Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.

Ali drugog puta – ima!

Objavljeno: 19. listopada 2011.
Kategorija: Prenosimo

Nije moguće da ne dođu sablazni, no jao onome po kome dolaze! (Lk 17,1)

Naš ponajbolji (i jedini) apologetski portal katolik.hr nedavno je objavio interview sa mons. dr. Jurjom Kolarićem, “renomiranim crkvenim licem”, koji je tom prilikom govorio o ekumenizmu i stavu koji Katolička Crkva treba zauzeti spram ne-katoličkih religija i svijeta općenito.

Znam da ne priliči jednom laiku da kritizira riječi renomiranog klerika, ali ovaj put si nisam mogao pomoći. Čitajući ovaj interview naprosto nisam mogao vjerovati vlastitim očima, a od količine izgovorenih besmislica skoro sam se onesvijestio. Zahvaljujem portalu katolik.hr na ovom interviewu, jer on na najbolji način pokazuje s kojom vrste krize identiteta i vjere je Crkva danas suočena i gdje se nalaze izvorišta te krize.

Prvo pitanje koje je postavljeno monsinjoru bilo je da pokuša definirati ekumenizam. Ja nisam teolog, nisam ni približno učen kao dr. Kolarić, ali mislim da na to pitanje nije teško odgovoriti. Ekumenizam je nastojanje da se sve razmetne sinove Crkve koji još uvijek prepoznaju božanstvo Isusa Krista vrati u krilo jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve na čijem je čelu Petrov nasljednik. Čak ni u najblažim ekumenskim formulacijama, dekretu II. Vatikanskog Unitatis Redintegratio i enciklici bl. pape Ivana Pavla II Ut Unum Sint ne propušta se naglasiti da je jedino moguće zamislivo jedinstvo kršćana ono pod jedinstvom s Petrovim nasljednikom i prihvaćanjem njegove službe kako ju je definirao I. Vatikanski Sabor u konstituciji Pastor Aeternus. Drugim riječima, ujedinjenje kršćana moguće je samo tako da svi kršćani prihvate katoličku vjeru koju naučava Petrov nasljednik.

Mons. Kolarić niti jednom riječju takvo nešto ne spominje. Umjesto toga, on ulazi u lingvističko raščlanjivanje riječi “oekumena” i sugerira da bi Crkva trebala preispitati svoju vjernost Kristu! Onda još malo o tome kako svi snose podjednaku odgovornost za činjenicu da kršćani nisu ujedinjeni i da svi moraju napraviti pomake kako bi došlo do nekog kompromisnog rješenja. Nigdje ni riječi o tome da je Crkva samo jedna, da je Vjera samo jedna i da se jedinstvo može postići samo u jednoj Crkvi prihvaćajući jednu Vjeru.

U drugom pitanju monsinjor upozorava na činjenicu da mnogi vjernici ne poznaju svoju vjeru, a da ekumenizam nije moguć bez poznavanja svog identiteta i svoje vjere. Tu se slažem, tu se nema što nadodati.

I onda dolazi treće pitanje, koje rezultira totalnom katastrofom. Na upit novinara kako prepoznati lažni ekumenizam, mons. Kolarić počinje svoj opsežan odgovor koji se svodi na to da katolici ne bi smjeli težiti time da obrate one koji su u zabludi. Prema dr. Kolariću, Crkva ne bi trebala ići za tim da obrati one koje su u zabludi, već ih pustiti da i dalje žive u svojim zabludama, a sve u ime dijaloga i pluralizma. Mons. Kolarić tako vidi dva znaka lažnog ekumenizma: unijačenje i prozelitizam. Citiram:

– “Unijačenje” je (…) među kršćanima pejorativan naziv koji označuje promidžbeno nastojanje npr. Katoličke crkve da raznim sredstvima za sebe pridobije vjernike drugih Crkava, vjerskih zajednica i denominacija (…) Nakon Drugog vatikanskog sabora (1962.-1965.) Katolička crkva je suprostavila pojmu “unijačenja” pojam “dijaloga” i “ekumenizma”.

– Sličan pojmu “unijačenja” je i pojam “prozelitizam” (grčki proselthein) čime se označuje nastojanje neke Crkve oko prikupljanja što većeg broja novih sljedbenika na štetu mjesnih Crkava.

E, sad pitam se ja: tko je ovdje lud? Da li zaista ovaj renomirani klerik, kapelan Njegove Svetosti, tvrdi da nakon Drugog Vatikanskog sabora ne bismo smjeli težiti tome da što više ljudi prihvati katoličku vjeru? I što uopće znači “na štetu mjesnih Crkava”? Znači li to da katolička Crkva ne bi smjela težiti obraćenju pravoslavnih, zato što bi time nanijela štetu mjesnoj pravoslavnoj Crkvi?

I od kada je “prozelitizam” nešto negativno i loše? Htjeli nekoga pridobiti za Kraljevstvo Božje, približiti mu Krista i pomoći mu da se ukrca u Arku Spasenja… što bi tu moglo biti loše ili štetno?

Iduće pitanje odnosilo se na Svjetsko vijeće crkava. Odgovor počinje sa spominjanjem Ekumenskog vijeća crkava u kojem monsinjor bez imalo kolebanja pripisuje atribut divinum (božansko). Dakle, vijeće “crkava” koje se sastoji od udruženih raskolničkih zajednica, trebamo smatrati božanskom zajednicom? Čekaj malo, ja sam sve do sada mislio da je jedina božanska zajednica na zemlji Katolička Crkva. Od kud sad ovo? Je li Isus Krist utemeljio Crkvu na Petru, ili je utemeljio Ekumensko vijeće crkava na vođama raskolničih pokreta? Sada mi više ništa nije jasno…

Onda slijedi mini-hvalospjev protestantima, pionirima ekumenskog pokreta. Dakle, prvo su se odvojili od Crkve, uzrokovali najveću katastrofu u povijesti Europe – a onda se sjetili da je želja Duha Svetoga jedinstvo koje su upravo oni na najbrutalniji mogući način narušili. I sada ih se radi toga treba hvaliti i postavljati za primjer vjernim katolicima kojima nikad nije bilo ni na kraj pameti napuštati Svetu Crkvu!

Ide dalje: Ponajprije veliki broj kršćanskih Crkava i denominacija nalazi se izvan ove krovne kršćanske ekumenske organizacije sa sjedištem u Ženevi, a mnoge kršćanske Crkve i organizacije, članice EVC-a , svoje članstvo u EVC-a smatraju samo formalnim i praktičnim bez želje da se i doktrinalno obvežu na tzv. “vjersku bazu” (vjerovanje) EVC-a. Velik broj kršćanskih Crkava??? Ovdje bih volio upitati cijenjenog monsinjora koliko je to Crkava Isus Krist utemeljio? Ja sam nekako bio dojma da je utemeljio samo jednu Crkvu… kakvo sad odjednom mnoštvo Crkava??

Malo kasnije opet isto: EVC-a nije nikakva “nad-crkva”, “super-crkva” ili nekakvo ostvarenje “jedne Kristove Crkve”, već EVC-a samo želi zbližiti kršćanske Crkve i dovesti ih do međusobnih dodira i pokrenuti ih da istražuju i razgovaraju o pitanju crkvenog jedinstva. Ne znam je li riječ “Crkva” ovdje možda zabunom napisana velikim slovom.. bez obzira na to, govoriti o “mnoštvu Crkava” ne samo da je nonsens, nego je i čista hereza! I to da EVC nije nikakvo ostvarenje “jedne Kristove Crkve”. Dragi monsinjoru, jedna Kristova Crkva je već ostvarena u Katoličkoj Crkvi! To nije nešto čemu težimo u budućnosti, to je realnost koja je prisutna već 2000 godina, sada i ovdje.

Zatim kaže: Nema sumnje da je ekumenski pokret izgubio nekadašnju euforičnost i da se danas nalazi u “slijepoj ulici”. Pitam se zašto? Kod ovako maglovitih i nejasnih definicija, tko bi ostao euforičan? Zar bi nas trebala držati euforija oko toga što više ne znamo je li Krist utemeljio jednu ili mnoštvo Crkava, i koji je uopće pravi i konačni cilj ekumenizma?

U idućem pitanju monsinjor iznosi još jednu totalno zbunjujuću tezu: Možemo reći da je vjersko jedinstvo kršćana u pravom smislu bilo razoreno tek nastupom reformacije! Što je s time htio točno reći, valjda ni on sam ne zna. Odbijanje primata Petrovog nasljednika nad cijelom Crkvom za njega očito ne razara jedinstvo kršćana?? Dalje se nabrajaju razlike između katoličke i pravoslavne doktrine, kao da je riječ o nekakavim sitnicama, reliktima prošlosti koje nekim nesretnim spletom okolnosti još uvijek vučemo za sobom. Zato i u idućoj rečenici izražava nadu da je razlika samo u tumačenjima, a ne o istinama. Pa naravno! sve je dvoznačno, sve je samo pitanje tumačenja. Istina će biti onakva kakvom ju je protumačimo i sve OK!

Iduće pitanje odnosilo se na tzv. Hrvatsku pravoslavnu Crkvu i vrlo brzo se ispostavlja da je mons. Kolarić pobornik te ideje! Veliki ekumenist dakle tako zamišlja ekumenizam: ne kao ujedinjenje svih kršćana u jednu Crkvu, već kao omogućavanje stvaranja novih “Crkava”. Kako jedan katolik, a pogotovo klerik, može podržavati osnivanje nove “Crkve” koja negira istine katoličke vjere i autoritet Petrovog nasljednika? Pa to je sablazan da ne može biti veća!!

Međutim, tu stvar ne staje. I u idućem pitanju mons. Kolarić sav ponosan ističe kako je njegovom zaslugom riječ “sekta” izbačena iz vokabulara i zamijenjena politički korektnom riječju “sljedba”. Kaže monsinjor, sekta je ružna riječ jer ima korijen u latinskoj riječi secare što znači sijeći, odrezati, rastaviti, razdijeliti. Pitam se ja, nije li to onda najbolja moguća riječ koja opisuje one koji sijeku jednu Crkvu na više djelova, koji sami sebe odrežu, rastave i razdijele od Tijela Kristovog? Što je tu točno uvredljivo? Katolička vjera u jednu jedinstvenu Kristovu Crkvu? Zar moramo prestati ispovijedati svoju vjeru, da se netko ne bi našao uvrijeđenim??

Citat bez komentara: Pozitivniji je izraz za vjersku raznolikost i različitost riječ “sljedba” koja dolazi od latinske riječi “sequi”, što znači slijediti nekoga, nasljedovati nekoga u odnosu na njegov svjetonazor i njegovo naučavanje.

Onda ide još jedan biser: Sljedba se katkada nepotrebno poistovjećuje s riječju “hereza” . Nepotrebno?? Nepotrebno je reći da su oni koji se odvoje od jedne jedine Kristove Crkve i počnu slijediti one koji narušavaju jedinstvo Tijela Kristova u svojoj biti krivovjernici, tj. heretici? Nego što bi trebalo reći, kako nazvati one koji se odriču katoličke Vjere i izlaze iz jedinstva Crkve? Zakonik Kanonskog Prava i Katekizam Katoličke Crkve takve i dalje zove hereticima, šizmaticima, apostatama.

Odgovarajući na iduće pitanje, monsinjor kaže: Kada su crkvene strukture zaboravile to načelo u Crkvi je dolazilo do kriza i protesta, koji su nerijetko završavali stvaranjem novih zajednica s opravdanjem da crkvene strukture nisu na vrijeme odgovorile na opravdane zahtjeve onih koji su Crkvi željeli dobro ili ali im je prostor za djelovanje postao skučen te su izvan Crkve tražili ostvarenje svojih zamisli. Dakle, katolici su krivi za sve raskole, jer su zaboravili da je Crkva semper reformanda! Nisu krivi oni koji su bili neposlušni i koji su svoj ego stavljali ispred želje za služenjem i dobrom čitavog Tijela Kristova. Crkva je kriva, dakako!

Dalje veli: Napuštajući prijašnja učenja nekih papa, Deklaracija o vjerskoj slobodi (Dignitatis humanae) proglasila je da ljudska bića imaju pravo na vjersku slobodu i na slobodno obavljanje bogoštovlja. OK, barem je priznao da je došlo do rascjepa u nauku prijašnjih papa. Međutim, i tu je bio nepošten. Kako objašnjava KKC, ljudska bića imaju psihološku slobodu odabira religije, ali ta im je sloboda dana samo zato da bi mogli odabrati jedinu pravu religiju – onu koju je Bog htio i utemeljio. Sloboda vjeroispovjesti je psihološka, a ne moralna sloboda. Dignitatis Humanae osporio je pravo državi da silom nameće jednu vjeru i proganja pripadnike drugih vjera, ali on nipošto nije dao moralnu slobodu pojedincu ili društvu da pristaje uz lažne religije i klanja se lažnim bogovima!

U idućem poglavlju slijedi osuda mons. M. Lefebvrea i njegovih legitimnih stavova o štetnosti nekih dvoznačnih formulacija Drugog Vatikanskog Sabora, kao i primjedbi očite činjenice razvodnjavanja katoličke vjere, čemu svjedoči cijeli niz nacionalnih katekizama koje nose imprimatur svojih biskupskih konferencija, a sadrže očite dvoznačnosti i hereze (nizozemski, kanadski, francuski katekizam, i dr.). Ne uspjevajući prikriti svoje razočaranje time što se Društvo Pija X. (koje on nepravilno zove “Lefebrovcima”) približuje punom zajedništvu s Crkvom, monsinjor slavodobitno zaključuje: Crkva je definitivno pošla novim putem koji je bio promoviran na Drugom vatikanskom saboru i s kojega više ne može sići, jer “drugog puta nema”. Ima drugog puta! Taj drugi put se zove vjernost Svetoj Predaji Crkve, vjernost jednoj, svetoj, katoličkoj i apostolskoj Crkvi, vjernost onome što su sve pape i svi biskupi u zajedništvu s njime naučavali i naučavaju već puna dva tisućljeća. A vidimo gdje nas je doveo ovaj “novi put”: profanizacija liturgije i svega što je sveto, prazne Crkve, razvodnjena vjera, ponovno uzdizanje prastarih krivovjerja, relativizacija istine, vjerski indiferentizam… zar zaista nema drugog puta od toga? Vidjet ćemo.

I za kraj: U katoličkom rječniku riječ “excommunicatio” definitivno je zamijenjena riječju “communicatio”. No comment.

Ovaj komentar objavljen je na blogu Toma blizanac (i brat Marko). Prenosimo ga dozvolom autora

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Duh vremena - Apologetski priručnik br. 2

Duh vremena - Apologetski priručnik br.2 je treće nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 37 odabranih apologetskih tekstova koje su napisali četiri autora, članovi i suradnici Udruge. Predgovor knjizi je napisao danas jedan od najvećih branitelja vjere, biskup Athanasius Schneider.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Donacije

Pretplatite se za novosti

Kupite naše knjige

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2024. Sva prava pridržana.