Biskup Eleganti: Novus ordo Misa nije bila želja koncilskih otaca

U intervjuu s Dianom Montagnom 20. siječnja 2026.,[1] biskup Athanasius Schneider skreće pozornost na neke povijesne činjenice o liturgijskoj reformi nakon Drugog vatikanskog koncila, koje većina biskupa i kardinala ignorira ili ih više nije ni svjesna: Liturgijska konstitucija Sacrosanctum concilium usvojena je 4. prosinca 1963. i pružila je smjernice za reformu Mise i drugih liturgijskih obreda. Sadržavala je teološka i pastoralna načela. Stvarna provedba je povjerena Papinskoj komisiji (Consilium ad exsequendam Constitutionem de Sacra Liturgia). Dana 27. Siječnja 1965. pod vodstvom Konzilija objavljen je revidirani oblik reda Mise: Ordo Missae. Ritus servandus in celebratione missae … Editio typica 1965. Ovaj Ordo Missae legalno je zamijenio dijelove Missale Romanum iz 1962. i uveo je prve promjene.

U listopadu 1967. se služila eksperimentalna nova Misa („Missa normativa“) u Rimu, o čemu je odlučila komisija. Bio je to još jedan nacrt koji više nije samo neznatno mijenjao obred iz 1962. Ovu verziju predstavio je Annibale Bugnini, tajnik komisije prve postkoncilske sinode biskupa, ali je naišla na podijeljena mišljenja:

• 71 biskup su glasovali za („placet“)
• 43 ih je bilo protiv („non placet")
• 62 je to smatralo samo kao osnovu za raspravu.

Drugim riječima, ovaj nacrt nije prihvaćen kao obvezujući. Može se reći da je većina sinodskih otaca odbacila „Missa normativa„ u ovom obliku i nisu dali jasan mandat za usvajanje ili provođenje ove verzije (većina je bilo protiv ili su željeli promjene). Ipak, proces nije zaustavljen; rad na novom misalu nastavljen je unatoč podijeljenim reakcijama. Tijekom nekoliko godina tekstovi i struktura su revidirani, uz sudjelovanje samog pape Pavla VI. Dana 3. travnja 1969. novi misal je proglašen apostolskom konstitucijom Missale Romanum i pod obvezom je uveden prve nedjelje Došašća (30. studenog 1969.). Ovaj misal iz 1969. je takozvana Misa Pavla VI. (u crkvenom žargonu, „Novus Ordo Missae"). Znatno se razlikuje od editio typica iz 1965., koju su koncilski oci već služili i koja nije nailazila na međusobna protivljenja. Promjena smjera služenja [ad orientem vs. versus populum] i narodni oltar nisu bili predviđeni od strane Koncila.

Ukratko:

• 1965.: Revidirana verzija Ordo Missae objavljena je – prijelazna verzija stare Mise temeljena na početnim impulsima Koncila.
• 1967.: Postojao je eksperimentalni nacrt (Missa normativa), koji nije bio potvrđen.
• 1969.: Novi misal (Missale Romanum) je proglašen, danas poznat kao Misa Pavla VI. (često nazivana „Novus ordo missae“). On provodi promjene koje je većina Biskupske sinode odbacila 1967. godine.

Kao što je Josef Ratzinger trezveno primijetio sredinom još 1970-ih Novus Ordo Missae iz 1969. sadrži prekide s tradicijom, a ne organski razvoj. Biskup Atanazije Schneider citira iz njegovog pisma (1976.) prof. Wolfgangu Waldsteinu:

„Problem s novim misalom, s druge strane, jest taj što prekida tu kontinuiranu povijest koja se oduvijek nastavljala prije i poslije Pija V. i stvara potpuno novu knjigu, čiju pojavu prati svojevrsna zabrana prethodne, što je potpuno strano crkvenoj pravnoj i liturgijskoj povijesti. Iz mog poznavanja koncilskih rasprava i ponovnog čitanja govora koje su koncilski oci održali u to vrijeme, mogu sa sigurnošću reći da to nije bila njihova namjera.“[2]

Nasuprot tome, u Sacrosanctum concilium čitamo: „Ne smiju se uvoditi nikakve inovacije osim ako to ne zahtijeva stvarna i sigurna korist za Crkvu. Treba paziti da novi oblici organski izrastu iz postojećih.“ (Sacrosanctum Concilium, 23).

Sljedeći kardinalski konzistorij, koji se očekuje u lipnju 2026. godine trebao bi se s iskrenošću i odgovarajućim znanjem pozabaviti ovim povijesnim detaljima te razmisliti o liturgijskoj reformi. Gubitak svetosti i vertikalnosti liturgije u mnogim crkvama, nedostatak centralnosti Boga i dominacija kongregacije, određena trivijalizacija svetog, liturgijskog prostora i liturgijskog ruha (ili odsutnost istih, npr. tijekom dijeljenja svete pričesti), marginalizacija tabernakula, jednostrani naglasak na karakteru objeda i kongregacije kao subjekta liturgije: sve to treba preispitati! Autor Martin Mosebach rječito je govorio o „herezi bezobličnosti“ u Novus Ordu – i to je tako na mnogim mjestima. To odražavaju ponašanja koja se mogu primijetiti posvuda.

Svaki biskup ima dovoljan uvid u ovu materiju u svojoj vlastitoj biskupiji (usp. tematske liturgije, čiji smo fokus mi sami, a ne Bog). Put do ozdravljenja leži u ispravnoj dijagnozi i prepoznavanju bolesti.

Lavu XIV. bi bilo dobro savjetovati da prvo kardinale podigne na potrebnu razinu povijesnog znanja prije nadolazećeg konzistorija, koji će se baviti liturgijskim pitanjem, prije nego što detaljno raspravljaju o stvarima o čijem podrijetlu premalo znaju. Ovi detalji su posve otkrivajući: To uključuje i ulogu Bugninija i protestantskog utjecaja u preoblikovanju Novus Ordo Mise s ciljem ekumenskog usklađivanja (usp. svetište u župi Svetog Duha, Zürich-Höngg, gdje tzv. stol riječi stoji uz tzv. stol kruha na oltarnom otoku, ali oltara više nema).

Biskup Atanazije također ističe da je Sacrosanctum concilium (4) zagovarao jednakost etabliranih obreda u Katoličkoj Crkvi: „Vjeran tradiciji, Sveti sabor konačno izjavljuje da Sveta Majka Crkva priznaje sve zakonski priznate obrede kao jednaka prava i jednaku čast. Njezina je volja da se ti obredi u budućnosti očuvaju i promiču na svaki način.“

Nadajmo se razumijevanju i mudrosti Pape i kardinala. U Rimu godinama inzistiraju na slušanju i tome usmjeravaju sveopću Crkvu. Ali što točno čuju, ostaje nejasno. U gorućim pitanjima još uvijek se ne zna u kojem smjeru stvari idu.

+ Biskup Marian Eleganti

Slika: Biskup Marian Eleganti, snimka zaslona

[1]Bishop Athanasius Schneider: Cardinal Roche’s Liturgy Report Is “Manipulative” and Distorts History

[2] Isto.