Što je predestinacija?
Pojam predestinacije (hrv. predodređenost) u teološkom govoru označuje vječnu Božju odluku koja se odnosi na konačnu (ili vječnu) nadnaravnu sudbinu racionalnih bića, posebno čovjeka, a to je ulazak u nebesko blaženstvo ili silazak u pakao.[1] U užem smislu, predestinacija označava samo Božju odluku o pripuštanju nekih racionalnih bića blaženom gledanju u nebu. Odluka o vječnoj osudi nekih racionalnih bića naziva se reprobacija. U ovom ćemo članku pojam predestinacije shvaćati u ovom užem smislu.
Učenje Katoličke Crkve u vezi predestinacije jasno navodi kako je Bog, svojom vječnom odlukom, predodredio određene ljude na vječno blaženstvo. Tako sinoda u Quierciju 853. godine kaže:
Svemogući je Bog sazdao čovjeka ispravno, sa slobodnom voljom, i postavio ga u raj, te je želio da ostane u svetosti pravde. Služeći se loše slobodnom voljom čovjek je sagriješio i pao, te je postao gomila za propast za čitav ljudski rod. Dobri i pravedni Bog je iz te gomile za propast, po svom predznanju izabrao za život one koje je po milosti predodredio i njima je predodredio vječni život; za druge pak, koje je prema sudu pravednosti ostavio u gomili za propast, znao je da će propasti, ali ih nije predodredio da propadnu; predodredio im je naime vječnu kaznu, jer je pravedan. I zbog toga kažemo da postoji samo jedno Božje predodređenje, koje se odnosi na dar milosti ili na kaznu pravednosti. [2]
Katoličko učenje nasuprot krivovjernim stavovima
Sada moramo malo detaljnije objasniti u kojem je smislu Bog neke ljude predodredio za vječno blaženstvo. Naime, pojam predestinacije u katoličkoj teologiji je vrlo suptilan, i male nepreciznosti mogu voditi do skretanja s puta pravovjerja u herezu. Zapravo, predestinacija je neposredno povezana s pitanjem odnosa Božje milosti i ljudske slobodne volje, o čemu smo pisali u ovom članku.
Kao i ondje, predestinacija u konačnici ostaje, kao što ju je Tridentski koncil nazvao, „skriveno otajstvo“, tako da je ne možemo u potpunosti shvatiti. Kao i u pitanju milosne pomoći, katoličko učenje o predestinaciji leži negdje u sredini između dva krivovjerna učenja, prvog koji razlog ili motiv Božje vječne odluke o predodređenju čovjeka na vječno blaženstvo vidi isključivo u čovjeku,njegovoj slobodnoj volji i naravnim dobrim djelima i drugog koji taj razlog ili motiv vidi isključivo u Bogu, posve isključujući slobodnu suradnju ljudske volje s Božjom milošću u dobivanju vječnog života.
Ovo prvo krivovjerno učenje su zastupali pelagijanci, po kojima čovjek može postići spasenje samo svojim naravnim snagama, bez pomoći Božje milosti. Niječući nadnaravnost ekonomije spasenja i gledajući na vječno spasenje kao nagradu za čovjekova naravna dobra zapravo su negirali Bogu ikakvu (aktivnu) ulogu u čovjekovom spasenju i na taj se način približili deizmu. Drugo spomenuto krivovjerje su zastupali kalvinisti i jansenisti. Po njima čovjek zapravo nema nikakve veze sa svojim vječnim spasenjem (ili osudom), već sve leži u apsolutnoj Božjoj volji koja, posve nezavisno od čovjeka, odlučuje tko će biti spašen a tko osuđen. U ovom sustavu čovjek zapravo nema slobodnu volju, već je prisiljen surađivati s Božjom milosti (ako je Bog odredio spasiti ga) ili s požudom u činjenju grijeha koji vode u pakao (ako je Bog odredio osuditi ga).
Između ova dva krivovjerja katoličko učenje drži zlatnu sredinu, jer vječno blaženstvo u nebu shvaća primarno kao djelo Boga i Njegove milosti, a sekundarno kao plod i nagradu za osobna zaslužna dobra djela čovjeka (kraće: zasluge) učinjena suradnjom njegove slobodne volje s Božjom milošću. Ta zaslužna dobra djela su nadnaravnog karaktera jer su učinjena pod vodstvom i pomoću Božje milosti, što čovjek svojim naravnim snagama ne bi mogao učiniti.
Predestinacija i zaslužna djela
Sada se postavlja pitanje u kojem su točno odnosu Božja vječna odluka o predodređenju čovjeka na spasenje i čovjekova zaslužna djela. Da, Bog nagrađuje čovjekove zasluge vječnim blaženstvom, ali da li Bog, na neki način, i određuje (determinira) te zasluge, koje će onda nagraditi ili ih ne određuje, iako ih poznaje od sve vječnosti? Drugim riječima, je li Bog svoju vječnu odluku o predodređenju čovjeka donio uzimajući u obzir njegove zasluge ili ne (post ili antepraevisamerita)?[3]
Ovo pitanje je i do dan danas otvoreno u katoličkoj teologiji. Ukratko ćemo prikazati dva pokušaja rješenja ovog pitanja koja su i kroz povijest katoličke teologije bila najzastupljenija. Teorija o predestinaciji „antepraevisamerita“, koju su zastupali svi tomisti i neki molinisti (poput sv. Belarmina i Franciska Suareza), kaže da Bog od vječnosti, ne uzimajući u obzir čovjekova buduća nadnaravna zaslužna djela, određuje neke ljude za vječno blaženstvo, te im onda, u vremenu, dodijeli sve potrebne milosti koje će ih nepogrešivo dovesti do spasenja. Znači, u vremenu Bog prvo daje predodređenima za vječno blaženstvo djelotvorne milosti, a onda i blaženo gledanje u nebu kao nagradu za njihove zasluge koje su učinili surađujući slobodno s Božjom milošću. Dok su milost i zasluga, obzirom na vječnost i Božji plan od vječnosti, rezultat ili posljedica apsolutne Božje odluke o predodređenju na blaženstvo, u redu vremenitosti one postaju razlog i djelomični uzrok vječnog blaženstva.
S druge strane, teorija o predestinaciji „post praevisamerita“, koju su zastupali većina molinista i sv. Franjo Saleški, kaže da Bog, po svom srednjem znanju (scientiamedia) zna ili vidi kako će čovjek reagirati na razne vrste Njegove milosti, pa u svjetlu tog znanja izabire slobodno milosti koje će dodijeliti čovjeku. Sada, kako nepogrešivo zna što će čovjek učiniti s dodijeljenim milostima, Bog za vječno blaženstvo odabire one ljude koji će, obzirom na predviđene zasluge, postojano surađivati s Njegovom milošću. Za razliku od prijašnje teorije, ova čini vječno blaženstvo ovisnim o zaslugama i obzirom na vječnost, a ne samo obzirom na vremenitost, tj. Bog želi i određuje vječno blaženstvo za neke ljude od vječnosti na temelju predviđenih zasluga.
Neka svojstva predestinacije
Odluka o predestinaciji, kao čin Božjeg znanja i volje, jest nepromjenjiva. To se svojstvo nepromjenljivosti temelji na nepogrešivom Božjem znanju koji će točno pojedinci umrijeti u stanju milosti, te na nepromjenljivoj Božjoj volji da upravo tim ljudima, i nikojim drugima, podari vječno blaženstvo kao nagradu za njihove nadnaravne zasluge. Zato je broj određenih za vječno blaženstvo, tj. onih čija su imena upisana u „Knjigu života“ određen od sve vječnosti. Taj broj zna samo Bog.
Nadalje, na temelju biblijskih citata koji govore o uskom putu koji vodi u život, a širokom koji vodi u propast, neki su teolozi zastupali mišljenje da je broj predodređenih relativno malen u odnosu na broj osuđenih, a drugi, u vidu Božje univerzalne volje za spasenjem svih ljudi i Kristove univerzalne otkupiteljske žrtve, su se priklonili mišljenju da je taj broj veći od broj osuđenih. Osim po posebnoj Božjoj objavi, pojedini čovjek ne može sa sigurnošću znati nalazi li se u broju predodređenih, tj. hoće li se sigurno spasiti. No ipak postoje određeni znakovi koji mogu sa stanovitom vjerojatnošću upućivati na predodređenje. To su npr. čistoća srca, strpljivost u patnji, ljubav prema Kristu i Crkvi, ljubav prema bližnjemu, pobožna molitva, često primanje sakramenata, štovanje Djevice Marije itd.
Vječna osuda
Kako bi ovaj kratki prikaz pojma predestinacije bio potpun, trebamo se ukratko dotaknuti i reprobacije. Iako postoji Božje predodređenje nekih ljudi na vječno blaženstvo, ne postoji takvo predodređenje na vječnu osudu. Dok Bog, svojom milošću, pozitivno surađuje s čovjekom u ostvarenju nadnaravnih zasluga koje vode do vječnog blaženstva, s druge strane, samo pripušta grijeh, koji vodi do vječne osude. Od vječnosti je Bog odredio da neke ljude izostavi iz vječnog blaženstva, ali to je učinio na temelju njihovih predviđenih grijeha. Zato je uzrok vječne osude tih ljudi njihova zloća, a ne apsolutna Božja volja. Sinoda u Quierciju 853. kaže:
Svemogući Bog „želi da se svi ljudi spase“ [1 Tim 2,4], bez iznimke, premda se neće svi spasiti. To pak da se neki spašavaju, dar je Stvoritelja; to pak da neki propadaju krivnja je onih koji propadaju.[4]
Sinoda u Valenciji 855. pak kaže:
I Božje predznanje nije nikome nametnulo nikakvu nuždu da drugačije ne bi moglo biti, nego je on kao Bog koji poznaje sve i prije nego li nastane, iz svoje svemoguće i nepromjenljive uzvišenosti unaprijed znao što će onaj učiniti od svoje volje. Vjerujemo da nitko nije osuđen zbog njegovog predsuda, nego po zaslugama vlastite zloće. I zli ne propadaju zato jer nisu mogli biti dobri, nego jer nisu htjeli biti dobri, te su po svojoj zloći ostali u gomili za propast, bilo zbog izvornog ili također zbog učinjenog zla. [5]
Na Tridentskom koncilu je Crkva osudila učenje po kojem su neki ljudi Božjom moći predodređeni za zlo. [6] Katekizam sve to sažima ovako:
Bog nikoga ne predodređuje za pakao; za to je potrebno svojevoljno odvraćanje od Boga (smrtni grijeh) i ustrajanje u tome sve do kraja. [7]
Zaključak
Pokušali smo u ovom članku ukratko pojasniti pojam predestinacije u okviru katoličkog učenja. Na kraju ćemo ponoviti najvažnije dijelove i navesti jedan prikladan citat iz katekizma, kao i par riječi blaženog pape Ivana Pavla II. i pape Benedikta XVI. o ovoj tematici. Od sve vječnosti Bognepogrešivo zna (ili predviđa) i nepromjenjivo uređuje sve buduće događaje, ne poništavajući ljudsku slobodu. Iako Bog želi spasenje svih ljudi te iako je Krist umro za sve ljude bez iznimke, neće svi biti spašeni. Bog je uredio i vječno blaženstvo i dobra djela predodređenih, ali nije nikoga pozitivno predodredio na pakao ili grijeh. Oni koji propadaju, propadaju zbog svoje zloće.
Blaženi papa Ivan Pavao II. je na dvije opće audijencije 1986.govorio o predestinaciji, i to u kontekstu vječnog poziva čovjeku da sudjeluje u Božjem životu. To je poziv na svetost po milosti posinjenja. I prije svog nastanka, čovjek je „izabran“ od Boga. Taj se izbor odvija u vječnom Sinu, tj. u Riječi vječnog Uma.[8] Riječ „predestinacija“nije sinonim za „slijepu sudbinu“ ili hirovit „gnjev“ zavidnog božanstva, već iskazuje Božji vječni odabir, koji je razuman i prožet ljubavlju. O tom Božjem vječnom planu nadahnutom njegovom ljubavlju govori i sadašnji papa Benedikt XVI. u katehezi o svetom Ivanu Zlatoustom. [9]
Navedimo na kraju jedan citat iz katekizma u kojem se kaže kako Bog u svoj naum predodređenja uključuje slobodni odgovor svakog čovjeka svojoj milosti. Taj se citat navodi u kontekstu Kristove otkupiteljske smrti u Božjem nacrtu spasenja, ali sam izričaj nas navodi da stavak shvatimo i u općenitom smislu:
Bogu su svi časovi vremena prisutni u svojoj aktualnosti. On dakle zasniva svoj vječni nauk „predodređenja“ uključujući u nj slobodni odgovor svakog čovjeka svojoj milosti…[10]
Danijel Krizmanić
foto: calledtocommunion.com
_______________________________________
[1] U širem smislu, predestinacija označava svaku (vječnu) Božju odluku, kojom je On, po svojem predznanju budućnosti, od vječnosti uredio i doveo do ostvarenja svih događaja, posebno onih koji neposredno proizlaze iz (ili su barem pod stanovitim utjecajem) čovjekove slobodne volje.
[2] H. Denzinger – P. Hünermann, Zbirka sažetaka vjerovanja, definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, UPT, Đakovo, 2002. (DH) 621
[3] Ovo pitanje se postavlja uz tzv. predestinaciju samo na vječno blaženstvo (ili slavu). Naime, predestinacija se može gledati kao predestinacija: samo na milost (praedestinatio ad gratiamtantum), samo na vječno blaženstvo (praedestinatio ad gloriamtantum), na milost i vječno blaženstvo (praedestinatiocompleta). Predestinacija samo na vječno blaženstvo uključuje samo (Božji) odabir čovjeka za spasenje, dok predestinacija samo na milost uključuje odabir za milost, poziv na vjeru, opravdanje i dar ustrajnosti. U prvom slučaju promatra se samo konačan cilj, a u drugom sredstva kojima se on ostvaruje. Konačno, predestinacija na milost i vječno blaženstvo uključuje oboje kao cjelinu.
[4] DH 623
[5] DH 627
[6] „Tko kaže da milost opravdanja dobivaju samo predodređeni za život, ostali pak svi koji su pozvani, jesu doduše pozvani ali ne dobivaju milost, kao oni koji su Božjom moći predodređeni za zlo, neka bude kažnjen anatemom.“ [DH 1567]
[7] Katekizam Katoličke Crkve (KKC) 1037
[8] „U ovom smislu predestinacija prethodi ‘utemeljenju svijeta’, tj. stvaranju, jer stvaranje je ostvareno u perspektivi čovjekovog predodređenja. Primjenjujući vremenske analogije ljudskog jezika na božanski život, možemo reći da je Bog ‘prvo’ želio priopćiti sebe u svojem božanstvu ljudskom rodu, koji je pozvan da bude njegova slika i prilika u stvorenom svijetu. ‘Prvo’ je izabrao čovjeka, u svom vječnom i istobitnom Sinu, da sudjeluje u njegovom sinovstvu po milosti. Tek ‘naknadno’ je Bog želio stvaranje, želio je svijet kojemu čovječanstvo pripada. Na ovaj način otajstvo predestinacije ulazi ‘organski’ u određenom smislu u cjelovit plan Božje Providnosti. …“ (Opća audijencija 28.5.1986.)
[9] „Pri kraju svojeg života, u progonstvu blizu armenske granice, ‘najudaljenijem mjestu na svijetu’, Ivan se nadovezuje na svoju prvu propovijed iz 386., nastavljajući dragu temu o planu koji Bog provodi s čovječanstvom: taj je plan ‘neizreciv i neshvatljiv’, ali on ga zasigurno provodi s ljubavlju (usp. O providnosti, 2,6). To je naša sigurnost. Iako ne možemo dešifrirati detalje osobne i kolektivne povijesti, znamo da je Božji plan uvijek nadahnut njegovom ljubavlju. Tako Krizostom, unatoč trpljenju, ponovno potvrđuje otkriće kako Bog ljubi svakoga od nas beskrajnom ljubavlju te stoga želi spasenje sviju.“ (Papa Benedikt XVI., Crkveni oci: od Klementa Rimskog do Augustina, Verbum, Split, 2011., 91. str.)
[10] KKC 600
