Kao što smo vidjeli, da bismo ispitali jesu li evanđelja i djela apostolska povijesno pouzdani dokumenti, trebamo ispitati:
(i) jesu li današnja evanđelja i Djela apostolska po sadržaju jednaka originalima;
(ii) jesu li njihovi autori znali istinu o događajima koje opisuju;
(iii) jesu li istinito prenijeli ono što su znali, ili su možda svjesno lagali;
(iv) jesu li pisali s namjerom da se njihov izvještaj doslovno shvati?
Prvo pitanje već smo razmotrili. Da bismo odgovorili na preostala tri pitanja, potrebno je najprije utvrditi tko su uopće autori dotičnih tekstova i kada su tekstovi napisani. Ne možemo naprosto pretpostaviti da su stvarni autori Matej, Marko, Luka i Ivan koji se obično navode; to je potrebno ispitati neovisnim argumentima.
Općenito govoreći, o identitetu autora nekog povijesnog dokumenta možemo se uvjeriti razmatranjem dvije vrste argumenata: vanjskih i unutarnjih.
Vanjski argumenti su zapravo svjedočanstvo drugih ranih povijesnih dokumenata o autoru povijesnog dokumenta kojeg razmatramo. Ovakvi argumenti su odlučujući: ako dolaze iz pouzdanih izvora, možemo ih smatrati potpunim dokazima. Takvi vanjski argumenti su kod drugih povijesnih tekstova rijetko dostupni, ali u slučaju novozavjetnih tekstova imamo ih u izobilju.
Druga skupina argumenata za autorstvo povijesnog dokumenta su unutarnji argumenti. Riječ je zapravo o naznakama u samom tekstu promatranog povijesnog dokumenta: primjerice, pošto su se jezik i stil pisanja mijenjali kroz povijest, jezik i stil pisanja mogu nam reći nešto o vremenu i prostoru nastanka dokumenta. Slično, poznavanje geografskih podataka i povijesnih okolnosti nekog određenog razdoblja svjedoči da je autori pripadao tom geografskom području i povijesnom razdoblju, jer teško da bi netko u to davno doba mogao na bilo koji drugi način doći do takvih specifičnih informacija, osim ako mu te informacije nisu bile na dohvat ruke u njegovoj okolini.
Pogledajmo detaljnije najprije vanjske, a zatim i unutarnje argumente za evanđelja i Djela apostolska.
(a) Vanjski argumenti za autorstvo evanđelja i Djela apostolskih
Vanjski argumenti jednoglasno svjedoče: autori evanđelja i Djela apostolskih doista su: Matej, apostol Kristov i samim time neposredni očevidac (prvo evanđelje), zatim Marko, sljedbenik Petra, Kristova apostola, koji je samo zapisao Petrove riječi (drugo evanđelje), potom Luka, sljedbenik apostola Pavla, koji je informacije doznao od neposrednih svjedoka događaja (treće evanđelje i Djela apostolska), te konačno Ivan, Kristov apostol i samim time opet neposredni očevidac (četvrto evanđelje). Vanjskih argumenata ima puno, pa ćemo radi kratkoće ovdje iznijeti samo one najstarije i najznačajnije.
(1) Papija, biskup u Hijerapolisu1, živio je na prijelazu iz 1. u 2. stoljeće; radi se, dakle, o čovjeku najdavnije kršćanske starine. Iako zapisano početkom 2. stoljeća, njegovo svjedočanstvo po svojoj naravi spada u 1. stoljeće, jer Papija bijaše učenik sv. Ivana apostola i prijatelj sv. Polikarpa, još jednog od ranokršćanskih mučenika iz 1. stoljeća; stoga njegovo svjedočanstvo predstavlja odraz još starije tradicije. U knjizi Tumačenje govora Gospodnjih, Papija je zapisao i retke koji se odnose na Matejevo i Markovo evanđelje: “Matej je hebrejskim jezikom zapisao Gospodinove riječi, a njih je tumačio svatko kako je mogao.”; “Govorio je onaj prezbiter (Ivan!) da je Marko, Petrov tumač, Kristove riječi i djela, kojih god se sjećao, pomno zapisao, no ne po redu… Slijedio je Petra, koji je prema potrebi slušača predavao nauku, ali nikako nije imao namjeru da bi božanski red govora potpuno sastavio.”
(2) Sveti Justin mučenik, pišući oko godine 150., navodi tekstove evanđelja te kaže izričito da su ova evanđelja napisali apostoli i njihovi učenici (Prva apologija 66-67; Dijalog s Trifunom 100-103).
(3) Tacijan Sirski, učenik sv. Justina (kasnije heretik), izdao je oko godine 170. Diatessaron ili harmoniju četiriju evanđelja, u kojoj je tekstove četiriju evanđelja iskombinirao u jedinstvenu pripovijest.
(4) Muratorijev fragment, nastao oko godine 170. spominje točno četiri evanđelja. Nazivi prvih dvaju u fragmentu nedostaju, no tekst se nastavlja ovako: “Treća je knjiga evanđelja po Luki. Luka, onaj liječnik, iza uzašašća Kristova, koga je Pavao uzeo za pratioca na svojim putovanjima, napisao je u svoje ime redom kako se je mogao obavijestiti… Na četvrtom mjestu je evanđelje po Ivanu, jednom od učenika.” Posve je očito da dijelovi koji nedostaju govore o prvom i drugom evanđelju, kad se u ovom sačuvanom dijelu govori o trećem i četvrtom.
(5) Sveti Irenej u svojoj knjizi Adversus haereses (pisanoj između 174. i 189.) daje osobito snažno svjedočanstvo o sva četiri evanđelja: “Matej je kod Hebreja napisao njihovim jezikom evanđelje, dok su Petar i Pavao propovijedali u Rimu. Iza njihove smrti, Marko, učenik i tumač Petrov, i sam je ono što je Petar naviještao nama pismeno predao. I Luka, pratilac Pavlov, složio je u knjigu evanđelje što ga je on propovijedao. Zatim Ivan, učenik Gospodinov, koji je počivao na prsima njegovim, sam je napisao evanđelje boraveći u Efezu u Aziji”. Irenejevo svjedočanstvo je tim značajnije što je bio pravi erudita, a osim toga u srdačnim odnosima s Polikarpom, Ivanovim učenikom i ostalim neposrednim učenicima apostola. Značajno je i to što je rođen u Aziji, boravio u Rimu, a bio biskup u Lyonu, te je tako postao poznavaocem i svjedokom života čitave Crkve.
(6) Klement Aleksandrijski (150. – 211.) u svojim Stromatima navodi imena četiriju evanđelista te razlikuje njihove knjige od apokrifnih knjiga koje su se pojavile u njegovo vrijeme.
(7) Tertulijan (150. – 226.) u djelu Adversus Marcionem (pisanom vjerojatno oko 200. godine) smatra izvan diskusije da su, počevši od apostola, u Crkvi prihvaćena četiri evanđelja koja i danas poznajemo.
(8) Origen (185. – 253.) tvrdi da su u Crkvi samo četiri evanđelja i da je samo njih Crkva odobrila. Ova je tvrdnja značajna i zbog toga što su u Origenovo vrijeme već postojala mnoga apokrifna evanđelja, no Crkva ih je odbacila kao bezvrijedna. Mada Origen znatnim dijelom svoga života spada u prvu polovicu 3. stoljeća, njegovo svjedočanstvo o evanđeljima proteže se na svoj način do u 2. stoljeće. On, naime, ne iznosi svoje mišljenje kao novost, nego ga navodi kao već općenito ranije prihvaćenu tradiciju.
Kasniji navodi (nakon 3. stoljeća) su toliko obilni da ih nema smisla ni nabrajati. Sami očuvani kodeksi starih rukopisa evanđelja – njih preko 4000 – između 4. i 9. stoljeća, nose oznake “po Mateju”, “po Marku”, “po Luki”, “po Ivanu” i jednodušni su u tome što tekstove, bez i jedne jedine iznimke, pripisuju tim četirima autorima. Ako znademo da ti kodeksi potječu iz najrazličitijih krajeva tadašnjeg Rimskog Carstva, iz različitih kultura i različitih jezika (latinski, koptski, sirijski,…), znat ćemo cijeniti jednodušnost ovog svjedočanstva. Da je postojala ikakva dvojba o autorstvu evanđelja u ta najstarija vremena, ovakva jednodušnost bila bi nemoguća.
Među vanjske argumente spadaju i citati evanđelja u djelima drugih, još starijih pisaca, koji zalaze u samo 1. stoljeće. Ti citati, iako ne navode izričito tko su autori evanđelja, potvrđuju da su evanđelja bila neupitno prihvaćena od najranijeg vremena, te da su već tada bila smatrana najvećim autoritetom, budući da se već tada citiraju kao neprikosnoveni argumenti:
(1) Sv. Ignacije Antiohijski, mučenik (76. – 107.), posuđuje više rečenica iz Matejeva i Ivanova evanđelja, te kršćane koji su se prepirali o tekstu evanđelja, upozorava na tradiciju.
(2) Ranokršćanski spis Didache (ili Nauk dvanaestorice apostola), napisana između 80. i 110. godine, izričito citira riječi uzete iz evanđelja po Mateju i Luki.
(3) U poslanici koja se pripisuje sv. Barnabi, oko 100. godine, citiraju se riječi evanđelja po Mateju (Barnaba 4,14 = Mt 22,14), Marku i Luki (Barnaba 5,9 = Mk 2,17; Lk 5,32).
(4) Sv. Herma, za kojega Muratorijev fragment navodi da je bio brat pape sv. Pija I (koji je vladao između 140. i 155.) navodi u svom Pastiru također četiri evanđelja i zalazi, sasvim vjerojatno, svojim svjedočanstvom u 1. stoljeće.
(5) Sv. Polikarp (rođen oko 69. ili 70.) također navodi četiri evanđelja.
(6) Sv. Klement, papa, u Prvoj poslanici Korinćanima, pisanoj oko 95. godine citira šest tekstova koji se nalaze u sinopticima (tj. prvim trima evanđeljima), ne doduše doslovce, ali po smislu, što dokazuje da su ta evanđelja bila već u upotrebi.
Konačno, u najstarije vanjske argumente spada i svjedočanstvo najstarijih heretika i protivnika kršćanstva, poput Marciona (oko 150.), Valentina (oko 140.) te Bazilida (oko 130.), koji – što je od silnog značenja – iako protivnici službene Crkve, ni trenutka ne sumnjaju o autentičnosti evanđelja. Štoviše, oni ih izričito pripisuju prvim učenicima Kristovim.
Po navedenim, dakle, vanjskim argumentima, ustanovljujemo: (1) Da su četiri i samo četiri evanđelja bila poznata, priznata i upotrebljavana već pod konac 1. i tijekom 2. stoljeća; (2) Da su imena njihovih pisaca – Matej, Marko, Luka i Ivan – poznata najkasnije u 2. stoljeću; (3) Nigdje u 1. stoljeću ni traga kakvim drugim imenima. Te nam gole i sumarne činjenice ne kažu, dakako, sve što bi nas zanimalo, ali nam s obzirom na autorstvo evanđelja kažu dovoljno da sa sigurnošću možemo reći: praktično je nemoguće da evanđelja ne bi potjecala iz najranijeg razdoblja kršćanstva i da ne bi bila od onih pisaca čija imena nose. Ako stvari ne bi tako stajale, bilo bi: (1) prije svega neshvatljivo kako to da su ozbiljni ljudi, kao što su to bili sveti oci, olako i to suglasno prihvatili samo ta četiri evanđelja; (2) nadalje, ne bi se moglo objasniti kako su sve brojne kršćanske zajednice, uključujući i one u dalekim provincijama, prihvatile baš ta ista i samo ta evanđelja; (3) ne bi se moglo objasniti zašto heretici nisu nijekali autentičnost tih knjiga, premda bi time svojim protivnicima izbili iz ruku najjači argument. Zato ostaje naš zaključak: iz vanjskih kriterija proizlazi da su četiri evanđelja poznata, priznata i u upotrebi u najstarije doba kršćanstva te da su im autori oni čija imena nose; da su dakle evanđelja prava ili autentična.
(b) Unutarnji argumenti za autorstvo evanđelja i Djela apostolskih
Unutarnji argumenti su, kako smo već naznačili, indikacije koje se nalaze u samom tekstu dokumenta koji ispitujemo. Oni nam ne mogu reći poimence tko je autor teksta, ali mogu dati naznake kojem vremenu, sredini i kulturi autor pripada. Mogu nam, dakle, dati vrlo jake indicije o tome gdje su i kada su tekstovi nastali. Ako nam unutarnji argumenti sugeriraju da su autori četiriju evanđelja i Djela apostolskih žitelji Palestine ranog 1. stoljeća, time će, prvo, snažno poduprijeti zaključke vanjskih argumenata koje smo prikazali gore, te drugo, nezavisno potvrditi da su autori pripadali sredini koja im je omogućila neposredni kontakt s događajima koje opisuju (a time i poznavanje tih događaja). A pokazat će se da je upravo to slučaj. Navedimo najvažnije unutarnje argumente2:
(1) Jezik ovih tekstova je stari, tipični jezik 1. stoljeća u tim pokrajinama: varijanta grčkog zvana koine ili helenistički grčki, koji je bio općepoznati i standardni jezik sporazumijevanja među pripadnicima različitih naroda onog vremena na Mediteranu. Međutim, detaljnija jezična analiza otkriva da taj grčki služi samo kao jedan lagani omotač oko jednog izrazito semitskog načina mišljenja. Ne samo da se u evanđeljima nalaze riječi sačuvane iz aramejskog – što je upravo tipično za 1. stoljeće – kao korban (Mk 7,11), effata (Mk 7,34), Talita, kum (Mk 5,41), Eloi, Eloi, lama sabahtani (Mk 15,34; Mt 27,46), Betzatha (Iv 5,2), Gabata (Iv 19,13), Rabboni (Iv 20,16), itd., nego i sam način izražavanja u rečenicama, vezanje izreka, konstrukcija riječi, sve to često nosi u sebi duh semitskog jezika, te se čitav niz njihovih izraza uopće ne može razumjeti bez svođenja na hebrejski ili aramejski. Tko su ti ljudi koji govore takvim jezikom, a pišu evanđelja? Sasvim očito, prvi židovski obraćenici na kršćanstvo; žitelji Palestine 1. stoljeća.
(2) Ustanove koje se opisuju to također svjedoče. Smjesta se zapaža arhaičnost ustanova. Crkva se pojavljuje sa svojim poglavarom Petrom i svojim dostojanstvenicima, apostolima. Ali još ni traga biskupima, svećenicima, đakonima – službama koje će se u Crkvi vrlo brzo pojaviti. Zatim, usprkos ustanovljenju sakramenata (krštenja, euharistije, pokore…), još nema govora ni o kakvim obredima u vezi s njima. Kako to samo realistično karakterizira prijelazno razdoblje; razdoblje u kome su postavljeni novi temelji, ali u kome su Krist i učenici još uvijek strogo vjerni Mojsijevim propisima. Kad bi evanđelja bila pisana u jednom kasnijem razdoblju, recimo kad Pavao vodi žestoke rasprave s kršćanima koji su još za čuvanje židovskih običaja (a radilo se o čisto ljudskoj, naravnoj tvorevini), zar bi imalo smisla pisati: “Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon i Proroke” (Mt 5,17)? Još bi neshvatljivije bilo staviti evanđelja u kasniji period, kad je prekid sa Sinagogom bio gotova činjenica.
(3) Protivnički seambijent također prikazuje starim, sasvim arhaičnim u poredbi s kasnijim razvojem kršćanstva. Jedini protivnici su farizeji i književnici; nikakvih, ni najmanjih aluzija na prve heretike: dokete, judeo-kršćane, gnostike. Progonstva su naviještena, ali općenito; ni jedno se od kasnijih konkretnih progonstava (koja će ipak brzo doći) još ne spominje; nikakva spomena o povećanju Crkve koje će tako brzo po Kristovoj smrti uslijediti. Nije li to i opet više nego rječit niz činjenica?
(4) Teološki nazori pokazuju se također početnim i starim, kad ih uspoređujemo s kasnijima. Kristove povlastice, narav njegove misije, smisao i vrijednost njegove žrtve, njegovo djelo, odnosi između raznih dijelova, opća ekonomija božanskog plana, sve je to ispripovijedano razasuto, bez ikakva sintetičkog napora, dok je Pavao, koji piše između 48. i 53. već stvorio sintezu i svojim stilom ustalio mnoge teološke izraze.
(5) Palestinsko društvo prije g. 70. Kad sve uočeno ne bi dostajalo da konačno fiksira povijesno razdoblje nastanka evanđelja, ostaje opis života, društvene i religiozne sredine u Palestini prije godine 70. Uistinu, 70. godina, kada je nakon neuspjelog ustanka protiv rimskog okupatora razoren Jeruzalem, kapitalni je datum u židovsko-kršćanskoj povijesti i ona označuje svršetak starog i početak novog poretka. U evanđeljima nalazimo brojne elemente palestinskog društva koji nakon tog sudbonosnog događaja netragom nestaju i ne možemo ih očekivati u dokumentu koji bi nastao kasnije. “To je palestinsko društvo prije velikog udarca… sa sasvim frapantnom točnošću. Obzorje je ograničeno: galilejsko ili judejsko. Sve aluzije ciljaju na običaje, jezik, duhovne navike i političke prilike koje su prevladavale pod Herodovim sinom… s nevjerojatnom isprepletenošću carske, kraljevske, nacionalne i aristokratske vlasti. Sudstvo Sinedrija još je opasno i mjerodavno: ono je sposobno ‘izbaciti iz sinagoge’, bičevati, progoniti krivce. Tako karakteristične stranke već se prepiru o utjecaju: saduceji puni ohole nadutosti, herodijanci, oportunisti, farizeji, zeloti dapače. Ali oni se nisu još podigli jedni protiv drugih, kao što su to bili u trećoj četvrtini prvog stoljeća. Sav obredni, socijalni i internacionalni aparat hrama, žrtva, bogoštovni porez, svetkovine, svečanosti su poštivane, sačuvane u punom sjaju. Pretjerani sabatizam kazuista, drsko raskošje velikosvećeničkih obitelji, afektiranje ‘čistih’, da mole na trgovima… autoritet književnika i farizeja i učitelja što mirno ‘sjede na katedri Mojsijevoj’ – sve nas vraća društvu ne još duboko razdijeljenu, niti u opasnosti i nesigurnosti za sutrašnjicu, k židovstvu još u cvatu druge četvrtine prvog stoljeća”3.
(6) Značajno je konačno i to da sinoptici spojeno donose dva Kristova proročanstva: o propasti Jeruzalema i o svršetku svijeta (Mt 24, 3-31; Mk 13, 5-27; Lk 21, 7-27). To nam daje jednu veliku vremensku indikaciju: da su evanđelisti kojim slučajem pisali nakon propasti Jeruzalema (godine 70.), mogli bi razlikovati ono što očito spada na njegovu propast od onoga što se odnosi na propast svijeta. No ne razlikujući jedno od drugoga očito pokazuju da su pisali prije propasti Jeruzalema, dakle prije 70. Ljudi koji bi pisali iza 70., a pogotovo priprosti ljudi, nesposobni apstrahirati misao od sadašnjosti i rekonstruirati prošlost, morali bi neizbježno aludirati na novoostvareni poredak, a i – sasvim vjerojatno – slabo opisati stari. No stvari stoje baš obratno. Ne samo da evanđelja ne aludiraju na događaje iza tog datuma, nego brojne pojedinosti kojim opisuju palestinski svijet odnose se na razdoblje prije 70.
Zaključak je jasan: ova iscrpna unutarnja analiza tako uvjerljivo nadopunjuje i potvrđuje rezultate dobivene vanjskim svjedočanstvima, da je pitanje razdoblja nastanka naših, barem sinoptičkih evanđelja izvan diskusije, kao i pitanje porijekla njihovih autora: evanđelja pripadaju najranijem razdoblju kršćanstva, a njihovi su autori žitelji Palestine 1. stoljeća.
(c) Osporavatelji
Ima, međutim, i onih koji svejedno ne prihvaćaju ovaj jedini razumni zaključak. Najvećim brojem ti protivnici dolaze iz tabora neumjerenih pobornika tzv. povijesno-kritičke metode, a danas ih, na žalost, ima dosta i u samoj Katoličkoj Crkvi, pa i na katedrama bogoslovnih fakulteta. Prema njima, autori evanđelja i Djela apostolskih nisu Matej, Marko, Luka i Ivan, kako se od pamtivijeka u Crkvi smatralo i kao što sugeriraju svi do sada izloženi argumenti, nego neka bezimena “kršćanska zajednica”, vjerojatno druge ili treće generacije kršćana, koja je pisala rukovodeći se – ne povijesnom istinom, nego “svojim potrebama”, i to puno kasnije, kad je već prava činjenična istina o Kristovu naučavanju i djelovanju bila dobrim dijelom zaboravljena.
Treba odmah napomenuti da mi ovdje ne dovodimo u pitanje povijesno-kritičku metodu kao takvu. Oprezna i razborita primjena te metode, uz jasnu svijest o granicama njezinih mogućnosti, može biti od koristi pri proučavanju Biblije i to nitko ne osporava. No ne može se poreći da je ono što se posljednjih nekoliko desetljeća najčešće prikazuje rezultatima ove metode daleko od njezine razborite i kritične, autentično znanstvene primjene, te češće graniči sa zloporabom. Detaljniju analizu takvih zloporaba ostavljamo za neki budući osvrt4, a ovdje će nas zadovoljiti nekoliko sumarnih napomena koje će pokazati zašto su zaključci neumjerenih pobornika te metode pogrešni. U praksi neumjerenih pobornika povijesno-kritičke metode mogu se, naime, uočiti sljedeći problematični elementi:
(1) Ignoriranje vanjskih argumenata. Zaključci se izvode isključivo na temelju unutarnjih indicija u tekstovima biblijskih dokumenata, potpuno ignorirajući vanjske argumente. Unutarnje indicije, pak, same za sebe ne mogu ništa striktno dokazati; one mogu jedino biti potpora vanjskim argumentima kako smo to već prikazali5. Ali neumjereni pobornici povijesno-kritičke metode za ovu činjenicu ne mare; na vanjske argumente oni se ili uopće ne osvrću, ili se, rjeđe, osvrću vrlo površno i neadekvatno.
(2) Pogrešne filozofske pretpostavke. Često se već u startu kreće od pogrešnih racionalističko-naturalističkih filozofskih pretpostavki, poput teze da je čudo nemoguće ili u najmanju ruku teško izgledno (iako mnogi progresivni bibličari deklarativno priznaju mogućnost čudesa, kod konkretnih primjera postupaju kao da se radi o nečemu nevjerojatnom i da jedino što dolazi u obzir jest naturalističko tumačenje), pa će zbog toga svaki izvještaj o čudu biti proglašen “konstrukcijom postuskrsne zajednice”, odnosno izmišljenim događajem. Ili poput teze da je proroštvo bezizgledno ili nevjerojatno, pa će stoga svaki izvještaj o proroštvu koje se ispunilo (poput onog o propasti Jeruzalema i rušenju hrama) biti proglašen napisanim nakon događaja – zato ovi osporavatelji tipično datiraju sinoptička evanđelja nakon godine 70. Ovakve pretpostavke izričito je zastupao otac novozavjetnog biblijskog kriticizma Rudolf Bultmann, čije zaključke preuzimaju mnogi suvremeni neumjereni pobornici povijesno-kritičke metode.
(3) Selektivnost u izboru unutarnjih indicija. I u izboru unutarnjih indicija na kojima grade svoje zaključke, neumjereni pobornici povijesno-kritičke metode su selektivni. One unutarnje naznake koje govore u prilog tradicionalnim autorima (poput onih koje smo već naveli) ignoriraju se, a uzimaju se u obzir samo one koje se mogu tendenciozno protumačiti protivno.
(4) Pretjerana sigurnost u nesigurne zaključke. Vidjeli smo da se zaključivanje neumjerenih pristalica povijesno-kritičke metode temelji samo na nesigurnim indicijama. Stoga su i zaključci inherentno nesigurni, no neumjereni kritičari to zaboravljaju i svoje teorije, brojne i međusobno proturječne, predstavljaju kao sigurne istine. Naravno, potpuno neopravdano.
(5) Ignoriranje novijih istraživanja. Argumentacija kojom se služe neumjereni pobornici povijesno-kritičke metode potječe zapravo s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Oni se tipično ne osvrću se na rezultate novijih istraživanja koji govore u prilog tradicionalnim autorima i ranim vremenima nastanka novozavjetnih tekstova. Navedimo samo neka od tih istraživanja6:
a. Argument iz unutarnjih indikacija datiranja. Talijanski bibličar i orijentalist Giuseppe Riciotti, kao polazište svoje analize uzima zaključak Djela apostolskih. Djela završavaju s opisom zatočeništva sv. Pavla, prije suđenja i prije općeg progona kršćana pod Neronom, koji je započeo godine 64. Da je Luka pisao nakon 64. godine, nema razloga zašto bi tako naprasno prekinuo svoju naraciju, izostavivši odlučujuće događaje koji su uslijedili. Djela su, stoga, napisana najkasnije oko 62. ili 63. Sveti je Luka, međutim, Djela napisao nakon svoga evanđelja, kao što kaže na početku Djela. Njegovo se evanđelje stoga ne može datirati puno nakon 60. godine, a tradicija ga smješta kao treće evanđelje u popisu evanđelja, što je potvrđeno i u Lukinom prologu u kojem spominje “druge” koji su također pisali izvještaje o Kristu, među kojima bi zasigurno bili Matej i Marko. Ovakvo datiranje postavlja Mateja i Marka ne kasnije od godine 60. Riccioti brani sljedeća vremena nastanka: Matej 50-55; Marko 55-60; Luka oko 60, Ivan oko 100. (G. Ricciotti, The Life of Christ, Milwaukee, 1947.)
b. Argument iz povijesti. Engleski bibličar J.A.T. Robinson u epohalnom djelu “Redating the New Testament” dolazi do zaključka da je kasno datiranje Evanđelja od strane škole ‘kritike oblika’ u potpunosti ovisno o “mnogostrukoj tiraniji nepreispitanih pretpostavki”. Robinson započinje svoju studiju primjećujući da se u cijelom Novom Zavjetu “jedini klimaktički događaj općepoznatog datuma, pad Jeruzalema godine 70, zajedno s kolapsom institucionalnog židovstva temeljenog na hramu, niti jednom ne spominje kao prošli događaj”. Da su novozavjetni tekstovi nastali nakon te godine, evanđelisti bi taj događaj zasigurno spomenuli. Stoga predlaže sljedeće godine: Matej 40-60; Marko 45-60; Luka 57-60; Ivan 40-65; doista, cijeli Novi Zavjet datira prije godine 70. (J.A.T. Robinson, Redating the New Testament, London, 1976.)
c. Argument iz rane patrističke predaje udružene s internom usporedbom Evanđelja. Anglikanski kanonik i profesor novozavjetnog grčkog, John Wenham, argumentirajući na temelju sličnosti i razlika između sinoptičkih Evanđelja i rane predaje o njihovu redoslijedu i mjestu nastanka, zaključuje da je Matejevo evanđelje napisano oko 40, Markovo oko 45, Lukino do sredine 50-tih, a Djela apostolska u 62. Rani Oci i pisci su jednoglasni pri tvrdnji da je Matej pisao prvi, i to na hebrejskom jeziku. Među one koji to tvrde spadaju Papija, Irenej, Pantanej, Origen, Euzebije, Epifanije i Ćiril Jeruzalemski. Kasniji pisci govore isto: sv. Grgur Nazijanski, sv. Ivan Zlatousti, sv. Augustin, sv. Jeronim. (J. Wenham, Redating Matthew, Mark and Luke, London, 1991.)
d. Argument iz hebrejskog temelja tekstova. Francuski znanstvenik Jean Carmignac bio je zapanjen semitizmima (hebrejskim i semitskim načinom pisanja i govora) u grčkom tekstu Markovog evanđelja kad ga je 1963 počeo prevoditi na hebrejski. Njegovo djelo The Birth of the Synoptic Gospels sumarizira dvadeset godina istraživanja hebrejske jezične pozadine Evanđelja. Carmignac navodi četrdeset i devet stručnjaka koji zastupaju semitsko porijeklo nekog od evanđelja. Navodi mnoštvo primjera semitizama koje dijeli u devet kategorija: semitizmi posudbe, imitacije, misli, rječnika, sintakse, stila, kompozicije, prijenosa i prijevoda. U biti, pokazuje da su sinoptička evanđelja mogla jedino nastati u židovskoj kulturi prve polovice 1. stoljeća i tako dokazuju autentičnost njihovog sadržaja i porijekla. “Ukratko, najkasniji datumi koji se mogu dopustiti su: oko 55. godine za dovršetak Marka, 55-60. za Mateja, između 58. i 60. za Luku. No očito su daleko vjerojatniji najraniji datumi: dovršetak Marka oko 45., (hebrejski) Matej oko 50., (grčki) Luka malo poslije 50.”. (J. Carmignac, The Birth of Synoptic Gospels, Chicago, 1987.; C. Tresmontant, The Hebrew Christ. Language in the Age of the Gospels, Chicago, 1989.)
e. Argument iz unutarnje usporedbe jezika. Francuski bibličar Philippe Rolland, poput Ricciotttija, zastupa rani datum nastanka Djela apostolskih i argumentira da bi falsifikacija događaja od strane Luke bila potpuno nemoguća, s obzirom da su mnogi čitatelji i slušatelji tih Djela bili očevici opisanih događaja. On prihvaća osnovni argument J. Robinsona u vezi pada Jeruzalema. Potom pokazuje sličnost jezika između govora sv. Petra u Djelima apostolskim i u dvije njegove poslanice. Na sličan način pokazuje sličnost jezika u govoru sv. Pavla opisanom u Djelima te u nekoliko njegovih poslanica. Zastupa sljedeće datume: hebrejski Matej oko 40. godine, grčki prijevod Mateja, kao i Lukino evanđelje godine 63 ili 64., Marko 66. ili 67., Ivan oko 100. (P. Roland, L’origine et la date des evangiles, Paris, 1994.)
f. Argument iz datiranja papirusa. Njemački papirolog Carsten Peter Thiede ispitao je tri fragmenta papirusa Matejevog evanđelja, pronađena godine 1890. u Luxoru u Egiptu (sada se čuvaju u Magdalen College, Oxford) i zaključio da ih se može datirati oko godine 60. (C.P. Thiede & M. d’Ancona, Eyewitness to Jesus, N.Y., 1996.; The Jesus Papyrus, London, 1997.)
Ukratko, dakle, iako povijesno-kritički osporavatelji tradicionalnog autorstva novozavjetnih tekstova svoje zaključke vole prikazivati kao “znanstvene”, gornja razmatranja pokazuju ne samo da takvi zaključci nemaju nikakvog čvrstog znanstvenog uporišta, nego i da su neodrživi.
Zaključak o autorstvu: nedvojbeno je da su autori oni kojima su dokumenti i tradicionalno, od najranijeg vremena pripisivani: Matej, Marko, Luka i Ivan. Matej i Ivan bili su apostoli Kristovi, a Marko i Luka pratitelji apostola (Petra, odnosno Pavla), dakle osobe koje su se nalazile u neposrednom kontaktu s očevicima događaja te su tako mogle doći do svih pouzdanih informacija. Uz ovaj zaključak, moguće je proslijediti na ispitivanje daljnjih triju pitanja o kojima ovisi povijesna vjerodostojnost ovih tekstova: jesu li autori poznavali istinu o događajima koje opisuju; je li moguće da su namjerno lagali, te jesu li željeli da se njihovi tekstovi shvate kao izviješća o stvarnim događajima.
Viktor Verić
viktor.veric@katolik.hr
