi iskrsne pitanje istospolnog braka samo jedan pristup je ispravan – korištenje premise A. Drugim riječima, ako se netko javno založi za istospolni brak treba ga upitati: “ako ste vi ZA istospolni brak zašto se ne organizirate i omogućite vjenčanje istospolnih partnera?” Onda naravno slijedi iščuđavanje i protupitanje: Kako bih ja mogao vjenčati istospolne partnere?! To je nemoguće?! Država je ta koja to radi! Odgovor na to je sljedeći: isto kao što su plemena, roditelji ili Crkva, kao zainteresirane ‘treće osobe’, koristili ugovore, dogovore, sakramente, rituale, pravila ili običaje kako bi vjenčali muško ženske-parove, tako i bilo koja zainteresirana treća strana može koristiti neku tradicionalnu ili svoju regulaciju te kreirati strukturu kojom će vjenčati istospolne parove. Nikakva država za to nije potrebna. Svatko tko je zainteresiran za kontrolu i usmjeravanje istospolnih parova može to realizirati, jednako kao što su to tisućama godina radila plemena, obitelji ili Crkva. Nakon takvog odgovora proponent istospolnog braka je izgubljen i nema nikakav protuargument jer ne može negirati povijest braka odn. činjenicu da većinu svoje povijesti brak nije imao nikakve veze sa državom, te da bilo koja zainteresirana skupina građana može biti ‘treća strana’ koja će realizirati istospolni brak. Time praktički završava svaka rasprava o istospolnom braku jer se sve svodi na ovo – ‘tko je za istospolni brak nek vjenča istospolne partnere‘.
‘Prava’ istospolnih zajednica
Fraza ‘prava istospolnih zajednica’ je nešto što se svakodnevno u javnosti ponavlja kao nekakva mantra. Međutim, činjenica je da ‘prava istospolnih zajednica’ – ne postoje. To je potpuno izmišljeni koncept koji nema nikakvo uporište u realnosti. Postoje samo prava čovjeka, prava građanina i posebna prva, odn. prava koja ima samo jedan dio građana. Prava čovjeka imaju svi ljudi i stječu se rođenjem (pravo na život, slobodu, imovinu, udruživanje…). Prava građanina imaju svi građani određene države (pravo glasanja, pravo na zdravstvenu zaštitu, pravo na formiranje civilnih udruga…). Konačno, posebna prava su instanca javnih politika i zakona kojima se građanima osiguravaju javna dobra i usluge te ostvaruju zaštite (pravo na plaću policajaca, liječnika ili suca, pravo na izvozne subvencije, pravo na invalidninu, pravo na bračne beneficije, pravo na ekološku naknadu).
Građani istospolnih sklonosti imaju apsolutno sva ljudska i građanska prava. A posebna prava pak ne mogu imati iz jednostavnog razloga što njihovo zajedništvo nema nikakve veze sa javnim dobrima i uslugama ili zaštitom života, imovine, zdravlja i sigurnosti građana, kao što to primjerice ima zajedništvo muškarca i žene koje inherentno stvara krvne veze ‘majka-otac-dijete’. U kontekstu fraze ‘prava istospolnih zajednica’ koristimo premisu C i argumentiramo da su istospolne zajednice samo jedan od mnogo različitih načina na koji ljudi žive zajedno. Neki ljudi će zbog svojstva ‘poligamna sklonost’ živjeti skupa u poligamnoj zajednici. Neki drugi će zbog svojstva ‘duhovnost’ formirati fratarske zajednice ili zajednice časnih sestara. Zajedno mogu živjeti i blizanci zbog svojstva ‘biološka bliskost’. Ergo, različiti ljudi znače različita svojstva, što pak znači različite potrebe i interesi, a to u konačnici znači i formiranje različitih zajednica života. Stoga, ‘prava istospolnih zajednica’ ne postoje kao kategorija posebnog angažmana države, jednako kao što ne postoje ‘prava poligamnih zajednica’ ili ‘prava fratarskih zajednica’ ili ‘prava bratskih zajednica’ ili ‘prava rođačkih zajednica’ ili ‘prava cimerskih zajednica’. Pošto razjedinjenje tih zajednica ne ugrožava živote, imovinu, zdravlje i sigurnost građana, država jednostavno nema razloga očuvati njihovu cjelovitost, pa nema apsolutno nikakve osnove da formiranje neke životne zajednice bude razlog za aktiviranje zakonodavne moći države i davanje posebnih prava koje se financiraju iz javnih sredstava. U tom smislu, fraza ‘prava istospolnih zajednica’ je samo retorička smicalica izmišljena od strane LGBT aktivista koja se koristi isključivo zbog vrijednosno-emotivne zvučnosti termina ‘prava’ kako bi se proizveo emotivni učinak odobravanja LGBT zahtjeva u javnosti.
Ovdje je bitno napomenuti da ta fraza ima izvorište u ‘pravima bračnih (muško-ženskih) zajednica’, što zaista jesu prava koja spadaju u kategoriju posebnog angažmana države. Pošto je zajedništvo muškarca i žene karakteristično po tome što stvara krvne veze ‘majka-otac-dijete’, očuvanje njegove cjelovitosti je nužno kako bi imali manje razorenih obitelji, manje javne troškove samohranog roditeljstva, manje ugroze mentalnog i psihičkog zdravlja djeteta, manje delikventnog i kriminalnog ponašanja, veću sigurnost ljudi u zajednici, te konačno, kako bi zaštitili žene od visokih i dugoročnih troškova podizanja djece. Tako su ‘posebna prava’, samo mehanizam države kojim se potiče i motivira parove da uđu i ostanu zajedno u civilnom braku, te zbog toga oni muško-ženski parovi koji pristanu na takav aranžman, kao ‘nagradu’, dobivaju ‘posebna prava’. Pošto cjelovitost drugih tipova romantičnog i ne-romantičnog udruživanja građana nema potrebe očuvati, onda naravno da niti ne može postojati mehanizam posebnih prava. Zato je pozivanje na ‘prava istospolnih zajednica’ temeljem usporedbe sa muško-ženskim zajednicama potpuno promašeno.
“I istospolne zajednice odgajaju djecu”
Gotovo svaki put kad se u javnom diskursu pokušava pronaći razlog za angažman države kod istospolnih zajednica, koristi se sintagma ‘i istospolne zajednice odgajaju djecu’. Taj razlog je naravno potpuno irelevantan za angažman države jer nakon što se razori prirodno emergirana veza ‘majka-otac-dijete’, odrasli zbog svojih osobnih potreba i interesa mogu formirati bezbroj različitih okruženja u kojima se onda nađe i dijete. Tako djecu mogu odgajati samci, poligamni partneri, rođaci. Ako sestra doseli samohranoj majci kako bi joj pomogla u odgoju onda imamo okruženje gdje ‘sestre odgajaju djecu’. Djecu odgajaju i časne sestre te razne institucije. Dakle, postoji puno različitih odgojnih okruženja u kojima se nalaze djeca, pa eto, jedno od njih je i istospolna zajednica. Međutim, sama činjenica da netko u zajednici s nekim odgaja dijete, ne znači automatski da će država pisati poseban zakon za takvu zajednicu, a još manje da će pojedincima koji čine te zajednice davati privilegije financirane novcem poreznih obveznika te zdravstveno osiguranje ili mirovinu po partneru. Po takvoj logici država bi morala zakonski prepoznati i regulirati svako okruženje koje odrasli stvore, jer u svakom takvom okruženju mogu se nalaziti i djeca. Javne politike i zakoni se formiraju na osnovu pravila, a ne iznimki. Pravilo je da će muško-ženska romantična zajednica rezultirati djetetom, a razaranje takvih zajednica proizvodi niz štetnih posljedica za djecu, javnu imovinu, ljude u zajednici i žene. No, štetne posljedice, primjerice za dijete, mogu nastati i onda kad dijete odgajaju dvije sestre, pa se dijete emocionalno veže za sestru, koja nakon toga odseli. Znači li to da će država napisati zakon kojim uređuje ‘sestrinske zajednice’? Znači li to da će država davati porezne olakšice svim ‘sestrinskim zajednicama’, a obveznici zdravstvenog i mirovinskog osiguranja plaćati zdravstvenu zaštitu ili mirovinu takvim zajednicama kako bi motivirali sve sestre koje žive zajedno da ostanu živjeti zajedno? Naravno da ne, to je apsurdno. ‘Sestrinske zajednice’, iako mogu biti alternativno odgojno okruženje, ne proizvode krvne veze ‘majka-otac-dijete’ iz kojih prirodno izviru prava i obveze vezane za dijete. Ista stvar je i sa istospolnim zajednicama. One ne proizvode krvne veze ‘majka-otac-dijete’, a to što neke od njih mogu biti alternativno odgojno okruženje, nikako ne znači da će država prepoznavati i privilegirati istospolne zajednice. Zato je sintagma ‘i istospolne zajednice odgajaju djecu’ kao razlog za poseban angažman države oko istospolnih zajednica, potpuno irelevantna.
Dakle i u ovom argumentu koristimo premisu C po kojoj je istospolna zajednica samo jedan od mnogo različitih načina odraslog suživota, a pošto odrasli ljudi mogu imati i vlastitu, biološku djecu onda su djeca po automatizmu dio tog suživota. Ovdje još treba dodati činjenicu da to što odrasli ljudi žive na određeni način ne znači da je to istodobno dobro za dijete. Dijete treba majku i oca, to je prirodno i idealno okruženje koje ima većina djece i svako dijete ima ljudsko pravo na njega. U tom smislu, država mora učiniti sve kako bi djetetu omogućila da uživa benefite tog okruženja, a ne da se bavi okruženjima koja odrasli formiraju zbog svojih osobnih interesa i potreba, kako se to pokušava sugerirati sintagmom – ‘i istospolni parovi odgajaju djecu’.
Posjete u bolnicama, donošenje ključnih medicinskih odluka, nasljeđivanje, njega u slučaju bolesti…
Još jedan često korišteni argument za angažman države oko istospolnih zajednica, odnosi se na prava vezana uz posjete u bolnicama, donošenje ključnih medicinskih odluka, zakonsko reguliranje nasljeđivanja, uzdržavanja, njege u slučaju bolesti i sl. I u ovom slučaju koristimo premisu C kao odgovor. Ne postoji ništa inherentno u istospolnom udruživanju iz čega slijedi da se država mora posebnim pravnim uređenjem baviti samo istospolnim zajednicama, zato jer istospolni partner može završiti u bolnici, zato jer istospolni partneri mogu steći zajedničku imovinu ili zato jer se mogu njegovati. U bolnici može završiti nečiji prijatelj, bliži i daljnji rođak, ‘duhovna sestra’, ‘duhovni brat'(redovnici), itd.. Samac koji završi u bolnici teško bolestan, a nema članova uže obitelji, možda bi želio da mu najbolji prijatelj ili susjed odlučuje u nekom hitnom medicinskom slučaju. Dakle, govoriti o ‘posjeti u bolnicama’ ili ‘medicinskim odlukama’ i onda pisati poseban zakon za ‘istospolne partnere ‘ je školski primjer diskriminacije jer se odvaja po karakteristici (istospolnost) koja nije inherentna cilju koji se želi postići (omogućiti posjete u bolnicama i medicinske odluke). Ako postoji potreba omogućavanja posjeta u bolnicama i donošenja medicinskih odluka van okvira uže obitelji i bračnih parova, onda to pravo mora imati svaka osoba koja je u nekoj vrsti bliskog odnosa sa drugom osobom. To pak se može obraditi sa par članaka u nekom postojećem zakonu. Nikakav poseban zakon isključivo za ‘istospolne partnere’ za to nije potreban.
Isto se odnosi i na zajedničku imovinu ili njegu. Ljudi mogu zajednički stjecati i dijeliti imovinu ili njegovati jedni druge neovisno o svojim osobnim karakteristikama. Zajedničko stjecanje imovine jednostavno znači da su dvije ili više osoba uložile svoje vrijeme, energiju i novac kako bi došle do nekakvog zajedničkog intelektualnog ili fizičkog dobra. To pak naravno nema nikakve veze sa ‘istospolnošću’. Stoga, ako govorimo o uvođenju nove pravne regulacije imovinskih odnosa koja se nalazi van legitimno privilegirane kategorije bračnog para, onda je izdvajanje samo onih sa ‘istospolnim sklonostima’ još jedan školski primjer nelegitimnog odvajanja i diskriminacije građana. Takvim odvajanjem se doslovno tvrdi da samo ljudi sa istospolnim sklonostima mogu stjecati zajedničku imovinu ili se njegovati, što je ekvivalentno nekadašnjim rasističkim zakonima koji su bijelu rasu uzimali kao razlog za pristup posebnim pravima. No svejedno, stvar je u tome da nikakva nova pravna regulacija nije potrebna jer se u praksi navedeni imovinski i ini odnosi rješavaju kroz postojeće javno i privatno pravo.
‘Bračna ravnopravnost’ (Marriage equality)
Izraz ‘bračna ravnopravnost’, poznatiji kao ‘marriage equality’, nezaobilazan je slogan kojim u današnjem društvu razne aktivističke skupine pokušavaju senzibilizirati javnost, medije i političare da prihvate njihove zahtjeve za jednak zakonski tretman istospolnih i muško-ženskih zajednica kroz formu civilnog braka. Izraz je utemeljen na implicitnoj pretpostavci postajanja institucionalnih ograničenja koja onemogućuju ‘pravo na brak‘ istospolnim partnerima, slično kao što su nekad postojala ograničenja koja su onemogućavala realizaciju građanskih prava američkog crnačkog stanovništva.
Naravno, takvi zahtjevi su neutemeljeni jer kao što smo gore objasnili, postojanje braka ovisi isključivo o interesu i potrebi ‘trećih osoba’ da formiraju strukturu kojom će formalno ujediniti par te kontrolirati i usmjeravati njegovo ponašanje. Ako niti jedna društvena skupina nema potrebu kontrolirati i usmjeravati istospolne parove, onda naravno da neće postojati niti društvena struktura koja se zove – ‘istospolni brak’. A ako struktura ne postoji onda ne može postojati niti pravo da se uđe u tu strukturu.
Tako je izraz ‘bračna ravnopravnost’ oksimoron, prazni retorički konstrukt baziran na perfidnoj manipulaciji zvučnim terminom ‘ravnopravnost’ te zlouporabi dostignuća legitimne borbe za građanska prava raznih diskriminiranih skupina u prošlosti, poput američkog crnačkog stanovništva. Korištenje tog izraza ekvivalentno je situaciji u kojoj bi uvoznici koristili slogan ‘ravnopravnost poduzetnika‘ kako bi izrazili nastojanje da država na potpuno jednak način subvencionira i uvoznike i izvoznike. Naravno, pošto uvoz, za razliku od izvoza, nije pozitivan za bilancu plaćanja i rast gospodarstva, zakon koji uređuje uvozne subvencije ne postoji kao instanca javne politike, čime ne postoji struktura unutar koje bi uvoznici mogli imati pravo na subvencije kao što to imaju izvoznici. No, korištenjem zvučne fraze ‘ravnopravnost’, neupućena javnost može povjerovati da slogan ‘ravnopravnost poduzetnika’ sadrži legitimno pravo koje je država ograničila uvoznicima. Upravo na takav tik, a vezan za ‘pravo na istospolni brak’, pala je javnost u zapadnim državama. Pošto je konstantno bombardirana sloganom ‘bračna ravnopravnost’, a bez kritičke evaluacije tog izraza, javnost u mnogim zapadnim državama povjerovala je da taj slogan sadrži legitimno pravo na civilni brak kojeg je država ograničila istospolnim parovima. Međutim, kao što smo gore pokazali, civilni brak je samo naziv za zakonsku strukturu kojom država nastoji očuvati cjelovitost muško-ženskih zajednica kako bi reducirala štetne posljedice razaranja tih zajednica. Pošto tih štetnih posljedica nema kad se razaraju istospolne zajednice, države nisu imale potrebu koristiti svoju zakonodavnu moć kako bi očuvale cjelovitost tih zajednica, pa niti ne postoje zakonske strukture iz kojih bi izviralo pravo istospolnih osoba na civilni brak.
U tom smislu, implicitna premisa izraza ‘bračna ravnopravnost’ po kojoj postoji ‘pravo na istospolni brak’ jednako je besmislena kao i premisa po kojoj postoji ‘pravo uvoznika na izvozne subvencije’.
Zaključak
U ovom članku dokazali smo da ne postoji apsolutno nikakva legitimna i racionalna osnova za aktiviranje zakonodavne moći države i pristup javnom novcu samo zato jer su dvije istospolne osobe odlučile živjeti zajedno u jednom od mnogo različitih privatnih kohabitacijskih aranžmana. Svrha države kao organizirane društvene zajednice je: a) prepoznavanje ponašanja, aktivnosti ili pojava koje su inherentno vezane za ugrožavanje života, imovine, zdravlja ili sigurnosti građana i b) ustroj državnih tijela, organizacija i institucija koje građanima osiguravaju javna dobra i usluge.
ZoŽPOIS isto kao i Zakon o istospolnim zajednicama iz 2003. godine, kojima se u Hrvatskoj uređuje istospolni suživot, nemaju apsolutno nikakve veze sa navedenom svrhom države i kao takvi, oni su rezultat zlouporabe državne moći i javnog novca u svrhu ideoloških ciljeva pojedinaca u izvršnoj, zakonodavnoj i sudskoj vlasti. Ti pojedinci su time počinili koruptivna kaznena djela, omogućili diskriminaciju građana i kršenje Ustava.
Što se tiče braka između dvije osobe istog spola, pokazali smo da svaki pojedinac ili interesna skupina koji smatraju da je dvije istospolne osobe potrebno držati u trajnoj i harmoničnoj zajednici, imaju potpunu slobodu privatno se angažirati i stvoriti strukturu istospolnog braka koja će to omogućiti, jednako kao što su to činila plemena, obitelji ili Crkva tisućama godina kroz strukturu tradicionalnog braka. Drugim riječima, istospolni brak uvijek je bio potpuno legalan, dopušten, moguć i u skladu sa Ustavom, a referendum o ustavnoj definiciji braka koji je brak definirao kao zajednicu žene i muškarca samo je mrtvo slovo na papiru te nikako ne ugrožava mogućnost istospolnog braka.
M. N. (autor poznat Uredništvu)
(1) A Fifty-State Survey of the Cost of Family Fragmentation https://papers.ssrn.com/sol3/papers.cfm?abstract_id=2205349
(2) Single-Parent Families Cause Juvenile Crime (From Juvenile Crime: Opposing Viewpoints, P 62-66, 1997, A E Sadler, ed. — See NCJ-167319) https://www.ncjrs.gov/App/Publications/abstract.aspx?ID=167327
(3) Obiteljski zakon, Članak 31., stavak (2) http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2015_09_103_1992.html
