U vremenu u kojem živimo, jedan od najčešćih prigovora katolicima je taj da vjerujemo u dogme, tj. nama su ”isprani” mozgovi te smo nesposobni za razmišljanje i samostalno zaključivanje. Odnosno, termin dogmatik ima negativnu konotaciju koja automatski diskvalificira čovjeka kao bezumnog fanatika. Takav stav se donekle može razumjeti kad promotrimo situaciju u kojoj živimo i u kojoj vidimo ogromno mnoštvo različitih i međusobno suprotstavljenih razmišljanja. I, jasno je, takvo mnoštvo različitih mišljenja ostavlja malo prostora za tvrdnju da je Istina ipak jedna, te da je mi ipak znamo. Uistinu, takav stav na prvi pogled djeluje nevjerojatno bahato. No, mi nećemo stati na tom prvom pogledu nego ćemo se upustiti u malo detaljniju analizu ovog, danas popularnog stava.
Prije nego se pozabavimo s panteističkom mišlju da sve vjere (ili religije) u sebi sadrže nešto istinito, nešto poluistinito i nešto lažno, progovorit ćemo nešto o “nužnom” i “dovoljnom” uvjetu za ispitivanje istinitost neke tvrdnje.
Recimo da imamo nekakvu tvrdnju za koju postoji pedeset različitih uvjeta za provjeru njene istinitosti. Da bi ta tvrdnja bila istinita, nije dovoljno da 49 kriterija bude zadovoljeno nego je nužno da svih 50 kriterija bude zadovoljeno. I obrnuto, da bi pokazali da neka tvrdnja nije istinita, nama je dovoljno pokazati da jedan kriterij za provjeru istinitosti tvrdnje nije zadovoljen.
Tako je i s religijama (ili osobnim vjerama) – ako neka istovremeno sadrži neke istinite i neke neistinite tvrdnje, onda se ne radi o ispravnoj nego o lažnoj vjeri.
Sad se vratimo na izjavu: “sve vjere u sebi sadrže nešto istinitog i nešto neistinitog”, i pogledajmo što ona uistinu govori:
1. Ta izjava vrijedi i za nas same, tj. ne možemo reći da smo mi izvan tog mješovitog sustava jer bi s tim automatski ušli u proturječje, tj. mi bi sami odmah osporili početnu tvrdnju.
2. Budući da i naše mišljenje ulazi u onaj skup u kojem su pomiješani ispravni i neispravni stavovi, mi znamo da nešto od onog što mislimo (vjerujemo) nije točno, tj. proizvoljno velik broj naših uvjerenja je kriv, a najmanje jedno.
3. Mi ne znamo što je krivo u našem sustavu, jer kad bi znali onda bi ga promijenili tj. zamijenili bi svoje krivo mišljenje onim pravim, tj. mi sami ne možemo identificirati točku u kojoj griješimo.
Zaključak: Mi znamo da je u našem sustavu uvjerenja nešto netočno, ali ne znamo niti koliko toga je netočnog, niti što je to konkretno pogrešno.
Posljedice:
1. Budući da znamo da nešto od onog što vjerujemo nije istina, a ne znamo što konkretno nije istina, mi moramo sumnjati u sve što vjerujemo.
2. Zbog neznanja o tome u čemu griješimo i koliko griješimo, mi više nismo u stanju reći niti u čemu netko drugi griješi, tj. nije isključena mogućnost da upravo mi griješimo u onom što mislimo da drugi griješi.
3. Zbog nesigurnosti o tome tko uistinu griješi u nekom pitanju, mi sami sebi oduzimamo pravo da drugog čovjeka ispravljamo u njegovim stavovima, tj. mi sami sebe obavezujemo na šutnju.
Dakle, dosljedna sumnja u postojanje jedne Istine i mogućnosti da netko ima sve točne odgovore nas dovodi u situaciju da sumnjamo i u sve svoje zaključke, te u konačnici i u ispravnost stava da nitko ne zna cijelu istinu. Ili kako je to lijepo opisao G.K. Chasterton: “pravi skeptik mora sumnjati i u vlastitu sumnju“.
No, obično se događa da isti onaj koji nas uvjerava da nitko ne može uvijek biti u pravu, taj nas u isto uvjerava u istinitost i ispravnost vlastitog stava, ne shvaćajući da tako proturječi sam sebi.
Drugim riječima, da bi netko mogao reći da netko drugi nije u pravu, taj prvo mora biti siguran da on sam jeste u pravu, a to se ne može biti ako se ne vjeruje da je u pravu u svemu onom u što vjeruje. A to, pak, znači da nesvjesno opovrgava sam sebe.
Naravno, nije dovoljno samo pokazati kamo vodi prigovor da nitko ne može biti potpuno u pravu, nego treba dati i afirmativan odgovor na pitanje: “Kako netko može tvrditi da je uvijek u pravu ako ne zna potpunu i objektivnu istinu o Bogu i svijetu?”.
Prigovor je opravdan kad govori o čovjekovoj potrazi za jednom pravom Istinom koja kreće od njegovog iskustva i poznavanja svijeta. Jer, uistinu, čovjekova spoznaja o svijetu nikad ne može biti takva da nam daje potpunu sigurnost u naše tvrdnje. Razlog tome je što je svaka ljudska spoznaja nužno nepotpuna, te stoga i podložna promjenama. Ono što se činilo kao sigurno znanje o svijetu prije samo par desetljeća, danas je uvelike osporeno. I uistinu, temeljiti svoje tvrdnje o apsolutnoj ispravnosti svojih stavova na takvim klimavim i promjenjivim temeljima je sve samo ne razumno. Isto je s čovjekovom potragom za Istinom o Bogu. Koliko god mi učili i koliko god iskustava imali, u svemu tome se ne može pronaći apsolutna sigurnost u ispravnost naših stavova.
I što to znači? Znači li to da čovjek ne može vjerovati u jednu Istinu koja je iznad čovjekovog subjektivnog doživljaja? Naravno da ne. Iako je istina da čovjek sam ne može dokučiti Istinu o Bogu, to ne znači da sam Bog ne može otkriti čovjeku Istinu o sebi. To je objava. Istina do koje čovjek nije došao vlastitim mudrovanjem, nego koja je njemu objavljena od Onoga koji zna cijelu Istinu jer je i sam Istina.
Za razliku od panteističke misli new-age-a, koja općenito negira objavu, protestanti prihvaćaju da se Bog objavio čovjeku. No i protestanti, kao i panteisti, također ne vjeruju u jednu i jedinu apsolutnu Istinu, tj. u dogmatski izričaj vjere. Stoga i katoličko prihvaćanje dogmi smatraju nečim nametnutim, a same dogme smatraju ljudskim mudrovanjem. Ono što ne razumiju je da su i oni jednako, a možda i više, dogmatici nego katolici jer i oni beskrajno vjeruju u svoju osobnu misao i svoje osobno tumačenje Pisma. Razlika je u tome što svaki protestant stvara svoj vlastiti sustav dogmi ovisno o vlastitom (ne)razumijevanju Pisma. Naravno, nužna posljedica toga je postojanje ogromnog broja različitih tumačenja i različitih sustava vjerovanja (dogmi).
Ono što se primjećuje iz razgovora s njima je jedna zanimljiva stvar – nitko od njih neće reći da je on u potpunosti u pravu a u isto vrijeme će se truditi uvjeriti nas da jeste u pravu u svakom pitanju kojeg iznosi. Na taj način i oni dolaze pod onu ranije opisanu kritiku čovjeka koji zna da nije istina sve što vjeruje, ali ne zna što konkretno nije istina u onom što vjeruje. Drugi naziv za takvo stanje je sljepoća, tj. stanje u kojem čovjek ne može sa sigurnošću razlučiti istinu od laži.
Kad bi bar poslušali ono što im u Pismu piše te se podvrgli sudu Crkve (Mt 18,17) koju je Krist osnovao na Stijeni koju vrata pakla nikad neće nadvladati (Mt 16,18), s kojom je sklopio Savez u vlastitoj krvi (Mk 14,24) a dio kojeg je i obećanje da će se Istina uvijek naučavati (Iz 59,21; Iv 16,13). Tada ne bi morali sumnjati u jedini siguran način upoznavanja prave Istine u svijetu koji je prošaran raznim lažima i obmanama.
Stoga možemo reći: da bi čovjek ikad mogao znati Istinu, ta istina nužno mora biti čovjeku objavljena. Biblija jeste Božja objava, ali postojanje desetina tisuća različitih tumačenja potvrđuje ono što u njoj samoj piše… da je zabranjeno njeno samovoljno tumačenje (2 Pt 1,20). Ispravno tumačenje nadahnutog Pisma je također objava, ali takva koja je puno preciznija od samog Pisma i takva da ne dopušta različita tumačenja. Budući da je Istina uvijek ista, te nije podložna promjenama, jasno je da ona vrijedi jednako za sve ljude neovisno o vremenu i mjestu boravka. Stoga, vjera u takvu objavu se ne može automatski proglasiti nečim lošim jer to, u konačnici, znači nevjeru u postojanje prave Istine.
I za kraj treba samo još jedno pojašnjenje: u ovom članku mi ne govorimo o tome zašto bi trebalo prihvatiti baš katoličke dogme. Čak ne govorimo niti da su katoličke dogme ta prava objavljena Istina. Ovdje govorimo samo o načelnom pogrešnom stavu da je vjera u dogme nešto nužno zatupljujuće i nešto što čovjeku ne da razmišljati. O razlozima za prihvaćanje baš katoličkog sustava dogmi bit će govora u drugim temama.
Davor Matijević
