Otkada sam svojedobno „odradio“ duhovne vježbe kod isusovaca, potrudim se periodično čitati „Pravila kako da osjećamo s Crkvom“ iz priručnika za duhovne vježbe koje je napisao osnivač tog reda sv. Ignacije Lojolski1. Sveti Ignacije preporučuje: „Da istinski osjećamo s Katoličkom vojujućom Crkvom, kao što bismo morali … odloživši posve svoj vlastiti sud, valja da držimo svoj duh spremnim i pripravnim da u svemu slušamo pravu Zaručnicu Krista, našega Gospodina, a to je sveta naša Mati Crkva hijerarhijska … treba da budemo spremniji da radije odobravamo i hvalimo i uredbe i savjete svojih poglavara i njihovo ponašanje negoli da ih osuđujemo. Kao što je štetno pred neukim pukom govoriti zlo o pretpostavljenima u njihovoj odsutnosti, tako opet može koristiti ako se njihove pogreške iznesu pred same te osobe koje ih mogu popraviti … da uvijek ostanemo pri istini, treba da za ono što nam se čini bijelim uvijek smatramo i vjerujemo da je crno ako tako izrekne Crkveno Poglavarstvo, u tvrdoj vjeri da je između Krista našega Gospodina, Zaručnika, i sv. Crkve, Zaručnice njegove, isti Duh, koji nama ravna i upravlja na spasenje naših duša. Po istom, naime, Duhu i našem Gospodinu, koji je dao deset zapovijedi, upravlja se i ravna sveta naša Mati Crkva.“
Tvrda je ovo riječ, koju nam upravlja sv. Ignacije. Za početak, moramo opaziti da je posrijedi ipak savjet sv. Ignacija; kada nam on preporuča da slijedimo „i uredbe i savjete“ Crkve hijerarhijske. Sama pak „Crkva hijerarhijska“ po svojoj prosudbi određuje koje će od svojih želja pred nas staviti kao „uredbe“ (npr. propis da moramo primiti sakramente ispovjedi i euharistije barem jednom godišnje, toč. 1389 Katekizma Katoličke Crkve), a što kao „savjete“ (npr. da idemo na hodočašća).
Snalaženju pobožnog katolika između „uredba“ i „savjeta“ (a ti znadu biti zahtjevniji, od ova dva gore navedena primjera) zna biti tegobno. Za primjer si možemo uzeti zalaganje „Crkve hijerarhijske“ i vjernika – katolika u pitanju smrtne kazne.
Nedavno je katolik.hr objavio pisanje našeg suradnika Ivana Poljakovića o smrtnoj kazni. Dr. Poljaković iznosi kako je opredjeljenje za ili protiv smrtne kazne stvar slobodnog izbora svakog pojedinog katolika; pri tome lijepo kaže da Katekizam Katoličke Crkve, odobren od Pape Ivana Pavla II. savjetuje da se smrtna kazna ne primjenjuje.
O čemu je riječ? Zašto nam to uopće treba?
U Hrvatskoj, ovo pitanje doista nije od neke prijeke potrebe. Kada je smrtna kazna u Hrvatskoj bila ukinuta „Božićnim ustavom“ iz 1990. god. (članak 21. Ustava RH), ovo pitanje nije u javnosti izazvalo nikakvu osobitu pažnju. Pri tome nikoga ni u Hrvatskoj – ni u preostalom dijelu Jugoslavije, koje je Republika Hrvatska još bila član – nije osobito zbunila činjenica da je prema federalnom kaznenom zakonodavstvu smrtna kazna bila još uvijek propisana. Neka druga pitanja – i to veliki broj njih – bila su u to dramatično vrijeme važnija, kako javnosti, tako i političkim elitama.
U nekim drugim zemljama se, međutim, u svezi smrtne kazne vode dugotrajne i teške rasprave. Napose je tako u Sjedinjenim Američkim Državama. Među mnogobrojnim Amerikancima koji se protive ukidanju smrtne kazne ima i mnogo katolika. Imajući u vidu da se hijerarhija Katoličke Crkve jasno zalaže za ukidanje smrtne kazne, pobožni katolici koji se sa takvim zalaganjem ne slažu trebaju jasan odgovor na pitanje da li čine grijeh ako zauzimaju drugačiji politički stav u ovom pitanju. Kardinal Avery Dulles i mnogi drugi katolički teolozi ponudili su jasan odgovor: to je pitanje koje je katolicima ostavljeno na slobodnu prosudbu; Papa niti „Crkva hijerarhijska“ u toj stvari ne daju obvezujuće „uredbe“, nego samo „savjete“.
I što, doista piše u Katekizmu? Evo cjelovitog teksta relevantnih točaka:
2266 Obrana općega društvenog dobra traži da se napadača onesposobi da čini zlo. S tim u vezi je tradicionalni crkveni nauk priznao utemeljenim pravo i dužnost zakonite javne vlasti da određuje kazne srazmjerne težini prijestupa, ne isključujući u krajnje teškim slučajevima ni smrtnu kaznu. Iz sličnih razloga nosioci vlasti imaju pravo upotrijebiti oružje da odbiju napadača od građanske zajednice za koju su odgovorni.
Prvi je cilj kazni popraviti nered prouzročen zlodjelom. Kad je krivac dragovoljno prihvaća, kazna ima vrijednost zadovoljštine. Osim toga, cilj je kazni štititi javni red i osobnu sigurnost. Napokon kazna ima ljekovitu vrijednost: u granicama mogućnosti, treba pridonijeti popravku krivca.
2267 Ako su nekrvna sredstva dovoljna da se ljudski život obrani od napadača te se javni red i osobna sigurnost zaštiti, vlast će se zadovoljiti tim sredstvima jer bolje odgovaraju stvarnim uvjetima općega dobra i sukladniji su s dostojanstvom ljudske osobe.
Dakle, postoji „pravo i dužnost zakonite javne vlasti da određuje kazne srazmjerne težini prijestupa, ne isključujući u krajnje teškim slučajevima ni smrtnu kaznu“.
Dakle, dopustivo je radi zaštite javne sigurnosti “u krajnje teškim slučajevima” primijeniti smrtnu kaznu. Sugerira se u toč. 2267 da se vlasti zadovolje „nekrvnim sredstvima“, jer da su prikladnija.
Ivan Pavao II. se u svojoj enciklici „Evangelium vitae“ iz 1995. godine2 bavi – pored pitanja pobačaja (koju se riječ spominje na čak 84 mjesta), eutanazije (na 39 mjesta), samoubojstva (koje se spominje 8 puta), odnosa prema fetusima i embrijima (osamnaest puta) – također i pitanjem smrtne kazne. U toč. 56 Enciklika govori da bi smrtne kazne trebalo primjenjivati jedino u slučajevima apsolutne potrebe, samo „kada nije moguće na drugi način zaštititi društvo. Danas, međutim, uslijed značajnih unapređenja u organizaciji kaznenog sistema, takvi su slučajevi vrlo rijetki, možda i nepostojeći.“
Kompendij Katekizma Katoličke Crkve, kojega je 2005. godine potvrdio Papa Benedikt XVI., ponavlja u točki 469. ove ocjene iz toč. 56. enciklike „Evangelium Vitae“.
Je li nam jasno što Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. kažu o smrtnoj kazni? Jest. Da li, znajući za mišljenje te dvojice Papa, čine američki katolici grijeh ako se zalažu za zadržavanje smrtne kazne u pravnom sustavu svoje zemlje? Ne čine.
Naime, Ivan Pavao II. se u „Evangelium Vitae“ zgraža nad činjenicom da su mnoge zemlje prestale kažnjavati abortus, nazivajući to „uznemirjućim simptomom i značajnim uzrokom teškog moralnog pada“ (toč. 4. Enciklike). U toč. 62 se potvrđuje validnost ranije izrečenih kanonskih odredbi, prema kojima oni koji sudjeluju u tom „najtežem i najopasnijem zločinu“ zapadaju u unaprijed izrečenu ekskomunikaciju iz Crkve. U pitanju zalaganja za ili protiv smrtne kazne takve (niti bilo kakve drugačije) kanonske kazne nema: naprosto se vjernicima iznosi Papina prosudba, da smrtna kazna u moderno organiziranom društvu više nije potrebna.
Eto, sveta Mati Crkva hijerarhijska je odabrala, da vjernicima u pitanju smrtne kazne ne nameće „uredbe“: ovo je jedna od mnogih stvari u društvenom životu (zapravo, većine stvari u društvenom životu), gdje Crkva ostavlja svjetovnoj zajednici da uredi, kako svjetovna zajednica smatra ispravnijim.
Dakle, što sa onim savjetima sv. Ignacija Lojolskog? To su također savjeti. Ako savjest pojedinog katolika nuka na zaključak da bi npr. serijskog ubojicu – pedofila Rodneya Alcalu trebalo kazniti smrću (što je sud u Kaliforniji doista i učinio, u ožujku 2010. godine3), neka se zauzima za izvršenje te (i takvih) smrtnih kazni. Može si takav katolik, recimo, dopustiti zaključak da Papa nije dobro sagledao situaciju, kada kaže da mu je teško zamisliti situaciju u kojoj bi danas smrtna kazna bila opravdana.
Ako je katoliku, pak, ljepše misliti da će se taj svirepi sociopat možda pokajati živeći još nekoliko desetljeća u društvu sličnih sociopata, pri čemu će zatvorski sustav ulagati značajna novčana sredstva, veliku količinu stručnog rada (pa i rizika za zatvorske čuvare, i za “štićenike” zatvora) da takvu individuu drži pod kontrolom – neka se zauzimaju za ukidanje smrtne kazne. Možda se Rodney Alcala tako pridružii Charlesu Mansonu4 , koji je smrtnoj kazni zbog umiješanosti u ubojstvo trudne glumice Sharon Tate i četvero gostiju u njenoj kući 1969. godine (te u druga svirepa ubojstva) izbjegao zahvaljujući privremenom ukidanju smrtne kazne u Kaliforniji 1972. godine.
Namjerno u dva prethodna odlomka stavljam „crva u jabuku“ oba moguća stajališta. Nema, naime, u ovako teškim pitanjima lakih odgovora. Eventualno ima olakih, tipa „neka drugi misle o tome“, „nemam mišljenja o tom pitanju“, „ionako ja ne odlučujem“. Za ozbiljnog katolika (tj. takvoga, kojemu je u principu stalo do istine, pravde i ispunjavanja Božje volje) ovakvi odgovori, međutim, često nisu prikladni.
Jer – da opet citiramo KKC – „Po svojoj duši i duhovnim moćima, razumu i volji, čovjek je obdaren slobodom, ‘izuzetnim znakom slike Božje’. Svojim razumom čovjek prepoznaje glas Boga koji ga ‘uvijek poziva (…) da čini dobro a izbjegava zlo’. Svatko je dužan slijediti taj zakon koji odzvanja u savjesti i svoje ispunjenje nalazi u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Provođenje moralnog života dokazuje dostojanstvo osobe.“ (KKC 1705, 1706)
A o samoj poslušnosti, sv. Ignacije je šire izložio u pismu svojim sinovima isusovcima u Portugalu, 1553. godine5. On tu govori o poslušnosti kao temeljnoj kreposti svakog redovnika, te opisuje tri stupnja te kreposti: prvi je vrlo nizak i sastoji se u izvršavanju zapovijeđenog, te zapravo i ne zaslužuje da se naziva krepošću; drugi stupanj se sastoji u unutarnjem prianjanju uz volju nadređenog; da bi krepost došla na treći, najviši stupanj, treba redovnik i svoje prosuđivanje uskladiti sa prosuđivanjem nadređenog. Sv. Ignacije opaža da „kada se sluša bez usklađivanja mišljenja, raste nezadovoljstvo, bol, oklijevanje, mrmljanje, izlike i druge nesavršenosti i zapreke, koje lišavaju poslušnost njene vrijednosti i zasluge“. Upućuje na savjet sv. Pavla Apostola da svi budu „jedne misli“ (1 Kor 1:10). „Ali to ne znači da se vi ne biste smjeli osjećati slobodnima da iznesete poteškoće, ako se išta dogodi suprotno vašoj prosudbi, samo ako se u svezi sa tim pomolite, i izgleda vam u Božjoj prisutnosti da se trebate potužiti nadređenom.“ Znači, čak i redovnik ima slobodu. Jer, nikakvo djelo nije pred Bogom zaslužno, ako nije izvršeno po slobodnom izboru kršćanina.
Bio nam Bog uvijek na pomoći, da razlikujemo zapovijedi od savjeta; da zapovijedi Boga i Crkve uvijek poštujemo, a savjete ozbiljno primamo u punoj slobodi savjesti.
Dario C.
1 „Duhovne vježbe“, toč. 352. – 370., http://josko.jimdo.com/duhovnost/duhovne-vje%C5%BEbe-sv-ignacija/
3 http://www.ktla.com/news/landing/ktla-alcala-trial,0,2151331.story
