Biskup Strickland: Franjo se opetovano svrstao uz globalističke elite

Dana 10. veljače 2025. papa Franjo je napisao pismo biskupima Sjedinjenih Država[1] u kojem je izrazio snažnu kritiku politike deportacije Trumpove administracije i izravno osporavajući teološko opravdanje potpredsjednika JD Vancea za te postupke. Međutim, papa Franjo ostao je relativno tih tijekom posljednje administracije na jasno i opetovano zagovaranje predsjednika Bidena za pobačaj, rodnu ideologiju i druge politike koje su izravno i nečuveno u suprotnosti s katoličkim učenjem.

Katolički nauk podržava dostojanstvo svakog čovjeka, pa tako i migranata, ali se nedvosmisleno protivi pobačaju i redefiniranju braka i spola. Kada papa Franjo odluči snažno intervenirati u pitanjima razborite prosudbe (kao što je provedba imigracije), ali ne uspije zauzeti čvrst stav protiv vođe koji je otvoreno promicao ozbiljna moralna zla protivna prirodnom i božanskom zakonu (kao što je politika pobačaja predsjednika Bidena), to pokazuje nešto što se čini selektivnom i politički motiviranom zabrinutošću, a ne doktrinarnom dosljednošću.

Nadalje, Katolička Crkva priznaje legitimnost suverenih nacija koje provode pravedne imigracijske zakone. Iako Crkva poziva na human odnos prema migrantima, ona ne zahtijeva otvaranje granica niti ukidanje politike deportacije. To što je Papa snažno ukorio politiku koja spada u okvire katoličkog socijalnog učenja, dok je uglavnom šutio o političaru koji je otvoreno promicao intrinzična moralna zla, jako je uznemirujuće.

Dugo je postojala zabrinutost oko financijskih veza Crkve – osobito s globalističkim organizacijama – kao i zabrinutost zbog vladinog financiranja i bogatih donatora koji su zainteresirani za određene političke ishode. Pogotovo u slučaju imigracije, u igri je veliki financijski element. Katolička Crkva u Sjedinjenim Državama dobiva značajna državna sredstva za pomoć migrantima i izbjeglicama putem katoličkih dobrotvornih društava i drugih organizacija. Jača imigracijska provedba znači manje financiranja za te programe, što je nedvojbeno veliki čimbenik u stajalištu Vatikana.

S druge strane, pobačaj i rodna ideologija ne nude iste izravne financijske poticaje Crkvi da im se agresivno suprotstavi. Dok katolička doktrina nedvosmisleno osuđuje ove prakse, govoriti o njima riskira otuđenje moćnih političkih saveznika i financijskih pristaša. Čini se da ovo objašnjava zašto je papa Franjo ostao relativno šutljiv o politici predsjednika Bidena dok se glasno suprotstavljao predsjedniku Trumpu i potpredsjedniku Vanceu po pitanjima imigracije i politike. Nesklonost pape Franje da se pozabavi ozbiljnim moralnim problemima izaziva opravdanu zabrinutost oko toga nadmašuju li financijski i politički interesi doktrinarnu vjernost Vatikana.

Također je bilo mnogo negodovanja od strane Isusovačke službe za izbjeglice (JRS) koja je duboko uključena u zagovaranje izbjeglica. To se, međutim, mora razumjeti u kontekstu povijesnih i političkih tendencija isusovačkog reda – posebice njihove povezanosti s teologijom oslobođenja i njihove uloge u političkim pokretima diljem svijeta.

Teologija oslobođenja postala je značajna u 20. stoljeću, osobito u Latinskoj Americi. Mnogi isusovci povijesno su se svrstavali uz ovaj pokret, često zagovarajući radikalne društvene promjene i čak podržavajući ljevičarske revolucionare. To je ponekad dovodilo do njihove izravne upletenosti u političke pobune, osobito u zemljama Latinske Amerike gdje su podržavali socijalističke pokrete i kritizirali konzervativne vlade.

U El Salvadoru, tijekom građanskog rata, isusovci su bili duboko uključeni u ljevičarske revolucionarne pokrete. U Nikaragvi su isusovci otvoreno podržavali sandinistički režim, socijalističku vladu koja je potiskivala opoziciju, uključujući katoličke vođe koji su se protivili njihovoj politici. U Venezueli, isusovci su bili glasni kritičari konzervativnih vođa dok su bili popustljivi prema socijalističkim vladama.

Isusovačka služba za izbjeglice, kao dio ovog šireg ideološkog okvira, prirodno se protivila imigracijskim ograničenjima, osobito onima koja su nametnule nacionalističke ili konzervativne vlade. Njihova zabrinutost nije samo oko humanitarne pomoći – radi se o njihovoj dugoročnoj političkoj i ideološkoj viziji, koja uključuje preoblikovanje globalnih struktura moći u korist njihove verzije “socijalne pravde”.

Držeći useljeničke kanale otvorenima, jezuiti povećavaju svoj utjecaj na raseljeno stanovništvo, često koristeći svoje mreže za promicanje svoje političke i teološke agende. Zbog toga se snažno protive politici predsjednika Trumpa, ali ne primjenjuju istu razinu nadzora na ljevičarske vođe koji uzrokuju upravo one izbjegličke krize za koje tvrde da im je stalo.

Protivljenje isusovaca politici predsjednika Trumpa vjerojatno se prvenstveno ne odnosi na pomoć izbjeglicama – mnogo je vjerojatnije da je to dio njihovog šireg povijesnog obrasca političkog aktivizma. Njihova povijest podupiranja revolucionarnih pokreta, potkopavanja konzervativnih vlada i svrstavanja uz globalističke ciljeve čini njihov bijes nad imigrantskom politikom predsjednika Trumpa nedvojbeno uglavnom povezanim s moći i ideološkom kontrolom.

Franjo se opetovano svrstao uz globalističke elite, uključujući Ujedinjene narode i Svjetski ekonomski forum, koji potiču masovnu migraciju, klimatske politike koje štete radničkoj klasi i ekonomske kontrole koje slabe nacionalni suverenitet. Njegov stav o imigraciji u skladu je s tim globalističkim ciljevima. Ovakvo stajalište pape Franje predstavlja izdaju neovisnosti Crkve i njezine tradicionalne uloge moralnog vodiča, a ne političkog provoditelja ljevičarske politike.

Kao što sam ranije govorio, isusovci su kroz povijest nastojali destabilizirati konzervativne vlade i promovirati socijalističku politiku pod krinkom katoličkog socijalnog učenja. Sam Franjo, kao prvi papa isusovac, pokazao je simpatije prema ovoj ideologiji. Njegovo protivljenje imigrantskoj politici predsjednika Trumpa dio je širih napora da se potkopa nacionalni identitet, oslabi konzervativno vodstvo i unaprijedi globalistička vizija.

Katolička doktrina uči da imigracija mora biti pravedna, uredna i da mora imati na prvom mjestu opće dobro. Papa Pio XII., papa Leo XIII., pa čak i papa Benedikt XVI. svi su isticali pravo nacija da kontroliraju svoje granice u isto vrijeme prakticirajući milosrđe prema migrantima. Politike predsjednika Trumpa, iako su stroge, ne krše katoličko učenje jer imaju za cilj zaštititi opće dobro – što uključuje zaštitu obitelji od kriminala, osiguravanje ekonomske stabilnosti i održavanje kulturne kohezije.

Dok papa Franjo kritizira predsjednika Trumpa i potpredsjednika Vancea zbog želje da osiguraju američku granicu, sam Vatikan je grad-država ograđen zidinama s jednom od najstrožih useljeničkih politika na svijetu. Švicarska garda ne dopušta otvorenu migraciju u Vatikan, a ipak Papa očekuje da SAD apsorbira neograničen broj ilegalnih migranata. Ovo licemjerje zbunjuje i frustrira vjerne katolike.

Papa Franjo politizira katoličko učenje na način koji potkopava moralni autoritet Crkve i usklađuje ga sa sekularnim, ljevičarskim i globalističkim programima. On daje prednost masovnoj migraciji i globalnom upravljanju u odnosu na obranu katoličkih moralnih učenja o kojima se ne može pregovarati, poput svetosti života, tradicionalne obitelji i nacionalnog suvereniteta. Njegove selektivne intervencije protiv predsjednika Trumpa i potpredsjednika Vancea – dok je šutio o promicanju abortusa i rodne ideologije predsjednika Bidena – jasno pokazuju da su njegovi prioriteti politički, a ne doktrinarni.

Ukratko, papa Franjo je zamjetno šutio o otvorenoj podršci predsjednika Bidena pobačaju, rodnoj ideologiji i istospolnim brakovima, što su sve teška intrinzična zla u katoličkom učenju. Međutim, kada se radi o tome da predsjednik Trump i potpredsjednik Vance provode zakonite useljeničke politike koje nisu intrinzično zle, Papa iznenada osjeća potrebu intervenirati. Ovaj selektivni bijes jasno daje do znanja da je on više zabrinut za globalističke političke ciljeve nego za podržavanje doktrine Crkve.

Crkva ne naučava otvorene granice ili neograničeno useljavanje. Zapravo, katolički socijalni nauk podupire pravo nacija da kontroliraju svoje granice na pravedan i uredan način. Sveti Toma Akvinski i drugi crkveni teolozi naglašavali su važnost razboritosti i općeg dobra u određivanju načina na koji bi se nacija trebala nositi s imigracijom. Pozivanje potpredsjednika Vancea na ordo amoris (red ljubavi) mnogo je više usklađeno s katoličkom tradicijom nego globalističko tumačenje milosrđa pape Franje.

Pismo pape Franje kojim se protivi imigracijskoj politici SAD-a zanemaruje suvereno pravo nacije da osigura svoje granice, načelo koje podupire katoličko učenje o općem dobru. Iako Crkva poziva na suosjećanje prema migrantima, ona ne nalaže otvorene granice ili neograničeno useljavanje. Prigovor pape Franje na ovu politiku odražava politički program, a ne doktrinarni stav, potkopavajući legitimnu ovlast SAD-a da provodi vlastite zakone radi ostvarivanja reda i nacionalne stabilnosti.

Biskup Joseph E. Strickland

Biskup u miru

Slika: Fotomontaža, Complicitclergy

[1]Letter of the Holy Father to the Bishops of the United States of America (10 February 2025) | Francis