Licem prema Bogu, ukorijenjeni u Kristu: o Predaji i pravovjerju
Nezaboravni papa Benedikt XVI., kojega će, vrlo je moguće, jednoga dana Crkva proglasiti crkvenim naučiteljem, svojim je motuproprijem Summorum Pontificum od 7. srpnja 2007., o dvama oblicima jedinstvenoga rimskog obreda – redovitom i izvanrednom – nastojao omogućiti slobodnije slavljenje Mise koja se naziva „tradicionalnom“, „tridentskom“, „Misom svetoga Pija V.“ ili jednostavno „Misom svih vremena“. To je učinio kako bi pridonio liturgijskom miru (pax liturgica) i iskazao dužno poštovanje tom časnom i drevnom liturgijskom obliku. Tako je svaki svećenik mogao slaviti „Misu na latinskom jeziku“ bez potrebe za posebnim dopuštenjima i zaštićen od ideološki motiviranih odmazdi pojedinih biskupa.
U pismu upućenom biskupima cijeloga svijeta, koje je pratilo motuproprij, Papa je istaknuo da ono što je prethodnim naraštajima bilo sveto, ostaje sveto i veliko i za nas te ne može odjednom biti potpuno zabranjeno niti proglašeno štetnim. Samo Bog zna koliko je trpio njemački Papa kada je četrnaest godina poslije, 16. srpnja 2021., njegov nasljednik na Petrovoj Stolici jednim potezom pera ukinuo tu odredbu i nametnuo drakonska ograničenja vetus ordo Misi. Dio te boli ovih je dana otkrio njegov vjerni osobni tajnik, nadbiskup Georg Gänswein.
Traditiones custodes, od prije pet godina, umjesto da je zatvorio rane, produbio ih je. I suprotno onome što je zagovarao njegov promotor, pridonio je povećanju – osobito među najmlađima – interesa za Tradiciju i pravovjerje. Danas se velik dio obraćenja događa među onima koji preferiraju usus antiquior. A prijenos vjere, u velikoj mjeri, više nije od roditelja prema djeci, nego od mladih prema mladima. Ovdje se sjećam što sam rekao u toliko navrata: zaređen sam za svećenika 1972., prema Novus ordo; i nikada nisam držao Misu u izvanrednom obliku.
Otajstvo, bez sumnje, i dalje privlači ljudska srca. Pred svijetom obilježenim površnim i prolaznim odnosima, koji se guši u praznini i dehumanizaciji te oholo tvrdi da živi u dobu postistine, posthumanizma i postkršćanstva, Krist – Put, Istina i Život (Iv 14:6) – ponovo dolazi do punog izražaja. On pokazuje da ljudski život jedino po njemu, usmjeren prema Ocu u Duhu Svetome, nalazi svoj puni smisao i otvara se najboljoj budućnosti. Stoga snažno odjekuje Pavlov poticaj Kološanima: „Kao što primiste Krista Isusa, Gospodina, tako u njemu živite: ukorijenjeni i nazidani na njemu, i učvršćeni vjerom kako ste poučeni“ (Kol 2,7). Zato se ne smijemo dati zarobiti ispraznošću i prijevarom neke filozofije koja se nadahnjuje samo ljudskim predajama i počelima ovoga svijeta, a ne Kristom (usp. Kol 2, 8).
Dakle, nisu progoni ili ekstremne mjere progresivizma ono što će moći zaustaviti ovaj rastući pokret, koji, kao što smo vidjeli, nadilazi „modu“. Jer je u posljednjih šezdeset godina moda bila učiniti Novus Ordo – čak, suprotno onome što Sacrosanctum concilium nalaže – sveobuhvatnim liturgijskim razaranjem.
Čini se da su četiri euharistijske molitve reformiranog misala potisnute „nultom euharistijskom molitvom“; odnosno onime što se pojedinom slavitelju u tom trenutku prohtije. Taj i drugi doktrinarni, moralni i stegovni slomovi ispraznili su sjemeništa i samostane; izazvali masovna napuštanja svećeničkog i redovničkog života te otvorili veliku ranu u Crkvi. Tako su rasle, hranjene skandaliziranim katolicima, razne evanđeoske denominacije. Istodobno se povećao i broj nevjernika te onih koji tvrde da se ne identificiraju ni s jednom vjerskom zajednicom. U Argentini se, primjerice, u posljednjih šest desetljeća udio katolika smanjio s 90 posto na 57 posto – i taj se pad i dalje nastavlja! Do toga su nas, među ostalim, doveli modernizam, Rahnerov „antropološki zaokret“; teologija oslobođenja i njezina argentinska inačica, teologija naroda. To je pojava koja se, kako se može vidjeti, premda u različitim oblicima, ponavlja u različitim zemljama. Narod koji nema zdrave teologije na kraju prestane poznavati Boga. A društvene posljedice toga vrlo su teške.
Zanimljivo je da se u Crkvi danas vrlo malo propovijeda o vječnom životu, o posljednjim stvarima i o slavnom ponovnom dolasku našega Gospodina. U isto vrijeme pojedini tehnološki magnati govore o Antikristu te organiziraju sastanke s poduzetnicima i drugim utjecajnim ljudima kako bi se od njega zaštitili. „Apokalipsa prema Silicijskoj dolini“ tvrdi da Zemlja više nije sigurno mjesto. Pa čak ni Mars – na kojemu bi se željeli nastaniti – ne bi bio sigurno utočište, jer bi i tamo stigla moćna umjetna inteligencija, izmakla ljudskoj kontroli i željna osvete. Tko je samo prije nekoliko godina mogao zamisliti da ćemo svjedočiti nečemu takvom!
Nema sumnje da nije lako izliječiti toliko zala koja pogađaju crkveno tijelo, a koja su se dodatno produbila tijekom drugoga desetljeća i gotovo polovice trećega desetljeća ovoga stoljeća. Stoga je došlo vrijeme za istinsku veličinu, za čvrstu vjernost nauku i za dosljednu obnovu crkvene discipline, bez pogodovanja i bez pristranih pogleda. Često se govori o potrebi prepoznavanja znakova vremena i o umijeću slušanja. Dajmo, stoga, da danas poslušamo glas Gospodnji i ne budemo srca tvrda (usp. Ps 95, 7–8).
Imam 83 godine i živim u svećeničkom domu, svojevrsnom staračkom domu za svećenike. Vrlo se malo krećem i gotovo uopće ne izlazim iz svoje sobe, osim kada idem u kapelicu. Znam da će me Gospodin, kojega sam nastojao ljubiti i služiti mu najbolje što sam mogao, unatoč svojim grijesima i ograničenjima, uskoro pozvati k sebi. Za taj susret, na kojemu ću položiti račun o svome životu, nastojim se pripraviti još usrdnijom molitvom i prikazivanjem svojih sadašnjih patnji.
U sutonu svoga života jedno od najvećih zadovoljstava koje mi je ostalo jest to što sam, kao nadbiskup La Plate, zaredio četrdeset i devet svećenika te trojicu đakona na putu prema svećeništvu. Mnogi od njih, mladi i hrabri, revni su čuvari zdravoga nauka. Danas djeluju u sve brojnijim zajednicama koje se odlikuju dostojanstvenim bogoslužjem, strpljenom pastoralnom skrbi i gorljivim misionarskim žarom. Iz tih zajednica niču nova zvanja za dobro cijele Crkve: za ženidbu i obitelj, za svećeništvo i redovnički život. Oni i njihova duhovna djeca čine velik dio utjehe i nade ovoga staroga biskupa.
+ Héctor Aguer
Nadbiskup emeritus La Plate
Slika: Gerard van Dijk. Povijesna pontifikalna sveta Misa prema tradicionalnom rimskom obredu u Ossu na Laetare u nedjelju 15. ožujka 2026.
