Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.

Biblija i novi religiozni pokreti

Objavljeno: 6. veljače 2010.
Kategorija: Pokreti

Biblija je u svjetskoj književnosti lako prepoznatljiva kao knjiga vjerskog sadržaja. To je razlog da je mnoštvo religioznih pokreta, čak i onih koji je osujećuju, zainteresirano za njezin sadržaj. U izlaganju se raspravlja o pristupu koji najrazličitiji pokreti imaju prema Bibliji. Zbog lakšeg uočavanja problema i prikaza problematike, autor u uvodnom dijelu polazi od nekoliko temeljnih pretpostavki o Bibliji za koje drži da su bile uzrok nesporazuma i krivog shvaćanja. Problem autoriteta koji se pripisuje Bibliji, njezina nepogrešivost i “greške”, pitanja su koja su kroz povijest, a i danas, često bili uzrokom nastanka novih sljedbi.

Za bolje razumijevanje korijena novih religioznih pokreta kršćanske denominacije posebice je važno poznavati povijest biblijske hermeneutike od vremena reformacije i katoličke obnove pa do novijeg doba. Od sljedbi “biblijskog korijena” nešto više pažnje se posvećuje Adventistima sedmog dana, Jehovinim svjedocima i Mormonima, ali i drugim manjim grupacijama (Crkva kraljevstva Božjega, Djeca Božja, Kršćanska znanost, …). Slijedi, zatim, širi osvrt na fundamentalistički pristup Bibliji. Ne tretira se cjelovit nauk pojedinih sljedbi, nego se donose samo bitni elementi koji su u svezi s Biblijom i njezinim tumačenjem. Ukratko se govori o novoobjaviteljima (J. Lorber, G. Wittek,…), te antropozofijskom pristupu Bibliji. Bibliju ne mimoilaze niti najrazličitije, pseudoreligiozne, magijske (Martinezci, Arheozofi, Ordo Templi Orientis,…) i satanističke grupacije (Sotonina djeca, Sotonina crkva, Bratstvo Efrema Del Gatta,…), odnosno gnostičko-ezoterijski i okultistički pokreti. Ljudska fantazija ide i do te mjere da maštajući o savršenim tehničkim dostignućima u svemiru, u Bibliji vidi potvrdu svojih pseudoznanstvenih i parareligijskih uvjerenja (Kozmičko bratstvo, Realijanizam,…). Bibliju “koriste” i najrazličitiji sinkretistički pokreti s Dalekog istoka. Oni elemente judaističko-kršćanske religioznosti (u koje spadaju i biblijski motivi) kombiniraju s najrazličitijim elementima nekršćanskog podrijetla. New age je u svojoj biti sinkretistički usmjereno religiozno uvjerenje. Bibliji pristupa iz perspektive gnoze pa Isus nije više Sin Božji, nego jedno od mnogih utjelovljenja kozmičkog Krista, a Bog nije Osoba, nego Energija koja svepokreće, Člankopisac se kritički postavlja prema uporabi Biblije pojedinih religioznih pokreta u samom prikazu i zaključku, u kojem je riječ i o mogućem dijalogu s novim religioznim pokretima koji Bibliju tumače nebiblijski.

Fenomen tzv. “novih religioznih pokreta“, zvan također “nove religije”, “sekte”, “novi kultovi“, “religije mladih” i sl, u svijetu je već duže vremena objekt socioloških, psiholoških pa donekle i teoloških istraživanja. Što se naše teme tiče stvar je malo drugačija. U potrazi za sličnim naslovima, u meni dostupnoj literaturi, nisam uspio pronaći ništa. Pojedini napisi i studije o određenim religioznim pokretima usput spominju i Bibliju, a kad su u pitanju pojedine sekte koje se isključivo pozivaju na Bibliju (Jehovini svjedoci, npr.) postoje i monografije na temu. Ipak jedan sinkroničan, odnosno sinoptički prikaz mi nije poznat. Vjerujem da je razlog spomenutoj činjenici prezahtjevnost posla, širina materije, ali i činjenica da se svatko tko se počne baviti ovim problemom nađe pred pitanjem kako spojiti nešto što se često puta pokazuje kao teško spojivo?! “Zajednički nazivnik” cijelog izlaganja bit će Biblija, iako je, moram priznati, veoma teško pod mnoge od pokreta koje ćemo spominjati potpisati spomenuti nazivnik; dok će s ge strane izvan dometa predavanja ostati vjerojatno neki pokreti koji više od spomenutih, zaslužili svrstavanje pod nazivnik Biblija. Zato izlaganje ne pretendira – a zbog vremenskog i prostornog ograničenja i ne može – na cjelovitosti i sveobuhvatnosti materije. Ipak, u granicama mogućega, želi se učiniti korak prema analitičko-sintetičkom prikazu problema.
Ponajprije želim osvijetliti tezu da je i sama Biblija, odnosno njezino tumačenje, uz ostalo, bila uzrokom nastanka različitih vjerskih pokreta i bi. Napominjem da u biti ne pravim razlike u uporabi pojmova sljedba, novi religiozni pokret ili sekta, iako zadnji izbjegavam zbog njegova orativna prizvuka. Iz promatranja su izuzete one zajednice koje su u “ekumenskom zajedništvu”, iako nam određeni stavovi prema Bibliji i njezinu tumačenju nisu zajednički. Sama kategorizacija novih religioznih pokreta nije jednostavna i poznato je da stručnjaci u tom pogledu imaju različite pristupe.1 Podjele koje slijede to uopće ne žele biti. Razlog podjela je svega metodološke prirode, tj. da se pitanje Biblije i novih religioznih pokreta lakše prikaže. Osnovna postavka od koje polazim jest odnos prema knjigama Starog i Novog zavjeta. Tu razlikujem sljedbe “biblijskog korijena” i “sinkretističkog usmjerenja”. Novim religioznim pokretima ili sektama “biblijskog korijena” smatram one koji biblijske knjige u biti prihvaćaju, ali naučavaju da ih treba tumačiti sukladno posteriornim, posebnim objavama ili nadahnućima. Pripadnici ove skupine sljedbi biblijske spise stavljaju na istu razinu s nekim drugim spisima ili tumačenjima kojima daju karakter nepogrešivosti te spasenje vezuju isključivo na svoju zajednicu dok sa svima drugima odbacuju bilo kakvo zajedništvo. Osim toga, Isus Krist nije za njih jedini Put spasenja, nego uz njega postoje i drugi posrednici, često puta sami utemeljitelji sljedbi. Sinkretističkim religioznim pokretima zovem one koji uz, druge religiozne izvore, koriste i Bibliju kao jedan od mogućih, ali ipak sekundarnih, religijskih izvora.


 


1.  Biblija i nastanak novih religioznih pokreta
U cjelokupnoj europskoj kulturi, ali i u cjelokupnom vjerskom životu Europe, Biblija je sve do dana današnjega ostavila neizbrisiv pečat. Zato ne čudi činjenica da su mnogi religiozni pokreti, u prvom redu oni koji su proizašli iz kršćanskog miljea, kao i oni koji nemaju svoje korijene u kršćanskoj ili europskoj kulturnoj baštini, a djeluju u ovdašnjem miljeu, pa i drugdje u svijetu, jednostavno prisiljeni zauzeti određeni stav prema Bibliji. Površan pristup Bibliji sa strane religioznih pokreta kršćanskih denominacija, a da ne govorimo o onim drugima, dovodi do velike zbrke. Na mjestu je pitanje: zašto je tome tako?

1. 1. Bibliju nije lako razumjeti
Svatko tko je ozbiljnije uzeo u ruke Bibliju i pokušao je čitati s razumijevanjem, nedvojbeno je naišao na raznovrsne teškoće. Biblijski tekstovi nisu lagani za čitanje i razumijevanje i iz razloga što nisu plod vremena u koje živimo. Več u židovstvu, Isusovu vremena, a i prije toga, dakle: u doba i prostoru gdje su i jezik i načini govora bili puno shvatljiviji, različita tumačenja svetopisamskih tekstova dovodila su do stvaranja odvojenih vjerskih grupacija. Prisjetimo se samo onih najpoznatijih: farizeji, saduceji, zeloti, eseni. Isti učinak su različiti pristupi imali u ranokršćanskom2 i patrističkom razdoblju pa sve do dana današnjega.

Biblija kao najprevođenija zbirka knjiga na svijetu nastajala je u pisanom obliku tijekom više od jednog tisućljeća i to u kulturnom miljeu i mentalitetu koji je potpuno različit od suvremene misli obilježene helenistički kulturnim pečatom. Sadrži najrazličitije i, nama danas, teško shvatljive književne vrste i načine izražavanja. U njoj nalazimo jednostavne pripovijesti s pokušajem demitologiziranja još starijih, jahvističkoj religiji stranih mitoloških elemenata; fingirana izvješća s povijesnom potkom, opise legendarne naravi, vrhunske poetske izričaje i zbirke, knjige apokaliptičkog, parenetskog i doktrinalnog žanra itd. Pravi problem nastupa tek onda, i tu se lome koplja, kad se biblijski tekstovi pokušavaju tumačiti i primjenjivati u prostoru i vremenu koji su potpuno različiti od onog izvornog. Ispravno tumačenje biblijskih tekstova zahtijeva dobru kritičku spremnost i stručnu osposobljenost, ili pak članstvo u zajednici koja je u određenom povijesnom trenutku, ovisno i o razvoju biblijskih znanosti, kadra prereći biblijsku istinu. Upravo su neslaganja u tumačenju pojedinih biblijskih odlomaka, odnosno o njihovu prericanju na suvremeni način mišljenja, dovodila do nastanka različitih kršćanskih zajednica. Iako se svi pozivaju na isti izvor: Bibliju, pa onda i na Krista, u praksi se pokazala velika razlika u: doktrinalnim, organizacijskim, etičkim, liturgijskim i inim pitanjima.

1.2. Biblija u vrijeme reformacije i katoličke obnove
Od najranijih kršćanskih vremena pa do danas, a mislim da će tako ostati i ubuduće, kad je u pitanju Biblija, jest Filipovo pitanje Etiopljaninu iz Dj 8: “Razumiješ li što čitaš?” Na ovom mjestu ne želim ulaziti u problem shvaćanja, interpretacija i tumačenja Sv. pisma i njegovih istina u ranokršćansko ili patrističko vrijeme. Time ne želim reći da u spomenutim razdobljima, kao i u vrijeme srednjovjekovne alegorijske egzegeze, pa do vremena reformacije i katoličke obnove nije bilo problema u shvaćanju i interpretaciji svetopisamskih tekstova, no spomenuta povijesna razdoblja – u svakom slučaju – nisu u neposrednoj vezi s nama kao vrijeme od reformacije. Spomenimo ovdje, samo usput, i činjenicu da se neki motivi grešaka ranokršćanskih sekti i srednjovjekovne egzegeze opet pojavljuju u novom vijeku. Jedan od elokventnih primjera je Montan koji zatupa hilijarizam, posebne objave i neposrednost sudnjeg dana, ili Mani koji se, nakon Bude, Zaratustre i Isusa, držao posljednjim prorokom i “imao zadatak” da Božju objavu privede dovršenju; ili srednjovjekovni egzeget Joakim da Fiore (+ 1202.).3 Iako neke od sljedbi kršćanske provenijencije koje još danas postoje pokazuju sličnosti s određenim krivim pristupima Bibliji u dalekoj prošlosti, svoj uzročni, ako ne stvaran početak, vuku upravo iz vremena reformacije, a ne iz ranokršćanskog razdoblja. Pogledajmo ukratko o čemu se radi.

a) M. Luther i J. Calvin
Martin Luther nije bio zadovoljan s pojednostavljenom nekritičkom srednjovjekovnom pobožnošću i liturgijom Crkve. Jedan od razloga je i taj što je u praksi Crkve, po njemu, Biblija dolazila u drugi plan. Zato Luther govori o duhovnom značenju Pisma koje se ne može dijeliti od doslovnog značenja. On se, naime, zalaže za doslovan smisao teksta kojega shvaća, kao scripturae sanctae simplicem sensum,4 tj. teži za tim da prije svega krije doslovno značenje teksta da bi nakon toga krenuo dalje prema svoj vrsnom tipološkom razumijevanju Svetog pisma. Na istoj crti je i njegov učenik Johannes Calvin (1509-1564). I on naglašava da se Sv. pismu treba pristupiti “stvarno” i “prirodno”, tj. treba najprije uzeti u obzir riječ kao takvu. Od njega potječe ideja o nakani autora Sv. pisma. Zato se posebice, zalaže za detaljno filološko, povijesno i književno analiziranje svakog bibliskog autora.5 Na taj način Calvin stavlja naglasak na samu Bibliju kao autoritet i na određeni način je odvaja od vjerničke zajednice, od Crkve. Zato se već za njega može reći da naginje prema doslovnom smislu shvaćanju Sv. pisma jer mu daje apsolutni autoritet. Svoj stav potkrepljuje uvjerenje da se Riječ i Duh ne smiju razdvajati. Prema tomu, po njemu, Duh prosvjtljuje kroz Riječ biblijskog teksta.

b) Od reformatora do fundamentalista
Sve bi to bilo dobro da reformatorske ideje nisu imale i polemičku notu koja je udaljavala različite pozicije. Reformatori nisu stavljali u pitanje božanski autoritet Pisma u cjelini, iako su za neke spise postavljali pitanje kanonske vrijednosti.6 Što god je Katolička crkva više naglašavala autoritet Crkve u tumačenju Biblije i važnost koju ima predaja za autentično tumačenje svetopisamskih tekstova, to su protestanti više naglašavali autorit samog Sv. Pisma.7 Pozivajući se na Bibliju kao isključivi autoritet (sola scriptura), upravo predaju smatraju krivcem za iskvarivanje izvorne čisto Božje riječi. No, vremenom se i unutar samih reformatorskih Crkava, evangeličke, a kasnije i pentekostalne denominacije, opet stvorila jedna druga predaja koja je uzrokovala daljnje cijepanje i stvaranje manjih religioznih grupacija koje će svoju predaju, nazovimo je sola scriptura u apsolutnom smislu riječi, toliko naglašavati da će završiti u fundamentalizmu,8 za koji se nikako ne može tvrditi da doprinosi ispravnom shvaćanju biblijske poruke.

1.3. Sjeverna Amerika, kolijevka novih religioznih pokreta
Iako je sama ideja “novoga”, tj. neinstitucionalnoga pristupa kršćanstvu i Bibliji nastala u Europi, stari kontinent je ipak bio još preuskogrudan za ideje sektaškog tipa. Zato njihova “obećana zemlja” postaje Sjeverna Amerika u koju mnogi emigriraju u prvom redu zbog ekonomskih razloga. Vremenom su u tom području nastali novi, od Europe potpuno neovisni religiozni pokreti, iako su ideje bile europskog podrijetla.9 No i sam način života doseljenika na novi kontinent uzrokovao je pojednostavljen pristup biblijskim tekstovima. Kao jedini religiozni tekst kojega su imali na udaljenim rančevima bila je Biblija. Čitali su ga kako su najbolje umjeli i znali i na njemu su temeljili vlastitu vjeru. Možemo samo pretpostaviti s kakvom kompetentnošću je neki farmer čitao i tumačio Bibliju?! Jasno da se ograničavao na tekstove koji su mu bili egzistencijalno bliži, interesantniji i razumljiviji, bar je tako mislio. Tako da ustvari možemo govoriti o religijskim ćelijama obiteljskih dimenzija.10

Pojavak pokretnih prodavača Biblije i biblijske literature doprinio je ujedinjavanju pojedinih afiniteta i nastanku religioznih pokreta, ali i polemikama i sukobima zbog različitih shvaćanja i tumačenja Biblije pa onda i pitanja: tko ima pravo, koja je crkva prava, da li se zna ili ne zna kada će Krist ponovno doći, odnosno koliko vremena manjka do konca svijeta? Iako Novi zavjet govori o tome kako ljudima nije dano da išta znaju o ponovnom Kristovu dolasku,11 ipak su neki vjernici smatrali da su pohođeni naročitim prosvjetljenjem i posebnom milošću Božjom da mogu izračunati vrijeme parusije. Zbog svoje apokaliptičke naravi te mnoštva zagonetnih: aritmetičkih, antropoloških, kromatskih, kozmičkih, teriomorfnih,…simbola; od novozavjetnih tekstova se najviše koristi Knjiga Otkrivenja, a od starozavjetnih prednost ima Danijelova knjiga, osobito 2., 7., 8.,9. i 10. poglavlje.

Za neke od tako utemeljenih zajednica može se reći “kako nastale, tako i nestale”; dok druge, čiji su osnivači bile osobe uporna karaktera, spremne na polemiku i borbu, dobri organizatori, sposobne pronaći financijsku podlogu za pokret; postoje još i danas. U novije vrijeme neki od pokreta, koji su idejno začeti u Europi, razvili se i dobili novi oblik u Americi vraćaju se natrag na stari kontinent gdje nastavljaju živjeti s onima od kojih su potekli, a s kojima ih danas ne veže možda više ništa osim priznanja da su sljedba ili pokret kršćanskog podrijetla.

2.1. Sljedbe koje Bibliju tumače dodatnim spisima
Iako Adventisti sedmog dana svoje stavove i principe uglavnom argumetiraju biblijskim citatima,12 ipak se već u samim uvodima u knjige Ellen White o njoj govori kao o proročici, jer “piše o stvarima koje još nisu postojale u njenim danima”, u kojima “milijuni traže odgovore na najve piitanja” i koje imjaju “najveći promet modernog vremena čija se  izdanja štampaju na mnogIm jezicima13. “Viđenja Ellen White o zapovijdi ‘šabata’ npr. su toliko duboko utjecala na strukturu adventističkog pokreta da postaje evidentno kako bi pokret bez njezinih spisa bio sasvim nešto drugo. Glavni temelj njihove doktrine i prakse je treća Božja zapovijed svetkovanju dana subotnjeg (Izl 20,8-11). Vječni život ili vječna propast pojedinca ovisi upravo o vršenju ove zapovijedi, što svakako nije sržna kršćanska poruka. Adventisti sedmog dana i druge dijelove Biblije, kao i treću   zapovijed, tumače doslovno, tj. na fundamentalistički način, ali pod snažnim utjecajem “privatne objave” i “viđenja” njihove utemeljiteljice. Na temelju krivog shvaćanja Otk 20, gdje pisac proročki gleda kako anđeookiva i u Bezdan zatvara Sotonu “za tisuću godina”, adventisti vjeruju će Krist uskoro doći i za pravednike osnovati tisućgodišnje kraljevstvo.
Po prozelitskoj upornosti, ekskluzivizmu, netoleranciji i naglašavanju “Biblije kao svog autoriteta”,14 među novim religioznim pokretima se posebno ističu Jehovini svjedoci. No, svatko tko imalo pozna Bibliju i kršćasnstvo primijetit će, čitajući publikacije ove sljedbe, da one, kako s kršćanstvom tako i s Biblijom, imaju jako malo zajedničkoga. Iako govore kako na svojim susretima studiraju Bibliju, oni ustvari proučavaju materijale koji ih na svoj način, bez pretjerivanja možemo reći, krivo upućuju u Bibliju.
Na samim počecima sljedbe normativan karakter za sljedbu imali su spisi njihova utemeljitelja Charlesa Tanzea Russella (1852-1916), a prije 11 godina pa sve do dana današnjega, to su tumačenja Glavnog stožera Brooklyna koja se na hrvatskom jeziku dvaput mjesečno objavljuju u časopisu Kula stražara.15 U podnaslovu brošure piše da ona “objavljuje Jehovino kraljevstvo” gdje sebi pripisuje svojstva božanskog nadahnuća jer “pazi na događaje u svijetu koji predstavljaju ispunjenje biblijskog proročanstva”.16 Proizlazi da Bibliju ustvari i nije potrebno čitati, dapače ona svoje “ispunjenje” ima tek u Kuli stražara koju se, uz druga “biblijska” izdanja sljedbe, mora studirati. S jedne strane, Jehovini svjedoci u Bibliji traže potvrdu za svaku riječ svojega učenja, a s druge strane priznaju da “sama Biblija nije dovoljna”, jer da bi se mogla razumjeti “potrebna je pomoć ljudi koji se predaju Jehovi Bogu kao dobrovoljan instrument i onih koji su primili njegova Duha.”18 U biti ova sljedba inzistira na samo nekoliko argumenata i citiraju samo ograničen broj redaka iako, da bi dokazala svoje tvrdnje, spremna je citirati sva biblijska mjesta koja im idu u prilog.19 Biblijsku poruku svode na apokaliptiku. S tim u svezi ide i stalno izračunavanje ponovnog Kristova dolaska i ujedno dana spasenja za članove njihove zajednice.20 Uvjereni su da je za današnje vrijeme i današnjeg čovjeka posebno važna knjiga proroka Danijela i Knjiga Otkrivenja. Smatraju da je istina, pa onda i objava, progresivne naravi te da je isključivo njima dano da mogu shvatiti što je što u Bibliji. Zato i ne uzimaju u obzir gotovo devetnaeststoljetnu predaju Crkve koja je živjela i prenosila biblijsku poruku, govoreći kako njihov Glavni stožer nadahnjuje, vodi i upravlja sam Jehova. U nekim njihovim tumačenjima nazire se utjecaj apokrifne književnosti, starih i suvremenih heretičkih učenja, odbačenih diskusija između židovstva i judeo-kršćanskih sekti. Ne poznaju nikakav razvoj objave između Starog i Novog zavjeta, niti unutar njih samih, a govore o progresivnoj objavi danas. Objava Božja preko Mojsija, Izaije, Isusa, Pavla, vrijedi manje od one Russelove, Rutherfordove ili danas objave njihova Glavnog stožera. Analizirajući biblijska tumačenja Jehovinih svjedoka nije teško prozreti način njihova rada. Nakon što fiksiraju svoje istine, pokušavaju ih potkrijepiti biblijskim citatima, i to samo onima koji njima odgovaraju.

U principu se može kazati da odbijaju svaku znanstvenu kulturnu ili bilo koju drugu ideju koja se ne slaže s njihovim načinom tumačenja Biblije. Uostalom, protiv svakog su znanstvenog pristupa biblijskom tekstu. Ni prihvaćaju znanstvene rezultate povijesti, geologije, paleontologije niti ikoje druge znanosti čiji se rezultati istraživanja ne slažu s njihovim, “fundamentalističkim” čitanjem Biblije. To što su arheolozi dokazali da je grad Jerihon postojao već u mezolitiku, tj. u 8. tisućljeću pr. Kr.p ili tvrdne nekih znanstvenika o tome kako početak ljudskog života ide i do 600. godina unatrag, Jehovinim svjedocima ne predstavlja nikakvu zapreku da tvrde kako je Bog Adama stvorio 4026. godine pr. Kr. Osim toga, “vrlo vjerojatno je (Adam)… u Edenskom vrtu počeo sastavljati o tome pisani izvješće… , a Noa je pločice koje je Adam napisao imao u svojoj biblioteci, kad je ušao u arku.22
Nathan H. Knorr, predsjednik Glavnog stožera Jehovinih svjedoka do 1977.,23 potakao je 1961. priređivanje (trebalo bi biti ustvari prevođenje, teksta Biblije kojega su bibličari, već nakon prvog izdanja 1967., ali i nakon, popravljenog 1986., odbacili kao neprihvatljivo. Nakon ovoga je legitimno pitanje da li je Biblija Jehovinih svjedoka identična s Biblijom koju imaju kršćani (katolici i protestanti)? Više stručnih studija na postavljeno pitanje odgovara negativno.24 Njihova temeljna pogreška, kad i ne bi iskrivljivali tekst, u uvjerenju je da u Bibliji mogu naći odgovor na sve: od znanstvenih podataka o sastavu i nastanku zemlje do ratova u sadašnjosti, ali i onih u budućnosti; od zabrane transfuzije i pušenja do predviđanja o pronalasku parnog stroja i parne lokomotive; te o pojavku pojedinaca i institucija (biblijska identiftkacija osoba ili događaja današnjice) koji na ovaj ili onaj način utječu na život na zemlji. Jasno da će iskrivljen pristup i tumačenje Biblije dovesti do nauka koji se nikako ne može zvati kršćanskim. Ukratko, svojim učenjem, navodno na temelju Biblije, negiraju sve kršćanske istine:
Presv. Trojstvo, Kristovu božansku narav i cijelu kristologiju, božansku osobu Duha Svetoga, pitanje čovjekove besmrtnosti, vječni život itd.
Isto tako u Crkvi kraljevstva Božjega, jednoj od grupa koja se odcijepila od Jehovinih svjedoka, knjige F. L. Alexandera Freytaga (1870-1947)25 koji je sebe smatrao “poslanikom”,26 posljednjih dana i zakonom, vrijede više od same Biblije.
Ne ulazeći u praktično nekršćanski i neprirodan način života osporavanog i u nekim zemljama zabranjenog pokreta zvanog Djeca Božja27 napominjem da pisma njihova utemeljitelja, tzv. Mo-pisma donose, po njima, jedinu ispravnu interpretaciju Biblije. Bez pretjerivanja se, dakle, može reći da imaju veći autoritet od samog biblijskog teksta. Sve događaje današnjice tumače u svjetlu Knjige Otkrivenja. A najcitiranija biblijska mjesta, uz Otkrivenje, apokaliptička su mjesta starozavjetnih knjiga.
Osim ovih, postoje i druge religiozne grupacije koje se prema Bibliji odnose slično, ali ima i onih koje sebe smatraju kršćanskim zajednicama iako uz Bibliju imaju i druge tekstove za koje ne taje da imaju istu vrijednost kao Biblija.

2.2 Biblija i nove “svete knjige”
a) Novovjeki apokrifi
Najjednostavnija i najpopularnija definicija za Bibliju jest da je ona sveta knjiga kršćana koju nazivaju i Sv. pismom. Danas se izraz Sveto pismo, sveta knjiga, primjenjuje ne samo na temeljne religiozne spise židovstva, islama, hinduizma, budizma, taoizma; nego i novi religiozni pokreti nazivaju svoje spise svetima jer ih drže nadahnutim i mjerodavnim za svoj život. Kod sljedbi kršćanske provenijencije, koje smo dosad spomenuli, Biblija, redovito cijeni kao normativni sveti tekst, iako ga one tako tumače da, je sam tekst teško prepoznati. U odnosu na pokrete, gdje se samo implicite  govori o “svetosti” drugih tekstova, ima i onih koji od svojih pristaša službeno zahtijevaju da ispovijedaju vjeru u proročko nadahnuće svojih osnivača, inspiraciju njihovih spisa te da i njih same drže objaviteljima Božjim.
Na ovom mjestu treba se prisjetiti činjenice novovjekih apokrifnih spisa koji doduše fingiraju starokršćanske korijene, iako su ustvari nastali krajem 18., u 19. pa i u 20. stoljeću. Neposredan povod ovim spisima može biti i šutnja Novog zavjeta o Isusovu životu od dvanaeste do tridesete godine28. Zato nastaju spisi simptomatičnih naslova kao što su: Tajno evanđelje Esena, Mistični život Isusov, Esensko evanđelje mira, Esensko evanđelje po Ivanu, Jakovljevo evanđelje, Kristovo evanđelje mira,29 Vodenjakovo evanđelje o Isusu Kristu iz vremena riba itd. Svakako da su ovi spisi utjecali mnogobrojne novovjeke “privatne objave” koje su njihovi posrednici za sali u svoja djela. Prema nekim od ovih spisa Isusa se prikazuje kao anacionalno biće (svakako ne kao Židova), kao gnostika i ezoterijskog učitelja,  koji je propovijedao vjeru u reinkarnaciju i pozivao na vegetarijanski na ishrane, koji je do 30. godine života posjetio Indiju i Tibet; a prema drugima i umro u Indiji, pa mu je grob u Kašmiru.

b) Sljedbe koje uz Bibliju imaju i druge “svete knjige”
Dugo bismo trebali redati samo imena pokreta koji se mogu svrstati pod ovaj naslov. Zbog preglednosti i lakše razumljivosti spominjem samo o najkarakterističnije.

Primjerice u osmom članku vjerovanja Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana, poznati ja pod nazivom mormoni, čitamo: “Mi vjerujemo u Bibliju kao Božju riječ ako je ispravno prevedena; mi vjerujemo i u Knjigu Mormon kao Božju riječ.” Ovim dvjema knjigama ravnopravne su još: Nauk i savezi, te Dragocjeni biser.30 Po mormonskom učenju sama Biblija nije dovoljna da bi se došlo do Božje objave i spoznanja volje Božje. Uz Bibliju potreban je i prorok, osoba koja je u direktnom odnosu s Bogom. Prorok koji je povezan s Bogom je sam osnivač pokreta Joseph Smith. Drže da je Biblija puna grešaka te da, uz već spomenute, nisu isključene i druge, još nepostojeće knjige koje bi nadopunile biblijsku objavu. Zato je njihova Biblija prilagođena vlastitim potrebama. Središnja poruka njihova pokreta nije sadržana u novozavjetnom propovijedanju Isusa Krista, nego u sintezi njihova specifičnog vjerovanja i prakse pa se može više govoriti o sinkretističkom novoreligioznom pokretu negoli o pokretu kršćanske denominacije.
U ovu grupu nedvojbeno spada i pokret zvan Kršćanska znanost. Utemeljeteljica ovog pokreta Mary Backer Eddy (1821-1910) objavila je 1875. knjigu Znanost i zdravlje – s ključem za Sveto pismo. Radi se o spisu koji uživa vrhunski autoritet i bez kojega se među njezinim sljedbenicima ne može valjano tumačiti Biblija jer se vjeruje da je njezinu knjigu autorizirao sam Bog. Osim toga, promjene u knjizi ili izdavanje drugih pomagala za bolje razumijevanje biblijskih tekstova, strogo je zabranjeno. Kod svakog nedjeljnog slavlja pokreta čita se sljedeće upozorenje: “Kanonski spisi Biblije tvore zajedno s riječima naše knjige nauka istiniti navještaj kojega je Bog autorizirao i koji se ne smije nikakvim ljudskim hipotezama ograničavati i iskrivljivati.”31 Iz toga proizlazi da se spisu koji je povezan uz naziv i djelovanje ove sljedbe daje kanoničnost kakvu u kršćanstvu ima samo Biblija.32
Članovi Ivanovske crkve (Johannische Kirche), koji su snažno vezani uz svijet prekogrobnih duhovnih bića, temelje svoju vjeru na Starom i Novom zavjetu te na učenju njihova utemeljitelja Josepha Weillenberga za kojega smatraju da je na istoj crti s Mojsijem i Isusom. U svom vjerovanju ispovijedaju: “Vjerujem u Boga Oca, vjerujem u Boga Sina, vjerujem u Boga Duha Svetoga, i Božju objavu po Mojsiju, Isusu Kristu i Josephu WeiBenbergu!”33 Utemeljitelj ovog pokreta je svoje riječi. smatrao početkom trećeg zavjeta u kojem Stari i Novi zavjet imaju svoje upotpunjenje.
Također i Herbert W. Armstrong (1893-1986), nakon kvekerskog odgoja u roditeljskoj kući, ženidbe sa simpatizerkom adventizma te kraćeg proučavanja Biblije, smatra da ga je Bog osobno poučavao i objavio mu potpunu istinu. Sebe je smatrao “apostolom” kojega je Bog izabrao i dao apsolutan autoritet u interpretaciji Biblije i upravljanju pokretom. Spasiti se može samo onaj koji slijedi njegove upute. Zato i osniva časopisa simboličkog imena The Plain Truth (Očigledna istina), a svoje sljedbenike smatra jedinom pravom crkvom. Pokret 1968. mijenja ime od “Radio Church God” (Božja radio crkva) u “Church of God International” (Sveopća Božja crkva”,) kako se zove i danas. Započeo je dopisnu biblijsku školu koja još aktivna. Zahvaljujući bogatoj izdavačkoj djelatnosti i uplaćivanju starozavjetne desetine, zajednica je ekonomski dobro organizirana i osigurana. Uz tipično adventističke elemente: neposredan Gospodnji povratak, štovanje subote, slavljenje starozavjetnih blagdana i obdržavanje starozavjetnih propisa o blagovanju, Armstrong je uveo i tipično svoje viđenje sljednjih stvari, odnosno “čudesnog budućeg svijeta”.

2.3 Fundamentalistički pristup Bibliji
Kao sintezu o novim religioznim pokretima koji o sebi drže da su kršćani s aspekta njihova shvaćanja odnosa vlastitih pisama i Biblije, možemo istaknuti nekoliko zajedničkih točaka. Svi oni uglavnom, iako možda i neki izričito, ali praksom pokazuju da starozavjetne i novozavjetne spise ne drže  dovršenom objavom. Dakle, na ovaj ili onaj način potrebna su dodatna pojašnjenja, upute, spisi, objave koje nadopunjavaju ono što u Bibliji manjka. Kod većine od spomenutih slučajeva prisutan je parcijalni pristup  Bibliji. Ističu se, naime, samo pojedini dijelovi Biblije, a drugi kao da i ne postoje. Konzekventno mišljenju da Biblija nije konačna riječ objave, vjera u Isusa Krista nije jedini izvor spasenja, nego su za vječno spasen potrebni i drugi posrednici. Osim toga, svako drugačije razumijevanje, pristup i tumačenje Biblije od njihova drže da nužno vodi u propast.
I na zadnjem zasjedanju Katoličke biblijske federacije u Hong Kongu koje se održalo u srpnju ove godine, upozoreno je na opasnost od fundamentalističkog pristupa Sv. pismu kojega imaju različite sljedbe kršćanskog i sinkretističkog korijena. S tim u svezi je i papa Ivan Pavao II. prije nek iko dana (22. listopada), na plenarnom zasjedanju Papinske akaderni znanosti također upozorio na neukost doslovnih tumačenja Svetog pisma.34

O čemu se radi kad se govori o fundamentalističkom pristupu Bibliji moguće je naslutiti već iz dosada rečenoga. No sam pojam “fundamentalizam, fundamentalistički” ima iza sebe dugu povijest, pa se ni danas ne rabi uvijek u istom smislu.35 Na ovom mjestu želimo istaknuti neke osnovne postavke fundamentalističkog pristupa Bibliji, koje izvodim na temelju tumačenja spomenutih religioznih pokreta, a ne iz fundamentalizma kao religiozne predaje “koja se Svetim pismom služi kao zaštitnim znakom”.36
Temeljni stav protiv kojega se fundamentalistički pristup Sv. pismu bori jest povijesno-kritička metoda primijenjena na biblijska istraživanja prema kojoj je legitimno znanstveno-kritičkim metodama (kritika teksta, povijest oblika, povijest redakcija i povijest religija, biblijska arheologija…) ispitivati biblijski tekst. Fundamentalisti su uvjereni da Sveto pismo treba tumačiti doslovno, tj. upravo onako kako piše. To pak ne znači da je svako doslovno čitanje ujedno i fundamentalističko čitanje. Kad se npr. u jednom biblijskom kružoku na nekoj od naših župa biblijski tekst nastoji doslovno primijeniti na svagdašnju životnu situaciju, onda je to više pojednostavljeno čitanje, a ne fundamentalističko, neuko tumačenje. Kod fundamentalizma je prije svega pitanje cjelovitog svjetonazora pa onda i pogleda na Bibliju.
Fundamentalisti negiraju suvremenu teologiju i znanost uopće. Prihvaćaju samo ono što se, prema njihovu tumačenju, slaže s Biblijom. Na razumijevanje Biblije, po njima, ne može utjecati ni povijest niti arheologija, a još manje geologija ili neka druga prirodna znanost.37 Istovremeno, svako povijesno, književno, filološko,… proučavanje Biblije smatraju bezbožnim poslom. Istine su u Bibliji na dohvat ruke i sve su jednako važne, njih treba tražiti niti Bibliju treba posebno tumačiti da bi se došlo do onoga tekst želi kazati. Biblijski tekst govori ono što se može saznati iz pojedinih  rečenica, riječi i tvrdnji. Ljudski autor je za njih puki instrument Božje volje. Za njih nema nepoznanica. Sve je jasno i sigurno, sve se zna. Za sve probleme: prošle, sadašnje i buduće, nalaze “jasne” i definitivne odgovore u Bibliji. Sadržajno su fundamentalisti orijentirani prema apokaliptici. jer je poprište borbe sa sotonskim snagama, i svi koji nisu na njihovoj strani, pod utjecajem su tih snaga i prema tome osuđeni na propast.
Osim toga, biblijski tekst je apsolutno nepogrešiv u svakom smislu, samo u pitanju vjere i morala, nego čak u pitanjima biologije, zemljopisa, zoologije, povijesti,… jer je doslovno nadahnut. U principu još i danas vrijedi prvi članak tzv. Niagara creda iz 1878. gdje čitamo: “Vjerujemo da nam je Božje nadahnuće dalo Sveto pismo…No taj pojam ne shvaćamo smislu po kojem ga olako primjenjujemo na djelo ljudskog uma. Kada govorimo o nadahnuću Biblije mislimo pri tome kako je Duh Sveti ulio prave riječi svetog teksta svetom čovjeku prošlosti. I pri tome smatramo da Božje nadahnuće proteže jednakomjerno na sve dijelove toga teksta, oni povijesne, pjesničke, poučne ili proročke naravi; proteže se i na manje riječi, čak na modulaciju riječi jer tako riječ stoji u originalnim rukopisima.”38
To tako zvuči u teoriji i na prvi pogled bi se moglo pomisliti kako fundamentalisti doista drže do stvarnog, doslovnog tumačenja Biblije. No ostaje samo njihova pusta želja. U stvarnosti, da bi zvučali što uvjerljivij oni fingiraju znanstvenost. Zato se neki prepuštaju spektakularnim računanjima i preračunavanjima, npr. koliko je pari životinja moglo stati u Noinu korablju, da li je voda pokrila i najviše vrhove Himalaja, ili pak dokazivanja da je na Araratu ispod vječnog leda ipak korablja u kojoj je Noa spasio život na zemlji; da ne ulazimo u špekulacije do kojih dolaze na temelju brojeva u Apokalipsi. Negirajući znanstvene kriterije, upadaju u pseudoznanost.
Iako se polazi od pretpostavke da tekst govori sam po sebi i da je nadahnut, na primjeru sljedbi o kojima smo govorili vidjeli smo da se u praksi traži i više nego posrednik za tumačenje Sv. pisma (primjerice Jehovini svjedoci). Veliku pomutnju unosi uglavnom doslovno (ali koji puta i simboličko) shvaćanje brojeva u Bibliji. Jehovini svjedoci, kad pogriješe u računanjima, ne mijenjaju svoj stav, nego čak biblijski tekst da bi opravdali svoje ideje. Greške njihova Glavnog stožera pripisuju providnosti. Više nego o eshatologiji govore o apokaliptici. No događaje posljednjih dana shvaćaju kronološki (dogodit će se te i te godine, toga i toga dana,…) i količinski (144.000 spašenih,…),39 a ne teološki i kvalitativno. Po Dj 2 posljednja vremena su već počela s dolaskom Duha Svetoga (usp. također: 1 Kor 10,11; Gal 4,4; Heb 1,2; 1 Iv 2,18), a konačni Kristov dolazak je nepoznanica: ,”A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac” (Mk 13,32), kaže Isus, dok Pavao upozorava Solunjane: „Ne dajte se brzo pokolebati u svom shvaćanju,… kao da će sad-na Dan Gospodnji“ (2 Sol 2,2).
Još jedna očita greška spomenutih religioznih pokreta je da ne prave razlike između Starog i Novog zavjeta niti između židovstva i kršćanstva. Za nas se središnji događaj povijesti spasenja, Kristovo utjelovljenje i njegovo uskrsnuće, već dogodio, dok adventistički pokreti, poput starozavjetnog Dana Gospodnjeg, presudno Božje djelovanje za spasenje ljudskog roda stavljaju u budućnost. Budući da objavu smatramo konačnom, za nas katolike je progresivna samo spoznaja objavljene istine, a ne sama istina, kao kod spomenutih sekti. Ovdje valja napomenuti i zabludu nerazlikovanja kulturoloških (trenutačnih, prolaznih) istina u Sv. pismu (opis načina stvaranja, poligamija, sveti rat, zabrana blagovanja krvi, neposrednost paruzije, antifeminizam Pavlovih poslanica,…) od trajnih. Do ovoga dolazi između ostaloga i stoga što fundamentalistički orijentirani pokreti izvlače pojedine biblijske fraze iz bližeg i daljnjeg konteksta i na taj način se često puta nađu u kontradikciji.40 Kad je pak u pitanju tvrdnja prema kojoj su i pozitivne istine o svemiru, prirodi, načinu stvaranja,… sadržane u Bibliji, kao odgovor uvijek vrijedi rečenica kardinala Baronija koju G. Galilei spominje u svom pismu Cristini di Lorena kad kaže kako je nakana Duha Svetoga bila da nas pouči kako doći u nebo, a ne kako se kreće nebo.41
Kod pristaša fundamentalističkog pristupa Bibliji primjećuje se veoma militantan i netolerantan duh. Pravi kršćanin je samo onaj koji dijeli njihovo mišljenje i koji Bibliju čita po njihovim uputama. Zbog prenaglašen prozelitizma ne poznaju duh zajedništva i ekumenizma, čak niti u pitanjima pravednosti i mira. Čini se da i nije problem samo u prihvaćanju biblijske znanosti za bolje razumijevanje Biblije. Vidljivo je to i na primjeru iz povijesti. Iako se službeni stav Katoličke crkve prema Bibliji prije 1943. nije u  biti mnogo razlikovao od fundamentalističkog tumačenja, američki fundamentalizam 19. st. je bio snažno usmjeren protiv Katoličke crkve.42


 


3. Biblija, gnostičko-ezoterijski i okultistički pokreti
Promatrajući dalje kako se novi religiozni pokreti odnose prema Bibliji vidimo da neovisnost o biblijskim tekstovima ide dotle da se spisima pojedinih ljudi koji sebe drže nadahnutima i začetnicima nove objave daje mnogo veći autoritet od autoriteta biblijskih knjiga. Osim toga, nije rijedak  slučaj da se Bibliju čak ispravlja i okrivljuje za krivo učenje. Iz samog naslova je jasno da je raspon religioznih pokreta koje bismo mogli smjestiti u ovu grupaciju veoma velik. Proteže se od onih koji imaju još neku svijest o kršćanstvu, pa se i ne izdvajaju iz svojih matičnih vjerničkih zajednica, kao sljedbenici Lorberove objave npr. pa do otvorenih boraca protiv svega što je kršćansko, naime do satanista koji doslovno izvrću naglavce sve što zvuči biblijski ili kršćanski, i sljedbenika ufologije koji se proglašavaju ateistima. Ovdje navodimo samo nekoliko primjera.
Spise Jakoba Lorbera43 njegovi sljedbenici drže jednim stupnjem više od one objave koju donosi Biblija. Prema učenju Svjetlosnog Kristova kruga,44 u kojem je temeljni tekst Biblija novog svijeta, moguć je Sotonin povratak u kraljevstvo Božje. Iz samog naslova je već jasno da Biblija novog svijeta ima prednost pred “Biblijom starog svijeta”.
Slična polazištaimaju i druge religiozne skupine koje se mogu svrstati pod zajednički nazivnik: skupine koje su utemeljili novoobjavitelji. Primjerice: “Univerzalni život” (Gabriele Wittek),45 “Fiat lux” (Erika Bretschinger i Kurt Warter), Biberauer škola, te skupine oko: Gottfrieda Mayerhofera, Leopolda Engela, Georga Riehlea, Berthe Dudde itd.
Ni antropozof Rudolf Steiner se ne razlikuje mnogo u svom pristupu Bibliji od spomenutih grupacija. Njegov stav vidljiv je već iz pristupa prvim stranicama Biblije. Čovjekova struktura je sastavljena od različitih tijela koja se tijekom vremena razvijaju, o čemu nam svjedoče prve stranice Biblije, misli Steiner. On govori o tzv. “događaju Lucifer”. To duhovno biće djeluje na još nepotpuno astralno ljudsko biće. Spolnost i samo stvaranje treba shvatiti drugačije od onog biblijskog. Bog nije stvorio čovjeka kao muško i žensko, kao slobodno biće, pa ni grijeh kako ga opisuje Biblija nije grijeh, nego posljedica djelovanja duhovnih bića. Luciferovim djelovanjem, naime, duhovno podrijetlo ljudskog bića sve više prelazi u materiju i zbog toga dolazi do podjele na spolove. U tome vidi, također, uzrok bolesti, trpljenja i smrti. Steiner ustvari Bibliju ispravlja i popravlja, piše novu Bibliju. Po njemu, Biblija je proces između Lucifera i još nezgotovljena čovjeka.46 Na prigovor da je antropozofija ustvari potpuno suprotna biblijsko-kršćanskom poimanju Boga i čovjeka te da si ne može pridavati pridjev “kršćanska”, Steiner odgovara da oni koji tako govore nisu razumjeli ništa od antropozofije.
Ovoj grupi pokreta možemo pribrojiti i mnoštvo drugih okultističkih i spiritističkih kultova koji više u praksi, nego možda u teoriji, zazivaju Krista, i druge – kako sami kažu – od Boga nadahnute učitelje. Radi se o “tajnim” učenjima koja na svoj način rabe, odnosno zlorabe biblijski i kršćanski način govora. U posljednje vrijeme oni i nisu strogo hijerarhijski organizirani, niti postoje propisana pravila ponašanja. “Važna je individualnost i neovisnost, tj. svatko sam za sebe može stvoriti svoju ‘religiju’.”47 Ovi pokreti ne iskrivljuju samo sliku biblijskih tekstova, nego su i neprijateljski raspoloženi kako prema Bibliji, tako i prema Crkvi u kojoj je Biblija našla svoj raison d’etre. S tim u svezi čitamo u časopisu Esotera iz 1990. sljedeće: “Isus je bio s Bogom u stalnoj telepatskoj vezi… Ono što piše u biblijskom Novom zavjetu redom su namjerno iskrivljene i skraćene usporedbe i predaje… Ali Biblija nije iskrivljena samo tada, nego je i svaki koncil dodatno iskrivljivao biblijski sadržaj. Zato su Crkva i svećenici u stvarnosti propovjednici laži.”48

Ova tvrdnja nije daleko ni od uvjerenja spiritističkih pokreta koti drže da je zbog preslabog naglašavanja vjere u duhove biblijska poruka iskrivljena pa čak i potpuno izostala. Objavu preko novih medija u svojoj spiritističkoj praksi smatraju puno snažnijom i sveobuhvatnijom. Preko novih medija, a ne preko Biblije, može se stupiti u izravnu vezu s arkanđelima i anđelima, s Kristom, pa čak i s Bogom Ocem, misle spiritisti.
Bibliju ne mimoilaze niti najrazličitije, gotovo “pseudoreligiozne”, magijske grupacije (Martinezzi, Arheozofi…). Razlog je dvostruk: korištenje u vlastite svrhe već uhodanog religijskog (biblijskog) rječnika i simbolikike, te  bar indirektno – obezvrjeđivanje biblijskih vrednota. U centru biblijske objave je Bog, njegova sloboda i milost, dok je kod magije u središtu događanja čovjek koji magijskim zahvatima želi prouzročiti ostvarenje o dređenih želja.
Otac klasičnog satanizma Aleister Crowley (1875-1947) primijenit će na sebe rečenicu iz Knjige Otkrivenja: “Vrijeme je razboritosti, u koga je uma, nek izračuna broj Zvijeri. Broj je to jednog čovjeka, a broj mu je šest stotina šezdeset i šest” (13,8).49 Sudeći po njegovu učenju i praktičnom ponašanju njega samoga i njegovih sljedbenika, riječ je o najrazornijenijem obliku okultizma. Počevši od klasičnog satanizma (Ordo Templi Orientis, Fraternitas i Ordo Saturni, Red “Thelema”, Gnostičko-katolička crkva; Sotonina djeca, Sotonina crkva, Bratstvo Efrema Del Gatta,…) pa do latentnog, prisutnog u traženju novih oblika hedonizma, i “kulturalnog”, “prokrijumčarenog” kroz određene forme rock-glazbe, film,…50 možemo bez skrupula tvrditi da je riječ o destruktivnom pseudoreligioznom ili čak: antireligioznom pokretu pomračena uma koji Bibliju koristi samo kao izvor informacija vrednota koje treba izokrenuti naglavce.

Ljudska fantazija ide i do te mjere da maštajući o savršenim tehničkim dostignućima u svemiru, u Bibliji vidi potvrdu svojih pseudoznanstvenih i parareligijskih uvjerenja. Najpoznatiji pokret ovog usmjerenja u zadnje vrijeme je utemeljio športski novinar Calude Vorhilon Rael. U svojoj knjizi Poruka vanzemaljskog. Knjiga koja govori istinu opisuje kako mu je u susretu s vanzemaljcima u prosincu 1973. povjerena posebna poruka prema koj oj čovjeka i ostala stvorenja nije stvorio Bog, kako se to misli prema dosadašnjem razumijevanju Biblije. Vanzemaljci su povjerili Raelu pravu istinu. Elohim, o kojem govori Biblija, nije nikakav Bog nego su to oni, vanzemaljci. Osim toga, Rael nakon susreta s ovim bićima zna da su na jednom drugom planetu naše galaksije bića slična nama već odavno bila na visokoj znanstveno-tehničkoj razini te da im je uspjelo proizvesti žive ćelije koje su svemirskim brodovima prebacili na Zemlju. Što su se znanstveno više usavršavali to su i bića koja su proizvodili bivala savršenija, sve dok im jednog dana nije pošlo za rukom stvoriti biće na svoju sliku, tj. čovjeka. Ljudi iz svemira, očevi života na Zemlji su stalno s nama u kontaktu. Od 7.listopada 1975. kontakt tvoraca života na zemlji odvija se preko njega, Raela. Zato sebe drži apokaliptičkim prorokom i Mesijom kojega su Židovi očekivali tisućljećima. U svom opisu posjeta planetu na kojem je stvoren život, Rael spominje mnoge biblijske likove: Jahvu (predsjednika vijeća vječnih), Iliju, Mojsija, Isusa; ali zajedno s njima i Budu, Šivu, Muhameda i likove drugih velikih religija. Mislim da je svaki komentar Raelovom pristupu Bibliji nepotreban. Njegova znanstvena i religiozna dostignuća, kao i dostignuća drugih sličnih udruženja (Kozmičko bratstvo, Antient Astronaut Society,…) može se, bez pretjerivanja, smatrati modernim mitom.


 

4. Biblija i novi religiozni pokreti sinkretističkog usmjerenja s Dalekog istoka
Iako bi možda više prostora trebalo posvetiti pokretima koji su s Istoka “uvezeni” u naše prostore, ovdje ih spominjemo samo usput. Biblija za njih uglavnom ne predstavlja nikakav autoritet. No, u svojem misionariziranju ne mogu je mimoići zbog ljudi koji je poznaju i iz čijega kruga “egrutiraju“ svoje sljedbenike. Riječ je o religioznom sinkretizmu koji se prepoznaje u pokretima. Spominjem samo one najpoznatije: Ujedinjena crkva, Baha’i, Hare Krišna, Satya Sai Baba; Sahaja jogi, transcendentalna meditacija, psiho-eligijski pokret Bhagwan, poznat još pod nazivom Rajneesh ili Osho pokret, Ekankar i dr. Kao što je za Rudolfa Steinera i njegov, antropozofijski, način čitanja Biblije teško reći da ima veze s kršćanstvom, a za njegov pokret da je kršćanske provenijencije, još manje se to može reći za Ujedinjenu crkvu Sun Myung Moona. Njemu Biblija služi samo kao izvor za religioznu terminologiju i čini se kao možda i nesvjesni – model inkulturacije elemenata taoizma, konfucionizma, budizma i šamanizma u kršćanski ambijent.51 Svoje učenje Moon je izložio u knjizi Božanska načela. Pojednostavljeno rečeno, sva njegova biblijska izlaganja i tumačenja svode se na to da pokažu kako je sve to ustvari rezultat neuspjeha. Nitko, od Adama pa do Krista, nije ništa učinio za čovječanstvo. Početak novog čovječanstva počinje s njim, Moonom – kojega njegovi sljedbenici smatraju novim mesijom – i njegovom ženom, kao “novom Evom”. Biblija je, u konačnici, suvišna. Zato sebe na određeni način i uspoređuje s Isusom: “Kad se Isus ipak pojavio, nije našao vjere na Zemlji. Danas je slična situacija”. Milijuni dobrih kršćana čekaju na ponovni Gospodnji dolazak… Naše današnje vrijeme je paralela Isusovu vremenu od prije dvije tisuće godina. Vrijeme posljednjih dana, vrijeme ponovnom Kristovu dolaska je tu.”52,
Po ulicama naših gradova se u posljednje vrijeme, kao sinteza svih religija, kako kažu, počeo propagirati Baha’i pokret. Iako bahaizam potječe iz islamskog svijeta i sebe smatra samostalnom objavljenom religijom, kad: svojevrstan sinkretistički pokret nije mimoišao ni biblijske motive. Najsvetija knjiga Baha’ia Kitab al-Aqdas vrijedi kao objavljeni zakon. Po ovom vjerovanju Bog se objavio u ciklusima: jednom u Adamu, drugi put u Noi: treći put u Mojsiju, pa onda u Isusu i Muhamedu, a specijalno u Indiji još, i u Budi. Sveobuhvatni objavitelj Boga u kojem se približio posljednji dan jest Baha u’llah.53 Kraljevstvo mira koje je prorokovao Izaija (11,1-16) nije se ostvarilo s Isusom, nego s Baha u’llahom. No, u načelu nije isključen niti; daljnji nastavak objave.54
Guru Bhagwan Shree Rajneesh, zvan Osho, sebe je smatrao “prozorom otvorenim prema Bogu”. Drugim riječima, Boga se može vidjeti samo onda ako ga se traži kroz njega i njegovo učenje. Osnivač je pokreta koji se veoma negativno odnosi prema svemu što je vezano uz pacifistički biblijski pristup svijetu i društvu. Rajneesh je u svojim izjavama često veoma kontradiktoran i neshvatljiv. Bibliju koristi samovoljno i bezobzirno, posebno ako mu pomaže da lakše ukaže na svoje teorije. Tako je npr. kazao: “Cijela Biblija ne sadrži jednu jedincatu riječ kojom bi hvalila inteligenciju. Sadrži sve moguće gluposti, ali nijedanput ne hvali inteligenciju. Slavi praznovjerje, slavi vjeru, hvali svaku moguću glupost.”55 Bez ikakva skrupula Ego –  izraze Ivanova evanđelja primjenjuje na sebe. Imitira Isusa koristeći i druge novozavjetne izraze poput: “Dođi, slijedi me.” I Bhagwan, slično kao Sathya Sai Baba, Haidhakan Babaji i dr. sebe smatra Kristom ili Budom današnjih dana.
Jednom rečenicom, ovdje samo usput spominjem japanske novoreligiozne pokrete nastale nakon Drugog svjetskog rata, koji uz Lotus-Sutra i Bhavadgitu, jednako vrednuju Bibliju i spise svojih karizmatičkih osnivača ili kami-objavitelja.56 Jednako tako bi na ovom mjestu trebalo spomenuti i mnogobrojne druge pokrete koji elemente judaističko-kršćanske religioznosti (u koje spadaju i biblijski motivi) kombiniraju s najrazličitijim elementima nekršćanskog podrijetla. Češće je to povezano s rastom nacionalne svijesti pojedinih kolonijaliziranih naroda, negoli s religioznim motivima. Oslobodivši se europske političke vlasti, pokušavaju se osloboditi i svega onoga što ih na to povijesno razdoblje podsjeća. Na taj način u zemljama tzv. Trećeg svijeta, ali i u Sjevernoj Americi, postoje mnoge skupine sinkretističke naravi proročko-mesijanskog i mesijansko-apokaliptičkog predznaka. Budući da su, na ovaj ili onaj način bili kristijanizirani, oni više gotovo i ne mogu bez kršćanske terminologije s kojom zajedno ide i ona biblijska. Dok se je u početnim fazama kršćanstva u tim zemljama moglo govoriti o inkulturaciji kršćanstva u najrazličitije oblike poganske religije, sada se u već postojeći koncept kršćanske denominacije ponovno, iako u izmijenjenom obliku, vraćaju elementi “nacionalne religije”. Zato je, u biti, riječ o zajednicama nacionalnog ili regionalnog karaktera (Etiopska crkva, Sionistička crkva, Filipinska Kristova crkva, Rastafarianci, kultovi afro-brazilijanskog podrijetla, nigerijanski novi reliogiozni pokreti,…).57


 


5. Biblija i New age
Ne možemo zaključiti ovo naše razmišljanje o odnosu novih religioznih pokreta prema Bibliji, a da ne spomenemo tzv. New age. Da li je riječ o novom religioznom pokretu ili pak o sklopu raznih pokreta nije izravno naša tema. No, i s naše točke gledišta izgleda da je teško govoriti o novoj religiji te da se više od toga može reći da “je na djelu eklekticistička i sinkretistička recepcija tradicionalnih religija”.58
Jedna od njihovih temeljnih ideja je da se prelaskom u 3. tisućljeće prelazi iz astrološke ere riba u eru vodenjaka. Zato već prije spomenuto Vode jakovo evanđelje o Isusu Kristu iz vremena riba. Među prve koji je sustavnije počeo govoriti o vremenu vodenjaka je bio francuski ezoterik Paul Le Cour (1871-1954).59 Da bi potkrijepio svoje stavove koristi se i biblijskim motivima. Donosim samo one najvažnije. Le Coure govori da je i u Bibliji riječ o prelasku sunca iz znaka bika, gdje je bilo dva tisućljeća, u znak ovna. Spomen o tome on nalazi u Knjizi Izlaska. Izraelci su se u pustinji klanjali zlatnom teletu, dakle, biku. Mojsije na brdu Sinaju dobiva zapovijed da ne štuje više zlatno tele, tj. egipatskog bika Apisa,60 nego ga zamijeni ovnom pri čemu misli na Izl 29,31 gdje se, u sklopu uputa posvećenju Arona i njegovih sinova, veli: “Uzmi onda ovna za posvećenje i skuhaj njegovo meso na posvećenom mjestu”.61 Sunce je po Le Courovom računanju u znaku ovna ostalo do 21. ožujka godine prve, kad je prešlo znak riba. Time je, po njemu, učinjen bitan religijski pomak: “Demijurg tvorac našeg sustava, ulazi u tijelo bića velikih vrlina da bi tri godine propovijedao nauk koji je imao za cilj zamjenu religija toga vremena. I nije slučajno da ga se predstavljalo u obliku ribe. Istovremeno se iz grčke riječi ichtus, riba, izvodi anagram lesous Hristos Theou Uios Soter, Isus Sin Božji Spasitelj.”62 Autor Ere vodenjaka smatra, nadalje, da će 2160. godine doći Krist – Vodenjak, kao što je prije 2000 godina došao Krist – Riba. U ovome je izvor vjerovanja da će se drugi Kristov dolazak ostvariti u eri vodenjaka. S tim u svezi nastupit će i era novog evanđelja. Vodenjakovo evanđelje se bitno razlikuje od drugih: donosi točne podatke o Isusu, govori o njegovu odnosu s vrhovnim Bogom, O Demijurgovoj naravi, o njemu koji je istovremeno Riječ, Svjetlost i Život.63
U izvorištu New agea je i teozofsko društvo. Jedna od članica to društva Alice Ann Bailey (1880-1949) napisala je – smatraju teozofi ¬čudesan, telepatijski način djelo naslovljeno Kristov povratak.64 Teozofi Krista smatraju svojim prethodnikom. Ali on se treba pojaviti u novom dobu kao univerzalni duhovni vođa, jer je riječ o želji milijuna ljudi da se  pojavi. Po njima, Krista, duhovnog vođu, avatara, neki očekuju kao Mesiju, drugi kao Krišnu, treći kao Bodhisattvu ili duhovnog Učitelja, odnosno, thetana, Imam Mahdija itd. U novije vrijeme američka spisateljica Marilyn Ferguson pravi određenu sintezu pokreta i naglašava njegov ezoteričko astrološki aspekt.65
Već na temelju rečenoga nameće nam se zaključak da, kad je u pitanju pristup Bibliji, osobito preko kršćanstva, onda je izgleda jedina stvar koja ujedinjuje razne poglede novovjekog gibanja (New agea) da se do cjelovite i sigurne istine ne može doći, posebice ne preko transcendentalne objave kakvom Crkva drži Bibliju. Ipak ima skupina koje čak za svoje nazive koriste biblijska imena. Tako u Americi susrećemo cijeli jedan pokret unutar New agea koji se nazvao “Ja jesam”. Riječ je o biblijskom motivu iz Izl 3,14, pa i iz cijelog Ivanova evanđelja.66 Jedna od daljnjih skupina koja pripada ovom pokretu nazvala se The New-Age-Church of the Christ, što opet nije bez biblijskog svjedočanstva. No, unatoč svemu, Bibliji se u sklopu ovog pokreta prilazi na potpuno različit način od onog s kojim joj se prilazi iz judeo-kršćanske perspektive. Za njih Bog nije Osoba, nego je sveobuhvatna Energija koja oživljava i vodi svijet, a Isus nije Sin Božji Spasitelj, nego jedno od mnogih utjelovljenja kozmičkog Krista. S ove, gnostičke točke gledišta, Kristov ponovni dolazak je, kao što spomenusmo iznad, ipak povratak samo jednog od mnogih učitelja. Ideja neminovnosti i neposrednosti božanskog dolaska upućuje da o New ageu uvjetno možemo govoriti i kao o religiji mesijanskog tipa.
Usuđujem se tvrditi da je Biblija, ulaskom u koncepciju novovjekog religijskog gibanja, ušla u najveći i najsnažniji sinkretistički vrtlog u cijeloj svojoj, gotovo tromilenijskoj, povijesti. Budući da se Bibliju u cjelini, a još više njezin noviji, kršćanski dio, u shvaćanju i tumačenju gnoze New agea, jedva može prepoznati, kršćani evangeličke i/ili fundamentalističke orijentacije ovu pojavu tumače kao znak upozorenja o skorom pojavku – u Bibliji najavljenog – Antikrista.67

Zaključak
Biblija se u prvom redu nudi kao tekst vjere. Pisana je u povijesti, govori o povijesnim osobama, okolnostima, činjenicama; govori i o budućnosti, no uvijek iz perspektive vjere. Biblijski pisci u svjetlu vjere promatraju i interpretiraju sadašnje, prošle i eventualno buduće događaje. Zato se govori o teologiji povijesti, odnosno o povijesti spasenja. Činjenica je također da ni izraelska pa ni novozavjetna vjera ne govore kroz način definicija, čak ni onda kad su u pitanju vjerske istine, a kamoli kad se radi o problemima koji su samo dio vjerske pozadine (način stvaranja, zemljopis, povijest, zoologija,…). Zato bi i svaka interpretacija biblijskih tekstova koja bi zanijekala ovaj čimbenik riskirala već na samu početku promašaj.
Kad govorimo o novim religioznim pokretima valja imati na pameti da njihovi pristaše u većini slučajeva traže sigurnost pod svaku cijenu, a sigurnost i vjera teško mogu ići zajedno. Sigurnost po svojoj biti spada u područje definicije i statičnosti, a svaka povijest, pa i povijest spasenja je linearne, dinamičke, a ne statičke, nepromjenjive naravi. Biblijski Bog je Bog koji se Bogom pokazuje na djelu, on je aktivan i prisutan u čovjeku, u njegovoj povijesti i u prirodi. Da je, primjerice, Abraham tražio sigurnost, nikada ne bi krenuo iz Ura u nepoznato. “Slijepa sigurnost” je jedan od presudnih momenata većine sljedbi “biblijskog korijena” da cijelo Sveto pismo, i u svakom pogledu, drže nezabludivim. A temelj Božanske riječi nije njezina nezabludivost u sebi samoj, nego u utjelovljenoj Riječi, Isus Kristu, u kojemu nam Bog objavljuje ono što nam je potrebno za spasenje za život s Bogom. On je interpretativni ključ cijelog Svetog pisma. Dei verbum s tim u svezi naglašava: “… knjige Pisma čvrsto, vjerno i bez zablude  naučavaju istinu koju htjede Bog da radi našeg spasenja bude zapisana u Svetom pismu” (DV 11b).
Biblija je, doduše, “tvrd orah”, nije lako doći do njezine srži. Tijeka cijele povijesti prilazilo joj se na različite načine. Ovo posebice vrijedi evanđeosku poruku. Uvijek je bilo različitih pristupa i tipova duhovnosti. Ipak, novonastala situacija u svijetu, a kod nas nakon demokratskih promjena, kao da pogoduje učvršćivanju različitih vjerskih pozicija. Prije sve moramo biti svjesni činjenice da je, unatoč svih hermeneutskih teškoća Biblija ipak prepoznatljiva kao religiozni tekst te da je dostupna svakom.  Zato dok god je ljudi, bit će i sekti: kako kršćanskog tako i sinkretističkog svjetonazora koje će Bibliji pristupati na najrazličitije načine. Različitost sama po sebi obogaćuje i kao takva ne bi trebala djelovati alarmantno, ako bi se radilo o različitim, ali dobrim vjerskim i ideološkim pozicijama. Na žalost, destruktivnost pojedinih ideologija koje pretendiraju na religioznom pa i na biblijskom predznaku, potiče nas da se s većim angažmanom  založimo za proučavanje i prikazivanje naših izvora, od kojih Biblija zasigurno ima prvenstvo bez presedana, jer ni Predaja niti Učiteljstvo nisu  iznad riječi Božje nego su u njezinoj službi (DV 10b). Služiteljsku ulogu imaju i biblijske znanosti koje su neophodne za znanstveno istraživanje koje je – uz vjerničku zajednicu, Crkvu – jedini jamac ispravnog razumijevanja Sv. pisma. Tumačitelj Biblije “mora pažljivo istraživati što su hagiografi stvarno htjeli reći i što je Bog odlučio njihovim riječima otkriti” (DV 12). Bibličar mora uvijek i pod svaku cijenu ostati vjeran tekstu, što se nikako ne podudara s doslovnim shvaćanjem biblijskog teksta.
Veoma je važno čitanje Biblije u vjerničkoj (liturgijskoj) zajednici jer je ona i nastala u zajednici i iz potrebe zajednice. S tim u svezi treba, osobit u nas naglasiti potrebu teološko-egzegetske literature pastoralnog usmjerenja. Usto je unutar zajednice potrebno također intenzivirati odgoj kontemplativno i osobno čitanje Biblije, za biblijsku molitvu.
Na kraju ovog izlaganja nam se nameće i pitanje: kako se postaviti prema onima koji krivotvore riječ Božju? Da li je sa sljedbama koje, na prikazane načine prilaze Svetom pismu, uopće moguć dijalog? Da li je uopće uputno dijalogizirati o Bibliji s nekim koji reda citat za citatom po logi svojeg “učitelja”, a ne po logici biblijskog konteksta? Što reći na eventualne sugovornikove optužbe kako katolici ne poznaju Bibliju, nego “Babliju”, aludirajući na Babilonsku pomutnju? Kako to sve spojiti s učenjem, Drugog vatikanskog sabora koji priznaje mogućnosti istine i u nekršćanskim religijama te crkvenosti u nekatoličkih konfesija?
Teškoće na koje se u stvarnosti nailazi u susretu s novim religioznim pokretima ne bi nas smjele obeshrabriti, nego, naprotiv,  još više potaknuti da sljedbe i njihovo zlorabljenje Biblije shvatimo kao izazov za bolje proučavanje Sv. pisma. Osim toga, nije na odmet biti svjestan žara i mara kojim pojedine sekte proučavaju i naviještaju Bibliju.
Dijalog će svakako biti težak, gotovo nemoguć, iako je riječ o istoj knjizi o kojoj želimo razgovarati. Razlog je u biti nekršćanski, dapače i antikršćanski pristup Svetom pismu. Ipak, u svakoj stvari, pa i u ovoj treba razliovati grešnika od grijeha. Treba biti i ostati bliz čovjeku, no nikada ne zaboraviti da ljubav i istina moraju ići zajedno. Kardinal Martini dijalog s Jehovinim svjedocima uspoređuje s ovisnicima o drogi. “Nisi bližnji ovisniku od droge ako voliš njegovu bolest, nego ako mu pomogneš da ozdravi…” Grešnicima se ne pomaže tako što se griješi. Biti bliz osobama, a ne pogreškama koje propagiraju, jedini je ispravan stav. To je jedini put rasta u vjeri prema Božjoj riječi koja je “istina” (Iv 17,17). Samo ako živimo istinu u ljubavi i “poradimo da sve uzraste u Njega, koji je Glava, Krist,” (Ef 4,15), upoznat ćemo istinu koja će nas osloboditi (Iv 8,32) od svake napetosti, nerazumijevanja, prezira, prozelitizma i obznaniti u potpunosti biblijsku misao.

1 Vidi ti tome J. Bogdan Vrste i raširenost novih religioznih pokreta, u: Riječki teološki časopis 4 (1996), str. 50-53

2  Pojam “sekte”, naime odcjepljivanja od zajednice, nije nepoznat ni novozavjetnim tekstovima. U Drugoj Petrovoj poslanici 2,1 hrvatski prijevodi grčku sintagmu xxxxxx redovito prevode kao “pogubna krivovjerja” (usp. Biblija, Stvarnost, Zagreb 1969; Novi zavjet s uvodima i bilješkama Ekumenskog prijevoda Biblije, Kršćanska, sadašnjost, Zagreb 1992), no u Djelima apostolskim ona ima više konotaciju stranke, a u pogrdnom smislu označuje takoder i sektu, odnosno sljedbu (usp. Gal 5,20; 1 Kor 11,19). Više o tome I. Sporčić, Tko je kršćanin? Novozavjetni vidici, u: Bogoslovska smotra 66 (1996), str. 188, bilj. 27.

3  O srednjovjekovnoj egzegezi i Joakimu da Fioreu vidi klasična djela: Lubac H. de, Exegese medievale. Les quatre sens de l’Ecriture, I-IV, Paris, 1959-1964, B. Smalley, The Study of the Bible in the Middle Ages, Oxford, 1941, c., Spiq Esquisse d’une histoire de l’exegese latine au Moyen Age, Paris, 1944, usp. od istog autora članak u: DBS IV, str. 608-626. Među ostalim, da Fiore u svojem komentaru Knjige Otkrivenja govori o tisućljetnom kraljevstvu Duha Svetoga, čime na vidjelo opet dolaze hijastičke ideje ranokršćanskih heretika: ebionita i montanista.

4  Vidi više o tome kod samog Luthera u: Luthers Werke. Kritiche Gesamtaugabe I, Weimar, 1883, str. 564 sl.
5  O njegovim egzegetskim i hermeneutskim principima usp.: H.-J. Kraus, Calvin’s Exegetical Principes, u: Interpretation ( = Interp) 31 (1977), str. 8-18; H. J. Leith, John Calvin – Theologian of the Bible, u: Interp 25 (1971) str. 329-346; T. F. Torrace, The Hermeneutics of John Calvin, Edinburgh, 1988.
6  O problematici autoriteta koji ima Biblija počelo se više razmišljati u 18. st., iako se prava erupcija pitanja pojavila početkom 20. st.
U vrijeme katoličke obnove Katolička crkva je zbog toga što je bila svjesna opasnosti koje predstavlja biblijski tekst za slabo osposobljenog potencijalnog čitatelja, ograničavala uporabu i čitanje Biblije za jednostavan puk, ali je znanstvenike poticala na istraživanja. Razlog više bile su polemike izmedu reformatora i protureformatora, ali i bojazan od priklanjanja naroda reformatorskim grupacijama.
Usp. o tome kasnije pod II. 3.

9  Usp. npr. povijest kvekera, baptista, metodista, Adventista sedmog dana, Jehovinih svjedoka…
10 Na slične situacije može se naići i danas u nas. Evo jednog primjera iz Rijeke. U kolovozu ove godine je, kako se sam predstavio, svećenik Kršćanske crkve Rijeka života M. P. došao od gradskih vlasti zatražiti dopuštenje za “propagiranje” evandelja na riječkom Korzu, jer kaže ‘dolaze mu misionari iz Engleske’. Kad je prijavio adresu sjedišta zajednice, službenik koji je gotovo iz istog mjesta, a o toj kršćanskoj zajednici je prvi puta čuo da uopće postoji, na upit koliko članova ta crkva ima u mjestu u kojem živi, odgovorio je: “Leh žena i ja” (»Samo ja i žena«).
11 Usp. npr.: Mk 13, 32-33; Mt 24, 36.42; 25,13; Dj 1,7.
12  Usp. npr. knjigu B. S., Još uvijek ima nade, Glas nade, Drugo, preuređeno izdanje. New York,1994,
13     Citati iz predgovora izđavača i prednaslovne stranice E. G. White, Velika borba između Krista i sotone, Pacific Press Publishing Association, Mountain View, Califomija; Oshawa, Ontario, Canada (bez naznake godine tiskanja).
14 Tvrdnja stoji u impresumu svake Kule stražara, a i u svim drugim brošurama
koje izdaj Jehovini svjedoci.

15 Kula stražara se inače tiska na 125 jezika.

16 Impresum Kule stražara.
17 Već je Russell smatrao da su njegove knjige “praktično Biblija” i, ako se čitaju komentari i studije o Bibliji s citatima, da i nije potrebno čitati sam biblijski tekst. Čitajući tako “biblijske studije” (misli se njegove, odnosno one iz Kule stražara, nakon dvije godine će se biti u potpunoj svjetlosti koju će čitatelju dati Biblija. Usp. W. Martin – N. Klann Il Geova della Torre di Guardia, Centro Biblico, Napoli, 1977, str. 32.
18 Kula stražara 57 (1964) str. 197. Citirano po W. Bartz, Sekte danas Zagreb 1984 str.
19 William Schnell u svom djelu Trideset godina rob Kule stražara (tal. prijevod: Trent’ anni schzavo dellaTorre di Guardia, Napoli 1983), govori kako Jehovini svjedoci citiraju samo 6,5% biblijskih redaka. Preostalih 93,5% redaka se uopće ne citira.
20 Sam T. Russel se obratio kad je čuo da jedan adventistički propovjednik naviješta Kristov dolazak za 1874. godinu. Analizirajući na svoj način biblijske tekstove osobito one s brojevima, formulirao je vlastite kronološke interpretacije teksta i fiksirao datum vidljivog dovršenja ovozemaljskog i konačne uspostave kraljevstva Božjeg na zemlji za 1914. godinu. Predviđanja njegovih nasljednika za 1918., 1920., 1925., 1975., također su ostala neostvarena.

21 Usp. K. M. Kenyon, Excavations at Jericho, 3 sveska, Jerusalem i dr., 1960-1981, posebce svezak III., str. 271-274.
22  A. Contri, Fedeli alla parola. Confronto biblico-teologico con i Testimoni di Geova, Elle Di Cio Leumann (Torino), 1991, str. 14, bilješka 11. Usput ovdje spominjemo i tzv. kreacionizam koji pretendira da bude učenje, odnosno znanost, iako ga objektivno trba gledati kao religijski pokret. Riječ je o fundamentalističkom načinu pristupa biblijskom izvješću o stvaranju (Post 1-2). Biblijske opise stvaranja se uzima doslovno i kronološki dok se istovremeno odbija svaki znanstveni pristup, posebice teorija evolucije. Zastupnici ovakvog pristupa su se 1963. god. ujedinili u Creation-Research-Society, no, u SADu, Kanadi, pa i u Europi postoji mnoštvo sličnih udruga. Uz “dokaze” o znanstvenoj, utemeljenosti biblijskih izvješća o stvaranju koja izlaze čeriti puta godišnje, tiskan je udžbenik Creation Science (Znanost o stvaranju). Kreacionisti sebe smatraju znanstvenicima koji prirodno-znanstvenim metodama žele dokazati kako Post 1-2 govore istinu u verbalnom smislu.
23 Poznat je po dugom “predsjedničkom stažu” Glavnog stožera (1942-1977), po tome što je članovima svoje zajednice zabranio transfuziju krvi koja se prije toga tolerirala. Svoj stav utemeljuje na izričajima Post 9,4; Lev 3,17; 17, 10-16, po kojima bi, kako on mi život imao svoje sjedište u krvi. Komentirajući ukratko ovaj stav možemo ustvrditi da je prije svega, riječ o tvrdnji koju objektivna biblijska antropologija tako ne gleda. Biblijski tekstovi ne govore o zabrani uzimanja ljudske krvi, a još manje o transfuziji koje tad nije bilo. Tko izabire smrt odbacujući transfuziju, moglo bi se reći da je protiv biblijske zapovijedi poštivanja ljudskoga života (Post 9,5 sl). Uži i širi kontekst biblijskih mjesta na kojima se temelji zabrana transfuzije govori o zabranama moralnog karaktera u smlislu: ne ubij; dakle, ne prolijevaj krv ljudsku. Knorr je poznat i po predviđanju ponovnog Kristova dolaska za 1975. godinu koji se opet nije ostvario.
24  Studija P. Sconocchini, La Bibbia dei testimoni di Geova. Traduzione o manipolazine?. (Biblija Jehovinih svjedoka. Prijevod ili manipulacija?) Elle Di Ci, Leumann (Torinoll 1994., kojoj je od 1991. ovo već treće izdanje, potkrepljuje tvrdnju analizom preko najvažnijih, što biblijskih redaka što cjelina, koje Biblija Jehovinih svjedoka prevodi drugačije. Autor polazi od izvornog teksta analizirajući leksička i gramatička pravila kojima se dolazi do točnih prijevoda. Usp. također L. Minuti, I testimoni di Geova non hanno la Bibbia, (Jehovini svjedoci nemaju Biblije), Roma, 1992, gdje se stavovi argumentiraju čak fotografskim reprodukcijama tekstova; T. Conticchio, Infedelta bibliche dei Testimoni di Geova (Biblijske netočnosti Jehovinih svjedoka), Casllmassima, 1981;  G. Crocetti, L’interpretazione della Bibbia. Da quella dei Testimoni di Geova a quella della Chiesa Cattolica (Tumačenje Biblije. Od Biblije Jehovinih svjedoka do one u Katoličkoj crkvi), Elle Di Ci, Leumann (Torino), 1990. Da se tekstovi prilagođuju vidljivo je i iz uputa o biblijskim citatima u hrvatskim izdanjima Kule stražara i drugih publikacija Jehovinih svjedoka na hrvatskom jeziku. Vidi npr.: Izdavački savjet, I ti možeš vječno živjeti u raju na Zemlji, Beograd, 1986, Watchtower bible and tract society of Pennsylvania, Život – Kako je nastao? Evolucijom ili stvaranjem?, International Bible Students Association, Brooklyn, New York, 1989. (prijevod izdanja na engleskom iz 1985.). Upozorava se, naime, na činjenicu da se objavljeni biblijski citati u izdanjima na hrvatskom uzimaju u principu iz prijevoda Biblije Daničić-Karadžić, odnosno – ako im bolje odgovara – iz prijevoda izdavačke kuće Stvarnost. Ukoliko nijedan od spomenutih prijevoda ne bi odgovarao njihovim idejama, koriste svoje prire(prera)deno izdanje “Novi svijet, prijevod Svetog pisma”.

25  Na njega se pozivaju također sljedeći pokreti: Filantropijsko djelo, Malo stado, Les Amis de I’Homme, Prijatelji bez granica. Inače je o Crkvi kraljevstva Božjega recentno izdana monografija: G. Perotti Barra, La Ciesa del Regno di Dio di F. L. A. Freytag. Gli amici dell’Uomo, Maroni, Grottamare 1995. Iako je pripadao Jehovinim svjedocima, Freytag se odvojio od njih i osnovao jednu drugu religioznu udrugu koja ne počiva više na adventističkim temeljima. Vjerovao je da je pozvan i da posjeduje posebne objave na temelju kojih gradi svoju posebnu doktrinu. Autorica iznad spomenutog djela smatra da njegova ideologija ustvari ide od filozofskog do znanstvenog i religioznog područja, ali izvan svakog kršćanskog okvira.
26 Drži se za anđela iz Knjige Otkrivenja 2-3.
27 Children of God je zajednica koju je 1968. u Kaliforniji osnovao Mose David. S djelovanjem zajednice povezane su različite protuzakonite djelatnosti. Zanos o predanju Bogu u svojim pismima uspoređuje sa slikama iz spolnog života, pa se u slučaju ove sljedbe govori o “religioznoj pornografiji”. No, pornografija i prostitucija nisu samo dio religiozne simbolike, nego i izvor prihoda.

28 Usp. C. A. Keller i dr., Jesus auserhalb der Kirche, Fribourg / Zürich, 1989.
29 Knjižicu je prošle godine s engleskog na hrvatski jezik preveo Darko Betlach. Kristovo evanđelje mira, M.G.V. Zagreb, 1995.

30  W. Bartz, Sekte danas. Nauk, organizacija, rasprostranjenost, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1984, str. 80.
31  Citat iz H.-J. Beckers, Christliche Wissenschaft / Christian Science, u: Hermann-Josepf Beckers i Helmut Kohle, (ur.), Kulte, Sekten, Religionen, Von Astrologie bis Zeugen Jehovas Pattloch, Augsburg, 1994, str. 219. O povijesti osnivateljice i pokreta više kod: M. Introvigne, Le sette cristiane, Dai estimani di Geneva al reverendo Moon, Arnoido Mondadori Editore, Milano 1990, str 47-51.
32     Pripadnik ove zajednice dnevno treba studirati biblijske lekcije koje su priređene za pojedine tjedne u godini. Lekcije na pojedine teme sastavljene su od odabranih biblijskih mjesta i knjige nauka Kršćanske znanosti. Više o tome J. DeWitt, Lebenseinstellung des Christlichen Wissenschafters, Boston, 1974.

33  L. Lanzhammer, Johannische Kirche, u: Hermann-Josef Beckers i Helmut Kohle, (ur). nav. dj., str. 262.
34 Papa se, među ostalim, poziva i na encikliku Pija XII. Humani generis, gdje se tvrdi nema suprotnosti izmedu evolucije i biblijske Objave. Usp. Ž. Kustić, Papino mišljenje o evolucijskim teorijama, u: Glas Koncila 35 (1996/46), str. 3.

35 U početku je bio svojevrstan protestni pokret protiv ekstremnog američkog liberalizrna na prijelazu iz 19. u 20. st. Nije riječ o tome da se brani samo tradicionalni pristup Bibliji, nego i drugim “ortodoksnim” sadržajima. Samo ime, pak, potječe od naslova serije knjiga (The Fundamentals – A Testimony to the Truth – 12 svezaka) koje su tiskane između 1909. i 1915, zahvaljujući financijskoj potpori kalifornijskih milijunera, i besplatno slane pastorima, misionarima, teolozima. Pisci knjiga se zalažu za: klasičnu sliku svijeta, za “nepromijenjene temelje” kršćanske vjere; oštro nastupaju protiv prirodnih i povijesnih znanosti te protiv teologije koja uzima u obzir rezultate spomenutih znanosti. Riječ je, dakle, o svojevrsnom religioznom pokretu, tvrdi J. Barr (Fundamentalism, London, 1981, str. 11), a ne samo o pristupu Bibliji, kad kaže: “Stožer fundamentalizrna nije, kako se obično uzima, Biblija nego specifičan oblik religije. Fundamentalisti sa svoje strane zastupaju da taj religiozni oblik nužno izrasta iz nepridržanog priznanja biblijskog autoriteta. Htio bih protusloviti tom shvaćanju i potvrditi da se ponaša upravo suprotno: određena religiozna praksa o kojoj se ranije vjerovalo da neposredno proizlazi iz Svetog pisama, sama je postala vodećim faktorom… Drugim riječima, fundamentalizam se temelji na tradicionalnom tipu religije, a biblijski autoritet služi tek kao zaštita te predaje.” Citirano prema B. Secondin, Neoboriva istina. Izazovi i opasnosti fundamentalizma, u: Svesci 26 (1992/2-4), str. 50. U novije vrijeme dijapazon značenja se proteže od spomenutog religioznog pokreta protestantske denominacije, preko određenih katoličkih tendencija (sudjelovanje katolika u radu tzv. “elektronskih crkava” u Americi, usp. o tome W. Palaver, Electronic Church. Charismatische, evangelikale und fundamentalistische Initiativen im Femsehn der USA, Bensberg, 1989), do religiozno-političkih hinduističkih partija Indije te islamskog fundamentalizrna koji se, između ostaloga, očitovao u rušenju šahova režima u Iranu i uspostavi Homeinijeve teokratske države, progonjenju S. Rushdija i trenutne borbe Talibana protiv vladinih snaga u  Afganistanu. Danas se, dakle, još više nego o religioznom pokretu, pod ovim pojmom skriva svjetonazor, odnosno stav duha, gdje nema otvorenih pitanja, gdje je sve jasno, koji na stvarnost gleda u “crno-bijeloj tehnici”: ili – ili. Ili ćeš se spasiti, ili propasti; ili si za nas ili protiv nas,…
36 B. Secondin, nav. dj., str. 54.

37 Neke od frakcija će dopustiti malo odstupanje od teksta, na račun jednog drugog biblijskog teksta. Kad je u pitanju stvaranje, npr. reći će da je točno kako je Bog stvorio svijet u šest dana, no da treba znati kako je “u očima Gospodnjim jedan dan kao tisuću godina, a tisuću godina kao jedan dan” (2 Pt 3,8).

38 B. Secondin, nav. dj., str. 53.

39 “Još nije konačno zapečaćeno i sakupljeno u svoj nebeski dom svih 144.000 članova svetog svećenstva. Njihov ostatak još uvijek živi na Zemlji u duhovnom stanju predočenom Svetinjom, odvojen od Božje svete prisutnosti ‘zavjesom’, ili preprekom, svojih zemaljskih tijela. Kad ovi pojedinci umru u vjernosti, oni trenutačno uskrsavaju kao besmrtna duhovna stvorenja da bi se pridružili onima od 144.000 koji su već na nebu”. (Kula stražara 117 (1996), 1. srpnja, str. 19). Jehovini svjedoci sebe smatraju izaslanicima nebeskog Jernzalema koji pomažu, pri sakupljanju posljednjih članova 144. 000.” Isto, str. 20.
40 Evo nekoliko oprečnih tvrdnji iz Sv. pisma koje su izvučene iz konteksta. Bog se kaje (Post 6,6), Bog se ne kaje (Br 23,19); zaklinjanje je dopušteno (Ps 95,11; Dj 2,30; Otk 10,6), zaklinjanje je zabranjeno (Mt 5,34); popis naroda je dopušten (Br 1), nije dopušteno popisivati narod (2 Sam 24) itd.
41 A. Contri, nav. dj., str. 42. Papa Ivan Pavao Il. govorio je 1981. pred Papinskom akademijom znanosti da je Duh Božji sazdao svemir pred više milijarda godina tako da je materiji dao moć postojanja. Drugim riječima, Bog je stvorio svijet u nastajanju. Dao je mogućnost razvoja što će prirodne znanosti onda zvati evolucijom. 1992. god. je Papa članove te iste Akademije upozorio da još uvijek postoje “neuka tumačenja” Sv. pisma.

42 U vrijeme katoličke obnove, integralizrna i antimodernizma, Crkva je uvijek iznova glašavala nepogrešivost Biblije u svim izričajima, Službenu prekretnicu predstavlja tek , enciklika Pija XII. Divino afflante Spiritu od 30. rujna 1943. (usp. DS 3825-3831), gdje se, uz izjave o autentičnosti Vulgate, literarnom i duhovnom smislu Sv. pisma, govori de libertate investigationis scientificae in re Biblica (DS 3831). Danas bi se unutar Katoličke crkve u fundamentaliste mogli ubrojiti oni pojedinci i grupe koji ne prihvaćaj norme II. vatikanskog koncila (drugi ih nazivaju tradicionalistima). O katoličkom fundamentalizmu usp. W. Beinert (ur.), “Katolischer” Fundamentalismus, Regensbu 1991.
43 Glazbenik Jakob Lorber (1800-1864) je prema vlastitom svjedočenju čuo neki unutarnji glas koji mu je naredio da umjesto dirigentske palice uzme pisaljku i da piše. Slijed diktat unutarnjeg glasa Lorber je napisao 25 svezaka što obuhvaća preko 10.000 tiskanih stranica teksta. Djela su mu doživjela i do pet izdanja, a nazvana su “Nova Isusova objava”. Pripadnici pokreta drže Lorbera posrednikom nove objave, “Božjim glasnikom” i “prorokom“” koji nije pisao poput spiritističkih medija, nego mu je Bog u srcu govorio. Usp. M. Eckel, Jakob Lorber – Leben und Werk eines Gottesboten, u: Grenzgebiete der Wissenschaft 38 (1989) str. 217-240; F.-W. HAACK, Rendezvous mit dern Jenseits. Der Moderne Spiritismus / Spiritualismus und die Neuoffenbarungen, Hamburg 1973, str. 74-81.1
44 Lichtkeis Christi je osnovao Harald Stössel koji je za sebe držao da predstavlja Petra i sestru Mariju-Rut, Gospodinovu majku. Sjedište im je danas u Übersee am Chiemsee.

45 Miješa zajedno budističke, kršćanske i ezoteričke elemente, pozivajući ljude na “pravo kršćanstvo” kojega nema u kršćanskim Crkvama.
46  Još više o tome vidi kod G. König, Antroposophie und Rudolf Steiner, u: Hermann-Josef Beckers i Helmut Kohle, (ur.), nav. dj., str. 195-206.
47 S. Djundja, Čar okultnoga, u: RTČ 4 (1996), str. 66.
48  Citirano po H. Kohle, Esoterik. Neue Religion oder: die Suche des Menschen nach seinem wahren “Ich”, u: Hermann-Josef Beckers i Helmut Kohle, (ur.), nav. dj., str. 114.

49 Tijekom stoljeća se tražilo čovjeka koji bi se krio pod ovom troznamenkastom šifrom. U ranokršćanska vremena se držalo da je riječ o onima koji su žestoko progonili Kristove sljedbenike. Napisan hebrejskim alfabetom broj bi skrivao rimskog cara Nerona, a  grčkim bi se alfabetom došlo do tvrdnje da je cezar Bog. Crowley kaže: to sam ja.
50  Vidi o tome više kod K. H. R, Frick, Satan und die Satanisten, 3 dijela, Graz, 1982 -1986., A. Haack / F.-W. Haack, Jugendspiritismus und satanismus, München, 2 1989., posebice str. 16-24, te M. Introvigne, Indagine sul Satanismo. Satan isti e antisatanisti dal Seicento ai giomi nostri, Milano, 1994.

51 Iako Moonovu crkvu neki svrstavaju među pokrete kršćanske provenijencije, npr. M. Introvigne, nav. dj., čini se da je proces obratne naravi. On nekršćanske elemente preriče kroz biblijske motive. Jasno da je ovo samo radna hipoteza, odnosno intuicija, koju bi trebalo dokazati detaljnom analizom Munovih spisa i izvora koje koristi za svoje ideje.

52 Citat prema K Funke, Stadt ohne Gott oder Stadt der vielen Gotter, u: Hermann-Josef Beckers i Helmut Kohle, (ur.), nav. dj., str. 34.
53 W. Bartz, nav. dj., str. 115.
54 Isto, str. 115-118.
55 Rajneesh, Die Gans ist raus, 1983, str. 27. Citirano po K. Funke, nav. dj.
56 O religijama i religioznim pokretima u Japanu dosta je pisano. O tome upućujem samo na dvije studije novijeg datuma: S. Murakami, Japanese Religion in the Modern Century, Tokyo, 1980. i TH. Immoos, Ein bunter Teppich. Die Religionen Japans, Graz, 1990.

57  Ova tendencija, jasno u mnogo manjoj mjeri, nije nepoznata ni u Europi. Govori se o poganstvu kao alternativnoj vjeri u Europi (usp. A. Benoist de, Heide Sein – Zu einem neuen Anfang. Die europäische Glaubensaltemative, Tübingen, 1982), dakle, o ukorijenjenosti religije u krv i zemlju (F..W. Haack, Wotans Wiederkehr. Blut-, Boden- und Rasse-Religion, München, 1981). U Njemačkoj je ova tendencija uočena zajedno s pojavom nacionalsocijalizma, a ni danas još nije prekinuta. Gylfiliti i danas svečano slave blagdan Hitlerova rođenja. O novogermanskoj religioznosti usp. također djelo istog autora Blut-Mythos und Rasse-religion. Neugermanische und deutsch-völkische Religiosität, Miinchen, 1983.
58 I. Tićac, New age, u: RTČ 4 (1996) str. 88. Michael Fuss o New ageu govori slikovito kao o “supermarketu alternativnih duhovnosti.” Radi se o izmiješanosti elemenata židovsko-kršćanske religioznosti, znanosti, gnoze, okultizma, hereze i istočnih religija. M. Fuss, New age: supermarket alternativnih duhovnosti, u: Svesci 26 (1992.12-4), str. 31.
59 Svoje ideje iznosi 1937. godine u knjizi L’ere du Verseau. za čitatelja je posebno intrigantan pođnaslov Le secret du Zodiaque. Le proche avenir de l’humanite.

60 Bik je na cijelom starom Istoku bio simbol borbene, ali i seksualne snage. Apis je crno-bijeli (šareni) bik kojega se posebo štovalo u egipatskom gradu Memfisu. Nakon 700. poslije Kr. njegovo štovanje zamjenjuje se Osiris-Apisom = Serapis.
61 O potvrdi Biblije na prelazak od štovanja bika, na blagovanje ovna, o događajima u isto vrijeme u Grčkoj i Asiriji, te o nastanku kršćanske ere vidi P. LE Cour, L’ere du Verseau, Dervey Livres, Paris, 1986, str. 97-115.
62 Isto, str. 115.
63 Isto, str. 219.

64 A. A. Bailey, Die Wiederkunft Chrisa, Lorch, 1954.

65 M. Ferguson, The Aqarian Conspiracy. Personal and Social Transformation in the 1980’s, Los Angeles, 1987.

66 Sintagmu xxxxx susrećemo u Ivanovu evanđelju 30 puta.
67 J. Vernette, Il New Age. All’alba dell’era dell’Acquario, Edizioni Paoline, Milano, 1992, str. 151.

(Ivan Šporčić, u: “Novi religiozni pokreti”, Zbornik radova sa znanstvenog simpozija, str. 68 – 93, FTI, 1997.)

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Duh vremena - Apologetski priručnik br. 2

Duh vremena - Apologetski priručnik br.2 je treće nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 37 odabranih apologetskih tekstova koje su napisali četiri autora, članovi i suradnici Udruge. Predgovor knjizi je napisao danas jedan od najvećih branitelja vjere, biskup Athanasius Schneider.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Donacije

Pretplatite se za novosti

Kupite naše knjige

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2024. Sva prava pridržana.