Magnifica humanitas i komunistički ružičasti slon
Magnifica Humanitas („Veličanstveno čovještvo", prema prijevodu „Kršćanske sadašnjosti" iz lipnja 2026.), prva enciklika Lava XIV. ima jedan prilično očigledan i značajan nedostatak u sadržaju: ne spominje komunizam, niti druge ideologije koje nude odgovore na ista društvena pitanja kojima se bavi Enciklika. Ideologije koje, doista, koriste socijalni utjecaj i političku vlast u svrhe koje su jasno suprotstavljene kršćanskom nauku.
Eto, u socijalnom perivoju današnjice kojim se bavi MH doista imamo tog komunističkog ružičastog slona, kojega se Lav XIV. trudi ne spomenuti. Premda je „slon” živ i zdrav, trudi se prilagoditi trenutačnim životnim uvjetima i vlada cijelim nizom života, MH je napisan kao da socijalizam i komunizam nikad nisu postojali, kao da nikad nisu nanosili štetu ljudskom rodu i kao da je ni danas aktivno ne nanose.
Taj izbor Lava XIV. ne može biti slučajan, i moramo ga prepoznati kao jedan važan i znakovit nedostatak.
Naime moramo znati da je Lav XIV. izričito obrazložio izbor svoga papinskog imena željom da u vremenu kada se suočavamo s tehnološkom revolucijom obnovi socijalno učenje Katoličke Crkve uspostavljeno krajem 19. stoljeća po papi Lavu XIII.[1] Tog začetnika suvremenog katoličkog socijalnog nauka se u MH s velikim počitanjem spominje na više mjesta, tako primjerice u točki 30.:
„Enciklika Rerum novarum Lava XIII. predstavlja prekretnicu u razvoju socijalnog učenja Crkve. Dokument u središte svojega promišljanja stavlja dostojanstvo rada i radnika, potvrđuje pravo na pravednu plaću za sebe i svoju obitelj, priznaje da osobe imaju temeljnu vrijednost koja ima prednost pred kapitalom i profitom, brani privatno vlasništvo uz njegovu neizostavnu socijalnu ulogu, cijeni udruženja radnika i predlaže oblike suradnje među različitim sastavnicama društva kao alternativu logici klasne borbe. Stoga ne čudi što ju je Pio XI. definirao kao Magna Charta kršćanskog socijalnog djelovanja. U enciklici Rerum novarum drevna mudrost Crkve o ljudskoj osobi i društvenom životu poprima nov oblik sposoban odgovoriti na industrijsko doba i ponuditi prvi veliki sustavni okvir socijalnog nauka koji će se nastaviti razvijati u sljedećim desetljećima. Premda su se mnoge povijesne prilike koje je opisao Lav XIII. promijenile, i danas ostaju vrlo aktualne barem dvije stečevine: prvenstvo ljudskog rada nad svakom isključivo financijskom i produktivnom logikom, što ima kao posljedicu pozornost prema pojedincima i obiteljima, koji su najviše izloženi izrabljivanju, i neraskidiva veza između evanđeoskog navještaja i težnje za pravednijim društvenim poretkom.”
Katolički antikomunizam i antitotalitarizam
Za potrebe kritičkog čitanja MH, moramo si međutim razjasniti da je enciklika Rerum novarum Lava XIII. iz 1891. godine (dakle, papinski dokument uz koji MH u točki 30. povezuje nastanak socijalnog nauka Crkve u suvremenom dobu) napisana kao posve izričiti odgovor na u to doba već sazrelu socijalističku/komunističku ideologiju, oslonjenu na opsežni spisateljski rad Karla Marxa iz prethodnih desetljeća.[2] „Rerum novarum” izrijekom osuđuje socijalizam kao lažni odgovor na u to vrijeme već očvrsnuli kapitalizam (monopolistički i imperijalistički), tj. plod djelovanja tadašnje liberalne ideologije koja je pomoću "političkih prevrata podijelila društvo u dvije klase građana, među kojima je prevelika i golema razlika. Na jednoj strani premoćna stranka, jer je prebogata, prisvojila je svu proizvodnju i trgovinu te okreće na svoju korist sve izvore bogatstva, a uz to je veoma utjecajna u samoj državnoj upravi. S druge strane imamo slabo i siromašno mnoštvo, izranjeno u srcu i uvijek spremno na pobunu." (točka 35.) Citirajmo, dakle iz same enciklike „Rerum novarum”, jedan opširniji citat će nam moći rasvijetliti o odnosu svete Katoličke Vjere i bezbožne ljevičarske ideologije:
„Kad su u prošlom stoljeću dokinuti obrtnički cehovi, a mjesto njih ništa nije osnovano kao pomoć radnicima i kad su same ustanove i javni zakoni napustili vjeru otaca, došlo je pomalo dotle da su radnici prepušteni i nečovječnosti poslodavaca i neobuzdanoj konkurenciji. Zlo je povećala i nezasitna lihva koju je Crkva više puta izričito osudila, ali se gramzljivi i sebični ljudi njom bave u drugom obliku. Tome treba dodati i monopol u proizvodnji i trgovini, tako da je vrlo mali broj mogućnika i bogataša nametnuo gotovo ropski jaram bezbrojnom mnoštvu radnika bez ikakva posjeda. Da se zlo izliječi, socijalisti raspiruju zavist siromašnih prema imućnima. Oni zahtijevaju da se dokine privatno vlasništvo te mjesto njega uvede zajedničko vlasništvo pod općinskom ili državnom upravom. S ovakvim prenošenjem privatnog vlasništva na zajednicu, da se jednako razdijele koristi i dobra među građane, vjeruju da će se zlo radikalno iskorijeniti. No ta teorija ne samo da ne može riješiti napetosti, nego će škoditi samim radnicima, a povrh toga ona je iz mnogih razloga nepravedna jer nameće nasilje zakonitim vlasnicima, izvrće dužnost države i brka sav društveni poredak… Budući da je gospodar svojih čina, čovjek se po Božjem zakonu i pod upravom Božje providnosti slobodno odlučuje i sam sobom ravna. Zato može odabrati stvari za koje drži da će mu biti od najveće koristi, ne samo u sadašnjosti nego i ubuduće. Odatle slijedi da čovjek mora imati ne samo zemaljske plodove nego i vlasništvo same zemlje, jer vidi da od plodova zemlje sebi stječe sve ono što će mu biti potrebno u budućnosti. Potrebe se svakog čovjeka neprestano obnavljaju, tako da se ono što je danas bilo zadovoljeno sutra javlja kao nova potreba. Narav je dakle morala dati čovjeku nešto stalno što će uvijek trajati i odakle bi se mogao nadati neprekidnoj sigurnosti. Takvu trajnu sigurnost može dati jedino zemlja sa svojim plodovima. I nema razloga da se općenito pribjegava državnoj upravi, jer je čovjek stariji od države... slijedi da privatno vlasništvo odgovara ljudskoj naravi... Građanski zakoni, kad su pravedni, dobivaju svoju snagu od naravnog zakona, potvrđuju pravo privatnog vlasništva o kojemu govorimo te ga brane upotrebljavajući i silu. To je potvrdio i autoritet božanskih zakona koji najstrože zabranjuju čak i poželjeti tuđe: ’Ne poželi žene bližnjega svoga! Ne hlepi za kućom bližnjega svoga, njivom njegovom, slugom njegovim, sluškinjom njegovom, volom njegovim, magarcem njegovim, ni za čim što je bližnjega tvoga’ (Pnz 5,21)... Previše je jasno da bi, osim nepravde, iz toga nastala zbrka i pomutnja u svim staležima građana. Bio bi otvoren put međusobnoj zavisti, ogovaranju i neslozi. Nestalo bi privatne inicijative uma i marljivosti pojedinca. Tako bi nužno presušili i izvori bogatstva. Ona zamišljena jednakost ne bi bila drugo nego opća nevolja i bijeda. Iz svega toga slijedi da treba odbaciti socijalističko načelo o zajedništvu dobara, jer ono škodi i onima kojima bi trebalo pomoći. Ono se protivi naravnim pravima pojedinaca, iskrivljuje dužnost države i muti opći mir. Ostaje, dakle, kad se traži pomoć narodu, da se kao netaknut temelj postavi pravo na privatno vlasništvo. Iz svega toga slijedi da treba odbaciti socijalističko načelo o zajedništvu dobara, jer ono škodi i onima kojima bi trebalo pomoći. Ono se protivi naravnim pravima pojedinaca, iskrivljuje dužnost države i muti opći mir. Ostaje, dakle, kad se traži pomoć narodu, da se kao netaknut temelj postavi pravo na privatno vlasništvo.”[3]
Vrijedi napomenuti da „Rerum novarum" oštro upozorava protiv jednog daljnjeg ljevičarskog zastranjenja, naime da je „pogibeljna zabluda htjeti da se građanska vlast po volji upleće u unutrašnji život obitelji. Sigurno, ako se obitelj možda nađe u teškoćama iz kojih sama nikako ne može izaći, u takvim neprilikama državna vlast opravdano posreduje, jer su pojedine obitelji dio države. Slično, u slučaju velikih nereda u međusobnim odnosima unutar obitelji, neka posreduje država i neka svakome dade njegovo pravo, jer to ne znači oteti prava građana nego ih osigurati i zaštititi u skladu s pravdom. No tu se moraju zaustaviti oni koji su na čelu države. Narav ne dopušta da se prekorače ove granice... Kad, dakle, socijalisti dokidaju roditeljsku vlast te mjesto nje uvode državnu, čine protiv naravne pravednosti i kidaju sam obiteljski vez.” (točka 11.).
Vrijedi još napomenuti da je prethodnik Lava XIII. papa bl. Pio IX. već 1849. godine – samo godinu dana nakon što je u Londonu bio objavljen slavni Manifest komunističke partije (kojega su napisali Karl Marx i Friedrich Engels) – u enciklici „Nostis et nobiscum" iz 1849. godine osudio pokušaje „zagađivanja Italije... novim teorijama", naime „...opakim fikcijama socijalizma i komunizma gdje se u pogrešan odnos stavljaju pojmovi „slobode” i „jednakosti”. Krajnji cilj kojega imaju takva naučavanja, bilo komunistička bilo socijalistička, makar se razlikuju u pristupu, je da stalnim uznemiravanjima uznemire radnike i druge, napose iz nižeg socijalnog sloja, koje su zavarali svojim lažima i uveli u zabludu obećanjem boljeg stanja. Oni se spremaju na otimačinu, krađu i uzurpiranje imovine – najprije Crkvi i potom svima drugima. Nakon što profaniraju sav zakon, ljudski i božanski, namjera im je da unište štovanje Boga i poremete cjelokupni ustroj građanskog društva."[4]
O četrdesetoj obljetnici „Rerum novarum" 1931. godine uputio je nasljednik Lava XIII. papa Pio XI. encikliku "Quadragesimo anno", kao svojevrsnu dopunu "Rerum novarum". Pio XI. tu konstatira o važnim „promjenama koje su se kako u gospodarskom sustavu i socijalizmu odvile nakon vremena Lava XIII." (točka 99.), pa se konstatira da osim vrlo antikršćanske komunističke ideologije (točka 112.) postoji sada umjerenija varijanta ideologije koja je zadržala ime "socijalizam", koja (samo) ponekad nije u oprjeci Katoličkoj Crkvi (točke 113.-116.). Međutim se čak i u pogledu tih umjerenijih socijalista upozorava: "Bilo promatran kao doktrina, kao povijesna činjenica, ili kao pokret, socijalizam, ako ostaje doista socijalizam, čak i nakon što je priznao istinu i pravdu u maločas spomenutim točkama, ne može biti pomiren s naučavanjem Katoličke Crkve jer je njegov koncept samog društva u sebi posve stran Kršćanskoj istini." (točka 117.). To stoga što prema kršćanskom naučavanju čovjek na svijetu ima „živjeti u društvu i podvrgnut vlasti od Boga uređenoj, kako bi njegovao i razvijao sve svoje sposobnosti na hvalu i slavu svojega Stvoritelja; te da vjerno ispunjavajući dužnosti svojega zanata ili drugog zvanja može za sebe zadobivati vremenitu i istodobno vječnu sreću. Socijalizam, s druge strane, posve zanemarujući i bivajući ravnodušan prema toj uzvišenoj svrsi kako čovjeka tako i društva, tvrdi kako ljudsko društvo ima jedinu svrhu materijalne koristi." (točka 118.). Zbog temeljne razlike u gledanju na čovjeka i društva, naučava Pio XI., „Vjerski socijalizam, kršćanski socijalizam, su kontradiktorni termini; nitko ne može u isto vrijeme biti dobar katolik i pravi socijalist." (točka 120.).
Dosljedno dotadašnjem razvoju katoličke misli o pitanjima socijalizma i kapitalizma, Kompendij socijalnog nauka Crkve iz 2004. godine u točkama 90.-92. spominje kako antikomunističku encikliku Pija XI. Quadragesimo anno, tako i antifašističku encikliku Non abbiamo bisogno iz iste 1931. godine, naposljetku njegovu protunacističku encikliku Mit Brennender Sorge od 14. ožujka 1937. Dodatno se spominje da je 19. ožujka 1937. godine u enciklici Divini Redemptoris o ateističkom komunizmu i kršćanskom socijalnom nauku, papa Pio XI. ponudio sistematsku kritiku komunizma, opisujući ga kao „intrinzično izopačen"". Katekizam Katoličke Crkve sv. Ivana Pavla II. ovo bavljenje katoličkog socijalnog nauka totalitarnim ideologijama sažimlje u točki 2425. ovako: „Crkva je odbacila totalitarne i ateističke ideologije, povezane, u moderno doba, s 'komunizmom' ili ‘socijalizmom’. K tome, u praksi ‘kapitalizma’ odbila je individualizam i apsolutno prvenstvo zakona tržišta nad ljudskim radom. Upravljanje gospodarstvom samim centraliziranim planiranjem u osnovi izopačuje društvene sveze, a regulacija samim zakonom tržišta vrijeđa društvenu pravednost, 'jer ima mnogo ljudskih potreba koje tržište ne može zadovoljiti«. Treba zagovarati razumno uređenje tržišta i gospodarskih inicijativa, po ispravnoj ljestvici vrijednostî i radi postizanja zajedničkog dobra.” Dodaje se u točkama 675. i 676. Katekizma i posebna opomena protiv tzv. milenarizma (čiji pobornici pogrešno tumače Sveto pismo, naučavajući da će Krist prije Posljednjeg suda uspostaviti kraljevanje na zemlji koje će trajati „tisuću godina”), kao religijske obmane koja je u samom Svetom pismu najavljena za dane pred Ponovni dolazak Kristov, kada će se kršćanskim vjernicima „nuditi prividno rješenje njihovih problema po cijenu otpada od istine. Vrhovna religijska obmana jest obmana Antikristova, to jest obmana jednog pseudo-mesijanizma u kojem čovjek slavi sam sebe mjesto Boga i njegova Mesije koji je došao u tijelu.... Kraljevstvo Božje neće se, dakle, ostvariti nekim povijesnim trijumfom Crkve po nekom uzlaznom napretku, nego Božjom pobjedom nad posljednjom navalom zla, pobjedom koja će učiniti da Kristova Zaručnica siđe s neba. Božji trijumf nad pobunom zla poprimit će oblik Posljednjeg suda", kazuje nam KKC, upućujući tu na Dekret Kongregacije za nauk vjere „De Millenarismo" od 19. srpnja 1944., kojim je zabranjeno da se unutar Crkve širi zabludu da će trijumf Crkve i nastanak Kraljevstva Božjeg nastupiti prije Posljednjeg suda.
I sada, čitatelj MH koji nije čitao „Rerum novarum", „Quadragesimo anno" i druga mjesta koje ovdje gore citiramo – dakle velika većina potencijalnih čitatelja prve enciklike Lava XIV. – uopće neće prepoznati da se Katolička Crkva već skoro dva stoljeća bori protiv raznih bezbožnih ideologija, koje puku lažne nade i nagovaraju ih na sudjelovanje u društvenom zlu. Neće prepoznati, jer je MH napisana tako, da se ne prepozna taj antikomunistički aspekt socijalnog nauka Crkve.
Tako, neće u MH pročitati niti o starim opomenama protiv komunizma/socijalizma, niti će nači neku novu opomenu koju bi napisao Lav XIV.: nasuprot svim gore u ovom članku citiranim klasičnim tekstovima socijalnog nauka Crkve (koje i sam citira, ali preskače taj njihov bitni sadržaj), odlučio je Lav XIV. da u suvremenom svijetu nije više potrebno da papa daje opomene kontra komunističke ideologije. Niti bilo koje druge totalitarističke bezbožne ideologije, dodajmo.
Magnifica Humanitas: prigušivanje istine
Istini za volju, moramo konstatirati da Lav XIV. u Magnifica Humanitas doista citira i Lava XIII., i Rerum novarum; i Pija XI i njegovu Quadragesimo anno: međutim tek stidljivo spomenuvši da su ti pape ponudili „alternativu logici klasne borbe” (MH 30). Komunizam i komunisti spominju se jedino u točki 201. MH – čak i više nego stidljivo: spominje se tu tek, da je 1989. godine nastupio slom komunističkog sustava u Europi; to kao historijsku činjenicu, bez ikakvog vrednovanja bezbožnih i zločinačkih režima koji su do 1989. godine vladali nad pola Europe, ili njihovih ideologija sagrađenih na laži.
Riječi „socijalizam”, „marksizam”, „fašizam”, „nacionalsocijalizam”, „islamizam” nema ni u kojem rodu ili padežu – nego se u točki 37. o svemu tome daje tek nominalni „uđuture" spomen da je „Bogato socijalno učenje svetog Ivana Pavla II. smješta se na raskrižje između krize velikih ideoloških sustava 20. stoljeća i početka ekonomske globalizacije".
Dakle konstatirajmo: sveti Ivan Pavao II. je bio žestoki borac protiv komunizma i jedan od ključnih aktera u njegovom porazu na tlu Europe krajem XX. stoljeća.
Porazu koji nije uključio neke značajne komunističke režime koji traju do danas: na Kubi, u Sjevernoj Koreji, Vijetnamu, Laosu. I nadasve, u najmogoljudnijoj zemlji svijeta i danas najvećoj industrijskoj sili svijeta – Kini, u kojoj je Komunistička Partija Kine ne samo spasila, nego konsolidirala svoju totalitarnu vlast.
Totalitarizam Lav XIV. ipak spominje: u točki 31. MH uspijeva izbjeći da konstatira da Rerum novarum iz 1891. i Quadrogesimo anno iz 1931. sadrže ozbiljne, glasne i jasne osude komunističke i svih drugih oblika socijalističke ideologije, na način da eufemistički kazuje da se tu „jasno podsjeća na socijalnu ulogu privatnog vlasništva i osuđuje oblike totalitarizama koji zatiru dostojanstvo ljudske osobe, guše društveni život, uzdižu državu iznad njezine stvarne vrijednosti i usvajaju diskriminatornu kategoriju rase”. Eto, imamo tu osudu totalitarizma, makar ga se ne dovodi u svezi s ideologijom (npr.) Komunističke Partije Kine. Potom se totalitarizam (ne socijalizam, ne fašizam, ne komunizam, ne nacizam, ne režim neke od islamističkih država) spominje u točki 134., ovako: „Demokracija, naime, ne živi samo od pravila i procedura, nego ponajprije od dobre usklađenosti s činjenicama i od stvarne usmjerenosti prema dobru pojedinaca i društvenoga tkiva. Ravnodušnost prema istini polako ali neumitno klizi prema totalitarizmu, za koji, kako je napisala filozofkinja Hannah Arendt, idealni podanici nisu toliko oni koji su ideološki uvjereni, koliko 'ljudi za koje više ne postoji razlika između činjenice i fikcije (tj. stvarnost iskustva) i razlika između istinitog i lažnog (tj. norme mišljenja)”.
I sada se pozabavimo stanovitim tumačenjem te točke 134. MH: papi Lavu XIV. se očito sviđa demokracija; što bismo od jednog Amerikanca mogli i očekivati. Sviđa mu se očito i misao filozofkinje Hannah Arendt – Židovke koja je s pažnjom izučila misao svetog Augustina i potom ga s poštovanjem citirala; recimo da bi to bilo u maniri Augustinca i osobe iz sveučilišnog svijeta (Robert Prevost je 2001.-2013. bio general Augustinskog reda, koje upravlja s više značajnih sveučilišta u SAD i drugdje u svijetu). I Lav XIII. pazi velikom pažnjom da dade iole jasnu osudu komunizma – izbjegavši da „totalitarizam” i „komunizam” čak stavi u istu rečenicu.
Premda je komunizam po definiciji totalitaristička ideologija: glavna provedbena ideja jest, da se unutar svake društvene institucije - od poduzeća i sudova, do medijskih i znanstvenih kuća - uspostavi disciplinirane ćelije jedne i jedine Partije, koje će se milom i silom pobrinuti da sve te ustanove funkcioniraju na način usklađen s partijskom „linijom”.[5]
Ključni razlog: kukavička akomodacija politikama Komunističke partije Kine
Takvo kukavičko odstupanje od iskazivanja idejnog sukoba s komunistima smo i mogli očekivati, od pape koji je svoj pontifikat od samog početka posve dosljedno vodi kao nastavak svih vrsta politika svojeg prethodnika Franje: analitičari složno iznose, da je pravi opis odnosa između Franja i Lava – kontinuitet.[6] Važni dio tog kontinuiteta je odnos s Narodnom Republikom Kinom – gdje je Franjo učinio ustupke koje Pio XII. komunistima 1940-ih godina (ni kasnije) dati htio nije. Niti ih je htio dati blaženi Alojzije Stepinac, kad smo kod toga.
Naime je Franjo 2018. godine prihvatio sve biskupe koje je u prošlosti katolicima u Kini bila odabrala Komunistička Partija Kine (i koji su bili rukopolagani bez suglasnosti Svete Stolice), te obećao dovesti u red one kineske katolike koji nisu slušali te komunističke biskupe. Obvezao se Franjo i u budućnosti prihvaćati sve odluke kineskih svjetovnih vlasti o imenovanjima u Crkvi; zauzvrat se Komunistička Partija obvezala saslušati (ne i poslušati) mišljenja Svete Stolice.[7] Taj se sramotni ustupak svete Katoličke Crkve bezbožnoj komunističkoj vlasti obnavlja svake dvije godine; zadnji put je taj svoj sramotni pristanak na produživanje prava komunističkih vlasti da biraju katoličke biskupe bila izjavila Sveta Stolica u listopadu 2024., usprkos okolnosti da kineske svjetovne vlasti drže 10 kineskih biskupa (iz reda onih koje nisu odabrale komunističke vlasti) pod stalnom paskom tajne policije, u kućnim pritvorima, uz zabranu komunikacije, ili uz udaljavanje iz područja kojima bi kanonski trebali upravljati.[8] Do sada je Lav XIV. upadljivo šutio o Kini, ali analitičari ukazuju na značajnu okolnost da je na čelu Državnog tajništva zadržao kardinala Pietra Parolina – koji je za Franjinog pontifikata uspostavio ovakve (sramotne) odnose s kineskim komunistima.[9]
Možemo toj opservaciji pridodati jednu noviju: povodom donošenja kineskog Zakona o promicanju etničkog jedinstva i napretka iz 2026. godine čak je i Europski parlament donio rezoluciju (2026/2703(RSP)) u kojoj „izražava ozbiljnu zabrinutost u svezi s prihvaćenim Zakonom o promicanju etničkog jedinstva i napretka, koji otvoreno promovira asimilacijske politike koje ograničavaju kulturalne, vjerske i jezične slobode različitih grupa u Kini i izvan nje", te „poziva Kinu da ukine taj zakon, u skladu sa svojim obvezama prema međunarodnim pravom u pogledu nediskriminacije, te zaštite i podržavanja etničkih i vjerskih manjina" i – važno – „odbacuje odredbe o provođenju tog zakona izvan kineskog teritorija, koje predstavljaju transnacionalnu represiju; pozivajući sve članice EU da suspendiraju sporazume o izručenju s Kinom kako bi zaštitili progonjene pojedince koji imaju nastan u EU od rizika transnacionalne represije prema tom zakonu".
Međutim Sveta Stolica – to 2026. godine više nije Franjo, nego Lav XIV. – gromoglasno šuti. Premda je riječ o zakonu koji očito tlači kineske katolike, i dok su u Kini, i dok su bilo gdje u svijetu. Doista je NR Kina čak i u zemljama Europske unije uspostavila tajnu mrežu policijskih stanica za praćenje svojih državljana i ponekad za njihovo prisilno vraćanje u Kinu; europske države su tu ilegalnu praksu u najnovije vrijeme počele potiskivati.[10] Prokomunistički „Kineski katolički patriotski savez" koji obuhvaća biskupe koje je izabrala Komunistička Partija Kine zdušno radi na promoviranju svoje obveze da katoličku (?) vjeru dovedu na liniju komunističke propagande, pod sintagmom „siniciziranje (pokinježivanje) katoličanstva". Premda je stvar od ogromnog značaja,[11] u Vatikanu su se pobrinuli da čak niti nižerangirani diplomati i stručnjaci ne govore ništa. Eto, u lipnju 2026. je Lav XIV. preporučio kineske kršćane Marijinom zagovoru; po prilici na razini poruke da ipak misli na njih.[12]
Uglavnom, upozorava nas Lav XIV. da postoji opasnost da demokracija postupno „otklizi” prema totalitarizmu, ako njeni dionici budu ravnodušni prema istini. Međutim je istina – da totalitarizam danas već postoji. Ponajprije u moćnom režimu NR Kine. Tu istinu Lav XIV. odlučuje prešutjeti, po prilici kao da se Encikliku spremao dati na cenzuru kineskim komesarima (valjda ipak nije).
Naposljetku, ovom enciklikom nam daje Lav XIV. jednu neiskrenu i kukavičku verziju socijalnog nauka Crkve. Puno lijepih riječi, i puno volje da se ne zamjeri nikome. Osobito drugu Generalnom sekretaru.
Dario Čehić
Slika: Platzprojekt Hannover rosa Elefant, autor Nifoto, 2015., Wikimedia Commons
[1]Pope Leo XIV explains his choice of name in first meeting with cardinals, Carol Glatz, „Detroit Catholic”, 10. svibnja 2025.
[2]Pope Leo XIII’s encyclical promoting labor and condemning socialism: Rerum novarum, Tyler Arnold, EWTN, 2. rujna 2024.
[3]Rerum novarum, papa Lav XIII., 15. svibnja 1891. prijevod na hrvatski, „Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve", stranice Župe sv. Anastazije, pomoću „Wayback Machine". Točke 2., 3., 6.–9., 12
[4]Nostis et Nobiscum, bl. Pio IX., 1849., toč. 6. Kod "Papal Encyclicals Online"
[5]Totalitarianism, Britannica, 22. srpnja 2026.
[6]Continuity and Clarification: On Pope Leo, Pope Francis, and Magnifica Humanitas, David H. Delaney, The Catholic World Report, 30. svibnja 2026.
[7]China's Christians Have 'Mixed Feelings' About Vatican Agreement on Bishops, Radio Free Asia, 24. rujna 2018.
[8]China, Vatican extend controversial deal on appointment of bishops, By Bing X, Radio Free Asia, 23. listopada 2024.
[9]Leo XIV, Parolin, and China: A Silence That Grows After One Year of Pontificate Leo XIV, Parolin, and China: A Silence That Grows After One Year of Pontificate, InfoVaticana, 12. svibnja 2026.
[10]France shuts down clandestine Chinese 'police stations' operating on its territory, Jacques Follorou, 18. lipnja 2026.
[11]China is forcing Catholics to assimilate, and the Vatican is silent, Gordon G. Chang, The Hill, 30. Lipnja 2026.
[12]Pope prays for Christians in China and Middle East, Vatican News, 24. svibnja 2026.
