Ponukani člankom ,,Euharistija, točka prijepora”1, Giorgia Grlja, pastora riječke baptističke crkve, pokušat ćemo u kratkim crtama pojasniti zašto nedopuštanje nekatolicima pristup Euharistiji nije “svetogrđe”, nego upravo obrnuto, čin milosrđa.
Počnimo s onim stvarima u kojima se možemo složiti sa riječkim pastorom. Točno je da je Isus obećao da će biti sa svojim učenicima sve do kraja svijeta (Mt 28,20) i da je molio Oca da svi budu jedno (Iv 17,21). Točno je da je na posljednjoj večeri i Judi dao da blaguje sa ostalim apostolima. Također je točno da su na dan Pedesetnice, kad se obratilo oko 3000 duša, učenici bili postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama (Dj 2,42) i točno je da te karakteristike čine zajedništvo Crkve.
No, iz svega ovoga se nikako ne može izvući zaključak da se pristup Euharistiji treba omogućiti svima, bez obzira na doktrinalne razlike. Od govora na gori (Iv 6), pitanje Euharistije je ujedno i kamen spoticanja. I to takav da ga je većina učenika koji su ga do tada pratili ostavila radi teškog govora kojeg nisu mogli slušati (Iv 6,60).
I upravo tu, u tom govoru vidimo svu odlučnost Isusa da ne zadržava uza se one koji ne žele prihvatiti Njegove riječi. Čak niti pod cijenu da ostane sam. Riječi: “Da možda ne kanite i vi otići?” (Iv 6,67) dovoljno izražavaju svu dramatičnost podjele koja trajno ostaje oko ovog pitanja. Odnosno, već ovdje vidimo prvi i osnovni princip kad je Euharistija u pitanju: važnija je Istina od bezuvjetnog zajedništva, tj. zajedništvo uopće i ne postoji bez potpunog i bezuvjetnog prihvaćanja Isusovih riječi koje su takve da ne ostavljaju mogućnost simboličkog tumačenja.
I tu dolazimo do primjera Jude koji je naveden u članku kao argument zašto se s Euharistije ne bi smjelo nikoga isključivati. Juda, za razliku od onih učenika koji su Isusa odmah napustili kad nisu povjerovali u njegove riječi, tj. koji su pomislili da Isusove riječi ne mogu biti doslovno istinite, on je ostao sa apostolima i sa Isusom. On je zadržao vanjski znak jedinstva iako je u svom srcu već tada odbacio vjeru u Isusove riječi. Na osnovu tog vanjskog znaka jedinstva mu je bilo dopušteno primiti Tijelo i Krv Kristovu. No bez unutarnjeg pristajanja uz Isusove riječi, to pristupanje mu je bilo pogubno (tada ga je Sotona i konačno obuzeo). Već tu vidimo odsjaj i onog što je i sv. Pavao kasnije rekao: “Stoga, tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje.” (1 Kor 11,27) te: “Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela.” (1 Kor 11,29)
Stoga, opravdano se postavlja pitanje, ako već postoje situacije kad je primanje Euharistije pogubno, zar je doista “svetogrdno” zabraniti pristup Euharistiji onima koji javno ispovjedaju drugačiju vjeru nego što Katolička crkva uči?
Naravno da to nije “svetogrdno”, odnosno pogrešno. Istini treba pogledati u oči i promotriti koliko je velik stvarni jaz između katoličke vjere i protestantizma općenito, i to baš u pitanju razumijevanja Euharistije. Ovdje nećemo opisivati sva različita protestantska vjerovanja, nego ćemo ukratko opisati ono što je specifično katoličko i iz toga izvući određene zaključke.
Prva razlika je u razumijevanju stvarne Kristove prisutnosti pod prilikama kruha i vina. Katolici vjeruju da se po molitvi svećenika događa pretvorba kruha i vina u pravo Tijelo i Krv Gospodnju, bez obzira što se ta stvarna promjena ne vidi. Takva stvarna prisutnost je bitno različita od one prisutnosti gdje Isus kaže: “Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima” (Mt 18,20), te one u siromasima, bolesnicima, zatočenicima (Mt 25,41-46).
Ovdje je korisno uputiti i na posebnu prisutnost Boga za vrijeme starog Izraela, u šatoru saveza i kasnije u jeruzalemskom Hramu. Takva stvarna i posebna prisutnost na jednom mjestu također nije isključivala i to da je Bog bio sa svojim vjernima bilo gdje. Također je dobro ukazati na povezivanje zajedništva koje Crkva ima oko Euharistije, sa zajedništvom koje je stari Izrael imao oko svog žrtvenika.
,,Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova? Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha. Gledajte Izraela po tijelu! Koji blaguju žrtve nisu li zajedničari žrtvenika?”(1 Kor 10,16-18)
Židovi su za Pashe, između ostaloga, pili četri čaše vina, od kojih se treća nazivala ‘čaša blagoslova’. Upravo nad tom trećom čašom je Isus molio svoj blagoslov i upravo ta treća čaša je ona za koju je Isus rekao: ,,Ovo je krv moja”. To je i razlog zašto sv. Pavao baš tu čašu ističe kao onu u kojoj imamo zajedništvo krvi Kristove. I tu je zanimljivo primjetiti da on naše zajedništvo koje imamo oko te čaše i oko onog blagoslovljenog kruha, uspoređuje sa zajedništvom koje je stari Izrael imao oko svoga žrtvenika i oko svoje žrtve. Također, to je razlog zašto u poslanici Hebrejima piše:
,,Imamo žrtvenik s kojega nemaju pravo jesti služitelji Šatora.”(Heb 13,10)
Ovdje trebamo svi skupa malo zastati i zamisliti se nad riječima: ,,Imamo žrtvenik…”. Zar je onaj stol s kojeg je Isus blagovao svoju posljednju Pashu žrtvenik pa da onda i mi danas govorimo o oltaru kao o žrtveniku? Nije. Pa kako onda… žrtvenik? Osvrnimo se još jednom na Posljednju večeru. Naime, sama Posljednja večera je bila tek početak obreda kojeg je Isus ispunio. U sobi gdje su Isusovi učenici blagovali večeru sa Isusom, ispijene su tri od četiri čaše vina koje su se pile za Pashe. Četvrtu čašu s kojim je dovršen čitav obred, gorku čašu octa, Isus je popio tek na križu:
,,Tu bijaše posuda puna octa. Tada nataknuše na izopovu stabljiku spužvu punu octa i primaknuše je k Isusovim ustima. Kad Isus uze ocat, reče: “Svršeno je!” te nakloni glavu i – predade duh.”(Iv 19,28-29)
Uistinu, tek tu je završen obred koji je započeo u gornjoj sobi sa Posljednjom večerom i tek tu je došlo do pomirenja Boga i čovjeka. To sjedinjenje stola Gospodnjeg na kojem su učenici blagovali pashu sa Isusom i križa na kojem je prinešena savršena Žrtva, je ono što se nalazi u Katoličkoj crkvi i što se naziva Oltar. To je razlog zašto već Biblija ističe da ,,Imamo žrtvenik s kojeg nemaju pravo jesti služitelji Šatora” i to je razlog zašto se zajedništvo Tijela i Krvi povezuje sa zajedništvom koje je i stari Izrael imao oko svog žrtvenika i svoje žrtve.
Ovo je ujedno i drugi razlog zašto ne može biti euharistiskog zajedništva između katolika i protestanata. U trenutku kad su protestanti zanijekali da ,,Imamo žrtvenik…”, i kad su Isusov obred sveli samo na blagovanje u gornjoj sobi, u tom trenutku su se lišili onog najvažnijeg dijela… milosti koja dolazi po žrtvi na križu. U trenutku kad je zanijekan žrtvenik, zanijekano je i prikazivanje žrtve koje se odvija na svakoj katoličkoj Misi. Ovaj članak nije namjenjen za detaljno objašnjavanje što znači katolički izričaj da se na Misi prikazuje Isusova žrtva sa križa, ali bez ponavljanja te žrtve, stoga ćemo uputiti na drugi članak koji o tome govori nešto više: “O trajnosti svećenstva i prikazivanja žrtve“.
Treći razlog zašto je nemoguće ostvarivanje zajedništva, usko je vezan uz prikazivanje žrtve, konkretno, protestantsko nijekanje sakramentalnog svećenstva koje je pravi nastavak na levitsko svećenstvo. Budući da je i ta tema nešto opširnije pokrivena u ranije navedenom članku, niti o tome nećemo duljiti na ovome mjestu. Samo ćemo kratko istaknuti da je upravo katoličko svećenstvo i njihovo prikazivanje žrtve na svakoj Misi ujedno i ispunjenje Božjeg obećanja:
,,U one dane i u vrijeme ono podići ću Davidu izdanak pravedni; on će zemljom vladati po pravu i pravici. Jer ovako govori Jahve: “Nikada Davidu neće nestati potomka koji će sjediti na prijestolju doma Izraelova. I nikada neće levitima i svećenicima nestati potomaka koji će služiti preda mnom i prinositi paljenice, kaditi prinosnice i prikazivati klanice u sve dane.”(Jr 33,16-18)
Za taj savez koji je sklopljen sa levitima, Bog je rekao da je čvrst poput saveza sa danom i noću. (Jr 33,20-21). Naše sakramentalno svećenstvo uistinu jesu ti leviti, između vjernih u svim narodima izabrani (Iz 66,19-21) da bez prestanka, na svim mjestima, prikazuju žrtvu svetu i čistu (Mal 1,11).
Ima i drugih razloga zašto Euharistisko jedinstvo između katolika i protestanata u ovom trenutku nije moguće ostvariti. Ovdje smo se ograničili samo na ona pitanja vezana za samu Euharistiju, a kao što vidimo i oni sami su više nego dostatni. Još jednom ćemo ih navesti:
1. Protestantsko nijekanje da kruh i vino stvarno postaju Tijelo i Krv Kristova.
2. Protestantsko nijekanje žrtvenog karaktera Euharistije (odnosno Mise općenito).
3. Protestantsko nijekanje posebnog izabranja i posvećenja ministrijalnog svećenstva po kojem se i obavlja valjano bogoslužje.
Stoga, je li ispravno reći da katoličko odbijanje euharistijskog zajedništva predstavlja isključivost? Pa, u jednu ruku svakako jeste. No, ono što je potrebno istaknuti je da ta isključivost nije isključivosti radi, nego je ona poziv svim protestantima da se dobro zamisle nad Božjim savezom sa levitima i njihovim prikazivanjem žrtve. Jer, uistinu, svaki izlazak Sunca svjedoči: leviti postoje, a svaki zalazak svjedoči: žrtva se prikazuje. Pa, iako je sam Bog, po Rimljanima, uništio hramske žrtve i staro levitsko svećenstvo (što je također prorečeno), ipak je ostavio ono na što je to staro svećenstvo upućivalo (što je također prorečeno).
I za kraj, ovaj članak ćemo zaključiti sa jednom dodatnom dozom ozbiljnosti koja mnogima može zazvučati grubo i uvredljivo, ali kojoj cilj nipošto nije niti grubost niti vrijeđanje. Naime, protestanti se varaju kad misle da izostanak sakramentalnog svećenstva, uskraćivanje žrtvenog karaktera Svetoj Misi i nevjera u stvarnost Isusovih riječi da je potrebno jesti njegovo Tijelo i piti njekovu Krv, sa sobom ne nosi posljedice. Te tri negacije su same po sebi dovoljne za potpuno i stvarno odcjepljivanje od Tijela Kristova. Stoga, njihovo obraćenje koje se očituje u potpunom prihvaćanju katoličkog učenja nije samo opcija, nego i nužnost ukoliko žele stvarno postati dio Tijela Kristova i tako zadobiti spasenje.
Upravo ovaj razlog je ono što nas sprječava da damo lažnu nadu da se do spasenja može doći i kroz odbijanja svih onih ranije navedenih istina i to je razlog zašto je nemoguća uspostava euharistiskog zajedništva katolika i protestanata koje bi označavalo stvarno zajedništvo Crkve.
Nažalost, moramo uputiti još jednu kritiku portalu “Križ života” koji objavljivanjem članaka koji promoviraju ovakav neprihvatljiv oblik ekumenizma čine medvjeđu uslugu svim svojim čitateljima, bilo katolicima bilo protestantima. Katolicima jer ih navode na pogubnu relativizaciju vjere i jer se na suptilan način vrši subvezija katoličkog učenja, a protestantima jer ih utvrđuje u njihovoj pogubnoj zabludi. Stoga još jednom savjetujemo našim čitateljima da se o događanjima vezanim za Katoličku Crkvu informiraju na drugim zdravijim stranicama.
Davor Matijević
1 www.kriz-zivota.com/krscanstvo/6174/euharistija_toka_prijepora/
