Međumrežni svijet otvara nove mogućnosti informacijskog djelovanja, kako na općoj tako i na vjerskoj razini. Velika prigoda za pozitivno evangelizacijsko djelovanje, ali i promicanje različitih svjetonazora koji tome smjeraju, u takvo se ruho zaodijevaju, iako u pažljivoj prosudbi njihove idejne i praktične usklađenosti s poslanjem Crkve, otkrivaju nešto sasvim različito, pa čak i protivno.
Križ života nameće se u domaćoj virtualnoj sferi kao ,,najčitaniji vjerski portal’’ te samim time zaslužuje pozornost naše katoličke javnosti. Dok ulogu portala svojim djelovanjem nesumnjivo ostvaruje, osvrt zaslužuju njegovi istaknuti atributi. Da je riječ o najčitanijem vjerskom portalu, zasigurno je točno, iako ostaje pitanje postoji li uopće ikakva konkurencija u sferi domaćih informativnih vjerskih portala, ako izuzmemo one katoličkih listova koji pripadaju drukčijoj kategoriji? Teško izgledno, i stoga je ova konstatacija identična eventualnom nazivanju katolik.hr-a najčitanijim apologetskim portalom, iako nijedan takvog tipa ne postoji – populističkoj paroli koja zasigurno ne zaslužuje pozitivne bodove. Drugi je atribut vjerskog portala, koji se također posve valjan, iako se postavlja otvoreno pitanje o kojoj i kakvoj vjeri se tu radi. Daljnje analize nastojat će nam pružiti odgovor.
Ovaj portal uzeo si je ulogu ‘prvog kritičkog glasa’ u Crkvi, poglavito onoj domaćoj. Ostvaruje se to pod već toliko uvriježenim parolama „poziva na dijalog“, „pluralnosti mišljenja“, ,,demokracije’’, „tolerantnosti“ i sl. Ispravno shvaćene i provođene ove ideje svakako su od velike koristi kako za Crkvu tako i za društvo, međutim problem nastaje njihovim smještanjem u domenu kojoj po naravi ne pripadaju. Drugim riječima, autoritarnost Crkve nalazi svoj uzrok u posjedovanju apsolutne istine Božje objave i nerazumijevanje dobiva u nedostatku ove pretpostavke, prisutne ne toliko u vjerskom nekatoličkom svijetu, koliko u sekularističkom i agnostičkom. Odatle pak Križ života preuzima kako glavne pojmove, tako i njihovo shvaćanje i sklop promišljanja i nastoji ih usaditi u svoj pristup razumijevanju kršćanstva i djelovanja u Crkvi. Tako ,,demokracija’’, ,,pluralnost’’ i ,,dijalog’’ dobivaju svoje mjesto upravo u područjima koje su po naravi unutarcrkveno ministerijalno pitanje i ne tiču se laičke aktivnosti. Zalazi se u nadležnosti pastirske i učiteljske vlasti Crkve, i nastoji nerijetko, nelegitimno i nekreposno, činiti protutežu. Time takvi komentari gube svaku naznaku korisnosti i postaju u svojoj naravi destruktivni – bez izgleda da će se ostvariti, a osim toga (i što je važnije) – i protivni promišljenim naumima Crkve. Tako će Križ života bez ustezanja nastojati nametnuti svoje shvaćanje odnosa prema građanskim vlastima i političkim pitanjima, financijskom upravljanju Crkvom, socijalnim odnosima, katehetskom pristupu, komunikacijskoj strategiji, kanonskoj disciplini, pa i sugerirati rješenja u onim doktrinarnim pitanjima kao što su ređenje žena i spolni moral, kao da to ne bi bilo određeno naukom i autoritetom Crkve, nego otvoreno za javnu raspravu, baš kako se kome svidi. Jasno, pravo je svakog vjernika ukazivati na ispravno postupanje, ali samo ukoliko je ono utemeljeno na evanđelju i nauku Crkve, i to u ljubavi i na izgradnju čitavog Kristovog tijela. No, takvih argumenata u napisama na Križu života praktično je nemoguće sresti. Naprotiv, oni proizlaze iz drukčije doktrinarne baze, koja je utemeljena na sekularističkom svjetonazoru, što ćemo nastojati ukazati u seriji članaka s osvrtima na tamošnje tekstove.
Od tog silnog poziva na dijalog, teško je dakle sresti neposrednih izjava i ljudi iz ministerija domaće Crkve, upravo zato jer se već letimičnim pogledom na njegove sadržaje može shvatiti s kime se ima posla. U razvojnim početcima ovog portala hrvatski klerici češće su za nj davali izjave, dok se nije malo više vidjelo o čemu se radi, pa su danas direktne i ekskluzivne izjave rijetkost.
Sama Crkva niti daje vjernicima posebne preporuke koje vjerske portale pratiti niti smatra potrebnim to preporučivati. Ipak, Križ života nastoji sugerirati suradnju s autoritetom Crkve, a time indirektno i privid kakve – takve crkvene podrške. Tako kažu o sebi: „Križ života ima kontakte s brojnim svećenicima, pa čak i biskupima u Hrvatskoj, ali i šire. Ostvareni su kontakti s tiskovnim uredima pojedinih biskupija“. Kontakt sa biskupima doista nije problem ostvariti – imaju ih i pojedini naši članovi, kao i mnogi koje poznajemo, pa to još uvijek ne znači prisnost niti recimo tako profesionalnost. Slično vrijedi i za tiskovne urede. No pravo je pitanje kvalitete i naravi tog kontakta, jer Crkva surađuje s uistinu mnogim institucijama.
Tko su autori priloga, čije sadržaje Križ prenosi, kome se posvećuje pozornost? Upravo oni koji, umjesto promicanju stavova Crkve, u kritizerskom duhu teže za dobivanjem pozornosti svojih privatnih stavova, interesa i ugleda pred svijetom. To su teolozi na margini katoličke javnosti, čak štoviše izopćenici iz formalnog udruženja katoličkih novinara, kao feministička teologinja Anna Marija Grünfelder, dežurni klijent sekularističkih mas-medija don Ivan Grubišić, sveprisutno žutotiskovno ‘ratoborilo’ Drago Pilsel, pa inozemni krivovjerni autoritet poput Hansa Künga, otpali svećenici, ali nadasve domaći portalski ‘kuhači vatre’ – gospoda Cirkvenec i Faraguna.
Potonji (na forumu Mlado) je neka vrsta enfant terriblea portala Križ života. Neki uradci su mu gotovo opravdani ako izuzmemo stil, no tu su ‘sječa’ domaćeg crkvenog kantautora Luke Balvana, također ‘sječa’ na copy/paste matrici domaćih karizmatika, ali i potpuno neopravdani i diletantski argumentiran glavosijek prof. Tomislava Ivančića.
Prva pak perjanica Cirkvenec utjelovljenje je cjelokupnog pristupa ovog portala prema stvarnosti. G. Hrvoje neće se libiti pozivanja na fragmentarističke, tendenciozne uratke sekularističkog porijekla u maniri tužitelja Crkve. U sudskom procesu, naravno, tužiteljstvo ne uzima u obzir argumente obrane ukoliko ih nije potrebno oboriti. Sličnu bismo analogiju mogli povući s ovim slučajem, promatramo li one teme koje dolaze na tapetu kritike Križa života. I inače, na ovome portalu nisu rijetka prenošenja anticrkvenih uradaka dežurnih pera sekularističkih masovnih medija, što nas ne iznenađuje s obzirom da se u facebook profilu g. Hrvoja, uz ultrasekularističku političarku Vesnu Pusić, može pronaći i podrška za jednog od udarnih katolikofoba – Antu Tomića. Vrhunac pak opisanog subverzivnog djelovanja došao je u nedavnom pozivu urednika na, ni manje ni više nego – abdikaciju papi, što je ujedno i najbolji pokazatelj programa ovog portala. To je otvaranje (bez ponude zdravih solucija) podvojenosti, kontroverza, opskurnosti, novih rana, grijeha, čudnog eklezijalnog relativizma, čak sukoba, jednom frazom – pseudokatolička senzacija, odnosno žutilo.
Čime Križ života privlači posjetioce? Grafičkom dopadljivošću i većim brojem tehničkih mogućnosti na portalu, te promišljenim psihološkim pristupom kratkih članaka i udarnih naslova. Na forumu i njegovu trustu blogova može se pronaći opušteno ali na momente i razulareno i društvo i način komunikacije bez dužnog poštovanja naročito za ministerij Crkve. Čini se da je upravo to mnogim nezrelim, a od njih i mnogim mladim katolicima upravo ‘ono nešto’ što im je i ranije nedostajalo u Crkvi, gdje nema riječi ne ili ne smiješ. Naravno da se u tako potenciranim uvjetima razmašu ona čovječja nagnuća koja su upravo suprotna onima koje Crkva preporuča u bitci za osobno posvećenje – samosvladavanje, kroćenje neurednih strasti, njegovanje osjetljive savjesti i sl. Tu se ljudi mogu ‘ispuhati’. To se onda nazove „slobodno“, „napredno“, „suvremeno“, „u duhu vremena“, „tolerantno“ i slično.
I Udrugu Katolik i njezin web tim kao i na Križu života većinom čine laici. No oni ne žele nuditi nekakav ,,novi’’ i revolucionarni način rješavanju problema, koji u Crkvi kao što znamo uvijek postoje. Poimamo li Crkvu kao teandričku ustanovu, ljudske se slabosti mogu liječiti polazeći najprije od sebe. Vjernici udruge Katolik ne žele niti u svom novinarstvu, niti u svojim također mladim snagama polaziti od stava kakav Križ života o sebi stvara – kao nekog empiričnog, k tome još i teološkog arbitra, web medijskog tribuna i slično. Ovdje su zasigurno preskočeni potrebni srednji koraci (kod nekih možda i prvi?) osobnog posvećenja da bi se pisalo s vjerodostojnošću o onome o čemu se piše. Polazi se od kraja.
Stoga, naša Udruga preporuča ne nasjedati neozbiljnim i katolicima zapravo stranim sadržajima i ponudama sa ovog portala, a svoje interese usmjeriti na sigurne medijske i ostale izvore koje Crkva nudi bilo u aktualnim prilikama i sadržajima, bilo iz izvora njene prebogate povijesti. Tako se, ako se budu uputno provodile njene smjernice, sigurno neće i pogriješiti. Sjetimo se, Katolička crkva je najveća moralna snaga na svijetu i ona ima sigurna sredstva i sigurne načine voditi stado ne samo do pola puta, već do cilja. Mediji žive od (pozitivne) pozornosti koja im se posvećuje, a onih potpuno pravovjernih i dobronamjernih katoličkih izvora, bez sumnje, ima u izobilju.
Mirko Horvat
mirko.horvat@katolik.hr
Goran Kovačević
goran.kovacevic@katolik.hr
