MAGNIFICA HUMANITAS
Uzveličani humanizam koji je zaboravio odakle čovjek dolazi, komu pripada i kamo ide.
Čovjek se može razumjeti jedino u svjetlu svoga Stvoritelja.
"Bog nas je stvorio da ga upoznamo, ljubimo, služimo mu na ovome svijetu i zauvijek uživamo s njime na drugome."
— Veliki katekizam svetoga pape Pija X., br. 1.
Čovjek jest veličanstveno Božje stvorenje. O tome nema rasprave. Ali upravo zato jer je stvorenje, njegova veličina ne može biti polazište, nego je posljedica. Veličina čovjeka koja je u njemu samome, ne proizlazi iz njega samog, nego je u Bogu koji ga je stvorio na svoju sliku, otkupio Krvlju svoga Sina i pozvao na vječno zajedništvo u svom nebeskom Domu. Zato svaki govor hvale o čovjeku koji nije ispravno prožet Bogom, ma koliko zvučao uzvišeno, neizbježno završava u iskrivljenoj slici čovjeka. Upravo je to dojam kojeg ostavlja Magnifica Humanitas nakon čitanja. Ne zato što dokument ne govori o Bogu – govori, i to na nekoliko mjesta – nego zato što cjelokupna njegova dinamika polazi od čovjeka i njegove povijesne zadaće, umjesto od Boga koji čovjeku daje njegov početak, njegovu mjeru i njegov konačni cilj. Bog više nije polazište iz kojega se tumači čovjek, nego se čovjek sve više nameće kao polazište iz kojega se govori o Bogu.
Već i sama raspodjela ključnih pojmova otkriva temeljno težište dokumenta. Izrazi povezani s ljudima, čovjekom, osobom i dostojanstvom pojavljuju se više od petsto puta, dok se društveno zajedništvo, socijalni odnosi i zajedničko dobro spominju više od stotinu puta. Nasuprot tomu, pojmovi koji izražavaju posljednji cilj čovjeka ostaju gotovo posve u pozadini: milost se spominje sedam puta, obraćenje pet puta, grijeh i spasenje po četiri puta, dok se pokora, Raj, Pakao i Posljednji Sud uopće ne spominju. Sama ta brojčana nesrazmjernost ne dokazuje doktrinarnu pogrješku, ali vrlo jasno pokazuje gdje dokument stavlja svoje glavno težište.
Katolička antropologija ne postoji sama za sebe. Ona uvijek polazi od Boga, vodi čovjeka Kristu i po Kristu vraća Ocu. Ona nije znanost čovjeka o čovjeku, nego znanje o čovjeku u svjetlu Boga. Čovjek nije mjerilo svega, nego onaj koji mjeru prima od Stvoritelja. Kada se ta istina zamijeni stalnim govorom o ljudskom neizmjernom [sic!] dostojanstvu[1], zajedništvu, solidarnosti, zajedničkom dobru, ljudskom procvatu i napredovanju, bez jasnoga polazišta u Bogu, koji je čovjekov izvor i konačni cilj, događa se nešto vrlo opasno. Bog tu ostaje prisutan kao svojevrsna potvrda već izgrađenoga humanističkog sustava[2], umjesto da bude njegov temelj[3] i ujedno njegov najuzvišeniji i jedini konačni cilj.
Upravo ovdje dolazi do najdubljega problema dokumenta. Enciklika svoju središnju sliku gradi na obnovi Jeruzalema nakon babilonskog sužanjstva[4] te je povezuje s razvojem čovječanstva, umjetne inteligencije i izgradnjom zajedničkoga dobra. Pri tome se više puta poziva na svetoga Augustina i njegov Grad Božji.[5] Međutim, kod svetoga Augustina Novi Jeruzalem nije plod ljudske izgradnje ni civilizacijskoga napretka, nego konačni Božji dar koji silazi odozgor nakon dovršetka povijesti. Čovjek ne gradi Civitas Dei nego mu po milosti biva pridružen. Upravo zato Augustin jasno naglašava razliku Zemaljskog Grada od Grada Božjega sve do Posljednjega Suda. Ta se granica u Magnifica Humanitas lako zamagljuje, kada se naglasak premješta na zajedničku izgradnju ljudske budućnosti, umjesto na iščekivanje punine Božjega kraljevstva koje jedino Bog može dovršiti u svoje vrijeme. Nije slučajno da Knjiga Otkrivenja ne prikazuje Novi Jeruzalem kao grad koji čovjek podiže, nego kao Sveti grad koji "silazi s neba od Boga".[6]
Naravno da zajedničko dobro ima svoje mjesto u katoličkom nauku. Crkva ga je oduvijek naučavala. Ali zajedničko dobro nije posljednji cilj čovjeka. Osim toga, ako nije na pravom temelju ono ne može ni biti dobro, nego samo privid dobra. Posljednji cilj nije idealno društvo, nego visio beatifica, što je gledanje Boga licem u lice. Sve što čovjeka ne vodi prema tom cilju, makar bilo društveno korisno, ostaje nedostatno. Zato najveći nedostatak dokumenta Magnifica Humanitas nije ono što govori, nego ono o čemu ne govori. Premalo govori o grijehu, obraćenju, križu, milosti, svetosti i vječnom životu, a upravo su to stvarnosti bez kojih čovjek ne može razumjeti ni vlastito dostojanstvo ni vlastito poslanje.
A odatle proizlazi i druga ozbiljna posljedica. Ako se čovjek i društvo promatraju kao stvarnosti koje imaju vlastitu autonomiju, neovisnu od Boga[7] i Njegove objave, tada se gotovo neizbježno dolazi i do zaključka da države i narodi više nisu dužni priznati društveno kraljevstvo Krista Kralja.[8] A mi, Katolici, vrlo dobro znamo da je istina suprotna tome. Sve države i svi narodi su dužni priznati društveno kraljevstvo Krista Kralja. To su jasno naučavali papa Lav XIII. u enciklici Immortale Dei, kao i papa Pio XI. u enciklici Quas Primas, podsjećajući da i pojedinci i narodi imaju dužnost priznati vrhovnu vlast Isusa Krista.
Opravdano se moramo upitati čemu služi tako učestalo spominjanje riječi „zajedništvo“, „zajednice“ i „zajedničko“, koje se u dokumentu pojavljuju čak 144 puta. Jednako se možemo zapitati i zašto se riječ „dijalog“ pojavljuje čak 36 puta. Zašto upravo ti pojmovi nose tako vidljivo težište dokumenta, ako znamo da Katolička Crkva nije poslana da zajedno s cijelim čovječanstvom gradi povijesni Novi Jeruzalem, nego da naviješta Krista raspetoga, Njegovo Evanđelje, obraćenje čovjeka, nužnost krštenja i spasenje svih ljudi. Tu postoji golema razlika između načela together with humanity (Crkva zajedno s čovječanstvom traži put) i Kristove zapovijedi ad gentes[9] (Crkva ide narodima navijestiti Krista). To nisu dvije različite metode istoga poslanja, nego dva bitno različita shvaćanja poslanja Crkve.
Jer Crkva nije poslana da s čovječanstvom traži istinu, nego da čovječanstvu navijesti Istinu koja joj je već objavljena u Isusu Kristu.
Kada neki dokument, napisan perom onoga kojega se drži za rimskog prvosvećenika, ne polazi dosljedno od Boga kao izvora, mjere i svrhe svega ljudskog, te se dosljedno ne oslanja na Boga niti dosljedno vodi k Bogu, tada takav dokument, bez obzira na moguće dobre nakane, ostavlja dojam da čovjek, ali i Crkva službeno, čovještvo promatra više očima ovoga svijeta nego očima Evanđelja. A to nije tek neznatna razlika. Jer kršćanstvo nije religija veličanstvenoga čovjeka, nego veličanstvenoga Boga, od kojega čovjek dolazi, u kojemu živi, miče se i jest,[10] i kojemu jedinomu pripada. Izvan Njega nema ni istinskoga dostojanstva, ni istinske slobode, ni istinskoga dobra, ni konačnoga smisla. A još manje ikakva veličanstva.
Ivan Tomas Zelić
Slika: Milano, Italija - 6. ožujka 2024.: Freska Isusa Pantokratora i Učitelja među anđelima u crkvi Bazilika svete Eufemije autora Luigija Cavenaghija
[1] Usp. Deklaraciju Dignitas Infinita, 08.04.2024
[2]Magnifica Humanitas, br. 20-21; usp. Gaudium et Spes, 36.
[3] Usp. Efežanima 2,19-22, Djela apostolska 4,11-12
[4] Usp. Neh 2–6; Otk 21,2.
[5] Sv. Augustin, De Civitate Dei, knj. XIV, pogl. 28; knj. XX, pogl. 17–18 i 21.
[6] Otkrivenje 21,2.
[7] Usp. Lav XIII., Libertas praestantissimum (1888), osobito br. 14–18.
[8] Vidi: Pio XI., Quas Primas (1925), osobito br. 17–19 i 32–33; Lav XIII., Immortale Dei (1885), osobito br. 6–13.
[9]Ad gentes ("narodima") klasični je izraz katoličke predaje koji proizlazi iz Kristove zapovijedi: "Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode" (Mt 28,19; usp. Mk 16,15; Lk 24,47), Usp. sv. Ivan Zlatousti, Homiliae in Matthaeum, Hom. 90., i sv. Augustin, De Civitate Dei, XVIII, 54; XXII, 5.
[10] Djela apostolska 17,28.
