Jedan od standardnih prigovora protestanata katolicima je taj da u svecima kojima se mole imaju druge posrednike pred Ocem, iako u Sv. Pismu piše da je Isus Krist naš jedini posrednik (1 Tim 2,5). Da bi smo dali potpun odgovor na ovo pitanje, prvo je nužno pojasniti što znači kad kažemo da Krist za nas posreduje pred Ocem.
I ovaj put ćemo objašnjenje početi sa slikom iz Starog zavjeta. Kad je Bog izveo Židove iz egiptskog ropstva, između ostaloga, naredio je Mojsiju da napravi Šator sastanka gdje će se prinositi žrtve za oproštenje grijeha narodu. Taj Šator je bio podjeljen zastorom na dva dijela, na Svetinju i na Svetinju nad svetinjama. Prvom dijelu Šatora, Svetinji, imali su pristup svi svećenici svakog dana, no drugom dijelu Šatora, Svetinji nad svetinjama, pristupiti je smio samo Veliki svećenik i to jednom godišnje, za Dan pomirenja. Razlog zašto je bio zabranjen pristup Svetinji nad svetinjama je taj što se tamo nalazilo Pomirilište nad kojim je boravio Bog, te stoga griješan čovjek nije mogao tamo doći i ostati živ (Lev 16).
Jednom godišnje, za Dan pomirenja, židovski veliki svećenik je ulazio u taj dio Šatora da prinešenom žrtvom izvrši obred za oproštenje grijeha narodu, obred kojeg je vršio tako da je Pomirilište poškropio krvlju žrtvovane životinje. S tim obredom, židovski veliki svećenik je posredovao za svoj narod pred Bogom. Budući su se ti veliki svećenici mijenjali, bilo je i puno posrednika za narod koji su prinosli žrtvu za narod pred Bogom. Cijeli taj žrtveni i svećenički sustav Starog zavjeta je ustrojen kao slika nebeske stvarnosti i na vidljiv način je prikazivao ono nevidljivo (Heb 8,6).
Stoga, u Starom zavjetu vidimo mnoge posrednike između Boga i naroda, jer ni jedan od njih nije mogao trajno obavljati svoju službu te su se na svom mjestu stalno izmjenjivali, no s Kristom je drugačije jer njegovo svećenstvo nema kraja. Zato i kažemo da je On naš jedini Posrednik.
„A glavno u ovom izlaganju jest: takva imamo Velikog svećenika koji sjede zdesna prijestolja Veličanstva na nebesima kao bogoslužnik Svetinje i Šatora istinskoga što ga podiže Gospodin, a ne čovjek. Doista, svaki se veliki svećenik postavlja da prinosi darove i žrtve. Odatle je potrebno da i on ima što bi prinio. Svakako, da je na zemlji, ne bi bio svećenik jer postoje oni koji po Zakonu prinose darove. Oni služe slici i sjeni onoga nebeskoga, kako je upućen Mojsije kad se spremao praviti šator: Pazi, veli doista, načini sve po praliku koji ti je pokazan na brdu. Ovako mu pak dopalo uzvišenije bogosluženje koliko je Posrednik boljega Saveza, koji je uzakonjen na boljim obećanjima“ (Heb 8,1-6)
No, kao što smo i ranije rekli, Kristova velikosvećenička služba ne završava prinošenjem žrtve na križu, nego se nastavlja u vječnosti sa vječnim prikazivanjem pred Ocem te iste žrtve. Zato u Otkrivenju vidimo Krista u Velikosvećeničkom ruhu (Otk 1,12-13), ali i kao žrtvu koja se nalazi na prijestolju Božjem (Otk 5,6). Jer, uistinu, Krist je naš pravi Veliki svećenik, ali i savršena žrtva koja je prinesena jednom zauvjek, žrtva koja se bez ponavljanja vječno prikazuje pred Ocem.
Stoga, upravo to vječno prikazivanje svoje žrtve pred Ocem je ono što čini posebnost Kristova posredništva. To je razlog zašto se u Heb 12,25 govori u sadašnjem vremenu o tome da Kristova krv govori za nas.
„… i Posredniku novog Saveza – Isusu – i krvi škropljeničkoj što snažnije govori od Abelove.“ (Heb 12, 25)
Sad kad smo vidjeli što znači Kristovo posredništvo, pogledajmo i protestantski prigovor katolicima da imamo više posrednika pred Ocem radi toga što od svetaca tražimo da se mole za nas, iako u Bibliji piše da je Krist jedini posrednik.
Sasvim je jasno da katolici nemaju više posrednika pred Ocem u onom smislu u kojem je Krist naš Posrednik, jer bi to značilo da vjerujemo da više Velikih svećenika prikazuje žrtvu za nas, a ne samo Isus Krist. Takva optužba je uistinu apsurdna i potpuno kriva.
No, mi katolici uistinu imamo više posrednika koji se za nas mole pred Bogom. Ta vrsta posredništva je potpuno drugačija od Kristova posredništva, jer se tu ne radi o velikosvećeničkom prikazivanju žrtve, nego o običnoj zagovornoj molitvi naše braće i sestara za nas. Zanimljivo je promotriti i širi kontekst retka 1 Tim 2,5 i uočiti da se i u njemu samome jasno vide različite vrste Kristova velikosvećeničkog posredništva i posredničke molitve naše braće i sestara za nas:
„Dakle, preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice za sve ljude, za kraljeve i sve koji su na vlasti, da provodimo miran i spokojan život u svoj bogoljubnosti i ozbiljnosti. To je dobro i ugodno pred Spasiteljem našim Bogom, koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine. Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek – Krist Isus, koji sebe samoga dade kao otkup za sve.“ (1 Tim 2,1-6)
U prvom dijelu citata vidimo posredništvo braće i sestara koje se odvija obavljanjem zagovornih molitvi, a u drugom dijelu pak vidimo da je Krist jedini posrednik pred Ocem u onom ranije naznačenom smislu, da je on jedini Veliki svećenik koji je prinio samog sebe kao savršenu Žrtvu.
Tu nema proturječja nego je potrebno samo ispravno razlikovanje značenja pojmova. Budući da su i preminula braća i sestre živi i stoje pred Bogom, utjecanje njima da mole za nas (Otk 5,8; 8,3-4) ne predstavlja ništa drugo nego i utjecanje onima koji su još uvijek pored nas živi. Razlika je u tome što preminuli sveci stoje pred licem Božjim i direktno nas zagovaraju bez ikakve zapreke u vidu grijeha koji bi ih opterećivao. Osim toga, ne vrijedi molitva svakog čovjeka isto, nego molitva onih koji su živjeli više u skladu sa Božjim planom vrijedi više (Jer 15,1). Stoga, utjecanje svecima koji su pred Bogom da se mole za nas, ne samo da je dopušteno, nego je i vrlo preporučljivo.
Davor Matijević
