Opće prihvatljivo načelo etičkog ponašanja jest ono ponašanje koje nekome može donijeti određenu korist, ali pri tome ne nanosi štetu drugome,[1] što je u suglasju i s Isusovom zapovijedi ''Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga'' (Mt 22,39). Ovakav etički kodeks ujedno je i temelj svake demokracije, dok je u totalitarizmima prihvatljivo ono ponašanje koje nekome donosi određenu korist dok drugi, oni podčinjeni, zbog toga trpe. Ako u svjetlu ovoga promatramo protekli referendum o braku, i predstojeći o ćirilici, i retoriku jedne i druge strane, vrlo jasno će se razotkriti koja strana je etička, tj. demokratska, a koja nije.
Oni koji su bili PROTIV definicije braka kao zajednice muškarca i žene najčešće su se pozivali na ljudska prava i prava manjine. Iako se u slučaju istospolnog braka ne može govoriti o ljudskom pravu (kako je u brojnim slučajevima potvrdio i Europski sud za ljudska prava), niti o pravu manjine (manjine mogu imati posebna prava samo ako ona nisu u sukobu s naravnim zakonom), argumenta radi, recimo da istospolci imaju prirodno pravo na brak. Kako bi se u tom slučaju odrazilo to pravo, tj. stečena korist u odnosu na druge građane? Prethodno smo vidjeli da etičko ponašanje ne smije nanijeti štetu drugome. Kada bi se istospolno partnerstvo izjednačilo s brakom to bi značilo da takva veza ima onda i sva prava koja proizlaze iz braka. Takvi parovi bi onda imali pravo na usvajanje djece, umjetnu oplodnju i sl. U ovom slučaju, dakle, istospolci bi stekli određenu korist, međutim, ta korist bi bila na veliku štetu drugoga, tj. djeteta. Dijete (kojeg inače strana ''protiv'' tretira kao objekt, a ne ljudsko biće) ima pravo na oca i majku, ono ima pravo da bude začet prirodnim putem od oca i majke, ono ima pravo da zna tko mu je otac i majka. Ova osnovna ljudska prava djeteta bila bi uskraćena zbog sebičnog, iskrivljenog i nadasve neprirodnog tobožnjeg prava istospolaca.
Međutim, tu nije kraj priče. Ne samo da bi diskriminirana bila djeca, već i svi drugi građani. Danas više nema tajne oko strategije dženderista, vrlo je dobro poznato što se događa nakon ozakonjenja istospolnih brakova. Već sutra dan se uvode novi zakoni kojim se diskriminira 99% građana, svakog oca i majku, kao i sve sinove i kćeri, jer otac će službeno postati ''roditelj A'', majka ''roditelj B'', a sinovi i kćeri službeno će opet imati roditelje A i B, a ne oca i majku. Ovim se krše osnovna ljudska prava svakog roditelja (kao i djeteta) da pred zakonom budu priznati za ono što jesu, otac i majka. No, i ovo još nije kraj, u zemljama gdje su istospolni brakovi ozakonjeni, država na silu sprovodi preodgoj djece, a roditelje koji se tome snažnije odupiru odvodi u zatvor.[2] Ako se pak upitamo da li je strana ZA oštetila nekoga, odgovor je isto tako jasan. Oni koji su zaokružili za, zaštitili su brak, obiteljske vrijednosti, prava djeteta, prava oca i majke, a da pri tome nisu nikome nanijeli štetu, jer time nisu spriječili istospolce da žive u vezama koje su po (ne)prirodi stvari upućene samo na tjelesni užitak bez mogućnosti stvaranja novog života.
U slučaju referenduma o ćirilici možemo govoriti da se radi o stvarnoj a ne fiktivnoj manjini. U slučaju istospolaca se radi o fiktivnoj manjini (manipulaciji) zato jer većina njih ustvari ne želi brakove, što dokazuje činjenica da u zemljama gdje im je zakonski omogućen brak, to pravo koriste samo njih 2%.[3] Dakle, kada su u pitanju prava nacionalnih manjina stvari stoje malo drugačije. Pripadnici svake nacionalne manjine trebaju biti tretirani kao i drugi građani, osim toga treba im se omogućiti izučavanje svog vlastitog jezika i kulture. To nije sporno. Ono što je sporno odnosi se na pitanje koliko treba biti pripadnika jedne manjine u nekom mjestu da bi njihovo pismo i jezik bili u službenoj uporabi. Kao prvo moramo napomenuti da je potpuno pogrešna, rekao bih čak budalasta opaska, da o tome ne može odlučivati većina. Pa u cijelom svijetu o tome odlučuje većina, a ne manjina, tako je i u Hrvatskoj o tome odlučila većina, prvo je bilo potrebno više od 50% pripadnika jedne manjine, a kasnije je ista ta većina smanjila postotak na više od jedne trećine. Kada bi o tome odlučivala manjina, mogli bi doći u situaciju da bi manjina donijela odluku da je dovoljno imati 2% udjela u stanovništvu određenog grada za službenu uporabu njihovog jezika i pisma. Tako bi imali slučajeva da bi u nekim sredinama imali desetak različitih jezika i pisama, što bi naravno išlo na štetu većinskog naroda, kao i svih drugih građana zbog konfuzije (teško se snaći kada vidite neki natpis na toliko jezika), zbog skupog prevođenja zapisnika i odluka lokalne vlasti na jezik manjine, skupog postavljanja višejezičnih ploča, natpisa, putokaza i sl.
Postavlja se sada pitanje koja je to razumna granica, granica koja neće ići na štetu većinskog naroda? Oni PROTIV govore da je žalosno da neke etničke skupine mora biti 50% da bi bili priznati kao manjina. To je naravno nebuloza, i čista demagogija. Manjine imaju pravo na izučavanje svog jezika i kulture i onda ako ih ima 1%, nitko im to ne priječi, ovdje se radi o službenoj uporabi pisma i jezika. Važno je napomenuti da je Republika Hrvatska nacionalna država hrvatskog naroda i država pripadnika nacionalnih manjina (Ustav RH). Dakle, Hrvati su državotvorni narod, dok su nacionalne manjine državotvorne u svojim matičnim zemljama. U svim zemljama na svijetu, kao što je već rečeno, većina odlučuje o pravima manjina. ''U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu'' (Ustav čl. 1), pa prema tome taj isti narod ima pravo izravno na referendumu donijeti odluku o bilo kakvom pitanju. Prema tome, Milanovićeva izjava povodom referenduma o ćirilici, ''prsti dalje'', izravna je prijetnja demokraciji, hrvatskom narodu i svim lojalnim građanima Republike Hrvatske.
No, da se vratimo na etičnost. Granica od 50% donosi korist hrvatskom narodu, jer se ne bi svakodnevno morao podsjećati na pismo pod čijim su zaštitnim znakom učinjena mnoga zvjerstva u Domovinskom ratu, ali ne nanosi nikakvu štetu srpskoj nacionalnoj manjini, jer su Srbi u Hrvatskoj oduvijek govorili hrvatski i koristili se latinicom, kojom se između ostalog koriste i mnogi Srbi u Srbiji, dakle, tamo gdje su državotvorni narod. Osim toga, u onim mjestima gdje ih je više od 50% imali bi pravo na ćirilično pismo. Oni koji su protiv ovog referenduma žele nametnuti većinskom narodu nešto što ni sami Srbi u Hrvatskoj ne traže, osim onih koji su ratovali protiv Hrvatske. Dakle, opet se radi o nametanju jednog rješenja, jedne manje skupine Srba, i odnarođene vlasti, koji bi se tim rješenjem okoristili, a na štetu cijelog hrvatskog naroda.
Etičnost, kao lakmus-papir demokracije, pocrvenila je, mogli bismo reći od stida: oni koju su PROTIV, protiv su demokracije i protiv volje hrvatskog državotvornog naroda. Oni ne predstavljaju hrvatski narod, već dženderiste, kojima je jedini cilj ponovo podjarmiti hrvatski narod.
Ivan Poljaković
Slika: Delimiter
[1] Više o tome: Stanford Encyclopedia of Philosophy
[2] Više o tome: Mass Resistance; Gay Marriage Opponents
