Aleksandar Stanković: antikatolički drznik!

„Nedjeljom u 2“ od 27. siječnja 2012. godine. Zapamtimo datum kada je HTV-ov politički šoumen Aleksandar Stanković napravio korak previše. U svojem sučeljavanju sa don Damirom Stojićem o temi nametanja seksualnog odgoja[1] pokazao je svu raskoš svoje ateističke nekulture i političke drskosti.

Stanković je – čovjek kojega u objektivnom redu stvari moramo prepoznati kao LGBTIQ aktivistu[2], kao ateistu[3] sa posve nedokazanom sposobnošću da se tolerantno ponaša kada su tuđa vjerska uvjerenja u pitanju (izuzev ukoliko intervjuira dr. sc. Ivana Grubišića iz Splita, čovjeka kojemu ateisti začudo uvijek ispadnu istomišljenici), i naposljetku kao egzemplara pristranog novinarstva na medijskoj kući što voli glumiti političku nepristranost – odabrao da pokaže koliko je hrvatskim katolicima moguće šamara dati, prije nego prestanu okretati drugi obraz.

Gospodin Stanković argumentira kako Katolička Crkva diskriminira žene, jer im „ne dopušta“ da budu svećenice. Don Stojić onda kaže da je onda valjda sam Isus Krist diskriminirao, kada čak ni svojoj majci nije dao da bude svećenica. Stanković: da, da, Katolička crkva diskriminira; evo evangelici imaju svećenice. Što Stanković „zna“, naime da evangelički protestanti imaju svećenice.

U pitanju vjerske kulture neobično nepismeni novinar Stanković, jadan, ne zna da evangelici uopće nemaju ni svećenike ni svećenice. Imaju pastore i pastorice. Evo, u američkim filmovima bez ikakve iznimke tu kategoriju vjerskih službenika nazivaju „minister“; katoličke nazivaju „priest“. A „priest“ znači „svećenik“; svako američko dijete zna razliku. Ma pustimo, uostalom, Amerikance: ima i u Hrvatskoj evangelika, i oni nikad neće svojega pastora nazvati „svećenik“. Naime oni – za razliku od katolika, pravoslavaca, kopta, jakobita i drugih kršćanskih zajednica sa nešto dužom tradicijom – drže da poslije Isusa nema drugih svećenika; njihovi teolozi čak ne razmišljaju da li su apostoli bili svećenici.

Ali uglavnom, opomena don Stojića (dakle, čovjeka koji je u teologiji školovan) neznalici Stankoviću „da je posrijedi duboka teologija“ – neznalicu uopće ne impresionira. Za Stankovića Katolička crkva definitivno, nesumnjivo diskriminira, jer žene ne mogu biti svećenice „jedino“ zato što im to Crkva ne dopušta (tj. posrijedi je jedna sramotna institucija, koja se počev od samog Isusa sustavno bavi diskriminiranjem žena; ma šta od Isusa – još je u Šatoru sastanka na Sinaju počela diskriminacija Židovki, prema zapovijedi Boga Živoga). Makar nije uopće posrijedi da Katolička crkva nešto hoće ili neće: don Stojić ne može na nikakav način postići da kukuruzni kruh ili cjepanica drva postane Tijelo Kristovo. Mora pred sobom imati pšenični kruh, kako je Isus odredio, kako je Otac htio i kako je Duh posvetio. Ne može don Stojić, također, krstiti benzinom ili acetonom. A ne može ni vodom krstiti psiće i mace. Naprosto je riječ o tome da je Bog (osobno) odredio da se mora krstiti vodom, i da se mogu krstiti jedino ljudi (čak ni anđeli!). I da se za svećenike mogu rediti muškarci. Koje su rodile žene. Teolozi govore o materiji i formi pojedinog sakramenta …

„Duboka teologija“, rekosmo – ali Stanković misli da on tom tematikom suvereno vlada. I vrijeđa.

A onda preporučena literatura za seksualni odgoj: Stanković „zna“ da se iz preporučene literature za seksualni odgoj neće predavati nemoralne stvari – primjerice se „sigurno“ neće objašnjavati da je pornografija dobra za poduku djece i mladih o seksualnosti, kako to zločesto insinuira don Stojić i njemu slični. Stanković „zna“ da će profesori djeci govoriti točno suprotno od onoga što se u toj literaturi preporučuje. Te docira don Stojiću da je bezobrazan, jer tobože izvlači iz konteksta, citirajući iz te literature. Evo, može se čitatelj zamisliti u ulozi razrednice, koja  bi iz ovih riječi trebala citirati nešto kritično o pornografiji: dakle, „djeco ‘pornografija ima didaktičku svrhu: ona poučava nove, spolno sazrijevajuće članove vrste (homo sapiens) seksualnoj anatomiji i seksualnim funkcijama, a ta je vrsta represivno privatizirala genitalije i sve oblike seksualnog izričaja’“. Ne znate što biste od ovih riječi („O užitku: razmišljanja o naravi ljudske spolnosti“, Paul. R. Abramson i Steven D. Pinkerton, Naklada Jesenski i Turk; Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb, 1998., str. 88) prekrižili? E sada se zamislite kao razrednica, koja od svih tih riječi može citirati riječ „pornografija“ i onda pred razredom stajati raširenih usta. I gledati razred, dok djeca upitno gledaju nju.

A „zna“ Stanković i to, da će se na seksualnom odgoju djeci govoriti prikladno i o pitanju dobi pogodnoj za ulazak u (izvanbračne) seksualne odnose. Evo npr. logičkim razvojem ovakve misli: „Unatoč roditeljskim upadima i zabranama, seksualni je užitak važan element djetinjstva. Povijesno gledano, djetinjstvo se smatralo lukom zaštićenom od briga i odgovornosti odraslih (kao što su npr. lov, skupljanje plodova i slično), dakle, razdobljem u kojem je najbolje posvetiti se užicima, seksualnim i ostalim. S obzirom da je reprodukcija u djetinjstvu neizvediva, u seksualnim se nasladama može uživati multidimenzionalno – oralno, analno, genitalno i tako dalje – bez mogućnosti oplodnje.“  (ista knjiga, str. 146). Ne znate kako bi se to moglo izvesti, i ne znate koji lumeni ovu knjigu propisuju za zdravstveni odg(n)oj školske djece? Ne znam ni ja.

Ne zna ni Stanković, doduše, iz koje će to od preporučene literature profesori predavati moralne stvari (možemo vidjeti doduše, da Stankovićeve prosudbe što je moralno i što nije moralno, nisu posve uobičajene)… Ali siguran je on da je Crkva zločesta; šta ona ima prigovarati njegovim prijateljima ateistima na vlasti i LGBTIQ aktivistima piscima literature koju predlaže Kurikulum.

Stanković, kao jedan iz reda hrvatskih  LGBTIQ aktivista[4]  „zna“ da ima ljudi koji se primjerice osjećaju kao žene u muškom tijelu. Međutim ne zna, jadan, da je to bolest, koju Svjetska zdravstvena organizacija uredno „šifrira“ u grupi „Poremećaji uloge spola“ pod nazivom „transseksualizam“ i šifrom F64.0, u susjedstvu sa još nekoliko srodnih poremećaja.[5]

Ali drzak, to Stanković doista zna biti. Sa svojim samozadovoljnim stavom, nekako kao bijeli kolonijalni gazda kada uči pameti neke tamo obojene kolonijalne podanike. Ili kao prosječni domicilni ateist, koji sa podsmjehom gleda blisku rodbinu koja kleči pred oltarom.

Stanković „zna“ da je masturbacija posve neškodljiva, te odlučno (sa stavom koji govori kako i tom temom suvereno vlada) tvrdi da ne zna nikoga tko se pretjerano samozadovoljava. Naravno, ako Stanković pozna bilo koga tko boluje od poremećaja iz grupe bolesti koje Svjetska zdravstvena organizacija označava šiframa F65 („poremećaji spolne sklonosti“, tj. „parafilije“; ima npr. muškaraca koji „padaju u nesvijest“ kada nose ženske čarape, također ima odraslih ljudi koje uzbuđuje nositi pelene i žele da ih se doji i svakakvih drugih čuda), onda zna za osobu koja se pretjerano samozadovoljava i koja se pretjerano predaje opetovanim snažnim maštarijama seksualnog sadržaja[6].  A valjda se on kod ljudi sa kojima ide na „Gay pride“ ne raspituje za takve stvari[7]. Na pitanjima o masturbaciji će „Aco“ inzistirati jedino kada pod upaljenim reflektorima „isljeđuje“ katoličkog svećenika.

Jer, pita Stanković sa stavom pravednika: koga bi trebalo hrvatsko dijete od 11 godina pitati o masturbaciji? Kako će razriješiti tu svoju tešku nedoumicu?

Inače je iz Hrvatske povijesti i sadašnjosti poznato da su Hrvati bili-i-jesu skroz duševno bolesni i duboko nesretni, jer stoljećima nisu imali prilike slušati kako im razrednica objašnjava da je masturbacija O.K. Zapravo, evo skoro izumriješe svi ti narodi širom svijeta u kojima razrednice ne objašnjavaju kako je masturbacija posve zdrava i poželjna. Ti narodi u  kojima se masturbacija (op.: pojava je automatski nekako manje zazorna, kada je označavamo latinskim imenom) smatra sramotnom aktivnošću, koja je ajde-de estetski oprostiva kada su posrijedi prištave pubertetlije i mentalno retardirane osobe; bezvezna aktivnost koja je toliko vezana uz pubertetlijstvo i kod normalnog ljudskog razvoja (neometanog pornografijom i seksualnim odgojem u kojem se objašnjava da se ona ima smatrati tjelovježbom i priznati kao športsku aktivnost, možda čak i za olimpijsku disciplinu) toliko prolazna, da se čak nije čulo da bi postojalo neko društvo koje bi takvu nepriličnu stvar kažnjavalo (ili nagrađivalo, kada smo već na toj temi). Djelatnost koja je toliko trivijalna, da se ne mogu uopće sjetiti niti jedne knjige iz lektire, u kojem bi se spominjao čak niti njen naziv (ni u knjigama o dječacima, poput onih koje su pisali Mark Twain i Mato Lovrak). Možda u „Decameronu“ sa svim onim razvratnostima, ili u „Božanstvenoj komediji“, gdje se opisuju čistilišne i paklene kazne za takve razvratnosti? Ne, nema toga ni tamo …

Ali Aleksandru Stankoviću je prosvjećivanje o masturbaciji pitanje od nacionalne važnosti: kako se Katolička crkva samo usuđuje stati na put znanstvenom upućivanju predpubertetlija u tu aktivnost.

Da stvar bude smješnija, u toj svojoj nadobudnoj aktivnosti Aleksandar Stanković se postavlja kao da ima ovlasti – u najmanju ruku – jednog Pape: naime on „dogmatski“ određuje da masturbacija nije grijeh. Doduše ateisti ne vjeruju u grijeh, pa onda prema „papi Aleksandru Stankoviću“ valjda nisu grijehu ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici (popis prema 1 Kor 6, 9-10) …

Nadalje Stanković „zna“ da je Katolička Crkva najveći vlasnik nekretnina u RH. Što je jedna slatka stvar: očito čovjeku smeta da živi u državi u kojoj nakon tisuću-i-parsto godina kršćanstva ima poneka crkva, crkvica, kapela, samostan, sjemenište – u skoro svakom selu i gradu. Samo, tko li mu je to izračunao? To valjda ide prema tržišnoj cijeni nekretnine: a znamo da tržište katedrala i kapelica upravo cvate – eno kod „Njuškala“ sve vrvi od oglasa za kupoprodaju crkava i zvonika.

I još Stanković „zna“ da Isus nije raspolagao materijalnim dobrima. Zamjera npr. Crkvi, što je u Zagrebu prodala neko građevinsko zemljište na kojem su privatnici sagradili šoping centar. O tome su kršćani zadnjih dvije tisuće godina dosta mozgali, pa mu je don Stojić mogao odgovoriti (da nije riječ o drskoj digresiji usmjerenoj na potkopavanje moralnog lika sugovornika, na koju je žalosno trošiti dragocjene minute u eteru) da je Isus očito imao stolarski alat, a valjda i radionicu. Unajmljivao je nekretnine da u njima stanuje sa svojim učenicima. Plaćao je čak i porez (Mt 17:24-27) i dijelio milostinju. U svakom slučaju, nije okolo hodao gol i gladovao, kao što ne hoda okolo gol i ne gladuje Stanković. I kao što javna ustanova na kojoj on radi također nije lišena imovine i mogućnosti da trguje: makar od poreznog nameta naplaćuje milijardu i pol kuna godišnje (šest puta više nego od države dobiva Crkva, uzgred), posve uredno oni naplaćuju kojekakva reklamiranja, iznajmljivanja svoje opreme i studija, usluge svojih državnih novcem financiranih službi …

Ali kako da svećenik u studiju odgovori na takvo što, a da ne uvrijedi domaćina: jer je zapravo Stanković licemjer, i traži od Crkve nešto što zasigurno ne bi očekivao od svoje javne ustanove (koristim riječ “ustanova”, da ne bih koristio riječ “kuća”).

Stanković „zna“ da je hrvatsko stanovništvo „za“ Jovanovićev seksualni odgoj, jer su prije mjesec dana ljudi na nekakvom „znanstveno provedenom“ istraživanju javnosti tobože tako rekli. Koje „znanstveno“ istraživanje, naravno, nisu provodili znanstvenici, nego anketari komercijalne agencije „Ipsos Puls“ , u jednoj od slavnih anketa sa koktelom pitanja u rasponu od (npr:) „za koga biste glasali na izborima“ do „da li se sjećate neke reklame za sladoled koju ste gledali zadnjih mjesec dana“ i „navedite tri vrste cigareta koje vam prve padnu na pamet“. Uglavnom, da vidimo odakle to Stanković „zna“: na temelju statistike koja zapravo govori – da  41,5 posto ljudi (ako je vjerovati uzornosti rada anketara što rade za Ipsos Puls) podržava zdravstveni odgoj, 7 posto nema mišljenje, a ostali – dakle uvjerljivo više od pola anketiranih – se Jovanovićevom zdravstvenom odgoju protivi[1]. „Naravno“, ponavlja Stanković istu namjernu grešku, koju je HRT u prezentiranju statistike bezočno činio odmah po njenom objavljivanju.  Evo kako to novinarstvo iz slavne HRT-škole čini: „u prvim danima siječnja, uvođenje zdravstvenog i seksualnog odgoja u cijelosti podržava 41,5% ispitanika, dok je protiv njega njih 22,3%. Za uvođenje zdravstvenog odgoja s manjim izmjenama u dijelu seksualnog odgoja je 13,8% građana, a da su seksualnom odgoju potrebne veće izmjene smatra njih 7,6%“[8]. Narod, očekivano, neće uzeti olovku i papir da zbroji sve te sitne postotke. Pa si gospoda pro-SDP-ovci uzimaju za slobodu da iz tih statistika iščitaju nekakvu većinsku podršku jovanovićevštini – i time hotimice utječu na javno mnijenje. Naime je općepoznato, da ljudi koji su slabo informirani o nekoj temi vole pribjegavati komfornom pristajanju uz većinsko mišljenje. Ili onome što im se prezentira kao tobožnje većinsko ili uglednije mišljenje.

Don Damir Stojić se sve nekako mršti i vrpolji na Stankovićevu tvrdnju koja mu se ne uklapa u osobnu spoznaju o raspoloženju naroda: ne sjeća se Stojić baš precizno podataka o toj anketi, ali nije pristojno sumnjati u Stankovićevu riječ. A Stanković manipulira i svojim gostom u studiju, i publikom. Jednom manirom verziranom kartaškog blefera; zna on već kako se to čini. Čak „šarafi“ don Stojića da kako se usuđuje iznositi neke svoje osobne spoznaje iz razgovora sa ljudima, kada „znanstveni podaci“ tobože pokazuju nešto drugo.

I svašta još Stanković „zna“. Najviše „zna“ da živi okružen narodom koji trpi da mu takva jedna fundamentalno zbunjena osoba (papa Aleksandar Stanković za sebe objašnjava da je „anacionalan“[9], primjerice) soli pamet.

Valjda zato što pred kamerama ima tako ozbiljan izraz lica …

Dario   C.

Slika: youtube snapshot