Uvodno slovo
Kao uvod u članak američkog autora o pitanjima modernizma / liberalizma / progresivizma, prenosimo riječi sluge Božjeg, biskupa Josipa Langa:
"Što je modernizam? Pod modernizmom razumjevamo onaj krivi smjer u Katoličkoj crkvi, koji tvrdi, da je kršćanstvo u svojoj sadašnjoj formi zastarjelo i da ne odgovara više potrebama modernoga naprednoga vremena; treba stoga, da se u mnogim dijelovima promjeni i da se prilagodi sada vladajućoj struji duševnoj."
I tu je zapravo suština čitavog modernističkog / progresivističkog svjetonazora, vječno prilagođavanje trenutno vladajućem mentalitetu svijeta. Ta konstantna prilagodba svijetu i stavovima svijeta je ono što u isto vrijeme onemogućuje trajnu identifikaciju modernista sa nekom pojedinačnom zabludom, dok s druge strane modernist prihvaća sve zablude koje trenutno prevladavaju u društvu (bilo moralnog, bilo vjerskog, bilo socijalnog karaktera). Modernizam bi se najlakše mogao prikazati kao mnogoglavo čudovište, kojem kad se odsječe jedna glava, na njeno mjesto dolazi druga i drugačija.
Modernističke ideje u vrijeme biskupa Langa nisu bile identične kao ideje progresivista danas, no bez obzra na to, srž zablude je ostala ista, a ta je negacija objektivne Istine koju je Crkva posjeduje preko Objave (Biblije i Tradicije). Takva negacija postojanja objektivne istine vodi pristajanjanju uz vječno promjenjivu osobnu ljudsku misao kojoj se uvijek iz početka (bez obzira na sve prethodne promašaje) pridaje apsolutna vrijednost. Ne čudi stoga što su riječi biskupa Langa o modernističko / progresivističkoj herezi tako snažne i neuvijene:
"Po ovom, što je rečeno, ne smije nikomu biti čudno, što je sv. Otac modernizam označio kao najgoru bludnju od svih bludnja, da što više zove ga spravištem, u koji se izlio otrov svih drugih nauka. A to osobito povećaje pogibelj, kojom nas ovaj otrov može da okuži, što su pristaše ovoga lažnoga smjera najvećim dijelom katolički svećenici, dapače profesori iz teologije, koji u krilu sv. Crkve najvećim oprezom i lukavošću svoj razorni posao obavljaju."
Te riječi se samo nastavljaju na osudu izrečenu od sv. Pape Pia X:
,,I sada, može li itko, pregledavši čitav sustav, biti iznenađen da ćemo ga definirati kao sintezu svih krivovjerja? Ako bi tko pokušao prikupiti sve zablude koje su bile zapodjenute protiv vjere i sintetizirati snagu i suštinu sviju njih, ne bi u tome uspio bolje od modernista. Štoviše, oni su učinili i više od toga, jer, kao što smo nagovijestili, njihov sustav znači destrukciju ne samo katoličke, nego i svake druge religije.''1
Nažalost, vrijeme u kojem živimo zorno pokazuje posljedice popuštanja utjecaju ideja modernizma i progresivizma. Smjer u kojem ide cijelo zapadno društvo (i ne samo zapadno) već polako predstavlja skandal ne samo za vjernike katolike, nego i za sve ljude kojima nije do kraja uništen osnovni ljudski osjećaj za moral, za razlikovanje dobra od zla. Usvajanje svjetovnog svjetonazora unutar Crkve polako pokazuje svu svoju razornu moć, ne samo po Crkvu nego, posljedično, i po sam svijet. Polako i u hrvatskoj dolazimo do prijedloga ozakonjenja incesta, a što je slijedeće možemo samo pretpostaviti.
A ne možemo reći da nismo upozoreni. Jer jesmo. I to riječima koje zbog svoje jasnoće ne ostavljaju nikakvu mogućnost različog tumačenja. Na nama je da odlučimo hoćemo li ih poslušati, ili ćemo se na njih oglušiti. U svakom slučaju treba biti svjestan da bilo koji izbor kojeg donesemo sa sobom vuče i određene posljedice. Prilagodba svijetu znači predavanje grijehu i čovjekovu propast, odupiranje prevladavajućem svjetskom mentalitetu nosi križ stigmatizacije fanatizmom i fundamentalizmom (za sada).
Članak kojeg prenosimo daje pogled iz perspektive Crkve u Americi i problemi naznačeni u njemu su dijelom karakteristični za njihovo područje. No, suština problema nije lokalnog karaktera nego se odnosi na čitavu Katoličku Crkvu te stoga i prenosimo tekst u cijelosti.
Davor Matijević
Fenomen (ne)svjesnog razvodnjavanja i destrukcije
Najprije, započnimo sa starom anegdotom. Sjedili jednom škorpion i žaba na obali rijeke. Škorpion je trebao preći prijeko pa upita žabu može li se popeti na njezina leđa da bi ga prenijela prijeko. Žaba najprije odbije i reče: ,,Ako to učinim, ubost ćeš mu, utopit ću se i umrijeti’’. Škorpion reče da je neće ubosti jer bi to značilo da će i on umrijeti. Tako žaba pristade i dopusti škorpionu da joj se popne na leđa. Na pola puta usred rijeke, škorpion zada žabi smrtni ubod, te oboje počnu tonuti. Prije nego će umrijeti, žaba reče škorpionu: ,,Zašto si to učinio? Sada ćemo oboje umrijeti!’’. Škorpion naprosto odvrati: ,,Žao mi je, ali takav sam po naravi’’.
Ništa ne može bolje rezimirati misao progresivista od ove stare anegdote.1 Progresivisti su usredotočeni na promjenu radi sebe same, neovisno o šteti učinjenoj ikome ili ičemu oko njih, uključujući njih same. Oni su društveni teroristi, odlučni uništiti sve što stoji na putu napretka koji sami određuju, neovisno prema čemu se napreduje. Prvo, nije svaki progres (napredak) dobar. Ljudi svakodnevno napreduju prema paklu, brakovi napreduju prema rastavi, ljudi napreduju prema samouništenju. Ali progresivist o svemu tom ne mari. Filozofski gledajući, progresivistu je važno, njegova je narav u promjeni od prijašnjeg stanja u drukčije stanje. Pa značilo to i da treba prevrnuti civilizaciju koja će ih putem satrti. Učinke njihovog spretnog djelovanja vidjeli smo u svakom kutku društva, od slomljenih i rastrojenih obitelji, djeci ostavljenoj na milost i nemilost u svijetu moralne prljavštine itd. Ono što je započelo kao politički i socijalni pokret koji bi doprinio završetku sramotnih životnih i radnih uvjeta proizašlih iz industrijske revolucije, uskoro se pretvorio u kulturalni pokret koji bi razriješio svaku sponu s prošlošću s obzirom na moralnost. Izumljena su nova tzv. prava, poput prava na privatnost koje dopušta majci da ubije vlastito dijete, prava na spolne odnose s istim spolom, i mnoštva drugih ,,prava’’ utemeljenih ni na čemu izuzev svoje novotarije. Ako je novo, mora biti istinito! To se čini kao prikladna parola za njihovo spretno djelovanje.
Ovaj svjetonazor počeo je provaljivati u Katoličku crkvu naraštaj nakon što je opustošio protestantske skupine. Kao posljedicu mnogi protestanti su odavno odbacili ikakvo tradicionalno poimanje spolne moralnosti i njezino utemeljenje u teologiji te otvorili širom vrata seksualnoj i kulturalnoj revoluciji koja je uslijedila. Ista ta borba odvija se sada u visokoj brzini u Katoličkoj crkvi. Progresivisti, koji si prisvajaju katoličko ime, ali imaju više zajedničkoga sa svojom braćom i sestrama protestantima i ateistima negoli s papom i Učiteljstvom, marljivo nastoje ukloniti svaku oznaku katoličanstva do koje dospiju. Govore u katoličko ime, ali nisu katolici ni u kojem smislenom značenju riječi. Da bismo pokušali razumjeti koliko su opasni za vjeru, trebamo shvatiti da se ponašaju poput teoloških bombaša samoubojica. Njihova jedina briga je uništenje i destabilizacija. To je zahtjevan mentalni sklop za shvatiti i proniknuti jer je stran većini ljudi. Prosječni katolik uhvati ili čuje koju novu progresivnu ideju umotanu u zvučan katolički vokabular i dubokoumne fraze te pomisli: ,,Pa to zvuči logično’’, ali ne vidi ili ne razmišlja o dugoročnim posljedicama određene teološke zamisli. Ideje imaju posljedice i točka, a progresivne ideje Katoličku crkvu vode dotle da postane slaba i neučinkovita. Kada je Katolička crkva slaba i neučinkovita, zlo cvijeta. Želite li procijeniti stanje Crkve, jednostavno pogledajte kulturu u kojoj se Crkva nalazi. Ako je ona pokvarena, destruktivna i nemoralna, to znači da je Crkva u čitavoj generaciji podbacila. Kratak pogled okolo govori nam dubinu neuspjeha Crkve u zadnjoj polovici 20. st. i u 21. st. Ono što je oslabilo Crkvu jest prisutnost progresivista i njihovih suludih ideja, te propust premnogih u hijerarhiji da ih se tolerira. Kada treba birati između vjere i njihovih progresivnih ideja, progresivisti će izdati Crkvu uspostavljenu od Krista svaki puta. Vidjeli smo to nedavno u slučaju zdravstvene pomoći.1
Poput škorpiona koji skončava vlastiti život ubivši žabu, gotovo da si ne mogu pomoći. To je naprosto njihova narav.
Temeljne odrednice
Progresivisti su pokretna meta, neprestano mijenjaju imena kako bi ljude zbunili. Prije kojih stotinu godina bili su modernisti, prije četrdesetak zvali su se liberalima, i naposljetku ponovno mijenjaju ime, ovaj puta u progresiviste.2 Najbolje je da pokušamo razumjeti ovu grupu ne toliko iz naziva, nego odatle što vjeruju i koji su im ciljevi. U tom pogledu, njihov kaput se brzo razotkriva.
Evo nekih glavnih obilježja progresivista. Popis nipošto nije iscrpan, ali je početna točka. Prvo je namjerna dvosmislenost. Govore i pišu na način da ljude namjerno smetu i zbune. Drugo obilježje progresivista je napuštanje prethodnih istina. Prošlost im je mrska. Još jedno obilježje je odbacivanje objektivnih mjerila. To se proteže sve do pojma istine. Četvrto obilježje: slabo pamćenje. Selektivno čitanje povijesti pomaže im u skretanju do svojih pogrešnih zaključaka. I peto je promicanje novog autoriteta, najčešće njihovog vlastitog. Da zbrojimo: progresivizam je skup vjerovanja koji izbjegava bilo kakav pojam objektivne istine, koji su poznavali naši preci, i teži uvesti novi autoritet koji pokušava preinačiti sam pojam istine te ga podvrgnuti novim pravilima koja su uspostavili njegovi pristaše. To se postiže različitim metodama, od kojih se mnoge služe namjernim dvosmislenostima kako bi smele ljudski um. Puno je toga rečeno, ali to ćemo ovdje raščlaniti.
Viđamo to toliko često i neprestano, da je većina kulture na nj otupjela. Ali treba pogledati samo 50 godina unatrag kako bi se vidjelo dokle su stvari dospjele. Zla progresivista mogu se u potpunosti razumjeti samo u odnosu na povijest, zbog čega je oni preziru i teže je preinačiti u svakoj prigodi. Povijest je ta koja pruža dokaz lažnosti progresivizma. Zato je jedna od njihovih prvih meta bio akademski svijet. S visokog položaja u svijetu znanosti, imali su otvoren put da bi izobličili povijest – prezentirali selektivne vidike mladim umovima i tako mladež iskvarili. Katolička sveučilišta i neka sjemeništa imali su visoki prioritet na njihovom popisu te su ih gotovo uspjeli preplaviti. Ovo je bio temeljni sastojak: gotovo potpuna transformacija vodećih intelektualaca od odgajatelja koji podučavaju objektivnu istinu do propagandista koji promoviraju subjektivnu istinu. Potrebno im je da izokrenu povijesnu istinu kako bi mogli sakriti svoje tragove. Npr.: kod promicanja homoseksualnosti, teško da ikoja znamenita povijesna ličnost ostaje lišena oznake homoseksualca: od Aleksandra Velikog, pa do Leonarda, kao i mnogih između njih, argument polazi otprilike ovako: ovi velikani bili su homoseksualci, stoga homoseksualnost mora biti nešto uredno, čak i poštovanja vrijedno. U nastavku argumenta, govori se da oni koji osuđuju homoseksualnost nastupaju protiv povijesti te im nedostaje određene profinjenosti. Ovi trikovi i intelektualna previjanja djeluju vrlo pogodno u političkim i kulturnim krugovima, te ih mnogi, vjerojatno i većina, prihvaćaju kao činjenice, ili barem žive kao da su ove laži istina.
Kad pak dolazi do specifičnih primjena progresivističkih ideja na katoličku vjeru, šteta je toliko dalekosežna da se Crkva nalazi na granici opstanka, što je ujedno i dokaz njezinog božanskog porijekla i neprekidne zaštite. Istina se sadržajno ispražnjuje na oltaru progresivizma, svugdje vlada zbunjenost, nedostatak jasnoće i dvosmislenost. I sve to namjerno. Pojmovi poput: ,,zajednička osnova’’, ,, savršena konzistentnost’’, ,,duh Drugog vatikanskog sabora’’, ,,mi smo Crkva’’, ,,ekumenizam’’, ,,kolegijalnost’’, sve to razvijeno je u maniri trojanskog konja kako bi se provukla lažna teologija i podrivala autentična katolička istina. Sve to spada pod zastavu teološkog progresivizma, jer ih oni predstavljaju ne kao novitete, nego razvoj postojećih istina. Ipak, to nisu noviteti nego stara krivovjerja – uskrišena i podvrgnuta plastičnoj operaciji, izražena neprestano promjenjivim vokabularom, uvijek samo malo izvan dohvata većine ljudi. To je razlog zašto progresivisti preziru i izokreću povijest, i treba samo malo napora da bi se počelo raskrinkavati njihovu podmuklost. U međuvremenu, guraju svoju novu teološku poruku prema logičkim zaključcima, i dolaze do potpuno novog sklopa vjerovanja.
Npr. na progressivecatholicvoice.blogspot.com, dio knjige autora Andrewa Harveya objavljen je u vrlo živim tonovima. Harvey kaže: Isus nije znao da će uskrsnuti od mrtvih. Predstavlja to na način da neupućenima zvuči privlačno, nazivajući Isusovu žrtvu na križu ,,cjelokupnim i potpunim svjedočanstvom njegovog integriteta’’, ,,svjedočanstvom poništenja’’. Vidite kako to zvuči otmjeno i pomodno. Daje sliku da bi Isus, znajući da ću umrijeti, na neki način olakšao svoje muke na križu. I za nekoga tko je prosječno ili imalo upućen u vjeru, to bi na samoj površini moglo imati nekog smisla. Ali nikad ne priznaje da je njegovo izvrtanje krivovjerje (hereza) – nužno slijedi da Isus nije bio Bog, niječe se istina sv. Pisma, i podriva nezabludivost dogmatskih nauka Crkve. Ali vidite, Harvey želi taj ishod. U knjizi iz 1999. pod naslovom ,,Sin čovječji – mistični put do Krista’’, kaže bez okolišanja da evanđelja nisu božanski nadahnuta. Ipak, čovjek koji niječe Kristovo božanstvo, božansko nadahnuće evanđelja i stoga njihovu nezabludivost, istaknuto je predstavljen na samoosmišljenoj katoličkoj web-stranici. Ali ne vidite istaknuto u sadržaju da se Harvey javno deklarira kao homoseksualac. I nije u tome usamljen. Iza tzv. progresivnog katoličkog pokreta je plan uništenja Crkve putem razaranja morala koji ona propovijeda. Mnogi progresivni katolici zastranjuju od crkvenog nauka u područjima spolnog morala u svojim osobnim životima i gledaju kako napasti Crkvu da bi umirili svoje savjesti. Njihova je nada pridobiti mnoge da zaniječu istinu katoličke vjere da bi oni i njihov život na neki način bili opravdani u svojoj razuzdanoj spolnoj moralnosti. Moraju izokrenuti i zanijekati istinu, jer žive u izravnoj suprotnosti naspram nje. To je u osnovi sve što treba znati o progresivnom katolicizmu. Ništa više.
Prisutnost u životnoj stvarnosti
Progresivisti djeluju u svim područjima života, kao npr. politici. Ne smijemo misliti da su progresivisti ograničeni samo na jednu političku stranku poput demokrata, ima mnogo republikanaca i nezavisnih, koji su također progresivisti. Što nas dovodi do katolika. Ima mnogo progresivista koji se nazivaju katolicima. Ali, malo toga može biti dalje od istine. Dok neki progresivisti podupiru neka učenja Crkve, mnogi odbacuju mnoga, a svaki odbacuje barem neka. I napomene radi, katolik koji zaniječe službeni dogmatski nauk Crkve koji valja držati božanskim i katoličkom vjeru, jest heretik. Tako je to, upravo iz Zakonika kanonskog prava i Katekizma Katoličke crkve.3
Pa, idemo korak po korak naprijed. Progresivisti su po samom svojem stanju heretici. Sebe su sami, nitko drugi, isključili iz života Crkve po vlastitoj volji. Nitko ih ne prosuđuje ili osuđuje, osuđuju sami sebi iz svojih usta. Koje istine vjere oni niječu? Posve sigurno niječu neki ili praktično svaki vidik nauka Crkve o spolnoj moralnosti. Spominjali smo prethodno popis određenih obilježja koja definiraju progresivizam. U nastavku, još jedan kratak popis obilježja koji pomažu definirati progresivista koji želi biti katolik. Broj jedan: nijekanje katoličkog spolnog morala. Počinjemo s ovim namjerno jer to je 'obećana zemlja' za većinu progresivista. Dozvola za uključenje u bilo koji spolni čin, kako im se već prohtije. Tako niječu nauk Crkve u mnogim područjima, uključujući kontracepciju, homoseksualnost, predbračni spolni odnos, samozadovoljavanje, rastavu itd. Svi ovi posebni vidici spolnog morala ulaze u samu srž njihovog glavnog napada na Crkvu. Žele da se ovi nauci izbace i da ih se riješi kako bi se osjećali zadovoljno u vlastitim spolnim činima. Želite dokaz? Upitajte progresivnog katolika slaže li se s naukom Crkve o kontracepciji. I pripravite se za odgovor. Broj dva: nijekanje ili dovođenje u pitanje mnogih drugih vjerskih učenja. To se čini s nakanom da se naprosto Crkvu iznutra oslabi. Teološke istine kao što su božansko nadahnuće sv. Pisma, Gospodinovo božanstvo, Kristova stvarna prisutnost u sakramentu euharistije, bezgrešno začeće Blažene Djevice Marije, Gospodinovo tjelesno uskrsnuće itd. Sve glavne mete za progresiviste, i od njih prave veliku zbrku. Broj tri: protestantizacija liturgije. U ovome području prosječni katolik vjerojatno je najjasnije osjetio utjecaj progresivizma unutar Crkve. Neprekidnu poplavu liturgijskih zloporaba, i promjene naglasaka u sv. Misi koji potkopavaju vjeru, nemoguće je izbrojati. Od rock – koncerata u svetištu i crkvene arhitekture koja više priliči lokalnoj vatrogasnoj postaji do homilija bez ičeg bitno katoličkog i gotovo potpunog odnaglašavanja sakramentalnog života – zajednica slavi samu sebe, gotovo jednako ili čak više od Boga. Broj četiri: društvena pravednost. Kao što smo primijetili, progresivistima dobro leži mijenjanje imena. U tome su već izverzirani, stoga nas ne smije iznenaditi da kad progresivisti govore o društvenoj pravednosti, radi se samo o drugom imenu za socijalizam. Postoji zakonit nauk Crkve o društvenoj pravednosti, no to progresivisti ne promiču – zato uglavnom i šute o temama poput pobačaja. Jasno, daju koju prinudnu izjavu tu i tamo, no onda to načelno zanemare. Kao što se uvijek i nanovo pokazalo u mnogim slučajevima, čak opskrbljuju katoličkim novcem udruge za promicanje pobačaja, sve u ime društvene pravednosti. Peto područje je obrazovanje. Novo područje kojem podrivaju same temelje. Odaslali su dva neformirana naraštaja vukovima – sekularističkoj kulturi nestrpljivoj da ih raskomada. Događa se to jer je katoličko obrazovanje odavno prestalo biti katoličkim, te ne dosiže ni razinu samog obrazovanja. Progresivisti su preuzeli osnovnoškolske i srednjoškolske vjerske ustanove, župne programe za inicijaciju odraslih, vjeronaučne urede, odjele za obrazovanje i naprosto doveli autentično katoličko obrazovanje do naglog kočenja. Trebat će desetljeća da se popravi njihova šteta, ako je to uopće i moguće u našem životnom vijeku.
Problem je što su mnogi dobronamjerni ali neupućeni katolici jednostavno prihvatili ovu podmuklost jer za bolje ne znaju. S mjestimičnim izuzecima, teško je da katolik mlađi od pedeset može progovoriti nešto bitno ili smisleno o svojoj vjeri više od dvije minute, ako i toliko. A na to su progresivni katolici i ciljali – izbezumljene laike koji će podržati njihovu seksualnu slobodu. Budući da im toliko ide mijenjanje imena, progresivni katolici mogli bi ponovno promijeniti ime u – protestante. Jer, to zapravo i jesu. Ne postoji nešto poput progresivnog katolika. Katolik je krštena osoba koja prihvaća kompletan nauk Crkve. Krštena osoba koja odbacuje istinu Katoličke crkve je protestant, a ne progresivist.
Posljedice na život Crkve
Dolazimo ovdje i do vrlo zanimljivih informacija. Kao što je papa Ivan Pavao II. često govorio: poslanje Crkve je evangelizacija, tj. privođenje ljudi prema vjeri, ukratko: obraćenici. Stoga se pitamo: što se dogodilo Crkvi u pogledu obraćenika od sredine šezdesetih godina? Odabiremo taj termin iz razloga što ga mnogi smatraju prijelomnom točkom uzdizanja progresivizma, jednom vrstom rasta progresivizma. I ako je poslanje Crkve da obrati svijet, donese spasenje svemu čovječanstvu, vrijeme je za suočavanje sa stvarnošću.
Prema podacima Centra za primijenjeno istraživanje apostolata (CARA) Sveučilišta u Georgetownu, statističke organizacije za katoličke podatke, ukupni postotak katolika u SAD-u ostao je bitno nepromijenjen od 1965. god. Zapravo, on se još neznatno umanjio. Tada, 1965., iznosio je 24 %, danas iznosi 22 %. Dvadeset i dva posto ukupne populacije SAD-a su katolici. Godine 1965. bilo je oko 46 milijuna katolika u SAD-u. Danas ih ima oko 65 milijuna. Dobar prirast, mogli biste pomisliti, sve dok ne zavirite dublje ispod brojeva. Upravo se dogodilo da je američka Vlada 1965. silno ublažila imigracijske zakone te je broj imigranata vrtoglavo porastao, tako da se od 1965. do 2007. broj prve generacije imigranata koji žive u SAD-u učetverostručio sa 9 milijuna na otprilike 38 milijuna. Oko dvije trećine njih dolazi iz većinski katoličkih zemalja, poput Meksika i Filipina. Taj trend nastavlja se čak do danas. Prošle godine, prema podacima Vlade, najveće imigrantske populacije bile su redom iz: Meksika, Indije i Filipina. Prema tome, od 1965. do 2008. više od 18 milijuna katolika pristigli su u SAD kao useljenici. Što to znači, kada pribrojimo katoličke useljenike ukupnoj katoličkoj populaciji u SAD-u? Znači da svaki djelić prirasta u posljednjih četrdesetak godina pripada samo imigraciji. Ima 19 milijuna katolika više danas negoli 1965., a u tim istim godinama nešto više od 18 milijuna katolika pridošlo je useljavanjem. Drugim riječima, da nije bilo useljavanja meksičkih i azijskih katolika, Crkva u SAD-u srozala bi se na samo 15 % ukupne populacije.
Kakve to ima veze s progresivističkim pokretom unutar Katoličke crkve u SAD-u? Progresivisti ne vjeruju u evangelizaciju. Ne vjeruju ni u Katoličku crkvu kao jedinstvenu, ni da su svi ljudi u nju pozvani. Da u to ne vjeruju očigledno je jasno jer odbacuju mnoga njezina učenja. To objašnjava i jalovu statistiku kada govorimo o odraslim obraćenicima u SAD-u. Tko bi se pridružio religiji čiji glasni promicatelji ističu da su sve religije jednake? Kao što smo prethodno naveli, progresivisti ne prihvaćaju apsolutne vrijednosti, odbacuju ih u roku odmah. Kada govorimo o religiji, nećete nikad naći katolika koji se povodi za progresivizmom, a da inzistira da je Katolička crkva jedina prava crkva uspostavljena od Isusa Krista u koju su svi ljudi pozvani. To nikad nećete čuti iz njihovih usta. Razlog je što u to ne vjeruju. I razmislite sad o tome da su ti isti progresivisti 45 godina svakodnevno vodili kolo u Crkvi, šireći svoj otrov Kumbaya katoličanstva, i svi-putovi-vode-do-Boga-teologije.
Ostavimo začas predmet useljavanja i usredotočimo se na obraćenja. Godine 1960. na katoličku vjeru obratilo se 146 000 Amerikanaca. U to vrijeme Crkva je brojila 40 milijuna katolika. To je razmjer od približno jednog obraćenika na 280 katolika. Ne osobito povoljno za Crkvu čije je poslanje evangelizacija. Ali u 2008. god., iz koje su nam dostupni posljednji podaci, na katoličanstvo je prešlo 124 000 obraćenika, dok je u to vrijeme bilo 65 milijuna katolika u SAD-u. To je razmjer od jednog obraćenika na 1000 katolika. Broj koji sam po sebi sve govori.
Nakon približno pola stoljeća progresivističke agitacije, vjera je postala prilično irelevantna čak i za katolike. Od Boga povjerenog evangelizacijskog poslanja Crkve progresivisti su naprosto digli ruke. Ne mare za privođenje obraćenika ičemu drugom osim svojoj varijanti katoličanstva, što usput rečeno, apsolutno nije katoličanstvo. Progresivistički pokus u Crkvi, ako ga tako možemo nazvati, dokazao se kao propast. Vrijeme je da mu se stane na kraj.
(Michael Voris, Real Catholic TV)
1 Pio X., Pascendi, 39
2 Američki Kongres nedavno je izglasao zakon o zdravstvnoj pomoći koji povećava udio Vlade u zdravstvenom osiguranju, uključujući i određene inicijative koje su protivne katoličkom moralu, poput financiranja pobačaja. Također, dovodi i do stvaranja osiguravateljske oligarhije i nacionalizacije zdravstvenog sustava.
3 Usp. ZKP 750-751, 1364; KKC 2089
