Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.

Vjerodostojnost novozavjetnih tekstova

Objavljeno: 1. veljače 2012.
Kategorija: Objava

Na svijetu postoji bezbroj religija, s različitim i u mnogo čemu međusobno proturječnim naucima vjere. Pošto istina ne može proturječiti istini, očito je da ne mogu svi ti različiti nauci vjere biti istiniti; istinit može biti najviše jedan. To znači da nisu sve religije jednakovrijedne i da nije svejedno koju će čovjek odabrati. Čovjeku se stoga nameće logično pitanje: kako znati koja je religija prava i istinita? Većina religijskih sustava nema adekvatan odgovor na ovo pitanje, te se jedino može pozvati na slijepu vjeru. Adekvatan odgovor u stanju je ponuditi jedino katoličanstvo.

Samo u katoličkoj vjeri, naime, svaki zašto ima svoje zato. To možemo ilustrirati sljedećim zamišljenim dijalogom:

P. Zašto katolici prihvaćaju sve brojne dogme koje čine katolički nauk vjere?
O. Zato što smatraju da ih je objavio sam Bog, koji ne može prevariti ni prevaren biti1.

P. A zašto smatraju da ih je doista objavio Bog?
O. Zato što im za to jamči Crkva, koju smatraju nezabludivom u pitanjima nauka vjere

P. A zašto Crkvu smatraju nezabludivom?
O. Zato što ju je osnovao sam Bog i dao joj jamstvo nezabludivosti.

P. A zašto smatraju da je Bog osnovao Crkvu i dao joj jamstvo nezabludivosti?
O. Zato što to proizlazi iz određenih novozavjetnih tekstova: prije svega evanđelja i Djela apostolskih.

P. A zašto uopće vjeruju onome što piše u tim tekstovima?
O. Zato što se, čisto razumskim argumentima, može pokazati da su ti tekstovi povijesno pouzdani. Opća struktura argumenta za istinitost katoličke vjere može se, dakle, prikazati sljedećim koracima:

1. Najprije se razmatraju novozavjetni spisi – četiri evanđelja i Djela apostolska – kao čisto ljudski spisi, bez ikakvih pretpostavki o njihovom božanskom porijeklu ili objaviteljskom karakteru. Istim metodama kojima se inače u povijesnoj znanosti prosuđuju drugi povijesni spisi, prosuđuju se i ovi novozavjetni dokumenti te se ustanovljuje da su oni povijesno vjerodostojni, odnosno da vjerno pripovijedaju stvarne povijesne događaje.

2. Jednom nakon što je nedvojbeno utvrđena povijesna vjerodostojnost glavnih novozavjetnih dokumenata, iz tih istih dokumenata – promatranih i dalje kao običnih povijesnih spisa (a ne još kao božanske objave), utvrđuje se da je u jednom povijesnom razdoblju zemljom hodio i naučavao neobičan čovjek – Isus Krist – koji je za sebe tvrdio da je bio poslan od Boga – štoviše, da je on sam utjelovljeni Bog, i koji je tu svoju tvrdnju dokazao nebrojenim čudesima i proroštvima kakva samo Bog može učiniti. A budući da Bog ne može prevariti (ni prevaren biti), mora se onda Isusovo naučavanje prihvatiti kao istinito.

3. Daljnjim proučavanjem tih istih novozavjetnih dokumenata čiju smo povijesnu vjerodostojnost jednom ustanovili, saznajemo da je taj Isus Krist, pravi Bog, osnovao jednu vidljivu ustanovu – Crkvu, kojoj je povjerio da nastavi pronositi njegov nauk zemljom, sve do svršetka svijeta; da je tu Crkvu obdario nezabludivošću u pitanjima definitivnog nauka vjere i određenim oznakama koje će ju činiti prepoznatljivom ljudima svih vremena. Pošto je Crkva osnovana od Boga i pošto sam Bog jamči za njezinu nezabludivost u pitanjima vjere i morala, mora se definitivni nauk te Kristove Crkve o vjeri i moralu prihvatiti kao istinit.

4. Analizom postojećih vjerskih zajednica koje za sebe tvrde da slijeda Krista, te usporedbom s oznakama koje, prema evanđeljima, mora posjedovati Kristova Crkva, ustanovljujemo da je jedino Katolička Crkva prava Kristova Crkva. Stoga je zahtjev razuma da se njen definitivni nauk o pitanjima vjere i morala prihvati kao istinit.

Kao što vidimo, cijeli ovaj argument ovisi o ključnom prvom koraku: utvrditi povijesnu vjerodostojnost određenih novozavjetnih dokumenata! To je upravo zadatak serije tekstova koju započinjemo s ovim člankom.

Odmah na početku treba izričito naglasiti, da ne bi bilo nesporazuma: mi ovdje ne dokazujemo tezu da je Biblija povijesno istinita. Mi trenutno zastupamo i branimo samo tezu da je jedan mali dio Biblije – a to su evanđelja i Djela apostolska – povijesno istinit. Ovo ističemo jer se često događa da već na sam pokušaj opravdanja povijesne vjerodostojnosti ovih novozavjetnih tekstova, protivnici odgovaraju sa: “Aha! Vi dakle tvrdite da je svijet stvarno stvoren u 6 dana, da se opći potop stvarno dogodio, da je Jona preživio tri dana u utrobi ribe, itd.” Naravno da su ovakvi komentari potpuno promašeni. Sve su to primjeri iz Staroga zavjeta, a o tom dijelu Biblije mi trenutno ne raspravljamo, niti išta tvrdimo o njegovoj povijesnosti. Svi ti događaji mogu i ne moraju biti povijesna istina; za naše trenutno pitanje to uopće nije bitno. Te teme će eventualno doći na red kasnije, nakon što se uvjerimo oko fundamentalnog pitanja koje se tiče ustanovljenja Crkve, a za to su nam, ponavljamo, relevantni samo dijelovi Novoga zavjeta – ponajviše evanđelja i Djela apostolska. Štoviše, i za te tekstove je dovoljno da su povijesno pouzdani u bitnome, odnosno po smislu.

Na koji način, dakle, možemo posve sigurno ustanoviti jesu li 4 evanđelja i Djela apostolska povijesno pouzdane knjige u navedenom smislu? Očito, moraju biti zadovoljena dva uvjeta:

(i)  da su navedeni tekstovi u izvornom obliku bili povijesno pouzdani, te
(ii) da je ova verzija koju danas posjedujemo (barem suštinski) identična originalima.

Razmotrimo najprije prvi uvjet: jesu li originali bili povijesno pouzdani? Logički gledano, tu postoje samo dvije mogućnosti: 4 evanđelja i Djela apostolska su, u svojoj originalnoj verziji, ili u potpunosti istinita (barem suštinski, tj. po smislu i sadržaju), ili nisu u potpunosti istinita u navedenom smislu. Nema treće mogućnosti. Netko bi možda mogao reći da je treća mogućnost da su navedene knjige donekle ili djelomično istinite. No to i nije treća mogućnost – to je uključeno u drugu. Čim nije točno da su u potpunosti istinite, kažemo da nisu u potpunosti istinite.

Kako ćemo znati koja je od te dvije mogućnosti točna? Daljnjom analizom. Razmotrimo ovu drugu mogućnost – mogućnost da već originali četiriju evanđelja i Djela apostolskih nisu sadržavali potpunu istinu. Zapitajmo se na koji način je moglo doći do toga? Opet, logički gledano samo su dvije mogućnosti za takav scenarij: autori možda uopće nisu ni željeli da se njihova priča shvati kao izlaganje doslovnih povijesnih činjenica. Ili su autori doista željeli da se njihova priča shvati kao izlaganje povijesnih činjenica, ali svejedno iznose neistine.

Analizirajmo konačno i ovu posljednju mogućnost: kako je moglo doći do situacije da autori četiriju evanđelja i Djela apostolskih iznesu pogrešne podatke, želeći da ih čitatelji doslovno shvate? Ponovno, logičkom analizom dolazimo do dvije mogućnosti: autori su ili svjesni da pišu neistinu (odnosno, lažu), ili nisu svjesni da pišu neistinu (odnosno, sami su u zabludi glede stvarnih činjenica).

Na temelju provedene logičke analize, možemo nabrojati sljedeće mogućnosti:

(a) Evanđelja i Djela apostolska kakve ih danas poznajemo su, barem po smislu i sadržaju, apsolutno povijesno pouzdani dokumenti i možemo ih smatrati potpuno vjerodostojnim svjedočanstvima o stvarnim povijesnim događajima.

(b) Evanđelja i Djela apostolska kakve ih danas poznajemo ne mogu se smatrati povijesno pouzdanim dokumentima jer su iskvarena; nemamo izvornike (koji su bili povijesno pouzdani), nego bitno izmijenjene verzije.

(c) Evanđelja i Djela apostolska ne mogu se smatrati povijesno pouzdanim dokumentima jer autori nisu poznavali događaje o kojima pišu, tj. bili su u zabludi glede njih.

(d) Evanđelja i Djela apostolska ne mogu se smatrati povijesno pouzdanim dokumentima jer su autori svjesno i namjerno u njima iznijeli neistine.

(e) Evanđelja i Djela apostolska ne mogu se smatrati povijesno pouzdanim dokumentima jer autori nisu ni željeli da ih se doslovno shvati – oni nisu namjeravali opisivati stvarne povijesne događaje nego pišu u nekoj drugoj književnoj vrsti (žanru) gdje se pod prividom povijesti želi prenijeti nešto drugo – primjerice mit, legenda ili nešto slično.

Uočimo da navedene mogućnosti nismo dobili proizvoljnim nabrajanjem, nego strogim logičkim postupkom2. To znači da nitko ne može opravdano prigovoriti “možda postoji neka šesta mogućnost”. Nema šeste mogućnosti; pet navedenih mogućnosti u potpunosti pokrivaju sve moguće situacije.

Dalje nastavljamo metodom eliminacije. Uspijemo li eliminirati mogućnosti (b), (c), (d) i (e), ostat će samo mogućnost (a) i time će biti dokazana teza o povijesnoj pouzdanosti evanđelja i Djela apostolskih. Drugim riječima, moći ćemo zaključiti da su evanđelja i Djela apostolska, barem po smislu i sadržaju, povijesno pouzdani dokumenti, ako možemo dokazati: (i) da su današnja evanđelja i Djela apostolska po sadržaju suštinski jednaka originalima, odnosno nisu doživjela promjene koje bi utjecale na njihov smisao; (ii) da su njihovi autori znali istinu o događajima koje opisuju; (iii) da autori nisu namjerno lagali o istim događajima, te (iv) da su autori željeli da se njihov izvještaj doslovno shvati.

Možemo li dokazati da su ovi uvjeti zadovoljeni? Svaki od tih uvjeta detaljno ćemo ispitati u zasebnom tekstu (linkovi vode na tekstove s detaljnijom analizom, a u nastavku je dan kratki sažetak i zaključak argumenata):

Jesu li današnja evanđelja i Djela apostolska istovjetna originalima? Svi argumenti pokazuju da jesu, jer su današnji tekstovi u supstancijalnom skladu sa svim starim fragmentima iz najranijih vremena, sa citatima sačuvanim u drevnim tekstovima crkvenih otaca i s najstarijim očuvanim rukopisima, te zato što logička analiza pokazuje da do bitne promjene teksta nije ni teoretski moglo doći.

• Da bi se odgovorilo na preostala pitanja, potrebno je istražiti tko su autori spomenutih tekstova i kada su tekstovi nastali? Analizom tzv. vanjskih i unutarnjih argumenata, pokazuje se da su autori Matej, Marko, Luka i Ivan, od kojih su prvi i zadnji navedeni bili sami Kristovi apostoli, a preostala dvojica neposredni pratitelji apostola. Jednako tako analizom povijesnih argumenata, pokazuje se da su navedeni tekstovi nastali svega nekoliko desetljeća nakon Kristove smrti.

• Jesu li autori navedenih tekstova znali istinu o događajima koje opisuju? Jednom kad smo ustanovili tko su autori, možemo biti potpuno sigurni da su znali istinu: Matej i Ivan su kao Kristovi apostoli slijedili Krista kroz tri godine njegova javnog djelovanja, gledajući svojim očima njegova djela i svojim ušima slušajući njegov nauk. Marko i Luka, pak, nalazili su se u neposrednom kontaktu s apostolima: Marko s Petrom, a Luka s Pavlom ali i drugim apostolima i Kristovim sljedbenicima, te su sve informacije saznali od njih.

• Je li moguće da su autori navedenih tekstova namjerno lagali? Namjerna laž sa strane autora je potpuno isključena iz nekoliko razloga. Prvo, nedostatak motiva: autori nisu imali razloga lagati jer, ljudski gledano, time nisu ništa mogli dobiti; samo izgubiti. Drugo, laž ni teoretski nije bila moguća jer su tekstovi nastali u vrijeme dok su još postojali mnogi živući svjedoci tih događaja, koji bi lako osporili svaki pokušaj laganja.

• Je li moguće da autori nisu ni željeli da se njihovi tekstovi doslovno shvate? I opet, jasni razumski argumenti pokazuju da je takvo što nemoguće. Vremenski period koji je protekao između Kristove smrti i nastanka tekstova ni izdaleka nije dovoljan za nastanak mita, legende, ili kakve druge nedoslovne književne vrste. Stilske značajke teksta također ne ostavljaju prostora dvojbi da je riječ o povijesno-izvještajnoj književnoj vrsti. Povijesna svjedočanstva najranijih kršćana pokazuju da su se od početka evanđelja shvaćala kao povijesni izvještaji. Konačno, i određene jednostavne logičke analize pokazuju da izgovor o tobože nekoj drugoj književnoj vrsti evanđelja jednostavno ne funkcionira.

Nakon ovakve detaljne analize, eliminiravši sve druge mogućnosti, možemo jedino s potpunom sigurnošću zaključiti da su evanđelja i Djela apostolska pouzdan i istinit prikaz stvarnih povijesnih događaja koji se tiču djelovanja i nauka Isusa Krista. Preostaje nam, najprije, tu činjenicu uvažiti, i zatim ispitati kakve posljedice ona ima na pitanje o istinitosti postojećih religija.

Viktor Verić


1 I. vatikanski sabor, konstitucija Dei filius, 3. poglavlje.
2 Postupak koji smo koristili u logici se naziva potpuna divizija (G. Petrović, Logika, 26. izdanje, Element, Zagreb, 2007., str. 127-131).

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Duh vremena - Apologetski priručnik br. 2

Duh vremena - Apologetski priručnik br.2 je treće nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 37 odabranih apologetskih tekstova koje su napisali četiri autora, članovi i suradnici Udruge. Predgovor knjizi je napisao danas jedan od najvećih branitelja vjere, biskup Athanasius Schneider.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Donacije

Pretplatite se za novosti

Kupite naše knjige

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2024. Sva prava pridržana.