Katolička teologinja i znanstvenica kod uglednog Instituta društvenih znanosti „Ivo Pilar“ dr. Jadranka Rebeka Anić zadnjih mjeseci uspješno promovira knjigu bosanske teologinje prof. dr. Zilke Spahić – Šiljak pod naslovom „Propitivanje ženskih, feminističkih i muslimanskih identiteta – Postsocijalistički konteksti u Bosni i Hercegovini“. Zanimljiv primjer međuvjerske teološke suradnje koji ima posve konkretan kontekst: zajedničku privrženost feminizmu.
Prof. dr. Zilka Spahić – Šiljak je interesantna osoba. Njena prijateljica i bliska suradnica – koautorica i recenzentica u znanstvenim radovima – dr. sc. J. R. Anić (časna sestra u Školskih sestara franjevki), i sama predavač na Rodnim studijima u Sarajevu može o profesorici Šiljak reći da ne spada u „uredske znanstvenike“; da je posrijedi jedna društveno aktivna intelektualka. Svoj izraziti društveni aktivizam Zilka Šiljak sažima u intervju za „Slobodnu Dalmaciju“ 06.06.2012. godine riječima „I s hidžabom se može biti feministica“[1]. U istom intervjuu nam ona daje uvid i u svoja politička stajališta, te se izjašnjava kao pobornica „prava na abortus“.Konkretni primjer njenog društvenog aktivizma nalazimo u slučaju podrške studenata i predavača „Rodnih studija“ Univerziteta u Sarajevu[2], gdje se prof. dr. Z. S. Šiljak potpisuje pod protest zbog „homofobnog incidenta“ što se „dogodio“ na Filozofskom Fakultetu u Sarajevu 19.04.2012. god. i koji da je još jedan „u nizu primjera opresije koja većina vrši nad manjinama“ … U tom protestnom pismu se izvješćuje: „studentima se prije dobrovoljnog darivanja krvi davao formular Zavoda za transfuzijsku medicinu FbiH koji su bili dužni popuniti. Ništa ne bi bilo specifično da u odjeljku ‘Osobe koje ne trebaju davati krv’ nisu navedene ‘osobe koje imaju povremene ili stalne seksualne odnose sa homoseksualcima’. Formular zbog kojeg su se studenti i studentice pobunili dokaz je da je u institucijama ove zemlje još uvijek na snazi institucionalizirana diskriminacija rodnih i seksualnih manjina …“.[3]Naravno da profesorica Šiljak i drugi potpisnici pisma savršeno znaju da se od „osoba koje imaju seksualne odnose sa homoseksualcima“ ne uzima krv niti u Hrvatskoj, ni u Nizozemskoj, ni u SAD, ni u Kanadi … zapravo nigdje u svijetu. Kod tog dijela stanovništva je rizik od raznih oboljenja koje se prenose krvlju naprosto previsok.[4] [5] Zapravo ti pobornici „ideologije roda“ postupaju na jedan način gdje se znanstvenička odgovornost prema činjenicama zanemaruje radi propagandnog učinka: taj bi očito bio u tome da se kod ljudi u BiH razvije jedan osjećaj provincijalističke neadekvatnosti i osjećaj krivnje zbog tobožnjeg neciviliziranog „homofobnog“ ponašanja.
I ide im od ruke taj propagandni rad: eto gdje se u Hrvatskoj knjiga profesorice Z. S. Šiljak o balkanskom feminizmu promovira u prostorijama Islamskih centara u Zagrebu (17.04.2012.) i Splitu (05.06.2012.). Upravo dirljivo izgleda izvješće na web – stranicama Medžlisa Islamske zajednice Split o predstavljanju tog feminističkog rada kojega je organizirao „Institut društvenih znanosti Ivo Pilar – Centar Split i Ekumenska inicijativa žena u suradnji s Centrom za interdisciplinarne postdiplomske studije Sveučilišta u Sarajevu … a program je pjesmom uljepšao Zbor Medžlisa islamske zajednice Split“.[6]
Baš me interesira, da li „odgovorni“ u Medžlisu znadu da to promoviraju knjigu autorice koja se zalaže za abortus i aktivno promovira „homoseksualna prava“; da li oni uopće pojma imaju što je to suvremeni feminizam. Ili si misle u pravcu „valjda je sve to sa feminizmom pristojno, eto gdje za stolom sjedi katolička časna sestra …“. Očito tako (neinformirano?) razmišljaju i kod Splitsko – makarske nadbiskupije: i oni isti događaj posve uredno i pohvalno prezentiraju na svojim web – stranicama[7]. Valjda misle: „ako je to ovima u medžlisu dobro, valjda je sve to pristojno, konzervativno …“.
Ili bismo od „odgovornih“ trebali očekivati više informiranosti; npr. da ovlaš pogledaju što ove znanstvenice govore i pišu, i kako ih doživljava znanstvena zajednica.[8]
Pri tome, moramo uočiti da naša J. R. Anić vrlo dobro zna odmjeriti svoje riječi. Evo gdje u intervjuu za tobože katolički web – portal „Križ Života“ odgovara baš kao spretni političar. Školski primjer „izvrdavanja“; evo pitanja i odgovora u cijelosti:
KRIŽ ŽIVOTA: U civilnom društvu se često govori kako Crkva diskriminira žene zbog toga što im ne omogućava da postanu svećenice, što s druge strane omogućuju neke kršćanske crkve reformacijske baštine. Kako Vi gledate na spomenutu problematiku?
J. R. ANIĆ: Ako bismo ušli u iznošenje argumenata za i protiv ređenja, trebalo bi dosta vremena i prostora. Reći ću samo kratko da je suvremenom čovjeku teško objasniti da se ne radi o rodnoj diskriminaciji kad se nekome samo na temelju njegova spola nešto priječi. A žene ne mogu biti svećenice samo zato što su žene.
Iz ovoga će čitatelj koji nije osobito upućen u katoličku teologiju s lakoćom zaključiti da se J. R. Anić zalaže da se omogući ženama da budu svećenice. Onima, pak, koji u katoličku teologiju jesu upućeni, jasno je da J. R. Anić mora znati da je Ivan Pavao II. ex cathedra (tj. u obliku dogme) – apostolskim pismom “Ordinatio Sacerdotalis” iz 1994. godine [9] [10] proglasio da svećenica u kršćanstvu ne može biti, jer Crkva nije od Boga dobila vlast da žene zaređuje u svećenstvo. I onda im se lako može učiniti da J. R. Anić “sigurno” želi reći nešto drugo (možda je novinar krivo citirao …). A naravno da će teološki izobraženi katolici uglavnom biti dobrohotno raspoloženi kada tumače riječi jedne časne sestre – i onda će razumjeti da ona zapravo nije heretik (časna sestra koja bi se zalagala za ukidanje ex cathedra proglašene dogme bi svakako spadala u tu grupu), nego se samo neprecizno izrazila.
Da li se to J. R. Anić neprecizno izražava, ili namjerno zamagljuje – kao što to čini njena prijateljica Z. S. Šiljak i drugi potpisnici protiv sarajevske „diskriminacije“ homoseksualaca kod dobrovoljnog davanja krvi? Hajdemo pogledati.
U svojoj knjizi „Kako razumjeti rod“ iz 2011. godine[11] J. R. Anić naširoko razglaba kako katolički autori „fundamentalističkog svjetonazora“ posve krivo shvaćaju rodnu („gender“) teoriju, pa smatraju da „gender“ predstavlja nekakvu šifru za legitimiranje homoseksualizma i drugih seksualnih perverzija. Tobože su „fundamentalisti“ (baš taj termin je odabrala koristiti J. R. Anić za katoličke autore sa čijim se stajalištima ona ne slaže) utjecajni kod Svete Stolice; ali ipak službeno Sveta Stolica nije posve protiv rodne teorije. Zaključno, J. R. Anić smatra da je „gender teorija“ spojiva s katoličanstvom i da će jako usrećiti čovječanstvo u cjelini.
Zapravo je čitava ta knjiga jedna velika obrana rodne teorije i s njom povezane „feminističke teologije“, koju J. R. Anić prezentira kao nešto što bi tobože moglo biti spojivo sa Učiteljstvom Katoličke Crkve.
Josip Markotić, mladi kolega J. R. Anić u Institutu „Ivo Pilar“ je već kritički ukazao da je Sveta Stolica na najslužbenije načine izrazila svoje protivljenje „rodnoj ideologiji“, te da je „teza“ J. R. Anić da je riječ o pukom djelovanju tobožnjih „katoličkih fundamentalista“ posve netočna.[12]
Hajdemo zato pogledati neke od službenih dokumenata iz Rima:
Kardinal Ennio Antonelli, predsjednik Papinskog vijeća za obitelj potpisuje 2009. godine tekst[13] gdje se za katoličke biskupe pod nazivom „Gender teorija“ objašnjava:
„Najopasniji izazov dolazi od teorije roda („l’ideologia del gender“) nastale u feminističkim i homoseksualnim okružjima na engleskom govornom području, i danas već uvelike raširene u svijetu. Prema toj ideologiji, biološki spol nema nikakvog značaja; nije značajniji od boje kose. Ono što je važno je rod, to jest seksualna orijentacija koju svatko slobodno odabire i konstruira sukladno vlastitim porivima, sklonostima, željama i izboru. Postala je slavnom izreka Simone de Beauvoir: ‘Ženom se ne rađa, nego se postaje.’ … Svatko treba imati slobodu da konstruira vlastitu seksualnu orijentaciju i da je eventualno promijeni tijekom života. Premda postoje samo dva biološka spola, kategorije seksualnog ponašanja su brojne: muški heteroseksualac, ženska heteroseksualka, homoseksualac, lezbijka, biseksualac, transseksualac, transvestit, voajer, druge nediferencirane i fleksibilne forme. Sve takve prakse su dostojne i treba ih društveno legitimirati… U ime slobode izbora, jednakosti i borbe protiv diskriminacije uspostavlja se tzv. ‘nova ljudska prava’, te osobito ‘seksualna i reproduktivna prava’. Tu ulaze slijedeće kategorije: pravno legitimiranje raznih oblika suživota, obitelji u svom njenim formama, pravo na sterilno upražnjavanje spolnosti (lijek za demografsku eksploziju), homoseksualni brak, kontracepcija, sloboda pobačaja, sloboda za sve da usvajaju djecu, pravo na umjetnu oplodnju, represija homofobije, promoviranje spolne slobode za adolescente čak i protiv volje roditelja.“
Nadbiskup Celestino Migliore, stalni promatrač Svete Stolice pri Ujedinjenim Narodima, daje u ime Svete Stolice 2010. godine službenu Izjavu[14], koja sadrži slijedeće retke:
„Postizanje jednakopravnosti između žena i muškaraca … se sagledava u kontekstu rodne ravnopravnosti. Međutim je jasno da se ovim konceptom barata na način … koji je sve više ideološki motiviran, i zapravo odgađa pravi napredak za žene. Štoviše recentni službeni dokumenti sadrže interpretacije roda koje niječu svaku specifičnost i komplementarnost između muškaraca i žena. Te teorije neće samo promijeniti prirodu stvari nego očito zamagljuju i otežavaju svaki ozbiljni i pravodobni napredak na priznanju suštinskog digniteta i prava žena.“
Evo gdje i sam bl. Ivan Pavao II. (2001. godine) progovara o „rodnoj teoriji“:
„… mora se zabilježiti silovite napade na instituciju obitelji i njenu socijalnu ulogu u nekim oblastima suvremenog društva. Doneseni su neki zakoni koji ne korespondiraju sa istinskom dobrobiti za obitelj utemeljenu na monogamnom braku, i sa zaštitom nepovrjedivosti ljudskog života, i po njima je dopušteno da se opasna sjena ‘kulture smrti’ ušulja u naš dom. Širenje internacionalnih foruma koji šire zablude u stvarima seksualnosti i digniteta žene, a koje proizlaze iz ‘gender’ ideologije također su razlog za zabrinutost.“[15]
Naposljetku i Kompendij socijalnog nauka Crkve iz 2004. godine u toč. 224. sažeto izlaže službeni stav Crkve o „rodnoj teoriji“:
„Suočeni sa teorijama koje smatraju rodni identitet kao puki kulturni i socijalni proizvod interakcije između zajednice i pojedinca, neovisno o osobnom spolnom identitet i bez ikakvog odnosa prema istinskom smislu spolnosti, Crkva ne prestaje ponavljati svoje učenje ‘Svatko, čovjek i žena, treba priznati i prihvatiti svoj spolni identitet. Fizičke moralne i duhovne razlike i komplementarnosti su orijentirane prema dobrima braka i prema rascvatu u obiteljskom životu. Harmonija para i društva dijelom ovisi o načinu na koji se komplementarnosti, potrebe i uzajamna podrška između spolova žive’ (KKC 2333). Sukladno toj perspektivi, pozitivni zakoni moraju biti sukladno prirodnom pravu, prema kojemu je spolni identitet nužan, jer predstavlja objektivni uvjet za formiranje para u braku.“[16]
A možda Crkva nije u pravu? Možda Ivan Pavao II., Benedikt XVI. i ovi kardinali nisu dobro pročitali znanstvena i ina djela feminističkih i inih „dženderista“ poput J. R. Anić i Z. S. Šiljak?
E nisu, već sama rodonačelnica “teorije roda” Sandra Lipsitz Bem u svojem fundamentalnom radu “Gender Schema Theory” iz 1981. god.[17] iznosi baš to, o čemu govori Kompendij – naime da po toj njenoj teoriji ima onoliko “gendera”, koliko ima spolnih orijentacija. Evo gdje na jednom mjestu u tom djelu ona razjašnjava svoja teška teoretiziranja:
„Politički, naravno, androginost je bio koncept čije je vrijeme došlo, koncept koji je naočigled osiguravao oslobođenu i humaniju alternativu tradicionalnim, spolno pristranim standardima mentalnog zdravlja. I istina je da se koncept androginosti može primijeniti kako na muškarce, tako i na žene, te da ohrabruje pojedince da prigrle kako muško tako i žensko u sebi… međutim, koncept androginije nije dovoljno radikalan iz feminističke perspektive jer nastavlja predstavljati da postoje muško i žensko u svima nama, da koncepti muškosti i ženskosti imaju neovisan i opipljiv realitet …. Naprotiv, koncept rodno baziranog shematskog procesuiranja omogućuje ‘podizanje svijesti’ … može dovesti, na primjer, do toga da opazimo kako je muško – žensko razlikovanje insinuirano na posve neutemeljene načine u društvenom odgoju djece.“
Nad tim su njenim mislima feminističke intelektualke mnogo promišljale; naposljetku su dvije od njih – lezbijske znanstvenice i spisateljice Judith Butler i Monique Wittig napravile “bum” sa djelima “Gender Trouble” iz 1990. (Butler) i “The Stright Mind” iz 1992. (Wittig). Tim je djelima feminizam definitivno uveden u najužu vezu sa “pederizmom” (da iskoristim termin Fatmira Alispahića) – naposljetku J. Butler i M. Wittig izrijekom navode da su po “genderu” lezbijke, a ne žene. U krugovima ženskih/rodnih studija širom svijeta promišljanja ove tri spisateljice poštuju po prilici kao što mi katolici poštujemo ono što objavljuje Sveta Stolica.
I da, „borci za LGBT prava“ su puki aktivisti, koji u djelo provode ono što osmišljavaju intelektualke sa ženskih/rodnih studija kakvi zadnjih desetljeća niču po univerzitetima širom svijeta kao gljive poslije kiše: eto gdje čak u dalekoj muslimanskoj Indoneziji feministička znanstvenica dr. Siti Musdah Mulia[18] pokušava uvjeriti narod da zapravo Kur’an odobrava homoseksualizam[19] – suprotno od onoga što tvrdi Savjet indonezijskih ulema i suprotno od onoga što svatko pismen može pročitati u Kur’anu.
Tako, očito je da nam s. Rebeka “mulja” – sve ako to „muljanje“ zaodijeva u formu znanstvenog rada od nekoliko stotina stranica. Naprosto, u Vatikanu savršeno znaju što je „rodna teorija“ i što je moderni feminizam – i Sveta Stolica te zloćudne ideološke naplavine posve informirano i odlučno odbacuje kao teške zablude.
Možemo li mi ovdje u postkomunističkim zemljama – gdje povodom dženderizma postoje tako različite reakcije, od defiliranja pola hrvatske vlade u nedavnoj povorci „Gay ponosa“ po ulicama Splita koje su policijski specijalci prije toga „oslobodili“ od nesklonog lokalnog stanovništva; pa do zakonskih zabrana istih takvih „gay parada“ u Rusiji[20] – biti sretni što smo se se uspjeli osposobiti da prepoznamo „dženderiste“ i „dženderistice“, poput ovih naših opreznih i skoro pa pitomih J. R. Anić i Z. S. Šiljak?
Najprije primijetimo da one sjeme svojih zabluda siju već vrlo dugi niz godina, da o državnom trošku vode sveučilišne studije gdje se njihova ideologija izučava kao „znanje“ (štoviše, kao znanstvena disciplina!) i gdje se za poznavanje tog zloćudnog idejnog sustava (tj. za osposobljenost za propagiranje dženderističke ideologije) dodjeljuju magistarske i doktorske titule. I pomoću svojeg znanstvenog habitusa uspijevaju isposlovati čak i mjesto na internetskim stranicama Medžlisa i Nadbiskupije.
Dario Č.
Slika: Victorgrigas
[1] Siniša Jović za „Slobodnu Dalmaciju“ 06.06.2012., „I s hidžabom se može biti feministica“, http://www.slobodnadalmacija.hr/Arterija/tabid/247/articleType/ArticleView/articleId/176867/Default.aspx
