Prije ili kasnije, bilo koja razmjena mišljenja sa fundamentalistima vodit će se oko inkvizicije. Ova se tema teško može izbjeći. Nekatolicima je inkvizicija skandal (sablazan); katolicima neugoda; oboma, konfuzija. U najmanju ruku, to je priručna batina korisna kako bi se ‘opralo’ katolike, jer većina katolika je u deficitu pametnog odgovora. Tema je tako golema, povijesno tako zakučasta da oni ni ne znaju kako započeti odgovor, iako tek nekolicina fundamentalista zna ponešto o inkviziciji. To malo što znaju dolazi iz malih tendencioznih pamfleta napisanih od ljudi čiji glavni interes nije povijesna točnost.
Inkvizicija je bila raširena preko 6 stoljeća i uzduž pola Europe. Prvo se pojavila u južnoj Francuskoj kao odgovor na katare i građanske nesloge koje su ih pratile kao religijska i ideološka pošast, kasnije kako je djelovala na mahove i u dosta različitim formatima, u Italiji i Svetom Rimskom Carstvu, gdje je funkcionirala svega nekoliko desetljeća u 13. stoljeću. U međuvremenu ustanovljena je u Španjolskoj i tamo je postala nakaza države i efektivno bila izvan kontrole crkvenih vlasti.
Tehnički, može s razlučiti pet formi inkvizicije. Prvo se pojavila biskupska, ustanovljena 1184. g. i operirajući uglavnom u Francuskoj. Igru su vodili pojedinci biskupi, ali ne sasvim dobro. Inocent III je zatražio više kontrole i ustanovio je Inkviziciju legata (papinskih poslanika), koji su bili pod autoritetom cistercita. To je bilo 1198. g. Daljnje su procedure formalizirane 1231.g., kada je Grgur IX. namjestio Monašku inkviziciju. Komentatori obično govore o ove tri forme kao jednoj instituciji srednjovjekovne Inkvizicije. Ona je nestala kada su i katari nestali.
Sasvim zasebna bila je Rimska inkvizicija, koja je počela 1542. g. pod Pavlom III. To je ona pod kojom je Galileo Galilei suđen, i koja je bila najmanje aktivna i najbenignija od tri glavne varijacije. Opet zasebna bila je Španjolska inkvizicija, koja je započela 1478. g. – svjetovna institucija korištena da uhodi Židove i Maure koji su se obratili na kršćanstvo, ne iz uvjerenja već zbog političke ili socijalne koristi. Španjolska inkvizicija je ta koja ima najgori ‘karton’.
Nimalo iznenađujuće, Loraine Boettner, intelektualni kum modernog fundamentalističkog antikatolicizma govori o ovoj temi u svom Rimokatolicizmu. Netko bi pomislio da će razvučenije koristiti ovu stvar pošto je ona tako fino oružje protiv Crkve. On se osvrće samo na Španjolsku inkviziciju, a i tada kratko se oslanjajući uglavnom na članak koji se pojavljuje u Christian heritage magazinu 1959. g. Autor Walter M. Montano napisao je „pokazalo se po (Juanom Antoniom) Llorenteom, koji je brižljivo ispitao zabilješke Tribunala (Inkvizicije), i čije su izjave proizašle iz najautoritativnijih izvora, da je 105 285 žrtava palo pod inkvizitorskim generalom Torquemadom; 51 167 pod Cisnerosom; i 34 952 palo je pod Diegom Perezom. Nadalje je izračunato da ih je 31 912 živo spaljeno! Pola tog broja, 15 659 otrpjelo je zakonske kazne, a 291 450 poslano je u kaznionice. Pola milijuna obitelji Inkvizicija je razorila, a Španjolsku je to koštalo 2 000 000 djece!
Ovaj citat ilustrira pouzdanost izvora korištenih od fundamentalista poput Boettnera, koji ne informiraju čitaoca da Llorente, koji je bio izabran kao sekretar Inkvizicije 1789. g. – teško da je bio odgovoran povjesničar. 1801. g. bio je razriješen dužnosti zbog navodne pronevjere. Premda Španjolac, bio je na strani Francuza kada su napali Španjolsku 1808. g. Nakon povratka španjolskog kralja, Llorente je umirovljen u Parizu, gdje je 1817. g. objavio Kritičku povijest Španjolske inkvizicije. Tvrdio je da koristi službene dokumente do kojih je, kaže, imao pristup, i iz tih dokumenata je izračunao broj egzekucija. A kada je pozvan da pokaže te brojke, rekao je da je spalio papire na koje se oslanjao. Kritičari su se pitali može li se vjerovati čovjeku koji kaže da je namjerno uništio izvornu građu.
U svakom slučaju, postoji znatan spor među najpoštenijim povjesničarima, u odnosu na broj smrti pod španjolskom inkvizicijom, i ovo nije mjesto za rječkanja o tome. Dosta je zapaziti da odgovorne ocjene variraju, neki povjesničari tvrde da je manje od 3000 smrtnih kazni doneseno tijekom tri stoljeća, a drugi daju veće brojeve. Radi usporedbe, Sir James Stephens u svojoj Povijesti Engleskog kaznenog prava, bilježi da je bilo 800 egzekucija godišnje tijekom ranog postreformacijskog perioda u Engleskoj, gdje Inkvizicija nije nikad djelovala . Netko bi se mogao referirati na paljenje navodnih vještica, praksu gotovo nepoznatu u katoličkim zemljama. (Goethe u svom Italienische Reise, označuje katolike kao one koji ispovijedaju da ne vjeruju u vještice). U Britaniji je 30 000 ljudi otišlo na lomaču zbog vračarstva; u protestantskoj Njemačkoj broj je bio 100 000. Ovakve statistike ne čine španjolska pogubljenja opravdanim, ali ona možda indiciraju da se strogost kažnjavanja ne duguje katolicizmu kao takvom, nego se mora pridati generalnom karakteru te epohe.
Većina fundamentalista koji pišu o inkviziciji oslanjaju se na knjige Henry C. Lea (1825. – 1909.), koji je objavio masivni trovolumenski pregled. Njegova Povijest srednjevjekovne inkvizicije nazvana je u svećenikovu uvodu francuskog izdanja „najtemeljitija povijest inkvizicije koju posjedujemo“. Zapanjujuće je da je to najvjerojatnije još uvijek najpotpunija (sa 1600 stranica sigurno najduža) povijest na engleskom jeziku, jer je tek nekoliko učenjaka koji su bili spremni uhvatiti se u koštac sa sveobuhvatnom povijesnom analizom koju institucija zahtijeva.
Nesreća je da je radi koji je sačinio Lea bio taj koji je ukalupio javno mnijenje u engleskom govornom području, jer iako sadrži velik broj podataka, obilježen je nemilosrdnim predrasudama. „Možda je bio iskren“, rekao je Elphége Vacandard, i sam autor Inkvizicije, „alii umjeren nikad. Njegovo je pero također prečesto davalo povoda predrasudama u njegovoj mržnji Katoličke Crkve. Njegov kritički sud je ponekad u ozbiljnoj zabludi. Nnjegove zablude su, međutim, vrline u očima fundamentalista.
Lea je bio Amerikanac. Njegov paragon u Engleskoj bio je povjesničar iz Cambridgea G. G. Coulton (1858. – 1947.), gorljivi neprijatelj Katoličke Crkve dobro poznat po svojoj ljubavi za kontroverze. Kad se radilo o Rimu, sveučilišni nastavnik sa Cambridgea imao je poteškoća s vlastitim angažmanom. Možda je najpoznatiji zbog dopisivanja sa Arnoldom Lunnom, pisma koja su se objavljivala pod naslovima poput “Je li Katolička Crkva antisocijalna?”. Lunn je izgrdio Coultona jer je izjeo trećinu knjige sa jednim pismom koje je od dogovorene teme uvelike zastranilo u njegove omiljene antikatoličke napade. Coulton je također omiljena literatura fundamentalista. Smatrajući sebe engleskim Leom, Coulton je uzeo obola u štićenju njegove mentorske reputacije. Herbert Thurston, engleski isusovac koji je primijetio da je Lein „rad prepun nesmotrenih pouka iz neadekvatnih dokaza“, rekao je da bi se moglo pronaći 10 očitih zabluda iz bilo kojih 10 stranica Leine knjige . Coulton, razbješnjen, izazvao ga je da to dokaže, i uzeo 10 nasumično odabranih stranica kod Lee, i u činu velikodušnosti pridodao još dvije stranice povrh. Na njegovu konsternaciju Thurston je označio 15 zabluda na tih 12 stranica. Coulton je potvrdio Lunnu da je Lea „gadno pogriješio i priznao i svoju vlastitu pogrešnu lakovjernost.“
Iz ove anegdote netko ne bi mogao zaključiti da je sve što su Lea i Coulton napisali o inkviziciji bilo pogrešno. Oni su napravili stvaran progres u bazičnom istraživanju. Prikladno povjerenje ne bi im trebalo biti uskraćeno. Problem je to da oni nisu mogli prikladno izvagati činjenice jer su bili opterećeni gorljivim animozitetom prema Crkvi – animozitetom koji nije imao ništa s Inkvizicijom kao takvom. Njihove predrasude spriječile su ih da razdvoje pouzdane informacije od nepouzdanih. Bili su brzopleti prihvatiti izjave nesklone Crkvi, prespori da raščiste sa zlobno inspiriranim izjavama, sličnijima svojim vlastitim.
Naravno, i suprotan problem nije nepoznanica. Neki katolički pisci, posebno oni manje zainteresirani za traženje istine, a više za brza opravdavanja, pokušali su ‘prelakirati’ nepobitne činjenice, i učiniti što god mogu da zataškaju Inkviziciju, podsjećajući na jednog životopisca svetaca koji je pretvarao svece iz ljudskih bića u porculanske lutkice ignorirajući škakljive činjenice iz njihovih života. To je medvjeđa usluga istini, isto kao i pretjerivanje o lošim točkama inkvizicije. Ovi dobronamjerni, ali zavedeni katolički apologeti su barem u jednom pogledu poput Lee, i Coultona, i sadašnjih napora antikatoličkih fundamentalista. Oni se boje, kao što se i drugi nadaju, da će činjenice o inkviziciji pokazati nelegitimnost Katoličke Crkve. Ali činjenice uopće to neće učiniti. Crkva se nema zašto bojati istine ili njenog ispravnog poštivanja. Zbog nikakvih ludosti, krive revnosti, ili okrutnosti katolika ne može se potkopati božanski temelj Crkve, premda treba priznati da su takve stvari kamen spoticanja za katolike i nekatolike isto tako. Ono što se mora shvatiti je da Crkva unutar sebe ima svih vrsta grešnika i pokvarenjaka, a neki od njih su i najvišeg ranga. Žito i kukolj opstoje jedno pored drugog u Kraljevstvu do samoga kraja, a to je ono kako je to Ustanovitelj htio.
Problem je fundamentalista da oni percipiraju Crkvu kao onu koja sadrži samo odabrane. Grešnici su za njih ‘vani’. Nađi grešnike, i netko može uvidjeti gdje Crkva nije. Lako je demonstrirati da je bilo grijeha kod inkvizicije, bar koliko to dugačke suhoparne kronike dozvoljavaju prepoznati grijehe dalekih stoljeća, a za fundamentaliste ovo dokazuje da je inkvizicija, ukoliko je ud Crkve, bila ud lažne Crkve. Katolici, misleći da fundamentalisti mogu imati pravo, pokazuju tendenciju biti defanzivni. To je pogrešan stav. Pravi stav za katolike je otkriti što se doista zbilo i razumjeti inkviziciju in situ (u njenom pravom položaju) – te potom objasniti antikatolicima, koliko god to teško bilo, zašto ta tužna pripovijest ne dokazuje ono što oni misle da dokazuje.
Ne postoji katolik koji ne bi želio da se inkvizicija – ili barem njeni loši elementi, koji nisu bili istovjetni s njom – nikad nije dogodila. U mnogim pogledima bila je to logična posljedica vremena i zbog svoje krvavosti nije ju bilo lako razlikovati od civilnih sudova u procesima i kaznama, ali činjenica da se okrutnost mogla pronaći drugdje u starim zapisima ne opravdava okrutnost koje je bila operativna u inkvizicijskim procesima.
Kako bi katolik trebao odgovoriti na optužbe u vezi inkvizicije? Ne bi trebali poricati neporecivo; povijest ne može nestati na našu želju. S druge strane, on ne bi trebao, zbog neugode i šutke pristati na svaku fundamentalističku klevetu. Ono što bi trebao je pokušati dati onome tko ga pita neke vidike (perspektivu). Ako je sposoban, katolik bi trebao naučiti dovoljno o inkviziciji da dade svome oponentu neku vrstu presjeka i demonstrirati da je dosta od toga što on zna o Inkviziciji istina u kvaliteti, ali ne i u brojevima.
Ako razumiju, ovo može pomoći da fundamentalist uvidi da puko postojanje inkvizicije ne dokida vjerodostojnost Crkve.
Puno fundamentalista vjeruje da je više ljudi umrlo pod inkvizicijom nego u bilo kojem ratu ili pošasti, ali kod toga oni se oslanjaju na apsurdne statistike generirane u nadigravanju među antikatolicima, od koji ih je svaki čini se, pokušao doći sa najvećim brojem unesrećenika. Pokušavanje ispravljanja takvih povijesnih konfuzija može nekog odvesti tako daleko, naravno, i on ne bi trebao staviti pretjerane naglaske na brojeve. Kao što je Ronald Knox rekao, trebali bi biti oprezni, „da se ne bi beskonačno pitali o golemom području komparativne statistike zvjerstava“ . Zapravo, nitko ne zna koliko je ljudi stradalo pod inkvizicijom. Nama se dešava da živimo u vremenu statistika. Sve se broji, a mi čuvamo bilješke kao što vjeverica čuva lješnjake, ali često sa daleko manje razloga. Nama je teško uvažiti da u ranijim stoljećima statistike nisu rađene jer ljudi nisu smatrali da ima potrebe za njima. Doduše, mi imamo neke statistike koliko je ljudi pogubljeno, ali one su manjkave. Nema sumnje, većina takvih zabilješki jednostavno su kroz stoljeća iščezle, a vjerojatno ih je bilo svega nekoliko. Najbolje što možemo učiniti je ugrubo procijeniti broj pogibija.
Iako zasigurno možemo odrediti dvije stvari danih brojeva od većine fundamentalista: oni su pretjerani, ili još gore – lažirani. Bila bi jedna stvar pogriješiti u ekstrapolacijama ili kalkulacijama. Greška od 100 % ili čak 500 % ne bi bila velika u povezivanju činjenica koje su na raspolaganju. Ali greška od 2 500 000 %? Ako uzmete konzervativni izračun koji neki katolički učenjaci prihvaćaju (oko 4000 egzekucija ukupno kroz cijelu povijest Inkvizicije, u svim zemljama gdje je djelovala) to je ugrubo veličina greške u broju dana u knjizi Razotkrivena misterija Babilon (The Mystery of Babylon Revealed), knjiga koja tvrdi da je 95 000 000 ljudi ubijeno za vrijeme Inkvizicije. Brojka od 95 000 000 smrti je tako groteskna da se odmah može posumnjati u psihičko zdravlje pisca ili u najmanju ruku njegovo shvaćanje elementarnih činjenica demografije. Sve do novijeg doba, stanovništvo cijele Europe nije se približilo brojci od 95 000 000. Inkvizicija nije djelovala u Engleskoj, Skandinaviji, sjevernoj i istočnoj Europi. Premda je na papiru njena rasprostranjenost bila velika, u praksi joj je djelovanje bilo sasvim ograničeno na južnu Francusku, Italiju, Španjolsku i nekoliko dijelova Svetog Rimskog Carstva. Crna smrt (kuga), koja je pobila oko trećinu europske populacije, po povjesničarima, zaslužna je za velike promjene u socijalnoj strukturi. A inkvizicija je zaslužna za svega nekoliko njih, jer je komparirano tomu, broj njenih žrtava bio malen.
Daleko bolje od traćenja vremena svađanjem oko statistika koje se mogu samo ugrubo procijeniti ili oko brojeva izvučenih iz mađioničarevog šešira, katolik bi trebao pitati fundamentalistu što misli da dokazuje samo postojanje inkvizicije. Naposljetku, ni jedan fundamentalist neće započeti tu temu, osim ako ne misli da to nešto dokazuje o Katoličkoj Crkvi. A što je to nešto? Da u Crkvi ima grešnika? Sasvim točno. Da su tijekom vremena grešnici došli do pozicija autoriteta? Isto tako. Da inače dobri katolici, zapaljeni revnošću ponekad gube balans? Istina, sve je to istina, ali takve bi se optužbe mogle postaviti i potvrditi čak i da inkvizicija nije nikad postojala.
Fundamentalistički pisci tvrde da inkvizicija otkriva da Katolička Crkva ne može biti Crkva utemeljena od Krista. Oni koriste inkviziciju kao dobar – možda njihov najbolji loš primjer. Pa ipak dovesti instituciju u pitanje ne dokazuje da je lažna i da je Crkva bila nevjerna svom poslanju. Katolici pojedinci, da – uvijek je tako bilo, još od izdaje Sv. Petra, i uvijek će se tako događati – ali ni jedan stupanj nesvetosti dijela katolika ne dokazuje da je Crkva drugo od onog što tvrdi da je, iako ti nesveti primjeri stavljaju velike prepreke na put ljudima, i izvan i unutar Crkve. Zapravo, u stvarnosti tek je nešto malo koristi u antikatoličkim argumentima, i oni to prepoznaju; većina ljudi odmah opaža vlastite slabosti, kako se to može jednako primijeniti i protiv reformiranog kršćanstva. Ako inkvizicija uspostavlja lažnost katolicizma, suđenja vješticama ustanovljuju lažnost protestantizma.
Možda je još uvjerljiviji, a često neizrečen razlog koji fundamentalisti nude o inkviziciji, je što da oni misle da je ona započela „likvidirati“ fundamentaliste. Oni se poistovjećuju s katarima (također znanima i kao albigenzima) ili je možda bolje reći da oni poistovjećuju katare sa sobom. Oni misle da su katari bili fundamentalisti iz 12. st. i da im je Katolička Crkva učinila ono što bi učinila fundamentalistima danas da ima za to mogućnosti. Ovo je fantazija. Fundamentalistički pisci ističu jedno – da su katari koristili Bibliju na narodnom jeziku – i uključuju da su ti ljudi bili ‘biblijski’ kršćani. Istina je da teško da su uopće bili kršćani. Njihova čudna hereza je možda (nitko sigurno ne zna) došla u Francusku sa teritorija koji danas zovemo Bugarska. Katarizam je bio mješavina gnosticizma, koji je tvrdio da posjeduje tajno religijsko znanje, i manihejstva sa tvrdnjom da je materija zla i imao je ozbiljne, za civilizaciju uništavajuće društvene konzekvence. Brak je bio prezren jer je ozakonjivao seksualne odnose, koje su katari smatrali istočnim grijehom. Priležništvo (divlji brakovi) bili su dopušteni jer su bili privremeni i tajni, i nije se tražilo za njih formalno odobrenje, dok je brak bio trajan, otvoren i javno sankcioniran. Posljedice takvih teorija nije teško zamisliti.
Postojao je jedan ključni sakrament, consolamentum, koji se mogao primiti samo jednom i koji je bio apsolutno neophodan za spasenje. Bilo koji grijeh počinjen nakon consolamentuma udaljio bi pojedinca od Neba. Tako su katari čekali dok bi on došao do smrtne postelje da primi svoje ‘krštenje’. Ono što je dalje slijedilo, koji nisu umrli odmah po prirodnim uzrocima, bila je endura koja se nije stvarno dala razlikovati od eutanazije. Ako bi katar zaželio umrijeti kao „mučenik“ bio bi ugušen jastukom. Ako bi želio ispasti „priznavalac“, bio bi izgladnjen do smrti. Vjerski autoriteti bi prebivali u domu umirućeg katara da osiguraju da mu njegova familija ne dade hrane. Također je postojao politički aspekt ove hereze. Feudalno društvo bilo je zasnovano na zavjetu podaništva, kao što je naše suvremeno na ugovoru. Katari su porekli zakonitost zavjeta, i to je zaprijetilo da potkopa društveni ustroj; zamislite što bi se danas dogodilo da sve obveze ugovora, bez obzira kako stare i dobro ustanovljene bile, najednom budu eliminirane. Katari su protumačili Kristove riječi Petru glede davanja poreza („sinovi su dakle oslobođeni“ [Mt 17,25]) kao dozvolu za uskraćivanje poreza i odbijanje podaničke vjernosti svjetovnim vladarima. Katarizam je bio kako moralno, tako i političko zlo. Čak i Lea priznaje da je „zbog pravovjerja došlo do progresa i civilizacije. Da je katarizam postao dominantan, ili samo da je bila dopuštena njegova opstojnost pod istim uvjetima, ne bi izostalo da njegov utjecaj postane katastrofalan“. Što se god drugo može reći o katarizmu, to je da on sasvim sigurno nije isti kao moderni fundamentalizam, a fundamentalistička hereza za tu herezu je otužno pogrešna usporedba.
Ono što je svima koji su s ovim u nesuglasju potrebno, je perspektiva. Naročito katolici, ako žele vidjeti rezultat diskusije o inkviziciji prije u razumijevanju nego u šaketanju, trebaju priznati ono što je kod inkvizicije doista bilo neprihvatljivo. U jednom razdoblju katolički apologeti pokušali su opravdati sve aspekte inkvizicije. To je bilo budalasto. Jer nikad nije bilo potrebe za uljepšavanjem. Danas mnogi katolici propuštaju razumjeti ono što pokreće fundamentaliste, i ograničuju sebe na drugotne stvari. Umjesto toga, trebali bi otkriti što to fundamentalisti pokušavaju dokazati svojim govorom o velikim javnim žrtvama.
Prema tome, ima koristi, ali nedvojbeno ograničene, u pokazivanju da su stupnjevi i vrste kazni date po inkviziciji bile jednake ili čak lakše od onih koje su općenito dodjeljivali svjetovni sudovi.
Jednako je istina da, unatoč toga što smatramo da su procesi inkvizicije za plakanje, mnogi ljudi radije iznosili svoje slučajeve crkvenim sudovima jer su svjetovni sudovi imali manje jamstava pravičnosti; uistinu, kad je Inkvizicija bila dokinuta u španjolskoj ljudi su se pobunili tražeći njezin povratak. Katolička enciklopedija točno bilježi kako je „opće poznato da je vjerovanje u opravdanost kažnjavanja hereze smrću, bilo toliko uobičajeno među reformatorima 16. stoljeća – Lutherom, Zwinglijem, Calvinom i njihovim privrženicima – da možemo reći da je njihova tolerancija započinjala tamo gdje je završavala njihova moć.“ Jean Guitton je zabilježio da „moramo mjeriti stravičnost lijeka prema stravičnosti bolesti“. Kako su neki isticali, trebali bi imati na umu da je još prije 50 g. mučenje („treći stupanj“) bio rutinski korišten od strane američke policije.
Takvi argumenti su pogodniji za diskusiju s racionalno upućenim ljudima nego s fundamentalistima koji misle naštetiti katolicizmu pričajući o sudbenim praksama, koje su univerzalno potvrđene kao nepravedne. „Inkvizicija je pedantno prianjala uza zakon“ napisao je Donald Attwater, „ali nakon što je puno dopuštenje bilo za ‘neka druga vremena, neke druge običaje’, neke od njenih procedura i kazni moraju se odrediti kao krajnje nerazumne i u posljedici okrutne“. Ne bi ih se trebalo opravdavati, nego objašnjavati, i što je još važnije, kako su mogle biti povezane sa božanski ustanovljenom Crkvom i kako, iz njenog postojanja nije prikladno zaključivati da Rimska Crkva nije Crkva Kristova. To je ono gdje bi se svaka diskusija trebala usredotočiti.
