Je li teistička evolucija zaista održiva?

„U početku stvori Bog nebo i zemlju” (Post 1, 1)¹. Stvorio je svjetlo, koje je rastavio od tame; vode, nebo i zemlju; biljke i drveća; sunce, mjesec i zvijezde; ribe, ptice i životinje (Post 1: 2-25). „I vidje Bog da je bilo dobro” (Post 1, 25). Tada, kao krunski biser Njegova stvaranja, „Bog stvori čovjeka na sliku svoju. Stvori ga na sliku Božju. Stvori ih kao muža i ženu.” (Post 1, 27). Bog je dao čovjeku vlast nad svim stvorenjima koja je stvorio (Post 1, 28). „Kad vidje Bog sve što je bio učinio, nađe to za veoma dobro” (Post 1, 31).

„Teorija evolucije” je zapravo skup nekoliko različitih teorija, svaka sa svojim varijacijama. Kao što je vlč. Brian Harrison istaknuo², svaka od ovih teorija općenito spada u jednu od šest velikih kategorija. Predstavit ću te kategorije po redu, počevši od najradikalnijih.

1. Potpuno ateistička ili panteistička evolucija. Ova kategorija tvrdi da je sve u vidljivom svemiru, uključujući i cjelokupnost čovjeka, evoluiralo isključivo putem naravnih, materijalnih procesa: ili bez postojanja Boga (ateizam) ili na neki način izlaženja iz Boga (panteizam)³. Neke verzije čak uzimaju u obzir i ideju da je sam Bog evoluirao⁴. Ova kategorija dopušta i poligenizam⁵, tj. uvjerenje da ljudska bića svoje porijeklo vuku iz više od jednog ljudskog para.

2. Deistička evolucija. Ova kategorija, kao i prethodna, tvrdi da je sav vidljivi svemir, uključujući i cjelokupnost čovjeka, evoluirao od materije. Međutim, u ovom slučaju, postojanje Boga se priznaje kao odvojeno od stvorenog. Božja uloga sastojala bi se u tome da stvori primordijalne elemente i onda ih pusti da naravno evoluiraju u različite oblike života, uključujući čovjeka (tijelo i dušu)⁶. Ova kategorija također dopušta poligenizam, i tako oduzima svaku povijesnost Adamu i Evi.

3. Poligenistička teistička evolucija. Ova kategorija prihvaća izravniju ulogu Stvoritelja nad stvorenim, ali ipak prihvaća pretpostavku da je barem ljudsko tijelo evoluiralo putem čisto naravnog procesa – iako možda uz ruku-vodilju Providnosti. Ovaj evolucijski proces još se naziva i naravni transformizam. Koncept naravnog transformizma ne dozvoljava izravnu intervenciju Boga nakon što je navodni evolucijski proces započeo. Ova kategorija također prihvaća poligenizam, i time Adama i Evu tretira ili kao mitološku izmišljotinu ili kao predstavnike prve zajednice ljudskih bića. Uz to, neki od zagovaratelja ovog oblika teističke evolucije tvrde da je ljudska duša evoluirala⁷.

4. Monogenistička teistička evolucija: širi naravni transformizam. Ovaj oblik evolucijske teorije ne samo da prihvaća da je Božja Providnost upravljala evolucijom, već također inzistira na (1) monogenizmu (uvjerenje da sva ljudska rasa vuče porijeklo iz samo jednog ljudskog para) i (2) trenutnom stvaranju duše od strane Boga (bilo odmah nakon što je ljudsko tijelo potpuno oblikovano ili tik prije tog trenutka, uz neke promjene koje su nastupile nakon utisnuća duše). Ovi teistički evolucionisti još uvijek dozvoljavaju naravni transformizam u oblikovanju tijela i Adama i Eve⁸.

5. Monogenistička teistička evolucija: naravni transformizam Adama. Ova kategorija je jako slična prethodnoj, osim što ona ne prihvaća ideju da je Evino tijelo evoluiralo iz nižih životinjskih vrsta. Adamovo tijelo je, prema ovom obliku evolucijske teorije, evoluiralo putem čisto naravnog procesa, ali nadnaravna intervencija Boga uključuje se u formiranju Eve izravno iz Adamovog tijela. Ova kategorija također potvrđuje da je Bog trenutno stvorio duše i Adama i Eve⁹.

6. Monogenistička teistička evolucija: specijalni tranformizam. Kao i prethodna kategorija, ovaj oblik evolucijske teorije inzistira na (1) monogenizmu, (2) trenutnom stvaranju duše, i (3) nadnaravnoj intervenciji Boga u stvaranju tijela Eve izravno iz Adamovog tijela. Međutim, ovaj restriktivniji oblik evolucijske teorije ne dozvoljava naravni transformizam Adamovog tijela. Umjesto toga, on pretpostavlja da se Adamovo tijelo razvilo specijalnim transformizmom. Specijalni transformizam isključuje mogućnost da niža životinjska vrsta u bilo kojem smislu bude Adamov roditelj, ali otvara otvorenom mogućnost da je Bog na neki način upotrijebio „živu tvar” niže životinjske vrste kako bi specijalno oblikovao čovjeka.

Sada ću dati procjenu svih ovih kategorija. Prva, potpuno ateistička ili panteistička evolucija mora se, naravno, odmah odbaciti. Sv. Toma Akvinski i drugi su na nekoliko načina, koristeći sam razum, dokazali da Bog postoji i da sva povijest spasenja opjevava Njegovu slavu¹⁰. Štoviše, Crkva je osudila sve oblike panteizma, uključujući i sve teorije koje bi tvrdile da je Bog na neki način evoluirao¹¹. Eliminiramo kategoriju 1.

Druga kategorija, deistička evolucija, mora se također odmah odbaciti. Zapravo, ona se vrlo malo razlikuje od prve kategorije¹². Ona još uvijek sve, osim prve iskre stvaranja, pripisuje čisto naravnim procesima, a deizam koji je sadržan u ovom pogledu Crkva je već ranije osudila¹³ . Kao što Prvi Vatikanski Sabor potvrđuje, „sve što je stvorio, Bog štiti i upravlja svojom providnošću”¹⁴. Takle, kategorija 2 je eliminirana¹⁵.

Treća kategorija, poligenistička teistička evolucija, također ima nekoliko većih problema. Prije svega, Crkva je oduvijek potvrđivala povijesnost Adama i Eve. To je jasno i iz Novog Zavjeta. Na primjer, sv. Pavao ispovijeda: „kao što po jednome čovjeku uđe u svijet grijeh, i po grijehu smrt, i tako smrt prijeđe na sve ljude” (Rim 5, 12), i: „smrt [je vladala] od Adama sve do Mojsija” (Rim 5, 14). Povijesnost naših prvih predaka podržana je i u radovima crkvenih otaca. Na primjer, sv. Irinej oko 180. g. po Kristu, potvrđuje:

Eva, međutim, nije bila poslušna: dok je još bila djevica, bila je neposlušna. I baš kao što je ona, koja je tada bila još djevica iako je imala Adama za muža (…) postala neposlušna i tako postala uzrokom smrti za sebe i cijelu ljudsku rasu; tako je Marija, povjerena muškarcu ali ipak još uvijek djevica, bivajući poslušna, postala uzrok spasenja za sebe i cijelu ljudsku rasu.¹⁶

Drugo, Crkva nikada nije prihvaćala ideju poligenizma. Štoviše, papa Pijo XII eksplicitno je odbacio ovo pogrešno uvjerenje u svojoj enciklici Humani Generis¹⁷, gdje je bez ikakve dvoznačnosti utvrdio:

A kad se radi o drugoj mogućoj postavci, to jest o poligenizmu, kako ga zovu, tada sinovi Crkve nipošto ne uživaju takvu slobodu. Kristovi vjernici naime ne mogu prihvatiti ono mišljenje, za koje tvrde oni koji ga iznose, da je ovdje na zemlji bilo pravih ljudi poslije Adama, koji ne vuku porijeklo prirodnim rađanjem od njega kao praroditelja sviju, ili da Adam označava neki skup praroditelja.

U istoj enciklici, papa Pijo XII odbacuje pogrešnu ideju da je čovjekova duša evoluirala, potvrđujući da nam „katolička vjera nalaže vjerovati da duše neposredno stvara Bog”¹⁸. Dakle, na osnovi barem tri stavke, kategorija 3, poligenistička teistička evolucija, je eliminirana.

To nas dovodi do analize posljednjih triju kategorija, koje su sve monogenistički oblici teističke evolucije. Razlikovna osobina četvrte, i najšire, od ovih triju kategorija je u ideji da je Evino tijelo (skupa s Adamovim) evoluiralo iz nižih životinjskih vrsta. Međutim, ova tvrdnja je u direktnoj oprečnosti s trajnim naukom Crkve.

Knjiga postanka kaže nam da je Bog smjestio Adama u Edenski vrt i zapovijedio mu da ne jede sa stabla spoznaje dobra i zla. Ovakva zapovijed zahtijevala je da Adam već ima razumnu dušu, jer je on trebao biti sposoban slobodno odlučiti podvrći se toj moralnoj zapovijedi¹⁹. U protivnom, on ne bi bio sposoban ne poslušati, kao što kasnije čini (Post 3, 6), a Božja kazna za njegov neposluh (Post 3, 17-24) bila bi nepravedna – što je nemoguće! Dakle, ako prihvaćamo evoluciju Adamovog tijela, mora se priznati da je ova evolucija do tog trenutka već bila došla do vrhunca, i da je Bog već bio stvorio Adamovu dušu (kao što je zabilježeno u Post 2, 7).

Štoviše, tek je nakon ove zapovijedi Bog rekao: „Nije dobro čovjeku da je sam. Načinit ću mu pomoćnicu koja mu pristaje.” (Post 2, 18). Bog je prije toga priveo svaku od životinja koje je stvorio, i Adam im je dao imena (još jedan čin koji zahtijeva razumnu dušu). Adam tada shvaća ono što je Bog već znao: ni jedna od životinja nije pristajala da mu bude pomoćnica (Post 2, 20). I što Bog nakon toga radi? – Uzima jednu od tih nepristalih životinja i evoluira je u ženu? Svakako ne! Gospodin je napravio nešto daleko profinjenije: uzrokovao je da muškarac padne u duboki san, i „kad je bio zaspao, uze mu jedno rebro i ispuni mjesto opet mesom. Gospodin Bog načini ženu od rebra što ga je bio uzeo Adamu i dovede je Adamu” (Post 2, 21-22). Tako je Eva stvorena iz Adamovog boka izravnom intervencijom svemogućeg Boga.

Na ovoj se točki važno prisjetiti tipologije koju Crkva vidi u ovom povijesnom događaju: kao što je Eva oblikovana iz Adamovog boka, tako je i Crkva sakramentalno oblikovana iz Kristova boka, dok je Krist bio u dubokom snu na križu²⁰. Zanijekati da je Eva oblikovana iz Adamovog boka implicitno znači zanijekati da je Crkva sakramentalno oblikovana iz Kristova boka. Ovo su biseri vjere, i ne bismo ih trebali bacati svinjama. Nije stoga nikakvo iznenađenje da je Papinska biblijska komisija, dok je još bila u službi Učiteljstva²¹, navela „formiranje prve žene od prvog čovjeka” kao jednu od doslovnih i povijesnih istina iz Knjige postanka koja ne smije biti dovedena u pitanje²².

Dakle, kategorija 4, monogenistička teistička evolucija: širi naravni transformizam, koja tvrdi da je Evino tijelo evoluiralo iz nižih životinjskih vrsta, mora biti odbačeno. Kao što je sam Adam, prvi čovjek u svemu stvorenom, izjavio: „Ta je napokon kost od mojih kostiju i meso od mojega mesa. Ona će se zvati mužica, jer je uzeta od muža.” (Post 2, 23; kurziv je moj).

Sada kada je potvrđeno stvaranje prve žene, Eve, izravno iz Adamovog boka, vratit ću se problemu stvaranja prvog čovjeka, Adama. Posljednje dvije kategorije evolucijske teorije, dok priznaju da je Adamova duša stvorena izravno od Boga (kao i Evina), iznose hipotezu da je Adomovo tijelo (za razliku od Evinog) na neki način evoluiralo od niže životinjske vrste. Ove dvije kategorije razlikuju se međutim u načinu na koji tvrde da se ovaj pretpostavljeni transformizam odigrao. Manje restriktivna od ove dvije, kategorija koju sam nazvao monogenistička teistička evolucija: naravni transformizam Adama, tvrdi da je Adamovo tijelo evoluiralo naravnim transformizmom – tj. putem čisto naravnog procesa iz nižih životinjskih vrsta. Međutim, ovu mogućnost Crkva je također isljučila, kao što ću pokazati.

Vrativši se na Humani Generis, na prvi pogled može se učiniti da je papa Pijo XII ostavio otvorena vrata ovom obliku evolucijske teorije, kada kaže:

Zbog toga crkveno Učiteljstvo ne zabranjuje istraživanje o „evolucionističkom” učenju, ukoliko se ono odnosi na porijeklo ljudskoga tijela iz već postojeće i žive tvari – katolička nam vjera naime nalaže vjerovati da duše neposredno stvara Bog.²³

Međutim, uočimo oprezni izbor riječi koji se ovdje pojavljuje: „iz već postojeće i žive tvari”. Papa Pio XII. mogao je jednako lako reći „evolucijom iz nižeg oblika životinjskih vrsta”, što bi bilo više u liniji onoga kako bi to rekli današnji evolucionisti, ali ja vjerujem da je on namjerno izbjegao koristiti te termine, je vrata nisu bila – i još uvijek nisu – otvorena takvom tumačenju . To postaje jasnije kada se pažljivo razmotri tekst koji neposredno slijedi iza navedenog citata:

U skladu s današnjim stanjem ljudskih znanosti i svete teologije, te da se ta istraživanja i rasprave vode između oba tabora stručnjaka, ali tako da se razlozi obaju mišljenja, tj. i onih koji pogoduju (evolucionizmu) i onih koji su protiv njega, vrednuju i prosuđuju s potrebnom ozbiljnošću, umjerenošću i mjerom, tako dugo dok su svi spremni pokoriti se sudu Crkve, koja je od Krista dobila zadaću autentično tumačiti sveto Pismo i braniti vjerske dogme. [Cfr. Allocut. Pont. članovima Pontifikalne Akademije Znanosti, November 30, 1941: A.A.S., vol. XXXIII, p. 506.].

Fusnota koju papa Pijo XII ovdje navodi je znakovita. Ona je preuzeta iz njegova obraćanja Pontifikalnoj akademiji znanosti 1941. godine. Na taj način citat u fusnoti postaje dio službenog teksta enciklike Humani Generis²⁵. U tom obraćanju, papa Pijo XII je rekao: „Samo od čovjeka može doći drugi čovjek koji će ga nazivati ocem i pretkom, a pomoćnica koju je Bog dao prvom čovjeku došla je od samog čovjeka i ona je meso od njegova mesa, načinjena kao žena i tako nazvana jer je uzeta od čovjeka (Post 2, 23)”. (kurziv moj)²⁶.

Slijedom toga, kada je papa Pijo XII upotrijebio riječi „iz postojeće i žive tvari”, on je vrlo operzno napravio razliku između naravne i specijalne transformacije – ostavljajući otvorena vrata ovom drugom (čvrsto savjetujući veliki oprez), ali ne i onom prvom²⁷. Papa Ivan Pavao II u svom obraćanju Pontifikalnoj akademiji znanosti iz 1996. upotrijebio je te iste riječi pape Pija XII, „iz postojeće i žive tvari”, i tako naravnom transformizmu nije otvorio prethodno zatvorena vrata²⁸.

Pažnja obaju papa prilikom korištenja točno ovih riječi dobiva još više smisla ako pogledamo jednu raniju encikliku pape Lava XIII. o braku, u kojoj se svečano objavljuje:

Istinsko porijeklo braka, časna braćo, dobro je znano svima. Iako protivnici kršćanske vjere odbijaju priznati neprekinuti nauk Crkve u ovom pitanju, i već dugo nastoje uništiti svjedočanstvo svih vremena, nisu uspjeli (…). Sjećamo se onoga što je poznato svima, i ne može biti dovedeno u sumnju, da je Bog, u šesti dan stvaranja, nakon što je načinio čovjeka od praha zemaljskog, i nakon što mu je u lice udahnuo dah života, dao družicu, koju je čudesno uzeo iz Adamovog boka, dok je ovaj bio u dubokom snu²⁹.

Osim toga što je očito potvrdio posebno oblikovanje Evinog tijela iz Adamovog boka, papa Lav XIII. također je jasno isključio svaki oblik naravnog transformizma. Kada je ovaj vrlo učeni papa, koji je sigurno bio svjestan Darwinove teorije evolucije, spomenuo „protivnike kršćanske vjere”, to je vjerojatno uključivalo i promicatelje te teorije. Vrlo je znakovito da je papa naveo da je dobro poznato svima da je Bog načinio čovjeka „u šesti dan stvaranja”. Nauk o porijeklu čovjeka (pa tako i braka) koji je bio poznat svim katoličkim biskupima 1880. kada je napisana ova enciklika savršeno se podudara sa vrlo snažnom izjavom o evoluciji koju su dali katolički biskupi Njemačke na provincijskom koncilu u Kölnu samo dvadeset godina ranije – izjavom  koju Crkva nikada nije odbacila³⁰:

Naši prvi roditelji formirani su izravno od Boga. Izjavljujemo stoga da je mišljenje onih koji se ne boje tvrditi da je ljudsko biće, čovjek prema svom tijelu, konačno došlo iz spontane kontinuirane promjene nesavršene prirode prema savršenijoj, jasno u opreci sa Svetim Pismom i Vjerom³¹.

Osim toga, time što je izjavio da je čovjek stvoren u šesti dan, papa Lav XIII potvrdio je i to da se stvaranje zaista dogodilo tokom šest povijesnih dana, kao što slijedi iz očitog smisla riječi u Post 1, bez obzira na točni vremenski period koji predstavlja jedan „dan”³². Naravni transformizam pak pretpostavlja čisti naravni proces putem kojega je evoluiralo čovjekovo tijelo, pa se najkasnija izravna intervencija Boga po ovoj teoriji mogla dogoditi kada je Bog stvorio život na Zemlji – tj. u treći dan³³. Međutim, kao što vlč. Brian Harrison ističe, riječi iz Post 2, 7 „očito upućuju i bilježe neku vrstu izravnog božanskog djelovanja nad materijom kao efikasan uzrok (bilo bliski bilo daleki)”³⁴ Adamovog tijela. A budući da se, kao što Sveto Pismo tvrdi i papa Lav XIII potvrđuje, izravna intervencija Boga dogodila u šesti dan, a ne u treći dan, naravni transformizam mora biti isključen³⁵.

Štoviše, Papinska biblijska komisija, u istom paragrafu koji je ranije citran, uključila je „specijalno stvaranje čovjeka” kao jednu od doslovnih, povijesnih istina iz Knjige postanka u koju se mora vjerovati³⁶.

Konačno, godine Gospodnje 557. papa Pelagije I u svojoj ispovjesti vjere znanoj kao Fides Pelagii obznanjuje:

Ispovijedam naime da će svi ljudi koji su se od Adama do svršetka svijeta rodili i umrli s istim Adamom i njegovom ženom, koji nisu rođeni od drugih roditelja, već stvoreni, jedan od zemlje, a druga od muževog rebra …³⁷(kurziv je moj)

Dakle,  prema naučavanju Katoličke Crkve, ni jedna životinja ni na koji način nije mogla biti Adamov roditelj. Ideja naravnog transformizma mora biti odbačena. Dakle, kategorija 5, monogenistička teistička evolucija: naravni transformizam Adama, je eliminirana.

To ostavlja samo jednu kategoriju evolucijske teorije koju Crkva još uvijek nije potpuno isključila: monogenistička teistička evolucija: specijalni transformizam. Ovo je jedini oblik evolucijske teorije koji je opreznim riječima pape Pija XII u enciklici Humani Generis („iz postojeće i žive tvari”) ostavljen otvoren daljnjim raspravama, ali uz nužan oprez.

Neću stoga tvrditi da je specijalni transformizam nemoguć – barem ne sa teološkog stanovišta³⁸. Međutim, priznat ću da je on prilično problematičan. Specijalni transformizam drži da je Adamovo tijelo na neki način evoluiralo iz žive tvari od niže životinjske vrste, s time da ta evolucija ni na koji način ne čini tu vrstu Adamovim roditeljem. Neki od načina koji su predloženi za ovaj proces uključuju ideju da je Bog izravno intervenirao kako bi transformirao spojenu spermu i jajnu stanicu niže životinjske vrste u prvo ljudsko biće³⁹, ili da je Bog nekako oblikovao Adama od neke niže životinjske vrste na sličan način kao što je oblikovao Evu iz Adamovog boka .

U ovoj hipotezi vidim barem tri velika problema. Prvo, ona nanosi štetu naučavanju Svetog Pisma i Crkve o posebnom dostojanstvu čovjeka, koji je stvoren na sliku i priliku Božju (Post 1, 27). Čovjek je stvoren u stanju svetosti, što ga jasno odvaja od ostatka stvorenoga. Jedinstvenost čovjeka očita je u jeziku kojim se opisuje njegovo specijalno stvaranje (Post 1, 26-27; Post 2, 7), u vlasti nad svim životinjama koja mu je odmah dana (Post 1, 28) i kasnijem dopuštenju da ih koristi kao hranu (Post 9, 2-3), kao i u Božjoj izjavi da ni jedna od životinja nije prikladna da bude čovjekov pomoćnik (Post 2, 18-20).

Drugi veliki problem sa specijalnim transformizmom ležu u tome da on proturječi jedinstvenoj vezi koja postoji između muškarca i žene – vezi koja je sveta i koja predstavlja temelj za brak, kao što sam Krist jasno očituje: „I njih dvoje bit će jedno tijelo.” (usp. Mt 19, 3-6). Budući da je Eva uzeta iz Adamovog boka, postoji profinjeno jedinstvo između muškarca i žene u braku. Ako, međutim, smatramo da je Adam uzet iz žive tvari neke zvijeri, onda tu pogrešno uvodimo trojstvenu zajednicu između muškarca, žene i zvijeri. Ova nevjerojatna ideja je potpuno lišena bilo kakvog smisla u cijelom kanonu Svetoga pisma i ukupnom pologu vjere.

Treći veliki problem sa specijalnim transoformizmom je taj što je nelogičan. Budući da su tolike zasade neodarvinističke evolucije isključene, ono što ostaje je prilično nepovezani proces: na Boga se gleda kao na onoga koji vodi evoluciju primata u neko biće koje se čini da liči na čovjeka; tada Bog intervenira i koristi barem nešto od žive tvari iz toga bića kako bi formirao Adamovo tijelo; zatim, Bog stvara Evu izravno iz Adamovog boka; tada zaustavlja evolucijski proces kako ni jedno drugo biće ne bi nastalo na taj način. Ne bi li bilo puno logičnije za Boga da zaobiđe sve te nepovezane korake i formira čovjeka izravno iz praha – baš kao što Sveto Pismo i bilježi (Post 2, 7), a sam Bog potvrđuje kada kaže Adamu: „U znoju ćeš lica svojega jesti kruh dok se ne vratiš u zemlju iz koje si uzet” (Post 3, 19; kurziv je moj).

Ne vidim ni jedan razlog zbog kojega bismo trebali počiniti toliko skokova samo kako bismo nastojali pomiriti katoličku vjeru s teorijom koja je posebno oformljena kako bi objasnila porijeklo čovjeka bez spominjanja Boga. Čini mi se da su teistički evolucionisti stjerani u kut: moraju ili napustiti nauk Crkve (ne dao Bog!), napustiti teoriju evolucije, ili zadržati prilično nelogičan položaj – onaj s kojim se neodarvinisti mogu lako izrugivati i smijati – položaj koji bi svaki vjerni i razumni katolik trebao izbjeći.

Dakle, je li teorija evolucije moguća? Da, ali u vrlo ograničenom smislu – samo za Adama, ali ne za Evu ili bilo koje drugo ljudsko biće; za njegovo tijelo, ali ne i za dušu; putem izravne intervencije Boga iz postojeće i žive tvari, ali ne putem čisto naravnog procesa koji bi na bilo koji način neko drugo biće učinio njegovim roditeljem – teorija evolucije može nekako biti moguća. Ali je li ona zaista održiva? Sasvim sigurno, ne. Stoga, ja odbacujem teoriju evolucije⁴¹.

Thomas Centerella je diplomirao elektrotehniku na Wilkes University (magna cum laude) i teološke studije na Notre Dame Graduate School of Christendom College (summa cum laude). Njegov istraživački interes uključuje Sveto pismo, sv. Tomu Akvinskoga, crkvene oce i katoličke principe moralnosti i prava. G. Centerella ima više od deset godina iskustva kao profesionalni urednik. Također ima iskustvo u podučavanju religijskih znanosti i matematike. Veteran je Zračnih snaga SAD-a.