Biskup Eleganti: Drugi vatikanski sabor — Najavljeno proljeće nije nastupilo

Rođen sam 1955. i kao dijete sam bio oduševljen ministrant. U početku sam služio po starom obredu, uvijek pomalo nervozan iz straha da ne zabrljam odgovore na latinskom; zatim sam usred svega što je uslijedilo preobučen na takozvanu novu misu.

Kao dijete svjedočio sam pustošenju stare, časne crkve Svetog Križa u mom rodnom gradu. Gotički rezbareni oltari srušeni su pred mojim dječjim očima. Ostali su samo narodni oltar, prazan kor; križ u kornoj niši, Marija i Ivan lijevo i desno na golim bijelim zidovima: novi, izražajni vitraji, obasjani suncem koje izlazi na istoku. Ništa više: bio je to težak udarac bez presedana. Mi djeca smatrali smo da je to sve normalno i primjereno te smo marljivo štedjeli za novi kameni pod kako bismo pridonijeli reformi i obnovi crkve.

Koncilsku euforiju posvuda su pronosili svećenici; sazvane su sinode na kojima sam i sam, kao mladi tinejdžer, sudjelovao. Nisam imao apsolutno nikakvo razumijevanje što se događa.

Kao 20-godišnjak bio sam novak i iz prve sam ruke bolno iskusio liturgijske napetosti između tradicionalista i naprednjaka u tim reformama. Uvedena su nova crkvena zvanja, poput zvanja (obično oženjenog) pastoralnog pomoćnika. Sjećam se svojih kritičkih primjedbi u tom smislu; jer napetosti koje su polako nastajale i problemi između zaređenih i nezaređenih u crkvenoj službi bili su predvidljivi od početka. Predvidiv je bio i nagli pad broja kandidata za svećenike, što je ubrzo postalo očito.

Kao mladić imao sam bezrezervan odnos prema Koncilu, a kasnije sam s velikim povjerenjem proučavao njegove dokumente. Ipak, od dvadesete godine života nekoliko me stvari pogodilo: desakralizacija kora, svećeništva i svete euharistije, kao i primanja pričesti, te dvosmislenost nekih odlomaka u koncilskim dokumentima: ja sam, kao mladi laik s malo teološke naobrazbe, brzo postao svjestan svega toga. Iako je svećeništvo bilo najjača opcija u mom srcu od djetinjstva, za svećenika sam bio zaređen tek u svojoj 40. godini. Odrastao sam uz Koncil i svjedočio sam njegovom utjecaju od početka. Danas imam 70 godina i biskup sam.

U retrospektivi, moram reći: proljeće Crkve nije se ostvarilo; ono što je došlo jest neopisiv pad prakticiranja i poznavanja vjere, rašireno liturgijsko bezobličje i proizvoljnost (čemu sam i sam dijelom pridonio, a da toga nisam bio svjestan).

Iz današnje perspektive na sve gledam sa sve većim skepticizmom, pa tako i na Koncil čije je tekstove većina ljudi, uvijek se pozivajući na njegov duh, već ostavila iza sebe. Što se sve u proteklih 60 godina pogrešno shvaćalo kao nadahnuće Duha Svetog, što mu se sve pripisivalo. Što se sve nazivalo „životom“, a da nije donijelo život, nego ga je razgradilo.

Takozvani „reformatori“ htjeli su osmisliti novi odnos Crkve prema svijetu, reorganizirati njezinu liturgiju i preispitati moralna stajališta. I još uvijek su u tom procesu. Obilježje njihove reforme je fluidnost u doktrini, moralu i liturgiji, usklađivanje sa svjetovnim standardima i postkoncilsko, nemilosrdno iskrivljavanje svega što je prethodilo. Za njih Crkva postoji prvenstveno od 1969. (Editio Typica Ordo Missae, kardinal Benno Gut). Ono što je bilo prije može se zanemariti ili je već revidirano. Nema povratka. Najrevolucionarniji među reformatorima uvijek su bili svjesni svojih revolucionarnih djela. Ali njihova postkoncilska reforma, njihovi procesi su bili neuspješni – posvuda. Nisu bili nadahnuti. Narodni oltar nije izum koncilskih otaca.

I sam slavim svetu misu u novom obredu, čak i privatno. Međutim, zbog svog apostolskog rada, ponovno sam naučio staru liturgiju iz svog djetinjstva i vidim razlike, posebno u molitvama i držanjima, a naravno i u orijentaciji.

Retrospektivno, postkoncilski zahvat u gotovo dvije tisuće godina starom, vrlo dosljednom obliku liturgije čini mi se prilično nasilna, komisijska rekonstrukcija svete mise u godinama nakon završetka Koncila, koja je ostavila velike gubitke, koje još treba obraditi. A to je bilo učinjeno i zbog ekumenskih razloga. Mnoge snage, uključujući i one s protestantske strane, bile su izravno uključene u usklađivanje tradicionalne liturgije s protestantskim obredom večere, a možda i sa židovskom subotnjom liturgijom. To je na elitistički, razorni i nemilosrdni način učinila Rimska liturgijska komisija, a cijeloj Crkvi je nametnuo Pavao VI., ne bez izazivanja velikih lomova i razdora u Kristovom mističnom tijelu koji su ostali do danas.

Jasno mi je ovo: ako se o stablu može suditi po njegovim plodovima, hitno je potrebna nemilosrdna i istinita reevaluacija postkoncilske reforme: povijesno poštena i rigorozna, neideološka i otvorena, poput nove generacije mladih vjernika koji niti poznaju niti čitaju koncilske tekstove. Niti imaju problema s nostalgijom jer poznaju samo Crkvu u njezinu današnjem obliku. Jednostavno su premladi da bi bili tradicionalisti. No, iskusili su kako danas funkcioniraju župe, kako se nazoči liturgiji, a od vlastite vjerske socijalizacije kroz župu ostaje: malo! Iz tog razloga oni nisu progresivni.

Iz današnje perspektive, liberalni katolicizam, odnosno progresivizam, sve od 70-ih godina prošloga stoljeća, a iz novijeg vremena pod krinkom sinodalnoga puta, odslužio je svoje i doveo je Crkvu do zida, u slijepu ulicu. Frustracija je shodno tome velika. Možemo je vidjeti posvuda. Na nedjeljne i tjedne mise uglavnom dolaze stari ljudi. Mladih nedostaje, osim u nekoliko crkvenih žarišta, kojih je malo. Reforma je tu sama za sebe, jer tamo više nitko ne ide, niti gleda rezultate — to je neizbježni zakon.

Kako se postkoncilska reforma u ovom trenutku još uvijek može tako nekritički i uskogrudno promatrati, mjereći je po njenim plodovima? Zašto iskreno ispitivanje tradicije i vlastite (Crkvene) povijesti još uvijek nije moguće? Zašto ljudi ne žele vidjeti da smo na raskrižju i da bismo trebali napraviti inventuru, posebno liturgijsku?

Biti ili ne biti u smislu vjere i crkvenog života odlučuje se na temelju liturgije. Tu crkva živi ili umire. Tradicionalisti i naprednjaci su to od 1965. ispravno procijenili. Zašto je onda tradicija među mladima u porastu i sve zastupnija? Što tradiciju čini tako privlačnom mladima? Razmislite o tome na trenutak! Trend govori, birokratske odluke ne. Možda bismo jednostavno trebali promijeniti smjer! Razumijete li?

+ Marian Eleganti, biskup u miru

Slika: Biskup Marian Eleganti na Drugoj međunarodnoj konferenciji u Zagrebu 2023.