Predgovor
Budući da o tom uzvišenom i presvetom sakramentu euharistije na različitim mjestima kruže razne vrste strašnih zabluda pokvarenog đavla, zbog čega se čini da su u nekim pokrajinama mnogi otpali od poslušnosti i vjere Katoličke crkve, sveti ekumenski i opći Tridentski sabor… misli da na ovom mjestu treba izložiti ono što spada na pričest pod obje prilike i na (pričešćivanje) djece. Zbog toga (sabor) zabranjuje svim kršćanskim vjernicima da se poslije ovoga ne usuđuju drugačije vjerovati, učiti ili propovijedati nego što je ovim dekretima protumačeno i određeno.
Poglavlje 1. – Laike i klerike koji ne celebriraju ne treba po Božjem zakonu obvezivati na pričest pod obje prilike
I tako sam sveti sabor poučen Duhom Svetim, koji je Duh mudrosti i razuma, Duh savjeta i pobožnosti [usp. Iz 11,2], a slijedeći mišljenje i običaj same Crkve, izjavljuje i uči: laici i klerici koji ne celebriraju ne obvezuju se nikakvom Božjom zapovijedi da primaju sakrament euharistije pod obje prilike; i ni na koji način, a da se sačuva vjera, ne smije se sumnjati (u to) da je njima za spasenje dovoljna pričest pod jednom prilikom.
Premda je naime Krist Gospodin na Posljednjoj večeri taj sakrament ustanovio pod prilikama kruha i vina i predao ga apostolima [usp. Mt 26, 26-29; Mk 14,22-25; Lk 22, 19 sl.; 1 Kor 11,24 sl.]: ipak to ustanovljenje i predaja ne idu prema tome da se svi kršćanski vjernici po Gospodinovoj zapovijedi obvezu na primanje pod obje prilike [kan. 1,2].
Niti se iz onog govora kod Ivana u šestom (poglavlju) ispravno zaključuje da je Gospodin zapovjedio pričest pod obje prilike [kan. 3], kako god se shvaćalo različito tumačenje svetih otaca i učitelja. Onaj naime tko je kazao: “Ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi” [Iv 6,54], rekao je i: “Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke” [Iv 6,52]. I onaj koji je kazao: “Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni” [Iv 6,55], rekao je i: “Kruh koji ću ja dati tijelo je moje za život svijeta” [Iv 6,52]; i konačno onaj koji je kazao: “Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu” [Iv 6,57], isto je tako rekao: “Tko jede ovaj kruh živjet će uvijeke” [Iv 6,58].
Poglavlje 2. – Ovlast Crkve kod podjeljivanja sakramenta euharistije
Osim toga (sabor) izjavljuje da je Crkva uvijek imala ovu ov1ast, da kod podjeljivanja sakramenata, sačuvavši njihovu bit, prema različitosti stvari, vremena i mjesta, određuje i mijenja one sto smatra da će vise služiti na korist onih koji (sakramente) primaju, ili poštovanju prema samim sakramentima. Čini se pak da je Apostol to jasno naznačio kad je kazao: “Tako neka nas svatko smatra službenicima Kristovim i upraviteljima otajstava Božjih” [1 Kor 4,1]; i dovoljno je utvrđeno da se on sam služio tom ovlašću, kako u mnogim drugim tako i u samom tom sakramentu, kad je određivao nešto s obzirom na njegovo primanje; on kaže: “Drugo ću urediti kada dođem” [1 Kor 11,34].
Zbog toga je sveta majka Crkva, znajući za tu svoju ovlast kod podjeljivanja sakramenata, premda je na početku kršćanske religije bio čest običaj (pričešćivanja) pod obje prilike, ipak tijekom vremena uvelike izmijenila taj običaj, potaknuta na to teškim i ispravnim razlozima, odobrila je običaj pričešćivanja pod jednom prilikom i odredila da se to smatra kao zakon, koji nije dozvoljeno mijenjati proizvoljno ili bez ovlasti same Crkve [kan. 2].
Poglavlje 3. – Pod svakom prilikom prima se čitav i potpuni Krist i pravi sakrament
Osim toga (sabor) izjav1juje: premda je nas Otkupitelj, kao sto je ranije rečeno, na onoj Posljednjoj veceri taj sakrament ustanovio i predao apostolima u dvije prilike, ipak treba reći da se samo pod jednom prilikom prima čitav i potpuni Krist i pravi sakrament, te da se zbog toga onima koji primaju samo jednu priliku, s obzirom na plod, ne uskraćuje niti jedna milost potrebna za spasenje [kan. 3].
Poglavlje 4. – Djeca nisu obvezatna na sakramentalnu pričest
Konačno isti sveti sabor uči da se djeca koja nemaju uporabu razuma ne obvezuju nikakvom zapovijedi na sakramentalnu euharistijsku pričest [kan. 4], budući da su ona preporođena kupkom krštenja [usp. Tit 3,5] i utjelovljena u Krista u toj dobi ne mogu izgubiti vec stečenu milost djece Božje.
I ne treba zbog toga osuditi staro vrijeme, ako se taj obicaj obdržavao nekada u nekim mjestima. Kao sto su naime oni sveti oci za taj čin za ono vrijeme imali prikladan razlog, isto tako sigumo i bez proturjecja treba vjerovati da oni to nisu činili kao potrebno za spasenje.
Kanoni o pričesti pod obje prilike i pričesti male djece
Kan. 1. Tko kaze da po Božjoj zapovijedi, ili kao potrebno za spasenje, svi i pojedini kršćanski vjernici moraju primiti presveti sakrament euharistije pod obje prilike, neka bude kažnjen anatemom [usp. Pogl. 1.].
Kan. 2. Tko kaže da sveta Katolička crkva nije iz opravdanih uzroka i razloga bila navedena (na to) da se laici, kao i klerici koji ne celebriraju, pričešćuju samo pod jednom prilikom, (prilikom) kruha, ili da je u tome pogriješila, neka bude kažnjen anatemom [usp. Pogl. 2.].
Kan. 3. Tko niječe da se pod jednom prilikom, (prilikom) kruha, prima čitav i potpuni Krist, izvor i začetnik svake milosti, jer ga se, kao što neki lažno tvrde, ne prima pod obje prilike prema ustanovi samog Krista, neka bude kažnjen anatemom [usp. Pogl. 1.].
Kan. 4. Tko kaže da je djeci, prije nego li dođu u godine razumiejvanja, potrebna pričest euharistije, neka bude kažnjen anatemom [usp. Pogl. 4.].
Slika: laudato
