U šestom poglavlju Ivanovog evanđelja čitamo jedan od najdramatičnijih opisanih događaja Isusova života, događaj koji je usmjerio i oblikovao cijelu povijest svijeta nakon njega. Nakon što je Isus tri puta ponovio riječi da onaj tko ne bude jeo njegovo tijelo neće vidjeti kraljevstvo Božje, velika većina ljudi koji su ga do tada pratili, ga napušta. Isti oni koji su ga htjeli postaviti za kralja, nakon tog govora mu okreću leđa. Samo šačica ljudi nakon toga nastavlja put s Isusom, ali i pred njih je bio postavljen izazov: „Da možda i vi ne kanite otići?“.
Mi katolici danas prihvaćamo te Isusove riječi relativno lako. I to prihvaćanje dolazi jer znamo i dobre razloge zašto ih trebamo prihvatiti: Isus je sam na Posljednjoj večeri pokazao Euharistijsko otajstvo, u Starom zavjetu prepoznajemo slike koje su u naprijed naviještale taj događaj, vidimo vjeru cijele povijesti Crkve koja je jednodušna u prihvaćanju tih riječi, čak možemo shvatiti i smisao i svrhu tog čina.
No, stari Izraelci sve te razloge nisu znali. Oni, u trenutku kad je Isus pred njih stavio svoj izazov, nisu niti pretpostavili što to znači. Smisao nisu mogli niti naslutiti, a kamoli razumjeti. A ipak, bili su dužni vjerovati u te riječi. O prihvaćanju tih riječi ovisio im je život. Naravno, prije nego je zatražio vjeru, Isus je dao razlog zašto bi mu se trebalo vjerovati. Sva ona djela i čuda koja je prije toga učinio, sve ono što je govorio i objašnjavao, sve to je trebao biti razlog za prihvaćanje njegovih riječi o stvari koju u tom trenutku nisu mogli razumjeti.
Kad razmišljamo o ovome, pitanje koje se nužno nameće je: kako bismo mi reagirali u toj situaciji? Kako bismo mi reagirali da se nađemo u situaciji da se od nas traži vjera u nešto što nikako ne razumijemo i što se čini protivno svakom razumu?
Stavka katoličke vjere kaže da vjera ne može proturječiti razumu. I to je apsolutno točno. No tu se postavlja pitanje, koji je siguran kriterij za određivanje što je razumno a što nije, što je točno a što nije? Je li razumno samo ono što mi u ovom trenutku možemo shvatiti ili ipak postoje stvari koje su razumne, a u isto vrijeme za nas teško razumljive (radi našeg ljudskog nepotpunog znanja i razumijevanja)? Da bismo znali što je sigurno točno, mi moramo baratati s kompletnim poznavanjem svih stvari i stvarnosti jer nepotpuno znanje vodi zaključcima koji mogu biti točni, ali i potpuno netočni. U svakom slučaju, nedostaje nam ona sigurnost iz koje bismo mogli tvrditi da su naši zaključci sigurno točni.
Mi danas možemo znati smisao Isusovih riječi i možemo reći da one nisu nerazumne ili proturazumne. Štoviše, ako malo bolje razmislimo, možemo reći da su itekako razumne, čak možemo otići i korak dalje i reći da su i logične. No taj njihov smisao nipošto nije bio odmah uočljiv, pogotovo ne u trenutku kad je upućen slušateljima. Kad se pokušamo staviti u položaj Isusovih slušatelja, čovjek mora biti jako hrabar da bi se usudio i pomisliti: „ja bih u toj situaciji sigurno povjerovao Isusu“.
Iako nikad nećemo znati kako bismo reagirali u onoj situaciji, možemo znati nešto drugo – kakav nam je temeljni filozofski stav o stvarima koje Crkva službeno uči, a koje ne možemo do kraja shvatiti svojim razumom ili koje ne možemo do kraja obuhvatiti svojim znanjem.
Možemo znati je li nam taj temeljni stav: „Ne mogu prihvatiti nešto što mi se čini nerazumno“ ili „Na Tvoju riječ prihvaćam i ono što ne razumijem“.
Razlika između ta dva stava je ono što je uzrokovalo i dva različita odgovora: „Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?“ (Iv 6,60), s jedne strane, te s druge: „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!“ (Iv 6,68).
Kad čovjek nađe valjani razlog zašto slijediti Isusa, te onda i Crkvu koju je On ostavio, tada i sam treba biti spreman prihvatiti neke stvari na samu riječ, na vjeru. Jer, kao što smo rekli, tu se onda više ne radi samo o jednom pitanju, nego o općenitom stavu što smatramo apsolutnim: Boga i njegovo znanje koje imamo kroz objavu (koje je Crkva čuvarica), ili sebe i svoje razumjevanje koje je nužno nepotpuno i sklono pogreškama.
Kao što vidimo iz jednog od najvažnijih govora koji su ikad održani, Bog ne ostavlja mogućnost nedorečenosti u tom pitanju. Ili Ga prihvaćamo apsolutno ili Ga ne prihvaćamo nikako. U konačnici to i jeste razlog zašto Katolička crkva govori da odbiti jednu objavljenu Istinu koju Crkva naučava, znači odbaciti sve. Uistinu, to se na prvi pogled može učiniti tvrdim govorom kojeg nije lako niti slušati niti prihvatiti, no to logičan stav Crkve koju je osnovao i koju vodi Bog. No mi iz Pisma znamo još nešto, najgore što je čovjek mogao učiniti sebi nije bilo otići od Isusa, nego ostati s Njim ali bez vjere u ono što je rekao.
Vjera koja se od nas traži je uistinu izazovna i nigdje nama osobno nije dana garancija da ćemo sve moći odmah razumom dohvatiti, no unatoč tome isprika za nevjeru ne postoji. Nerazumijevanje uzrokovano nepotpunim (a često i pogrešnim) znanjem to svakako nije.
Svi mi imamo svoje dileme koje nas postavljaju pred izbor: „Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?“ ili „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!“. I ovisno o odgovoru na te dileme mi indirektno možemo znati i što bi učinili u onom trenutku kad se pred učenike postavio izazov koji svojom težinom nadilazi sve naše dvojbe. Čovjek lako upada u zamku da svoje osobno (ne)razumjevanje proglasi jedinim kriterijem za procjenu istinitosti neke tvrdnje, no taj stav je daleko od ispravnosti onoliko koliko je zemlja daleko od neba i koliko je misao čovjekova daleko od misli Božje. Stoga, poslušnost službenom Crkvenom učenju (Mt 18,17) nije samo opcija, nego nužnost o kojoj ovisi i čovjekovo spasenje.
Davor Matijević
