17. 03. 2007. crkva Sveti Križ, Siget, susret karizmatske obnove Slovenije i karizmatske Obnove zagrebačke Nadbiskupije,
(iz jednog nagovora na evangelizaciju)
Hvaljen Isus i Marija!
“Zahvaljujem organizatorima na prilici da progovorim. Dolazim iz jedne udruge koja promiče kršćanske vrijednosti u društvu. Želim najviše govoriti o direktnoj evangelizaciji i sveopćem pozivu ili sveopćem poslanju na evangelizaciju.
Mislim da je najbolje da sebi rastumačimo za start sam pojam evangelizacije. Zašto? Jer je inače velik problem kad pod istim terminom ljudi razumijevaju različite pojmove i tako su u stanju godinama razgovarati, a to vodi u zablude i greške. Što je evangelizacija?
Najkraće, evangelizacija je razglašivanje Radosne vijesti, Evanđelja – a ta je da je došlo spasenje na sav ljudski rod i na svakog pojedinca u Isusu Kristu. I to raspetom, umrlom, uskrsnulom i uzašlom. Da su pobijeđeni i Đavao, i čak i vječna smrt. I da se nitko više ne treba bojati! Da je s Njim sišla silna Božja ljubav na sve ljude koju svatko može primiti. Ta je ljubav besplatna, i prevažna i zato je silno važno da ju se svakom ponudi. To je zadaća Crkve.
Tu dolazimo do druge velike teme, i na žalost prečestog kamena spoticanja. Čija je uloga u Crkvi naviještati? I prije toga, tko je to Crkva? Jesu li to ove zgrade sa zvonicima, ili ljudi, ali koji ljudi? SVI KRŠTENI! A tko treba ići evangelizirati? Ovi ljudi u haljinama [prisuti svećenici]? Hoćemo li njima dati sredstva, pomoliti se za njih, blagosloviti, i poslati po kućama?! Ne! I mi trebamo ići! Tako nas ista ta Crkva uči i poziva! “žetva je velika, a radnika malo” , ” VI ste kraljevsko svećenstvo, rod izabrani, narod stečeni, DA NAVIJEŠTATE silna djela onoga koji vas iz tame pozva u svoju divnu svjetlost”. Svi biskupi, svi pape to govore! Njihovo je misijsko polje rada crkva, a naše cjeli svijet. Laici sačinjavaju u Crkvi 99% svih ljudi u Crkvi.
Glavna uloga Crkve je evangelizacija. Epohalni II. Vatikanski Sabor je sazvan najviše radi evangelizacije. Papa Pavao VI u enciklici ‘Evangelii nuntiandi’ kaže vrlo važne stvari:
– ‘Ima li zapravo neki drugi način da se preda Evanđelje osim da se drugome prenese iskustvo vlastite vjere?’
– ‘suvremeni svijet radije sluša svjedoke nego učitelje’ A to možemo svi! Svi možemo posvjedočiti što nam je divnog učinio Gospodin, tako da mnogi požele iskustvo Njega!’
– onda daje jednu vrlo tešku riječ: “ljudi će se moći spasiti i drugim putovima, zahvaljujući milosrđu Božjem, čak ako im ni i ne navijestimo Evanđelje; no MI, MOŽEMO LI SE MI SPASITI ako iz nemara, straha ili srama propustimo naviještanje?’ jer “kome je više dano, više će se od njega tražiti!”
KKC 1816 kaže ‘da su služenje i svjedočenje nužni za spasenje’, ili kako riječ Božja kaže: “ako srcem svojim vjeruješ a USTIMA ISPOVJEDAŠ da je Bog Isusa uskrisio od mrtvih, bit ćeš SPAŠEN!!”
Također Pavao kaže: “Jao meni, ako Evanđelja ne navještam!”
Mi smo zato upriličili seminar prije 3,5 tjedna o metodama evangelizacije (22. i 23. veljače 2007), da se malo ohrabrimo, jer kako smo tamo čuli izobrazba za evangelizatora ne vodi evangelizaciji, sve ostaje na teoriji i dalje, prakse fali! Učenja ima i tako i tako puno, naročito kod nas u Zagrebu, zato je seminar bio samo mamac da ljudi dođu s nama u uličnu evangelizaciju. Za formaciju uvijek imamo vremena, jer dok mi idemo od seminara do seminara netko pati!
Što se tiče formacije, slijedeće kako mi ‘poliramo’ svoju savjest je kad katehezu nazivamo evangelizacijom. Kateheza je za kršćane, pouka za one koje se već snalaze u vjeri: evangelizacija je za one koji još nisu niti čuli, a kamoli poslušali to jest usvojili Radosnu vijest? Zašto mislite da je ljudima jasno da ih Bog voli?! Da, možda im je i jasno kao informacija, ali ne kao kompletni doživljaj cjelog bića. Jer taj doživljaj, prvi put doživljen, najčešće i zovemo obraćenje, a ushićuje za cjeli život. Donosi sveti nemir!
Na ulici je bilo divnih iskustava, o tome ću vam malo kasnije. No da se prije toga osvrnem na neke skrupule koje nas muče. Jer kao što je rekao voditelj seminara Joseph Bastin, u mojih 20 g evangelizacije, shvatio sam da nije teško evangelizirati, nego naći ljude koji žele evangelizirati, ne budimo i mi jedni od njih!
Česti su prigovori tipa: pa ja nemam taj dar / ili ja sam za neku drugu evangelizaciju, ne tu uličnu. Prvo da razriješimo ‘ja nemam taj dar’ – ni ja ga nemam, ili ga nema nitko, ili ga imamo svi. Gospodin ne daje neostvarive zadatke. Jesmo li svi ovdje kršteni ili nismo?! Druga je stvar koliko mi Njemu vjerujemo da mi to možemo, ili koliko nam se to da. On nam je dao evangelizaciju, ne kao preporuku, ne kao hobi, nego isto kao i ljubav – KAO ZAPOVIJED!
Svi to mogu činiti. Joseph Bastin priča, da je imao suradnika koji bi prilazio ljudima, rekao dobar dan, znate želim vam reći da vas Bog ljubi, ali vam ne znam ništa ispričati o Isusu. A ljudi bi se smijali, i oni bi započeli razgovarati, i na kraju je sve ispalo dobro. Isto tako jednu ženu, koja je revno išla i imala više uspjeha od njega, a bila je većinom u govoru nerazgovijetna, za razliku od njega koji je i razgovijetan i riječit. [primjer: flackala gore sfara sfentriks kad smo ono bili gore sfara – jeste li što od ovog razumjeli?!] – tako je ta žena govorila.
Slijedeći je prigovor tj. zabluda: mi ne smijemo ići to je za svećenike. Dobro. Onda bacimo svi svoje krštenje, a naročito Krizmu. To su naši mandati i trajni pozivi! KKC kaže o Krizmi da svatko tko je krizman ‘primio je isti izljev Duha kao apostoli na dan Pedesetnice, i zadatak da spasava duše’. Sad kad ste ovo čuli, možda ste refleksno pomislili da zapravo nit spasavamo mi, nit evangeliziramo zapravo mi, ali ja vam govorim iz onog kuta i djela koje mi moramo obaviti. Podrazumijeva se ako to radimo bez Duha, bez molitve, i naročito bez ljubavi da to ništa ne vrijedi. Postoji taj skrupul legalnosti, iza kojeg se skrivaju zbunjenost i plašljivost.
Papa Ivan Pavao II, u enciklici Redemptoris missio kaže da:
– u misiji trajno PRVENSTVO ima navještaj. Crkva se ne može izmaknuti toj izričitoj Kristovoj zapovjedi, ne može ljude lišiti Radosne vijesti, da ih Bog ljubi i spašava. A kako znamo Crkva smo mi ponavljam, i evangelizacija znači nije jedna od stvari nego PRVA, ima trajno prvenstvo u svemu u Crkvi! Ako vi kažete molitva, ja kažem evangelizacija! Ako vi kažete devetnice, križni putevi, ja kažem evangelizacija! Ako vi kažete hodočašća, ja kažem isto što i Crkva, i ne griješim – evangelizacija!
Evangelizacija, evangelizacija, evangelizacija!
Kaže dalje papa: ‘vjera jača dok se daje’ ili ‘da je evangelizacija najbolje služenje bratu’
Sjećam se da nam je Zoltan Kunszabo, voditelj katoličke karizmatske obnove u Budimpešti govorio upravo o ‘Redemptoris missio’, upravo o tom trajnom prvenstvu. Dao je komentar, ali odmah i zaključak. Zaključak je bio: Pošto je to trajno prvenstvo, primjenjeno osobno, samo je katolik onaj koji evangelizira. Onaj koji ne evangelizira, NIJE katolik. Papa Pavao VI je rekao da ‘je to provjera istinitosti je li netko evangeliziran – da li i sam evangelizira?’
Nadalje je prigovor, da ćemo mi svojim životom = djelima evangelizirati. Ja vam moram reći da to ne ide i da nikad tako nije išlo. Dobra se djela može različito tumačiti. Vrlo je sporno da li će nas ljude ikad upitati za naše motive dobrih djela. A ako ih i čuju, možda će to ostati za ovaj slučaj na pukom divljenju prema nama, ali ne i vjeri. Mi smo dužni navijestiti Riječ. Riječ će izgovorena s ljubavlju i povjerenjem prema njoj sama činiti svoje. Mi ništa ne možemo. Mi ni ne moramo vidjeti ishode naviještanja. Znamo “da nitko nije prorok u svom domu, u svom kraju i među rodbinom”. To je razlog više međusobnoj evangelizaciji obitelji. Često svjedočimo nečijoj obitelji, a oni našoj, dok međutim svjedočimo u svojoj, to ne ide. Često je tako, gotovo pravilo. Uvijek u evangelizaciji prvenstvo ima riječ, KERIGMA, upravo ta riječ da ‘te Gospodin ljubi’. To je ono što mi u uličnoj evangelizaciji navješćujemo, ne moral, ne katehezu, ne akademsko znanje, nego osnovni navještaj kerigmu, ‘Bog te ljubi’.
Braćo ima mnogo vrsta evangelizacije, ali ja vam govorim da je najvažnija ova direktna, jer je najzapuštenija, a dužni smo nasljedovati Gospodina. “Onaj tko tvrdi da poznaje, mora živjeti kako je on živio”. Sve baš sve u Evanđeljima počinje sa SUSRETOM, iziđimo ljudima u susret! Tu nema ništa nedolično. Osim ako vi mislite da ima. Onda možete prepustiti to mjesto Jehovinim svjedocima. Možda i vaš sin, nećak, brat ili muž postane jedan od njih. Možda bude mormon jer oni prilaze ljudima, možda ode u sljedbu Univerzalni život, ili Scijentologiju, ili protestantski fundamentalizam – ode u neku “slobodnu crkvu”.
Postoji grijeh kukavičluka, o njemu se slabo govori, jer naravno samo se ja bojim evangelizirati i moja žena, znam da se nitko od vas ne boji. Ima teška riječ u knjizi Otkrivenja o tome tko ide u “ognjeno jezero – pijanice, bludnici, lakomci iii…i..KUKAVICE”
Braćo i sestre, mi kao katolici imamo veliku prednost pred ostalima, nas Bog vodi na sasvim različit način od ostalih. To što se mi bojimo, možemo iskoristiti. Ta znate da Pavao svjedoči “kad sam slab, onda sam jak”. Tog našeg malog nesigurnog jadnog čovjeka stavimo u središte, i tog malog jadnog čovjeka, taj centar našeg bića, tog čovjeka koga evangeliziramo, i tada će doći Božja ljubav, tada će se Bog proslaviti. To je najbolja teologija koju sam do sada čuo, tzv. teologija jada kako ju za zovem, od brata Josepha Bastina iz Belgije, a ne ona preteška često nerazumna teologija križa, koja ostaje kod križa, i donosi, i betonira žalost.
Baš takvi, samo dovoljno mali, dovoljno jadni mogu evangelizirati “nije li Gospodin izabrao slabe da posrami jake, male da posrami umne” brat Rajko Bundalo kaže ‘Gospodine, dovoljno sam velika bijeda da se na meni možeš proslaviti!’
Kad donosimo Boga i razgovaramo s ljudima Bog nas može silno upotrijebiti. Bitno je samo željeti biti upotrijebljen i pouzdati se da On vodi, zapravo imati konkretnu vjeru. Međutim ni nedostatak vjere nije problem, niti prisutnost straha, jer biti ODVAŽAN ne znači maknuti strah pa djelovati, nego DJELOVATI usprkos strahu. To je izuzetno važno jer, molim vas jako dobro zapamtite ovu rečenicu:
LJUDI BEZ BOGA, NEVJERNICI I UDALJENI OD CRKVE, NIKAD SAMI NEĆE DOĆI U CRKVU, NETKO MORA DOĆI PO NJIH TAMO GDJE SU ONI!
Da bi čovjek bio spašen, treba znati što treba vjerovati. A tko će mu to reći, zar ćemo nečije spasenje pustiti pukom slučaju? Oprostite, neće “li se od nas više tražiti, kome je više povjereno?”
Bog je taj koji odlučuje što i kako, važno je samo da nam je srce veće od uma da volimo ljude, a ne da i pametujemo, ako oni počnu napadati Crkvu, što je zadnje na što ih želimo uputiti, mi se uvijek trebamo vraćati na kerigmu: Bog te ljubi, a iznad svega biti dobri SLUŠAČI, jer Bog može upotrijebiti i samo jednu našu riječ da nekog dotakne i preobrati. “reci samo riječ i ozdravit će duša moja”. Evo kako navještaj izgleda rasčlanjen na 6 točaka:
K E R Y G M A, razglašivanje, (navještaj) – 6 točaka:
1. BOG TE LJUBI BAŠ SAD
2. PREPREKE TOJ LJUBAVI / SAVEZU – GRIJEH
3. ODGOVOR NA GRIJEH / RIJEŠENJE – ISUS KRIST
4. NAŠ ODGOVOR NA BOŽJU PONUDU – OBRAĆENJE BOGU I POKAJANJE
5. DUH SVETI – POSVETITELJ, DAJE PUNINU
6. ZAJEDNIŠTVO S BRAĆOM – CRKVA
Znate evangelizacija je radost! Nakon evangelizacije od samo jednog dana možeš imati 20 prijatelja više, a nakon 20 godina 20 miliona više! Zaista su divota ti susreti! Kad smo imali prvi dan evangelizaciju, sestra Kristina koja je već dugo u vjerovjesništvu je rekla da joj je to najsretniji dan u životu! Imala je prekrasno svjedočanstvo: Prišla je nekolicini beskućnika koji su pili. Naravno izgledali su po vanjskim znakovima zaista zapušteno. Pitala je: “Bok dečki, kaj radite? Odgovorili su: ‘Čekamo tebe!'”Razgovor je krenuo. Ona sama na par muških. Pitala je: ‘Znate li da vas Bog ljubi’! Oni: ‘Kak’ ne bi znali, kaj si ti ljubomorna na nas, kaj nas ljubi više neg’ tebe?’ Iznenađenje je počelo slijediti iznenađenje. Onda su joj kupili pivu, koju nije otvorila, ali ju je donijela kao trofej s evangelizacije. Pri kraju kratkog susreta, predložila im je da se pomole. Oni ne samo da su prihvatili, nego su rekli: ‘Ajmo, jednu Zdravomariju, ali na latinskom!’ Tako je i bilo. Oni su se pomolili na latinskom, a ona je oduševljeno i zbunjeno gledala, šutila jer nije znala i divila se. Malo poslije je na ulici srela i prof. Tomislava Ivančića, i prepričala mu taj događaj. Rekao je da nikad nije čuo nešto slično, i nakon pozdrava, ostao na ulici još začuđen gledati za njom. Eto, mi ne znamo, ne možemo izračunati, ali Bog zna kako će i nas podsticati na još veću poslušnost, divljenje i ljubav prema Njemu.
Znate, svega ima! Vi ne morate moliti Boga daj mi ovu i ovu karizmu, o molim te Isuse. Samo POČNITE EVANGELIZIRATI I SVE ĆE SE KARIZME AKTIVIRATI !!!
Ljudi su plakali, molili smo s ljudima, neki su se bojali, pa je ispalo super.
Brat Milan je već iskusan u evangelizaciji zbog Marijine legije, i kod njih mi je super što imaju obaveznu evangelizaciju. Znate, ispričao je iskutvo da je nagovorio čovjeka da se ispovjedi, a čovjek je sat vremena nakon ispovijedi umro! Nek mi netko poslije toga kaže, da evangelizacija nije za nas, da mi trebamo ići prvo u formaciju!
Braćo i sestre, kako čitamo naše molitvenike?! Ne nailazimo li tamo na osnovne katoličke pouke. Jeste li čitali o duhovnim DJELIMA milosrđa, pišu u skoro svakom molitveniku? Neka od njih su:
– dvoumna svjetovati,
– žalosna utješiti
– neuka poučiti
– grešnika pokarati
Recite mi nije li to evangelizacija? Da je, i to. To je ono na što nas Krist-Crkva poziva! Inače “kako da prizovu onog u koga ne povjerovaše? A kako da povjeruju u onoga koga nisu čuli? Kako pak da čuju bez propovjednika?”
Moja supruga i ja smo nedavno otišli do župnika, informirali smo ga što radimo. Mi ga nismo molili da nas pusti evangelizirati. Jednostavno smo mu rekli da to radimo sami, po svom kršteničkom pozivu, i da uvijek želimo raditi s Crkvom, i da zbog toga želimo da on to zna. Rekli smo mu da ćemo u župi ići od vrata do vrata. I ako mu kažu da su bili neki simpatični, malo čudni ljudi na njihovim vratima da zna. Nije se bunio, a ide i sam s Neokatekumenskim grupama.
Možda sada kad još ovo čujete, mislite, sad je ovo stvarno previše, ovo je ko Jehovini svjedoci. Ali ja vam kažem da taj način prilaženja ljudima nije pogrešan, nego je pogrešan njihov nauk. Iskustva s ulične i evangelizacije od vrata do vrata su bili predivni. Nisu bili idealni, ali ideal ni ne postoji. Uvijek bi ljudima ostavili kontakt, osobni, od župe, ili voditelja molitvene zajednice, ili uputili na seminar, već što je tko trebao. Sprijateljili se, popričali, savjetovali, ohrabrili. Dali knjige, Nove zavjete, letke za Ispovjed, krunice.
Postoje manje direktni načini. Dijeljenje letaka, slanje e mailova, pisanje pisama. Ako ljude svijeta nije sram ili strah dijeliti svoje reklamne letke radi profita zašto bi se mi sramili Kralja kraljeva?
Dođite s nama u uličnu evangelizaciju za početak. To je isto kao učiti plivati ili moliti. Kako se to uči? Plivanje plivanjem, moliti moljenjem, evangelizirati evangeliziranjem. Možete i samo moliti i biti tamo, ili se pridružiti nekima, slušati i upijati. Hvala Vam na slušanju ovog i Bog vas blagoslovio!”
