Koja bi bila najveća potreba Crkve? Misije nisu. Nije ni Caritas. Nije ni socijalni nauk Crkve, sinode ni euharistijski kongresi. Nije ni porast redovničkih i svećeničkih zvanja. Nije čak ni povećan broj krštenih. Nisu ni novi kardinali, nove kanonizacije, nove beatifikacije. Ni veći milodari, ni nove crkvene zgrade. Nije međureligijski dijalog, niti ekumenizam. Nisu ni nove papinske enciklike, niti nova svetišta. Nije čak ni novi ekumenski Sabor. Nije zapravo ništa novo. Najveća potreba Crkve je da bude ono što treba biti – Crkva, i da radi ono što je Crkvi najsvojstvenije.
Da budemo ono što jesmo. „Samo držimo, se onoga do čega smo stigli“ 1, reče sveti Pavao. Naša najveća vjerska praktična potreba je da ne glumimo. Vjera je prihvaćanje skupa vjerovanja, a Crkva put življenja vjerovanja. Ako netko ne želi živjeti ondje gdje se sakramentima inicijacije „učlanio“, ne treba mu braniti da se „ispiše“ čak i formalno, ako je već životom tako odlučio. Možda ispis čak treba koji puta ponuditi… Jasno, prije toga treba uložiti sve da bi se pojedinca ili skupinu istinski upoznalo s onim u vjeri što samo misle da poznaju (jer da zaista poznaju ne bi nikad vjeru ostavljali), kao i privoljelo svih prihvatljivim načinima. Ne bih rekao da je nekakav defetizam ustvrditi činjenicu da nam kao Crkvi u pastoralu baš i ne ide, da stvari baš ne cvjetaju. Ne bih rekao niti da ne može biti da neke stvari odbijamo vidjeti ili priznati. Kao da je u današnjici u praksi u Crkvi previše dopušteno, nekako olabavilo, previše toga razvodnjeno, mlitavo, zbog toga neuspješno (neuspješno u crkvenom smislu s obzirom na kršćanski zadatak svetosti života i evangelizacije). Možda se trebamo prezbrojiti, vidjeti koji smo koji jesmo. Na koga se može računati, tko može na nas računati. Od koga očekivati pomoć, kome pomoć nuditi. Možda se nazire trenutak jasnijeg opredjeljenja u crkvenom životu kada će se za kršćansko ime trebati pokazati i donositi i neki vidljivi rezultati života u vjeri, i to svakog vjernika. A ne kao sada da imamo posvemašnju duhovnu anesteziju (vjerski indiferentizam), mjestimice i potpunu apostaziju. Jasno da Crkva ne može naprijed prema Kraljevstvu Božjem sa fiktivnim (nevidljivim) vjernicima, ili pak vidljivim no duhovno sterilnim. Uloga Inkvizicije bila je utvrditi tko samo izvanjski prianja uz vjeru (neiskreno). Možda danas imamo jednaku potrebu, samo je pitanje metode. Potreba je čini se ista, osim ako se rado ne tavori u tami samozavaravanja!
Držim da kao Crkva trebamo prestati podrazumijevati da ljudi razumiju što vjeruju, te na osnovu te pretpostavke promjeniti propovijedanje i odnose. Tvrda hrana samo „urazumljenima“, – samo odraslima u vjeri, mliječna za dezorijentirane i zbunjene – za nejačad. Puno toga treba formalno testirati i revalorizirati. Dakle, gledajući situaciju kakva je na ‘terenu’, i to kroz veliki protekli vremenski interval iz skorije prošlosti do dana današnjeg, recimo: najveća potreba Crkve je vjeronauk odraslih. Nije to nova spoznaja, ali treba za nj novi podsjetnik 2. Za svaku župu naše mjesne Crkve (moglo bi se reći i opće Crkve). Odrasli (tjelesno odrasli), moraju veći dio poklada vjere tek upoznati, manjeg djela se podsjetiti ili ga produbiti. Sustavno, te na nivou cjele mjesne Crkve. Budućnost je u tome da to bude propisano i normirano. Duhovni ‘tehnički pregled’. Župske duhovne obnove također. Ne da župnici župljanima upriličuju duhovne obnove po nahođenju, proizvoljno – može ali i ne mora.. Smatram da je ovo najveći prioritet. Svi ostali planovi i inicijative mogu tek slijediti ovaj. Govorenje da je nešto drugo veći prioritet je također luk i voda. Ako odrasle krštene ne vratimo u Crkvu, koji će biti temelj putujuće Crkve? „Prvo pitanje glasi: Što je danas Crkva (…)? To nam doziva u sjećanje papu Pavla VI. Koji je na početku drugoga koncilskog zasjedanja postavio pitanje: ‘Crkvo, što si? Što kažeš o sebi?’“3 Zar nisu djeca odraslih nedolazećih deklarativnih vjernika ista ona djeca koja poslije Sv. Potvrde također više ne dolaze u crkvu? Nisu li Crkva i Škola tek delegirani vjeroučitelji te djece, a roditelji prvi vjeroučitelji? Ako roditelji / odrasli, ne poznaju / vole / žive, vjeru, i ne idu zbog toga u crkvu, čiji primjer njihova djeca da slijede? Smijemo li onda biti nezadovoljni vjerskim odgovorom te djece? Koja je onda veća potreba – vjeronauk djece (prvopričesnika i krizmanika), ili njihovih roditelja!? Kako da mladi budu uvjerljivi svjedoci 4 bez prvog primjera vlastita doma? U čemu bi se sastojala (re)evangelizacija rubnih kršćana, ili od čega apostolat i klerika i laika (praktičnih vjernika) ako ne u traženju(!) i privlačenju rubnih kršćana? Zar bi ih samo svećenici trebali ići skupljati po kućama? To može funkcionirati kod onih koje oni primjete u crkvi5, no ako pogledamo na one kojih nema u crkvi, to je ogromna zabluda. Za to bi nam trebalo nekoliko stotina milijuna svećenika. Dobro je na ovo mjestu spomenuti da bi svećenici to mogli i trebali činiti pri blagoslovu obitelji (ne kuća!). Zbog toga bi to vrijeme moglo biti znatno duže, a ne da bude svedeno na nekoliko dana oko Božića. Učiniti osobni susret, razgovor i duhovnu in(tro)spekciju svakog krštenika. Sam problem ne bi trebao biti ako se kod vjernika uvjerimo u samo deklarativno kršćanstvo, već bi radije pravi problem bio ako se libimo s blagošću ali i izravno reći da s njihovom vjerom nešto nije u redu. Potaknuti ih da pogledaju u sebe: „Same sebe ispitujte, jeste li u vjeri! Same sebe provjeravajte! Zar ne spoznajete sami sebe: da je Isus Krist u vama? Inače niste pravi.“6 Pozvati na neki oblik crkvene resocijalizacije, a potom i župski vjeronauk za odrasle. Vjeronauk iz djetinjstva za te odrasle rubne nepraktične katolike, ne samo da nije dovoljan, već tko zna kako je tada u djetinjstvu i primljen7. Svaki izlazak jednog župnika8 iz župnog stana ili redovnice / redovnika može biti prilika za (re)evangelizaciju / rekatehezu. Nećemo nikoga povrijediti ako koji puta umjesto razgovora o vremenu ili poslu, prijeđemo na ‘stvar’ (Evanđelje). Koliko je važan dobar prijenos kateheze, još je važnije primanje iste.
„Za Crkvu i dalje vrijede maestralni napuci o dijalogu pape Pavla VI. Za njega je dijalog drugo ime za evangelizaciju.“9 Ni uz najbolju volju ne mogu razlučiti koja bi veća potreba nas kao Crkve bila od te.10 „Svaka osoba ima pravo čuti Božju ‘blagovijest’, koja se otkriva i dariva u Kristu, kako bi u punini ostvarila svoj poziv.“11 Tek nakon puno takve muke privlačenja ‘odbjeglih’, zabludjelih, indiferentnih i inih krštenika, kao i nekrštenih, a bez pozitivnog odgovora onih kojima donesemo Evanđelje, smijemo reći sebi u brk, možda nekad i na glas poput Sv. Pavla i Barnabe: „Trebalo je da se najprije vama navijesti riječ Božja. Ali kad je odbacujete i sami sebe ne smatrate dostojnima života vječnoga, obraćamo se evo poganima.“12 Spasenje je besplatno, ali nije jeftino – koštalo je života Sina Božjega..
Crkva treba dijalog sa samom sobom. Kao Crkva trebamo samo premisliti da li više želimo kvalitetu (prakticirajuće vjernike koji su kvasac društva), ili kvantitetu (puno vjernika na papiru bez utjecaja na društvo), i izgraditi sustav da se sprovede to što (sami!) želimo. Registracija automobila se obnavlja svake godine. Vozačka dozvola također nakon stanovitog vremena. Isto tako, osobnim dokumentima ciklički trebamo produžiti valjanost. Na našim poslovima stalno se testira naša kvaliteta i traže usavršavanja. A samo se sa sakramentima ‘smije’ postupati skoro kako se god hoće… Nitko te neće tražiti da „položiš račun o upravljanju“13, sve dok ne stigneš do vječnog Suca. Možemo li se s time poigravati? Možemo / hoćemo li ljude pustiti na Sud nespremne?14 Ne radimo li grijeh propusta ako ne činimo „bijah svima sve“15 (npr. baš vjeronauk odraslih)? Rubni katolici su potrebni praktičnim katolicima jednako koliko i praktični njima: „(…) ljudi će se moći spasiti i drugim putovima, zahvaljujući milosrđu Božjem, čak ako im mi i ne navijestimo Evanđelje; no mi, možemo li se mi spasiti ako iz nemara, straha, stida – da , sv. Pavao za to kaže ‘stidjeti se Evanđelja – ili zbog povođenja za lažnim idejama propustimo naviještanje?““16. Ako netko neće vjeronauk, neće vjeru, to može biti tužno, teško, tragično i potresno. Čovjek naprosto u svojoj slobodi smije izabrati i svoju propast. Gospodin Isus nije imao skrupula rekavši: „Ne bacajte biserje pred svinje, ne dajte svetinje psima!“17. Doktori članovima obitelji bolesnika u terminalnoj fazi neće reći da ima manje poteškoće. Vatrogasci neće mještanima nekog sela blizu kojega je vatrena stihija reći da se ‘nešto malo dimi’, no katolici često susjedima neće reći da su u grijehu iz lažnog obzira da se ne bi zamjerili i tako izgubili te ‘bliske’ susjede i prijatelje. Radije će ih ostaviti i u smrtnom grijehu, a također i bez lijeka – Radosne vijesti.18 Može i ovdje leži dio razloga zašto Crkva danas u svojim članovima nije uvjerljiva. Često ne daje ono što oslobađa – puninu istine19, već djeliće između kojih se nalazi prostor koji se puni sadržajima inkopatibilnima Evanđelju. Dakle, pravedno je da je spasenje stvar izbora.
Istini za volju, reevangelizacija i kateheza trebaju i vjernicima koji redovito pohađaju misna slavlja, ali čine samo to, nakon njih se (većina) udaljuju i od braće vjernika s kojima su slavili Boga, kao i od služenja i nekog oblika apostolata: „Prava će pričest stoga prihvatiti Isusa u najsiromašnijima i naugroženijima. Koliko li je puta tradicija (npr. Ivan Zlatousti) upozoravala na apsurdnu činjenicu da se vjernici pričešćuju, a ne poznaju svoju braću i sestre? I dok euharistija zatvara krug i proces kršćanske inicijacije, ona je ujedno i poticaj novomu naviještanju. Svako se slavlje završava i novim pozivom na poslanje, usmjerenim osobito prema siromašnima, prema obrani i promicanju života svakog čovjeka, prema borbi za pravednost i trajnomu traženju mira.“; „Evanđelje je prodahnuto glagolom činiti, a takva je i euharistija: Razumijete što sam vam učinio…da i vi činite tako? Ovo činite meni na spomen. To su izvedenice događaja crkvenog identiteta. Krist ne ostavlja samo euharistiju u svojoj oporuci, već i pranje nogu, kako bismo razumjeli da nas služenje pročišćuje, da bismo razumjeli da euharistija nije za promatranje, već za produžavanje u našem radu.“20 21
Mirko Horvat
1 Fil 3,16
2 „(…) obzirom na pomoć koju bi odraslima morala pružati kršćanska zajednica u njihovu trajnom sazrijevanju u vjeri, moramo priznati da još uvijek postoje velike teškoće koje često jednako osjećaju i voditelji kršćanskih zajednica i njezini ostali članovi; te se teškoće odnose i na ciljeve, i na sadržaje, i na problem govora, i na cjelokupan način rada u katehezi odraslih:“ Biskupi Jugoslavije, Radosno naviještanje Evanđelja i odgoj u vjeri, 1983. KS, 1992. str. 35
3 Hodimo u novosti života, Korizmeno pastirsko pismo o Drugoj sinodi Zagrebačke nadbiskupije, 2003., str. 41
4 „Draga mladeži, vraćajući se svojim kućama u srcu ponesite odgovor apostola Petra koji ste odlučili prihvatiti kao vlastiti odgovor: ‘gospodine, jedino ti imaš riječi života vječnoga?’ Ponesite taj odgovor svojim obiteljima i svojim vršnjacima, ponesite ga u škole i na ulice svojih gradova i sela. Budućnost Crkve koja živi u tim drugim krajevima ovisi također i o vašemu svjedočenju.’“, Ivan Pavao II., Poruka pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj katoličkoj mladeži na njezinu susretu u Splitu 1996., Enciklika Crkvi u Hrvata, 1998. str. 49
5 „Molim stoga i tražim da se u vjerničkim kućama čitaju i razmatraju poruke pape Ivana Pavla II. upućene Crkvi u našem narodu, jer nas njegove nadahnute poruke trebaju voditi u izgradnji našega crkvenog i nacionalnog zajedništva te u zauzetosti za pravedno društvo. Neka svećenici, redovnici, redovnice, a osobito župnici naše nadbiskupije, budu posrednici kako bi ta dragocjena usmjerenja došla do mnogih ruku i pameti (…)“, mons. Josip Bozanić, Društvo po mjeri Očenaša, 1999., str. 31 – 32.
6 2 Kor 13,5
7 „(…)a mnogima je, premda su kršteni kao djeca, potrebno da budu ponovno evangelizirani i uvedeni u vjeru i život kršćanske zajednice kako bi vjeru mogli prihvatiti kao osobni izbor“, Biskupi Jugoslavije, Radosno naviještanje Evanđelja i odgoj u vjeri, str. 56, usp. Papa Pavo VI, Evangelii nuntiandi 44
8 „Njihovoj se posebnoj brizi povjeravaju oni koji su se odalečili od prakticiranja sakramenata, ili su, štaviše, možda otpali od vjere. kao dobri pastiri neće propustiti a da im se ne približe.“ Presbyterorum ordinis 9, dekret o službi i životu prezbitera II. Vatikanskog Sabora
9 Enciklika Crkvi u Hrvata, 1998., str 25. Usp. Pavao VI., Ecclesicam suam, KS Zagreb, 1979
10 „Crkva je kršćanski religiozni odgoj, općenito, i katehezu, kao odgoj u vjeri, posebno uvijek smatrala svojom temeljnom i jednom od prvotnih svojih zadaća. (…) Stoga je suvremena Crkva – u svijetu i u nas – ‘pozvana da katehezi posveti svoje najbolje zalihe u ljudima i snagama, ne štedeći napore, umore i materijalna sredstva.’“ Biskupi Jugoslavije, Radosno naviještanje Evanđelja i odgoj u vjeri, str. 12, KS, usp. Papa Ivan Pavao.: Catechesi tradendae 15, Apostolska pobudnica, 1979.
11 Kongregacija za nauk vjere, Doktrinarna nota o nekim aspektima evangelizacije, KS, str. 7, usp. Ivan Pavao II., Redemptoris missio 46
12 Dj 13,46
13 Lk 16, 2b
14 Danas se, međutim, u vezi s tim primjećuje sve veća zbunjenost, što ima za posljedicu da mnogi nisu poslušni i ne provode Gospodinovu misijsku zapovijed (usp. Mt 28,19), Kongregacija za nauk vjere, Doktrinarna nota o nekim aspektima evangelizacije, KS, str. 8
15 1 Kor 9,22
16 Papa Pavao VI. Evangelii nuntiandi 80
17 Mt 4,6
18 „Ako se zanemari put k čovjeku, koji je put Crkve, naša pobožnost je isprazna i bit će odbačena na konačnome sudu.“ Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački, Društvo po mjeri Očenaša, pastirsko pismo u korizmi 1999. str. 22
19 „U svakom slučaju, istina se ‘ne nameće drukčije doli snagom same istine’. Zato kada se čovjeka potiče da se svjesno i slobodno opredijeli za susret s Kristom i njegovim evanđeljem, time se nipošto ne provodi neprimjereno zadiranje u tuđu slobodu; riječ je, radije, o dopuštenoj ponudi i služenju koje može unaprijediti odnose među ljudima i uzdići ih na višu razinu.“, Kongregacija za nauk vjere, Doktrinarna nota o nekim aspektima evangelizacije, KS, str. 13, usp. 2 Vat. Sabor, Deklaracija Dignitatis humanae, 3,
20 Euharistijski kongres Zagrebačke nadbiskupije, 2000. Euharistijom služimo čovjeku, str. 65 – 66.
21 isto. str. 68
