„Ljubazni” vatikanski ekumenisti žele protestantizam proglasiti katoličkim

U katoličkim medijima Kardinal Kurt Koch – švicarski prelat koji od 2010. godine vodi Dikasterij za promicanje jedinstva kršćanska – postupno, ali uporno nastavlja graditi na ranijim katoličko-protestantskim pregovorima; onima koji su među katolicima u vrijeme II. vatikanskog koncila širili tlapnju da je povratak barem onih najvećih protestantskih denominacija u katoličko jedinstvo izvediv u nekom kratkom razdoblju.

Silna međusobna ljubaznost je donijela do raznih (ljubaznih) dokumenata koji pokušavaju spojiti nespojivo.

Tako se u izjavi Zajedničke katoličko-luteranske komisije o Augsburškoj konfesiji od 23. veljače 1980. godine konstatiralo da u tom dokumentu iz 1530. godine („Confessio Augustana", „Augsburger Bekenntnis", do danas centralni tekst luteranstva) još nisu luterani bili zauzeli protukatolička stajališta o odbacivanju nekih sakramenata i papinstva (točka 23.) koja su zauzeli kasnije, ali da i luterani i katolici do danas dijele zajedničku vjeru u Trojedinog Boga (točka 14.), a u međuvremenu su se katolički i protestantski narativi o odnosu milosti i vjere približili – ali ne i narativi o Crkvi kao sredstvu spasenja (točke 14.–16.) i drugim važnim pitanjima.[1]

U tom međusobnom razumijevanju između protestanata i katolika se, koliko možemo vidjeti, nije u zadnjih pola stoljeća nešto osobito napredovalo: nema između katolika i protestanata nekakvih svađa (nije to nešto što se specijalno postiglo povodom II. vatikanskog koncila ili tog ekumenizma – očito su protestanti i katolici mirni suživot postigli i prije, kako se moglo vidjeti u većem broju zemalja sa značajnim zajednicama katolika i protestanata, od Švicarske i Mađarske, do Kanade i SAD-a), ali nema niti nekog jedinstva.

Kardinal Kurt Koch se očito nada da će u zrelim godinama svojega života (Koch je rođen 1950.) moći postići stanoviti značajniji proboj u suradnji s generalnom tajnicom Svjetske luteranske federacije Annom Burghardt (koju kardinal Koch s počitanjem oslovljava „velečasna", što je titula kojom nju oslovljavaju luterani). Koch je u rujnu 2023. u Krakovu, na ekumenskom molitvenom skupu, kojega je predmolio zajedno s tom protestantskom pastoricom, pozvao da se zajednički razmotri Augsburška konfesija kao temeljna izjava luteranstva, a potom i katoličku ekskomunikaciju samog Martina Luthera „koja je još uvijek kamen spoticanja za neke danas"; to premda "luterani nisu neprijatelji niti stranci katolicima, nego braća i sestre, za koje sami katolici znadu da su ujedinjeni u krštenju".[2]

Kako već treba s izradom dokumenata koje pripremaju međunarodne komisije sastavljene od znanstvenika, proteklo je nešto vremena od tada, i izgleda da nam se u neposrednoj budućnosti priprema objava jednog važnog dokumenta. Sam kardinal Koch u članku objavljenom kod „L'Osservatore Romano” 17. siječnja 2026. godine prenosi zajednički zaključak luteranskih i katoličkih teologa koji rade na tom njegovom ekumenističkom naporu, da su na saboru u Augsburgu 1530. godine (ime tog Sabora se u Kochovom članku spominje čak 60 puta: to je doista tema članka) luterani i katolici – 10 godina nakon što je papa Lav X. u buli „Exsurge Domine” pozvao Martina Luthera da se odrekne 41 svoje teze, i 9 godina nakon što je potom u buli „Decet Romanum Pontificem” ekskomunicirao M. Luthera koji je odbio da se svojih krivovjerja odrekne – „bili efektivno bliži… nego što su bili ikad potom".[3]

Pokušajmo dakle sagledati, u kojem smislu/na koji način bi Kurt Koch mogao ovdje iznositi nešto što bi barem donekle bilo istinito.

Doista, Augsburška konfesija je 1530. godine napisana – perom luteranskog teologa Philippa Melanchthona, kako bi se na državnom saboru koje je car Karlo V. bio sazvao prezentirala volja za (koliko-toliko) lojalnu suradnju njemačkih protestanata s katoličkim carem. To bi mogla biti ta bliskost: svi smo Nijemci, ne želimo razbijati državno jedinstvo. Međutim osoba koja išta zna o protestantizmu, lako može prepoznati da se pitanja tada već dobro poznatih protestantskih krivovjerja u tom dokumentu naprosto zaobilaze. Spominju se u 28 točaka Augsburške konfesije sakramenti – samo ne oni koje luterani odbacuju; spominju se svećenici (kad se govori o tome da bi im valjalo omogućiti da se žene), ali se ne spominje odbacivanje svećeničkog reda; spominju se biskupi, ali ne i biskupski red kojega luterani odbacuju; spominje se Djevica Marija, ali ne i njen značaj kojega luterani vrlo umanjuju. Zapravo se nekakva bliskost s katolicima može prepoznati jedino u naporu da ih se otvoreno ne uvrijedi.

Međutim su neke bitne stvari koje je Melanchthon 1530. godine izbjegao izreći – izrečene poslije u „Raspravi o vlasti i prvenstvu Pape” (lat. Tractatus de potestate et primatu Papae) iz 1537. godine. Riječ je o dokumentu kojega je i opet napisao Philipp Melanchthon, i koji je kao integralni dodatak Augsburškoj konfesiji prihvaćen na saboru protestantskih pastora i knezova održanom 1537. godine u Schmalkaldenu.[4] U tom dokumentu luterani su – ovaj put jasno i uvredljivo – odbacili katoličko naučavanje o papinskoj službi kao „lažno, bezbožno, tiransko i pogubno po Crkvu".[5] I proslijedili k potpunom podvrgavanju kršćanske zajednice protestantskim kneževima i kraljevima kao crkvenim poglavarima, tako karakteristično za luteranstvo, možemo dodati.

U isto vrijeme s Melanchthonovom „Raspravom” i s njom u svezi sam je Martin Luther (s Melanchthonom kao jednim od potpisnika koji podržavaju Lutherov sadržaj) objavio tzv. Schmalkaldenske članke, u kojemu se o razlikama s katolicima govori još uvredljivije: o katolicima se govori kao o „papistima”, što ne bi možda bilo uvredljivo da se termin regularno ne koristi u složenicama tipa „papistička idolatrija”, „papistička izopačenost” i slično; a misu – za koju su se luterani u Augsburškoj konfesiji 1530. godine busali u prsta kako je tobože pobožnija – se proziva ljudskom izmišljotinom koju „Bog nije zapovjedio”.[6]

Uglavnom, odlučuje kardinal Kurt Koch u svojem članku o Augsburškoj konfesiji (ljubazno…) zanemariti Melanchthonov dodatak objavljen na Schmalkaldenskom saboru 1537. godine i istom prigodom objavljene Lutherove „Schmalkaldenske članke” – koji svi zajedno predstavljaju jednu cjelinu, prikaz onoga što luteranstvo doista jest.

Koch i drugi suvremeni teolozi u toj krivo usmjerenoj ljubaznosti ujedno kao da nastoje ne sagledati zapravo posve očigledne nekatoličke osobine same Augsburške konfesije 1530., koje zapravo nisu čak niti prikrivene. Melanchthon, naime, nije svoja krivovjerja skrivao iza izrazito velike gomile učenih riječi kao današnji modernisti: on je 1530. god. samo izbjegao posve otvoreno reći nekoliko za katolike neprihvatljivih luteranskih uvjerenja koje su svim učesnicima državnog sabora u Augsburgu ionako bila dobro poznata. Melanchthon, doista, 1530. godine ne prikriva svoje krivovjerje, nego svoje neprijateljstvo prema Katoličkoj Crkvi.

Uglavnom sam car Karlo V., kojemu je Augsburška konfesija bila izvorno adresirana, zatražio je mišljenje katoličkih teologa. Ubrzo je i dobio njihov odgovor, tzv. „Confutatio pontificia". Riječ je o vrlo jasnom dokumentu, u kojem se odobrava sve što se u Augsburškoj konfesiji odobriti moglo: toga je dosta, jer su luterani, doista, i nadalje kršćani koji vjeruju u Sveto Trojstvo, Oca, Sina i Duha Svetoga i prihvaćaju krštenje za oproštenje grijeha. Međutim se već u pogledu 2. točke (od ukupnih 28) Augsburške konfesije u Confutatio pontificia – makar može potvrditi da je prihvatljivo ono što o istočnom grijehu piše u Augsburškoj konfesiji – ukazuje da su luterani tu izbjegli očitovati se o dvije točke naučavanja Martina Luthera o učincima istočnog grijeha koje je Papa već osudio kao zablude. Isti obrazac izbjegavanja prepoznaje Confutatio pontificia i u pogledu točaka Augsburške ispovijedi o pokori za grijehe (točke VII., XII., XX.), te o štovanju svetaca (točke XXI.). U pogledu zadnjih 8 točaka Augsburške ispovijedi (21.-28.) – gdje se luterani hvale kako su oni pobožniji od katolika i uklanjaju iz bogoslužja tobožnje katoličke zlouporabe, Confutatio pontificia se također jasno očituje: riječ je o poluistinama i licemjerjima.

U principu: Augsburška konfesija je jedan dokument u kojemu su luterani iskreno ispovjedili da bi htjeli ostati kršćani, i neiskreno izbjegli priznati da više nisu katolici. Ovo drugo su međutim jasno ispovjedili 1537. godine, kada su objavili dodatak Augsburškoj konfesiji u kojemu su odbacili Papu kao poglavara Crkve – ali i opet nisu bili iskreno priznali da su oni odlučili štovati svoje kneževe i kraljeve kao nove (luteranske) crkvene poglavare.

Ovoga zadnjega sve slabije ima u protestantskim zemljama (ne stoga što to luterani ne žele, nego zato što to sve slabije hoće svjetovni poglavari), ali doista nismo primijetili kod suvremenih luterana, da bi htjeli prihvatiti papu kao zakonitog poglavara svih kršćana. A nismo primijetili niti bilo kakvih drugih naznaka da bi na bilo kakav način htjeli svoju vjeru učiniti katoličkom.

U Gracijanovoj zbirci kanonskog prava (Decretum Gratiani, oko 1140. godine) jasno je pisano o odnosu prema krivovjerju: „Odobrava zabludu onaj, koji joj se ne opire; time on poriče istinu, koju ne brani.” (lat. „Error cui non resistitur, approbatur; et veritas, cum minime defensatur, opprimitur.” Distinctio 83, caput 3).[7] Riječi su to koje nalazimo u pismu pape sv. Feliksa III. (483.–492.) upućene patrijarhu Konstantinopola Akaciju. Sveti Feliks tu brata patrijarha kori što se ne zauzima dovoljno kod cara za pravovjerje (naime je car Zenon dao svrgnuti pravovjerne patrijarhe u Antiohiji i Aleksandriji, kako bi tamo bili ustoličeni heretici, koji su odbacivali Kalcedonski koncil, tj. vjeru da je Isus pravi Bog i pravi čovjek), nego šuti pred djelovanjem heretika – pozivajući se u tome na Kristovu riječ: „Poslušaj glas samoga Gospodina koji upozorava: ‘Tko nije sa mnom, protiv mene je; i tko sa mnom ne sabire, rasipa.’”

Uglavnom, silna volja da se luteranima „progleda kroz prste” hineći da katolici ne znaju što ti protestanti točno vjeruju ne predstavlja pred Bogom nikakvu zaslužnu stvar. Protestanti su slobodni, a i pozvani da postanu katolici; ali katolicima oni neće postati time što ćemo se praviti da ne vidimo – da katolici nisu, sve dok ostaju protestantima.

Ostaje, dakle, vidjeti žele li katolički ekumenisti učiniti sebe protestantima. To mogu lako učiniti, eto tako da (ljubazno) prihvate Augsburšku konfesiju kao izraz vlastite vjere (što čine, ako je proglase prihvatljivim izrazom „katoličke“ vjere). Dok udariš dlanom o dlan, imat će vjersko jedinstvo s luteranima.

Ali ne i s katolicima, doduše.

Dario Čehić

Slika: Kardinal Kurt Koch i austrijski evangelički pastor Gerold Lehner, Wikimedia

[1] Dikasterij za promicanje kršćanskog jedinstva, „Svi pod jednim Kristom" (verzija na engleskom jeziku), Izjava Rimokatoličko–luteranske zajedničke komisije o Augsburškoj konfesiji, Augsburg, 23. veljače 1980. /InformationService44(1980/III-IV)138-141)/

[2] „Vatican, Lutheran officials call for joint study of Augsburg Confession", Cindy Wooden, „National Catholic Reporter", 20. rujna 2023.

[3] „Il cammino ecumenico verso Augusta 2030", Kurt Koch, „L'Osservatore Romano", 17. siječnja 2026.

[4]„The Smalcald Articles 1537", Dieter Reinstorf, "The Book of Concord", 2005.

[5]„A Treatise on the Power and the Primacy of the Pope", Philip Melanchthon, 1537.

[6]„The Smalcald Articles" (prijevod na engleski) (Article II: Of the Mass.), Martin Luther, 1537. kod Project Guttenberg

[7]„Decretum Gratiani, First recension." Anders Winroth 11/21/2025, str. 193