Budizam možemo uvrstiti u velike religija svijeta, prema dostupnim podacima preko pola milijarde ljudi prakticiraju ovu religiju.[1] Osnivač budizma je bio Buda (onaj koji je budan, prosvijetljen). Buda je rođen kao Siddhartha Gautama u Nepalu u kraljevskoj obitelji oko 600 godina prije Krista. Živio je u luksuzu, s malo doticaja s vanjskim svijetom. Međutim, znatiželja ga je navela da se iskrade u zabranjeni vanjski svijet gdje je vidio „četiri mučna prizora“. Prva tri bili su bolesnik, starac i mrtvac. Siddhartha je duboko razmišljao o ovim novootkrivenim tajnama bolesti, starosti i smrti, ali uzaludno. Onda je susreo lutajućeg isposnika (monaha) koji se odrekao svijeta kako bi tražio prosvjetljenje. Siddhartha je odlučio učiniti isto.
Proveo je godine meditirajući o najdubljoj tajni života: Zašto je čovjek nesretan? Poslije više godina asketskog života i pokušaja postizanja duševnog mira sve se činilo uzalud pa se odlučio za „srednji put“ – između raskošnog i strogo asketskog života. Pošto je pojeo pristojan obrok prvi put poslije toliko godina sjeo je u puni lotus-položaj pod stablo smokve Bodhi (drvo pipala) u Bodhgayi, današnjoj državi Bihar u Indiji, čvrsto odlučan da ne ustane dok ne postigne prosvjetljenje. Kad se digao, nakon 40 dana, Siddhartha je napokon postao prosvjetljen: Buda.[2]
Tijekom preostalih 45 godina svog života Buda je putovao većim dijelom sjeverne Indije šireći svoje učenje. Njegovo učenje poznato je na Istoku kao Buddha-dharma ili „učenje Prosvijetljenog“. Mnogi su njegovi učenici navodno stekli prosvjetljenje. Oni su pak poučavali druge i na taj način se nastavio neprekinuti lanac podučavanja, sve do danas.[3] Buda nije bio bog niti je tvrdio da je božanstvo. Bio je ljudsko biće koje je svim snagama nastojao nadići patnju. Budisti ga vide kao idealno ljudsko biće i vodiča koji nas sve može dovesti do prosvjetljenja.
Budizam vidi život kao proces stalne promjene, što znači da čovjek to može iskoristiti i promijeniti se na bolje. Odlučujući faktor u mijenjanju sebe je um, a budizam je razvio mnoge metode za rad na umu. Budisti osobitu pažnju posvećuju meditiranju, nastojeći time razviti pozitivna stanja uma – smirenost, koncentraciju, svjesnost te pozitivne emocije poput prijateljstva.
Budizam ne govori o Bogu, mada niti ne poriče njegovu opstojnost. Mogli bi reći da je budizam agnostičan. Budizam se uglavnom bavi sviješću, postizanjem „prosvijećenog“ stanja. Da bi budist postigao takvo stanje Buda je naučavao, na osnovu svoga iskustva, četiri „plemenite istine“. Prva istina kaže da je život patnja. Druga istina naučava da je izvor patnje pohlepa. Pohlepa (jaz između onoga što želimo i onoga što imamo, ili želja da zadržimo ono što imamo) je uzrok sve patnje. Treća istina slijedi iz druge: otkloniti uzrok (pohlepu). Ako otklonimo uzrok, nestat će i posljedica (patnja). Četvrta istina govori o načinu kako smanjiti ego, tj. kako otkloniti uzrok patnje. Medicinskim rječnikom mogli bi ta četiri puta opisati kao: simptom, dijagnoza, prognoza i terapija. Terapija, tj. četvrta istina se sastoji od osam koraka: ispravno razumijevanje, namjera, govor, djelovanje, življenje, nastojanje, svjesnost (meditacija) i koncentracija.
Budizam ima mnogo sličnosti s hinduizmom iz kojeg je na neki način i iznikao. Tako zajednički dijele vjerovanje u reinkarnaciju, karmu (zasluge i krivnje te posljedice istih), mayu (znanje i privid) i općenito baziraju shvaćanje svijeta na panteističkom poimanju. Današnji budizam je vrlo raznolik ali bi ga okvirno mogli podijeliti na dvije škole: Theravada (mala kola) i Mahayana (velika kola). Tharavada je više monaški oblik, dok se Mahayana budizam odnosi na laike. Unutar njih ima opet veći broj ogranaka (Tendai, Vajrayana, Nichiren, Čista zemlja, Zen, Shingon, itd.). U nekim od budističkih sljedbi, kao što je Čista zemlja, Buda se drži za boga.
Za izvorni budizam pak mogli bi reći sa se njegovo učenje oslanja na naturalizam jer su čovjek i svijet koji ga okružuje jedina realnost. Oslanjajući se isključivo na svoje vlastite snage čovjek može postići prosvjetljenje, stanje savršenog mira i sreće, nirvanu. Drugim riječima, mogli bi reći da se tu radi o svijetu bez Boga. Sam Buda je odvraćao svoje učenike od upuštanja u spekulativne rasprave o Božjoj opstojnosti, o postojanju duše i slično, jer je to smatrao odvraćanjem od težnje za oslobođenjem od navezanosti na ovozemaljske čari ili bilo kakva vjerovanja. Da bi dosegli nirvanu trebamo odbaciti sve ono čega smo se držali tako čvrsto: vjerovanja, dogme, običaja, materijalnih dobara i sl. U zapadnim (kršćanskim) zemljama često srećemo upravo taj izvorni budizam koji se usredotočuje na čovjeka – i gubi interes za Boga. Takav budizam bismo mogli svrstati u religijski naturalizam[4] u kojem se čovjek kršćanskog kulturnog naslijeđa odrekao svoga Boga.
Budizam je uglavnom usredotočen na osobno prosvjetljenje (ne produhovljenost), na postizanje konačnog mira (nirvane), koji čovjek navodno može postići vlastitim snagama ako je dosta uporan. Nauk o reinkarnaciji, karmi i slično, kod onog budizma koji više ističe duhovnu dimenziju (istočnjački budisti su mnogobošci), stoji također u oštroj suprotnosti s kršćanstvom, ili da budemo još precizniji, s katoličanstvom, jedinom religijom na svijetu koju je osnovao Bog, Isus Krist, naš spasitelj i otkupitelj. Iz prikazanog je razvidno da je budizam nespojiv s kršćanstvom.
Ivan Poljaković
Slika: Kip Bude u Namdroling manastiru u Indiji, Wikimedia
[1] https://hr.wikipedia.org/wiki/Stanovni%C5%A1tvo_svijeta_po_religijskoj_ispovijesti (12.5.2024.)
[2] https://nova-akropola.com/kulture-i-civilizacije/tragom-proslosti/sveta-stabla-buddhina-zivota/ (14.5.2024.)
[3] https://thebuddhistcentre.com/text/who-was-buddha (14.5.2024.)
[4] https://www.buddhistinquiry.org/article/natural-buddhism/ (16.5.2024.)
