Eutanazija, milosrdno ubojstvo ili ubojstvo iz samilosti, namjerno je oduzimanje života čovjeku koji pati ili mu je život naizgled izgubio smisao. Ubojstvo se može izvršiti djelom (primjerice injekcijom) ili propustom (primjerice uskraćivanjem hrane). Ponekad pacijent sam izvrši samoubojstvo pritiskom na dugme aparata koji mu pribavi medicinsko osoblje, a ponekad liječnici ubiju pacijenta i bez njegova pristanka.
Pacijenti koji sebi oduzmu život krivi su za samoubojstvo, a liječnici koji potpomognu ili nasilno izvedu eutanaziju, krivi su zbog ubojstva. “Kakve god bile pobude i sredstva, izravna eutanazija znači dokrajčiti život osobama prikraćenima, bolesnim ili na samrti. Eutanazija je moralno neprihvatljiva. Tako stanoviti čin ili propust, koji po sebi ili po namjeri izaziva smrt da bi se prekinuli bolovi, predstavlja ubojstvo teško protivno dostojanstvu ljudske osobe i poštovanju prema živome Bogu, njezinu Stvoritelju” (KKC 2277).
Nažalost, današnji mentalitet kulture smrti radi u prilog eutanazije. Osnovno je polazište kulture smrti da je čovjek gospodar vlastitog života, pa kako je taj život samo njegov, može s njim raditi što ga je volja.
Mnogi pobornici eutanazije ne vjeruju ni u Boga ni u zagrobni život, pa kako je život za njih tek plod slučajne kemijske reakcije, oni i ne mogu vidjeti nikakve moralne zapreke pred oduzmanjem života sebi ili nekome tko nas za to zamoli. Zato se i ne bismo trebali čuditi što je eutanazija legalizirana baš u Nizozemskoj, zemlji u kojoj, od svih europskih zemalja, najmanje ljudi vjeruje u Krista. Kršćanima, međutim, koji vjeruju u Boga, a ipak podržavaju eutanaziju, očito je nepoznato i najosnovnije pravilo kršćanstva da je život dar Božji, pa čovjek nema prava raspolagati ničijim, pa ni vlastitim životom, svako je ubojstvo nevina čovjeka smrtni grijeh.
Život je dar Božji, pa odbacujući dar (ubojstvom ili samoubojstvom), odbacujemo i darodavca, svjesno se odvajajući od izvora sveg života. Umremo li u takvom stanju, bez pokajanja i posvetne milosti, završit ćemo u paklu.
Takav odnos kršćana prema eutanaziji dijelom je i posljedica neshvaćanja nekih kršćana da je patnja sastavni dio života. Oni ne žele trpjeti, ne žele prihvatiti patnju, a ipak je ne mogu izbjeći. Kršćani koji prihvaćaju patnju kao dio života, i koji prikažu svoju patnju Kristu, iako pate, uživaju duboki mir jer se uzdaju u milost Božju i vječni spas. Patnja je u životu ljudskom neizbježna, pa se na nju možemo ili ljutiti i proklinjati sve oko sebe, i time je još samo pojačati, ili tu patnju prihvatiti kao križ Kristov i time duši donijeti trajni mir nadajući se vječnom životu po Isusu Kristu.
Kao kršćani mi vjerujemo da patnja ima spasiteljsku vrijednost. Oni koji prikažu svoju patnju Kristu postaju veliki u očima Božjim. Sveti Pavao sjedinjujući svoju patnju s Kristom osjeća radost: “Sada nalazim radost u patnjama koje podnosim za vas – i tako u svome tijelu dopunjujem što nedostaje Kristovim mukama – za Tijelo njegovo, koje je Crkva” (Kol 1,24).
Krist je svojom žrtvom na križu otkupio sav svijet, njegova žrtva je savršena, dostatna da otkupi sve ljude, sve one koji u nj povjeruju i koji se drže njegovih zapovijedi. Međutim, Krist je učinio nešto još i više od samog otkupljenja. On je u svojoj savršenoj poniznosti dopustio da čovjek svojom patnjom postane sudionik u otkupljenju. Drugim riječima, kršćani mogu svoju patnju prikazati Kristu kao molitvu za braću, jer svi smo mi braća i sestre u jednom Tijelu (Crkvi), Isusu Kristu. Tako prikazana patnja postaje izvorom Božje milosti. Padre (otac) Pio, koji je još za života bio na glasu zbog svoje svetosti, molio je Isusa da mu udijeli patnju, koju je on skrušeno prihvaćao i prikazivao je Kristu za obraćenje ljudi. Mnogi ljudi koji su dolazili u kontakt s padrom Piom doživjeli su čudotvorno duhovno i tjelesno ozdravljenje zahvaljujući njegovim prikazanim patnjama. Prikazana patnja je najmoćnija molitva.
Oni kršćani koji se još nisu uvjerili u nemoralnost eutanazije, neka pročitaju petu Božju zapovijed: Ne ubij. Ne piše: Ne ubij osim ako netko pati. Život je svet i nitko ga nema pravo uzeti ako je nedužan. I tu nema nikakve iznimke. Čak su i poganski liječnici koji su živjeli stoljećima prije Krista, eutanaziju smatrali ubojstvom. Oni su shvatili da je eutanazija zlo, i to oslanjajući se samo na naravni zakon, i bez velike prednosti kršćana koji tu spoznaju mogu potkrijepiti i božanskom objavom koju su primili po Isusu Kristu i njegovoj Crkvi.
Ateiste koji podržavaju eutanaziju treba uputiti na naravni zakon. Svatko će se razborit složiti s tim da sve što ide na štetu naravnog zakona, šteti i čovjeku. Tvrdnje da su teški bolesnici na teret društvu i da im je kvaliteta života bijedna, a koje se često navode kao opravdanje za eutanaziju, slične su razlozima Hitlera i Staljina za pokolj nevinih ljudi. Ubijanje nemoćnih ne slaže se s naravnim zakonom. Ako život poštujemo samo uz neke uvjete, onda je moguće svako zlo. Jer tada nikom neće biti zajamčen život, jer svaki možemo svrstati među nedovoljno kvalitetne, a postavlja se i pitanje koja bi to “kvaliteta života” uopće bila dovoljna. Nasuprot tome, ako život smatramo bezuvjetno svetim i nedodirljivim, onda će on biti i zajamčen, pa nitko neće morati strahovati da će mu ga netko proglasiti nevrijednim življenja.
Napredna medicina treba raditi na ublažavanju bolova, a ne se zalagati za njihovo uklanjanje ubijanjem bolesnika. Napomenimo pritom da su jaki analgetici, kojima je mogući sporedni učinak skraćivanje života, moralno prihvatljivi. Njih opravdava načelo dvostrukog učinka, jer je svrha ublažavanje bolova, a ubrzanje smrti neželjeni sporedni učinak. Moralni zakon od nas ne traži da iscrpimo sva raspoloživa medicinska sredstva da bismo pacijenta po svaku cijenu održali na životu. Kad prirodna smrt postane neizbježna, mi smijemo odbiti medicinske postupke za umjetno održavanje života. Bolesnika smo dužni normalno njegovati, to jest hraniti ga, pojiti, brinuti se da mu bude toplo i održavati mu higijenu. Bolesnici se, ako to ne žele, nisu dužni podvrći izvanrednim medicinskim postupcima, ali im se oni ne smiju uskratiti. To treba biti ostavljeno na savjest bolesniku, a ako je nesvjestan, njegovim skrbnicima. Isključenje se izvanrednih medicinskih uređaja ne smatra eutanazijom, jer je čovjek u tom slučaju već došao do kraja prirodnog – pa makar ne i umjetnog – života.
Čovjeku nije nikad dozvoljeno uzeti život bolesniku. Nijedna vlast nema pravo dopustiti eutanaziju iz ikojeg razloga, jer je ona usmjerena protiv božanskog zakona koji stoji iznad svake ljudske vlasti.
Ivan Poljaković
