Talačka kriza u Crkvi
Knjiga, Talačka kriza u Crkvi – Apologetski priručnik br. 3 (379 str.), izišla je iz tiska.
Knjige možete kupiti tako da uplatite 20 EUR (po knjizi), uz napomenu „Talačka kriza“ u opisu plaćanja, na sljedeći račun:
Apologetska udruga blaženi Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar
IBAN: HR 8523400091110376905
Poštarina je uključena u cijeni. Nakon uplate obavijestite nas na katolik.hr@gmail.com, a mi ćemo vam poslati knjigu/e u roku od pet radnih dana. Ukoliko želite knjigu naručiti pouzećem tada knjiga košta 25 EUR zbog povećane poštarine.
Za kupnju većeg broja knjiga moguć je popust.
Povodom izlaska knjige objavljujemo predgovor, koji je napisao nadbiskup Carlo Maria Viganò, i sadržaj knjige.
Predgovor
Ovaj svezak je koncentrat kontrarevolucionarne i antimodernističke katoličke misli, i kao takav treba ga smatrati za livre de chevet za svakog vjernika koji se želi očuvati imunim od štetne zaraze koncilskog i sinodalnog krivovjerja koje danas propagiraju vođe Katoličke Crkve i od ne manje razorne zaraze woke religije. Čak i u građanskom društvu, doista, državne institucije i galaksija nevladinih organizacija koje financira duboka država propovijedaju jednu religiju, doista jedno pravo praznovjerje s dogmama i ekskomunikacijama.
Ono što po mom mišljenju čini Talačku krizu u Crkvi iznimno korisnom u ovoj epohalnoj fazi povijesti čovječanstva jest cjelokupna vizija koju autori predlažu, pokazujući koherentnost između protukršćanskog (i protukristovskog) djelovanja u građanskoj sferi i zrcalnog djelovanja u crkvenoj sferi. Neprijatelj i nadahnuće ovog rata protiv Gospodina našega Isusa Krista, naime, uvijek je isti: onaj koji je lažac i čovjekoubojica od početka (Iv 8, 44), Sotona. Laži i mržnja prema životu obilježje su đavolskog djelovanja, jer predstavljaju najizravniji način suprotstavljanja veličanstvu Boga, koji je vrhovna Istina i darovatelj života, materijalnog i duhovnog.
Sotona je zavidan na Očevom stvaralačkom djelu, Sinovu otkupiteljskom djelu i posvećujućem djelu Duha Svetoga. Zato on vodi svoj ludi rat protiv Boga kako bi uništio Stvaranje, Otkupljenje i Posvećenje. To čini napadajući život, ljudsku narav, stvorenje, obitelj, društvo, građanske i vjerske institucije, korumpirajući, izopačujući, poništavajući ne samo teološke kreposti, nego i one kardinalne, koje bi i pogani trebali prakticirati slijedeći prirodni zakon.
Protivnik ne podnosi što je jedno stvorenje sačinjeno s dušom i tijelom – čovjek – moglo zaslužiti da bude stvoreno, otkupljeno i posvećeno od Presvetog Trojstva, i stoga nastoji osujetiti Božje djelovanje. Ono što najviše izaziva Sotoninu mržnju je otajstvo utjelovljenja, u kojem je vječna Očeva Riječ postala tijelom, preuzimajući ljudsku narav i dolazeći žrtvovati sebe, trpjeti i umrijeti za nas ljude. A još joj je mrskije neokaljano djevičanstvo i poniznost Presvete Marije, čija će noga zdrobiti glavu stare Zmije, dovršivši stoljetnu borbu između loze Ženine i loze Sotonine.
Stoga se ne trebamo čuditi što se ovaj sukob odvija na dva fronta, građanskom i vjerskom, što s pravom naglašava podjela tema u ovom djelu. Krist je Kralj i Vrhovni svećenik, te kao takav u potpunosti vrši svoju suverenu vlast nad narodima i nad Crkvom, čiji je On Gospodin i Glava. Da bi se suprotstavio Kristovom gospodstvu, logično je, dakle, da Sotona – simia Dei, oponašatelj Božji – želi prisvojiti građanske i vjerske institucije, jer se uzalud nada da će ih, izopačavanjem vlasti i moralnim kvarenjem njihovih nositelja, uzurpirati od Krista i predati u ruke Antikrista.
Već više od tri stoljeća slobodno zidarstvo – to jest Sotonina sinagoga (Otk 3, 9) o kojoj govori sveti Ivan apostol – vodi sveopći rat protiv Katoličke Crkve i kršćanskog društva. Njegov je cilj subverzija društvenog i vjerskog poretka – božanskog κόσμος – kroz Revoluciju, koja je početak paklenog χάος. Ova Revolucija mora biti trajna, kao što su trajne krize i hitne situacije kojima opravdava svoje destruktivno djelovanje. Solve et coagula. Nije iznenađujuće da je Macron, izaslanik Svjetskog ekonomskog foruma, nedavno rekao: „Teže je sve iznova smisliti kad sve nije uništeno“. I znamo kako psihopandemijska farsa, klimatska prijevara, ukrajinska kriza i bauk nuklearnog sukoba u potpunosti predstavljaju dio tog „uništiti sve“ kojim elita teži kako bi mogla prisiliti društvo da prihvati njenu tehnokratsku tiraniju.
Nakon što su poremetili temeljna načela klasične misli – počevši od aristotelovsko-tomističke filozofije – u ime slobode izražavanja za pogrešku, danas visoki svećenici woke kulta teoretiziraju o potrebi za cenzurom, ostavljajući slobodu izražavanja i govora samo onima koji se klanjaju takozvanim „vrijednostima demokracije“, i priznaju istodobno legitimitet izdajnicima koji su preuzeli vlast. Glasovi koji izražavaju kritiku prema velikim globalističkim dogmama Agende 2030 prvo se ismijavaju, zatim delegitimiziraju, zatim kriminaliziraju ili patologiziraju, tako da se heretik može izbaciti iz društvenog tijela, lišiti prava, zatvoriti, preodgojiti ili zatvoriti u psihijatrijsku bolnicu.
U globalističkoj i woke distopiji, čovjek može postojati kao građanin samo ako ne dovodi u pitanje sustav: ni više ni manje od onoga što bergoglijanska hijerarhija zahtijeva od svojih sljedbenika, koji se također rugaju, ekskomuniciraju i izopćuju one koji ostaju vjerni katoličkom učiteljstvu. Na vjerskom bojištu, međutim, to je trajalo duže, jer Protivnik dobro zna da je u narodima u kojima je Crkva bila progonjena, tamo bila ojačana: sanguis Martyrum semen Christianorum, pisao je Tertulijan; što su više njezini neprijatelji bjesnili protiv vjernika, to su se ovi više umnožavali. Da bi uništio Katoličku Crkvu, morao je on pronaći alternativu koja bi mu omogućila da postigne željeni rezultat bez direktnog napada. Tako njegovi izaslanici, unaprijeđeni na vrh crkvene hijerarhije, nude perspektivu – jednako zavodljivu koliko i iluzornu – religije koja je samo nominalno „katolička“, rigorozno ekumenska i inkluzivna, u koju su svi primljeni – od konzervativaca iz Summorum Pontificum do ultra-progresivista iz Sant'Egidia, od kardinala Burkea do Tucha Fernàndeza, od mons. Schneidera do Jamesa Martina SJ – pod uvjetom da se poklone idolima Drugog vatikanskog sabora i bergoglijanskoj sinodalnosti i priznaju legitimitet uzurpatora iz Argentine.
Nalazim zanimljivim da ovo djelo, koje prikuplja tekstove iz razdoblja od 2018. do 2025., pokazuje sazrijevanje koje je u mnogim temama navelo autore da shvate da Drugi vatikanski koncil mora biti odbačen sine glossa i da se Jorge Mario Bergoglio, nasljednik tog koncila, ne može smatrati legitimnim papom, već naprotiv uzurpatorom i heretikom. Početne zbunjenosti, opravdane dvojbe, analiza mogućih kanonskih rješenja očite nepodudarnosti koncilskog i sinodalnog pseudo-učiteljstva s neprekinutim učenjem rimskih Papa, i konačno spoznaja o Bergogliovoj apsolutnoj stranosti prema papinstvu, omogućili su autorima da razjasne ova kritična pitanja i dođu do spoznaje o otpadništvu takozvane katoličke hijerarhije. A to što je vjernički puk pretvoren u inertnu masu više ili manje nesvjesnih modernista – do te mjere da je mirno i sveopće prihvaćanje Pape od strane krštenih postalo neprimjenjivo – dugujemo više od šezdeset godina utjerivanja ideološke indoktrinacije i paralelnog rada na sustavnom demoliranju cjelokupne tradicionalne doktrinarne, moralne i liturgijske građevine. I ovdje je sve moralo biti uništeno da bi se sve moglo obnoviti: iz toga razumijemo u suštini revolucionarnu matricu koncilskog i sinodalnog pseudo-učiteljstva, i subverzivnu prirodu državnog udara čiji je Bergoglio završni dio.
Predviđam da će čitanje Talačke krize u Crkvi omogućiti mnogim katolicima da metaboliziraju eshatološku stvarnost rata koji je protiv našeg Gospodina Isusa Krista povela Sotonina sinagoga i da će omogućiti čitatelju da dođe do istih zaključaka. To će neizbježno rezultirati obnovljenim vjerskim žarom, koji ne može ne privući s Neba blagoslove i milosti za pusillus grex (Lk 12, 32), malo stado koje će se uskoro morati suočiti s kraljevstvom Antikrista i svjedočiti istinu (Iv 18, 37).
+ Carlo Maria Viganò, nadbiskup
6. travnja 2025.
Dominika I Passionis
Sadržaj
1.Sekularizacija društva i Crkve
1.1 Rodna ideologija prodrla u sve pore društva
1.2 Nova ofenziva rodne ideologije u hrvatski školsko-obrazovni sustav
1.3 Misaona žandarmerija Justina Trudeaua
1.4 Protukršćanska Europa
1.5 Ustavni sud RH podržao istospolni „pseudo-brak“
1.6 Vjerska tolerancija
1.7 Rodni studiji u Hrvatskoj – (neo)marksistička destabilizacija društva.
1.8 Taktika skuhane žabe
1.9 Posluh – mač s dvije oštrice
1.10 Lažno poštovanje
1.11 Konzervativni i liberalni katolici
1.12 Pobornici pobačaja i primanje sv. pričesti
1.13 Pedofilija i licemjerje
1.14 Dekriminalizacija pedofilije na globalnoj razini
1.15 UN, pedofilija i apostazija
1.16 Izbori za drugi krug pakla
2. Infiltracija
2.1. Uzrok krize u Crkvi
2.2. Modernizam i njegove implikacije
2.3 Masonske ideje se besramno šire u Crkvi
2.4 Vukovi u ovčjem runu
2.5 Sinodalni put u pakao
2.6 Sinoda o sinodalnosti ili subverzivnosti
2.7 Revolucija koja razara Crkvu
2.8 Modernisti pomahnitali nakon Benediktove smrti
2.9 Modernistička logika
2.10 Modernisti ne odustaju
2.11 Kardinal Fernández je polomio kola Učiteljstva Katoličke Crkve
2.12 Dignitas infinita i otrovana juha
2.13 Nadbiskup Carlo Maria Viganò: Suđenje u Vatikanu zbog navodnog raskola
2.14 Viganò i zajedništvo s papom
2.15 Lažna crkva
2.16 Sestra Simona: žena koja šefuje kardinalima
3. Jorge Mario Bergoglio
3.1. Lojalnost papi Franji
3.2. Papa Franjo i vjernost tradiciji
3.3 Traditionis custodes ili kako iskorijeniti Misu svih vremena
3.4 Bergoglio: Tradicionalni katolici su duševni bolesnici
3.5 Zašto papa Franjo ne može odgovoriti na Dubia?
3.6 Tko unosi razdor u Crkvi
3.7 Franjo progoni pravovjerne biskupe
3.8 Bergoglio voli misliti da je pakao prazan
3.9 Fiducia supplicans i đavolska logika
3.10 Što stoji iza odluka o tzv. blagoslovu homoseksualnih parova?
3.11 Sodomofili – najbliži suradnici Bergoglija
3.12 Dubium – Je li Jorge Mario Bergoglio katolik?
3.13 Velika debata: Je li Bergoglio papa?
3.14 Ono što nije razumno ne može biti katoličko
