Dok još uvijek traje božićna osmina, koristimo prigodu da svim cijenjenim čitateljima čestitamo sretne božićne blagdane, ispunjene svakim blagoslovom od Gospodina čije otajstvo rođenja slavimo. A kao iscrpnije izlaganje o vrijednostima na koje bismo u ovo vrijeme trebali svrnuti pozornosti, prenosimo poruku našeg biskupa mons. Slobodana Štambuka, koja se svojim kritičkim apologetskim i evangelizacijskim duhom prikladno uklapa u profil naše stranice: ,,Drage sestre kršćanke, draga braćo kršćani i svi koji se Božiću veselite i Božić prihvaćate! Završavajući desetu godinu dvadeset prvog stoljeća, kada se izmjenjuju razne dobre i loše vijesti, evo nam jedne uvijek drage i lijepe vijesti: Krist nam se rodio, dođite, poklonimo se! U tom ozračju dolazim k Vama uz ovogodišnju proslavu slavnog Kristova rođenja, dolazim želeći svakome od Vas puninu Božjeg blagoslova i životnih radosti! Veselje ti najvešćujem, puče kršćanski! Dolazim sa željom da u ovom današnjem svijetu “budete besprijekorni i čisti, djeca Božja neporočna posred poroda izopačena i lukava u kojem svijetlite kao svjetlila u svijetu držeći riječ Života” (Fil 2,15-16).
Jer kao što u ono doba rođenje Isusa Krista nije prošlo bez poteškoća, stradanja mnogih i uz obijest tada vladajućih, obijest koja je išla dotle da se ubijalo nevine (nevina dječica), ni ovogodišnji Božić nije bez svojega žalca, nije bez stradavanja nevinih, nije bez obijesti onih koji misle da su ‘gospodari života i smrti’. U našim (ne)prilikama to se pokazuje u stotine inačica neljudskog i nadasve nekršćanskog. Klevetanje u nas, na primjer, nije diskriminacija (=obespravljenost), a diskriminacijom se zna proglašavati isticanje svojega i kršćanskoga, isticanje prirodnoga (homoseksualnost, primjera radi), i diskriminacijom postaje sve što nije ‘po guštu’ (=po ukusu) drukčijemislećima. Svojevrsna antikršćanska klima kao da je ‘ušla pod kožu’ pa i umnogi kršćani nisu spremni ‘istupiti naprijed’ i zastupati dobra, stara i provjerena iskustva.
Kao da je u nas postalo moderno biti ateist (=bezbožnik), biti zastupnik najslobodnijih puno puta sumnjivih ideja, biti agnostik (=koji ne zna što bi vjerovao) ili jednostavno čovjek koji ne priznaje tako zvane ‘europske vrijednosti’, a da se pri tom o tome može misliti štogod kome ‘padne na pamet’. Predstavit se kao kršćanin, govoriti kao kršćanin, kao da to nije poželjno, jer to ‘vrijeđa uši’ drugima i drukčijima. Ukoliko biskupi nešto progovore i preporuče: ili se daje tek osiromašeni tekst ili se uporno prešućuju te poruke i omalovažavaju. S druge strane, riječ ‘napredak’ stalno je na ustima, ali kakav i u čemu napredak? Netko je zapitao: ‘Da li je napredak kada se ljudožder počne služiti viljuškom?’
Što nam je činiti? Pametno ‘pročitati’ znakove našega vremena, zauzimati dobre stavove prema životnim vrijednostima i pouku Evanđelja hrabro pretočiti u svagdanji život. Nudim ti, sestro i brate, kao svojevrsni program samostojnosti ljudske, nudim stihove našeg pjesnika u pjesmi ‘Budi svoj!’ (A. Šenoa, 1874):
Oj, budi svoj! Ta stvoren jesi čitav,
U grudi nosiš, brate, srce cijelo;
Ne kloni dušom, i da nijesi mlitav,
Put vedra neba diži svoje čelo!
Pa došli danci nevolje i muke,
Pa teko s čela krvava tebi znoj,
Ti skupi pamet, upri zdrave ruke,
I budi svoj!
U godini 2011. čekaju nas dva važna događaja kojima je potrebno pokloniti najveću moguću pažnju: predviiđa se popis pučanstva u Hrvatskoj i dolazak Svetog Oca pape Benedikta XVI. u zemlju Hrvata. Nadamo se da će na listiću popisa biti i rubrika (=stavak) o vjeroispovijesti i nadamo se da kršćani neće prešutjeti svoju pripadnost rimokatoličkoj vjeri. A dolazak našega Pape (=Oca!) k nama trebao bi osobitim naglaskom ukrijepiti ‘koljena klecava i podignuti ruke klonule’. Dolazak Oca kršćana neka bi učvrstio vjernost u našim obiteljima i zdravi smisao pripadnosti velikoj obitelji našega naroda. Pozivam na molitvu za blagoslovljeni ishod tih dvaju prevažnih događaja 2011.
Dođi, Gospodine, pohodi nas svojim mirom! Dođi, Gospodine, budi uz nas i božićni blagoslov daruj nama! ‘Neka vam Bog svevladar i Isus Krist, naš Spasitelj, umnoži milosrđe i mir!’ (Sv. Polikarp). Svima od srca rado nazivam sretno i blagoslovljeno Isusovo porođenje koje neka svima i svakome bude na spasenje!”
(mons. biskup hvarsko-bračko-viški, Slobodan Štambuk)
Ovome nadodajemo i drugi tekst, uglednog intelektualca i obraćenika dr. Zlatka Tomca, koji se proročkim duhom na sličan način uklapa u trenutno ozračje vremena i katoličko apologetsko poslanje. On daje dodatne uvide na već obrađivano gostovanje H. Crikvenca u emisiji Nedjeljom u dva, kojemu otkriva jasno osmišljenu demoralizatorsku i antireligijsku stategiju masovnih medija:
“Jesmo li još uvijek narod nade?
Zašto netko ima pravo iznositi neistine?
U vrlo popularnoj i gledanoj emisiji Nedjeljom u 2 na Hrvatskoj televiziji u ovo predbožićno vrijeme gost Aleksandra Stankovića bio je jedan mladi čovjek – Hrvoje Cirkvenec, glavni urednik i izdavač portala Križ života. Cirkvenec se izjašnjava kao vjernik i katolik, ali vrlo žestoko, uglavnom neargumentirano kritizira Katoličku crkvu i osobito kardinala Bozanića. Ključno je pitanje prema kojem je kriteriju taj mladi pretenciozni neznalica koji se predstavlja kao sveznalica, koji docira i poučava biskupe, kardinale, pa i samog Papu, dospio da u ovo božićno vrijeme govori u ime kršćana i kršćanskog novinarstva. Zašto Stanković, primjerice, nije pozvao dr. Božu Skoku ili nekog drugog intelektualca kršćanina, a ne baš Hrvoja Crikvenca? Naravno da svatko ima pravo reći svoje mišljenje, čak i onda kada nije u pravu. Tako i Crikvenec ima pravo reći svoje mišljenje, ali nema pravo širiti neistine bez da mu se voditelj (koji ga je blagonaklono podržavao u njegovim neutemeljenim stavovima) suprotstavlja. Cirkvenec je rekao mnoge neistine, evo samo nekih. Tvrdio je da je Crkva u Hrvata u komunizmu puno bolje prošla nego Crkva u Istočnoj Europi. To je velika neistina! Voditelj je morao na nju reagirati. Evo samo jednog podatka. Komunisti su u vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata ubili više od 600 svećenika i časnih sestara, što je više nego u cijeloj Istočnoj Europi zajedno. Mnogi svećenici su zatvarani i mučeni: da ne spominjemo samo Alojzija Stepinca kao primjer komunističke represije. Dakle, tvrditi kako je komunizam u Jugoslaviji bio manje represivan prema vjeri nego u ostalim komunističkim zemljama velika je neistina. Međutim, to se uklapa u ‘novu pravednost’ koju provodi predsjednik Ivo Josipović, koji rehabilitira komunizam i tvrdi da su kape partizanke simbol slobode i demokracije. I on zaboravlja onu čuvenu komunističku parolu: ‘Nosim kapu s tri roga i borim se protiv Boga!’ Možda je Cirkvenec dobio priliku popularizirati svoj portal upravo zbog toga što je na smjeru krivotvorenja prošlosti i što iznutra pokušava kritizirati društvenu angažiranost Crkve. I on zastupa stajalište da Crkvu treba zatvoriti u sakristiju i da se crkveni duostojanstvenici ne trebaju ni na koji način miješati u društveni život. Smeta mu što Crkva jasno ističe moralne i druge kriterije kojima želi pomći vjernicima u njihovom opredjeljivanju u društvu oko brojnih dvojbi. On čak ide tako daleko da kaže kako bi Crkva trebala podržavati SDP, a ne kršćansko-demokratke stranke. On osporava pravo vjernicima javno i jasno zalagati se za ljude koji su kršćani, koji žive kršćanski život. Zato mi se svidjela SMS poruka jednog gledatelja koja glasi: ‘Stankoviću, osim ove emisije što ćete još za Božić pokloniti nama katolicima. Hoće li osim ove božićne čestitke nama katolicima biti još neka?’. Dakle, borba se vodi svakodnevno i na različite načine. Čak i onda kada nam se čini da se radi o nekim sporednim i banalnim pitanjima, dubljom analizom može se utvrditi da se borba vodi oko temeljnog pitanja: Hoće li hrvatski narod sačuvati svoj nacionalni i katolički identitet? Hoće li i dalje biti narod nade ili će pognuti glavu i prihvatiti novo poganstvo?”
Zdravko Tomac, Katolički tjednik, 12. 12. 2010.
