“Časne sestre sa značkicom”

Sjedokose dame na slici su časne sestre. U prvom planu vidimo na godišnjoj skupštini Konferencije redovničkih glavarica SAD (LCWR[1]) 2012. godine: sestru Mary Hughes, raniju predsjednicu, sestru Pat Farell aktualnu predsjednicu, te novoizabranu predsjednicu sestru Florence Deacon.

Naime su u Sjedinjenim Američkim Državama krajem 1960.- ih stanoviti liberalni teolozi i teologinje „uvalili“ časnim sestrama priču, da bi tobože bilo u duhu II. vatikanskog koncila, da prestanu nositi redovničku odjeću. Navodno je u tom “duhu” kojega spretni prodavači teološke magle povezuju sa II. vatikanskim koncilom, da pripadnost Crkvi časne sestre ne potvrđuju čak niti krunicom ili križem oko vrata – eventualno je dopustiva neka značkica na reveru; možda sa srčekom ili sličnim znakom kojega nitko neće povezati sa katoličanstvom. 

Neobična ideja, ako znamo da je redovništvo nastalo u 4. stoljeću kada je sv. Antun Pustinjak od anđela primio prvo redovničko odijelo, te da je oblačenje redovničke odjeće od tada do danas bitan znak ulaska u zavjetovani život: lijepi je običaj da redovnik/redovnica svako jutro cjeliva svoju posvećenu odjeću.

Uz to, nije se II. vatikanski koncil uopće bavio idejom da se odustane od redovničke odjeće.

Uglavnom, u SAD je tu novotariju prihvatio pretežni dio časnih sestara – izuzetak su bili klauzurni samostani (tj., pretežni njihov dio) i one redovničke zajednice čvrsto povezane s redovima koji imaju sjedište u Rimu. Možda zato, a možda i zbog nekih drugih razloga, broj redovnica je padao: od 181.421 u 1965. godini, na 55.944 u 2009. godini. Pobornici teze da greške u vođenju američkog redovništva nemaju ništa s tim kolapsom američkog ženskog redovništva, vole reći da su 1950.- i 1960.- bile neobično dobre i jake godine; da je „prirodnije“ da imamo u SAD skromniji broj redovnica – onakav kakav je bio npr. 1900. godine, kada je redovnica u toj zemlji bilo oko 50.000[2].

Vjerojatno je posrijedi zabijanje glave u pijesak: naime je 1900. godine bilo u SAD svega 14 milijuna katolika, dok ih je danas ondje čak 78 milijuna. „U prijevodu“, dolazila je 1900. godina po jedna časna sestra na cca 300 američkih katolika. Godine 1965., kada je u SAD bilo oko 50 milijuna, i opet je ondje bila po jedna časna sestra na oko 300 katolika. Danas („prirodno“, kažu oni koji vole tražiti opravdanja s kojima se lakše živi) dolazi jedna redovnica na 1500 američkih katolika.

Zašto, kako? Ne valjda samo zato što časne sestre više ne nose redovničku odjeću?

Ne, nije samo zato. A (uzgred) nije nenošenje redovničke odjeće tako nekakav minoran razlog.

Bilo je u američkom ženskom redovništvu teških zastranjenja, koja – uz svu pristojnost prema nekoliko desetaka tisuća dobronamjernih žena koje vrijedno nastoje živjeti svoje zvanje – adresira Doktrinarna prosudba LCWR-a[3] koju je 18.04.2012. godine sačinila Kongregacija za doktrinu vjere. U Vatikanu izdvajaju tri glavne grupe problema, koje su uočili:

            – Govori na godišnjim skupštinama LCWR. Riječ je o govorima koji se zapisuju i arhiviraju, pa ih onda „inkvizitori“ iz Kongregacije za doktrinu vjere mogu pregledati. Tu ima „neprihvatljivih stavova koji rutinski prolaze bez reakcije LCWR-a“, a koji uključuju čak i „izazove protiv temeljnih katoličkih vjerovanja … odbacivanja vjere koje je ozbiljni izvor sablazni i nekompatibilno je s redovničkim životom“.

           – Politike korporativnog neslaganja. Kongregacija za nauk vjere je od rukovodstava raznih kongregacija iz sastava LCWR – među potpisnicama su bile i članice rukovodstva krovnog LCWR – primalo proteste zbog stava Svete Stolice u pitanju ređenja žena za svećenike i pristupa homoseksualcima. Kongregacija za nauk vjere zaključuje da potpisnice tih pisama kolektivno zauzimaju poziciju koja nije sukladno naučavanju Crkve o ljudskoj spolnosti.

           – Radikalni feminizam, koji u pravilu vodi do težih vjerskih zastranjenja.

Uglavnom, u SAD ima slučajeva da redovničke zajednice ne prakticiraju molitvu brevijara, a krunica baš i ne spada u neki uobičajeni rekvizit. Postoje i takve pojave, da časne sestre uopće ne žele ići na misu – jer misu vodi muškarac. Nađe se i slučajeva da časne sestre pružaju usluge reikija, da „malo“ miješaju kršćanstvo s istočnjačkim religijama. Vjerojatno takvih slučajeva nema osobito mnogo, ali slučajeva da se umjesto pravovjernog katoličanstva „naviješta“ feminizam i rodna ideologija ima doista odveć[4].

Hijerarhija katoličke Crkve u SAD nije 1970.-ih i 1980.-ih pokazala nekakav otpor kretanjima u ženskom redovništvu: možda tek zabrinutost zbog velikog pada u zvanjima i odluka mnogih sestara da napuste redovnički život. Od početka pontifikata Ivana Pavla II., nastojalo se ohrabriti i podržati „konzervativnije“ redovničke zajednice – one koje nisu vidjele razloga da skinu redovničku odjeću i počnu ići frizeru da im uredi „trajnu“. Naposljetku je toj manjinskoj grupi časnih sestara Sveta stolica 1992. godine odobrila osnivanje „Savjeta viših redovničkih glavarica“ (CMSWR – v. ovdje sliku sa njihove godišnje skupštine)[5]; nakon toga je većina „konzervativnih“ redovničkih zajednica napustila LCWR, a sa njima i petnaestak posto američkih redovnica koje su ostale vjerne habitu.

Danas bilježi manjinski CMSWR (danas, oko deset tisuća redovnica, tj. 20% od ukupnog broja redovnica u SAD) višestruko bolji priliv novih redovnica: makar je i kod njih praksa da im skoro bez iznimke u redovničke kuće dolaze novakinje nakon koje su na sveučilištu stekle barem bakalaureat, imaju one 8% redovnica mlađih od 40 godina. Kod većinskog LCWR je brojka za tu dobnu skupinu okrugla: 0 (nula) posto. Prosječna dob „CMSWR redovnica“ je čak 14 godina mlađa od prosječne dobi „teta iz LCWR“[6]

Neke od CMSWR zajednica naprosto pršte mladošću – napose one zajednice koje se jasno i žustro izjašnjavaju protiv pobačaja i eutanazije, te za „dobru staru“ katoličku pravovjernost. Tako Dominikanske sestre Marije Majke Euharistije iz Michigana, koje su osnovane 1997. godine sa četiri sestre, imaju danas čak 115 časnih sestara: prosječna njihova dob je 28 godina, pri čemu novakinje u prosjeku imaju 21 godinu[7]. Slično je u samostanu Benediktinki Marije Kraljice Apostola iz Missourija; prosječna dob 26 sestara u toj tradicionalno nastrojenoj zajednici je „oko 25 godina“.[8] Moraju mnogo raditi da zadovolje narudžbe za ručno rađenu liturgijsku odjeću: „očekujte da ćete za izvršenje svoje narudžbe čekati barem godinu i pol dana“ poručuju one svećenicima koji bi htjeli imati liturgijsko ruho ili oltarni stolnjak natopljen njihovom pažnjom i molitvom.

Uglavnom, ima žensko redovništvo (i) u SAD budućnost.

Pregovori između Vatikana i LCWR se nastavljaju: papa Franjo potvrđuje da ono što je Kongregacija za nauk vjere poručila u Doktrinarnoj prosudbi LCWR-a iz 2012. godine predstavlja i njegovo mišljenje.[9]

Slike: National Catholic Reporter