Neuspjeli eksperiment Novog obreda
U svetoj Liturgiji nije sve dopušteno
Što se događa s vjerom kada svetu Liturgiju počnemo tretirati kao nešto što se smije neprestano obrađivati, prilagođavati, improvizirati i reinterpretirati?
Lex orandi, lex credendi, lex vivendi.
Zacijelo je potrebno svako malo spominjati gornju krilaticu, ovu veliku istinu, kako puku tako i kleru, od kojih, mnogi po svemu sudeći, nisu ni svjesni koliko su blago izgubili, zato što je upravo ta spasenjska Liturgija svih vremena mnogima oduzeta još i prije nego su je kao generacije vjernika bili u mogućnosti upoznati i doživjeti.
Veliki broj današnjih vjernika koji su rođeni od ranih šezdesetih naovamo, pa i ranije, uopće i ne znaju kako se Crkva Bogu molila. Kako je Ocu nebeskom Svetu Žrtvu prinosila, koju je sâm Bog Sin na Kalvariji uz teški Križni put Bogu Ocu prinio, a koju će Crkva potom, uvijek iznova svome Gospodinu diljem svijeta u beskrvnoj formi nastaviti prinositi već nekih petnaest stoljeća u njezinoj suštinski istovjetnoj liturgijskoj formi na latinskom, službenom jeziku Katoličke Crkve.
Mnogi vjernici ne znaju dakle da je učinjena masivna promjena, zapravo jedan cijeli preokret, prevrat u najvažnijemu: u glavnoj molitvi cijele Kristove Crkve. Što su sveti onoga vremena s pravom nazivali sveta Liturgija, koja je posvuda u cijelom svijetu bila ista: od Rima do Tokija, od New Yorka do Moskve, od Grenlanda do Tasmanije, i dalje. Sa skladnim, umjesnim i logičkim varijacijama svojstvenim posebnim crkvenim redovima, kao i narodima, npr. Dominikanski obred, Glagoljaški obred, i drugi.
Postavlja se pitanje kako bi onda generacije vjernika nakon Drugog vatikanskog, a napose onih rođenih puno kasnije, uopće mogle i poimati istinu koja proizlazi iz gornje krilatice, — ako promijenimo način na koji u Crkvi molimo, sukladno toj promjeni mijenja se i način na koji cijela Crkva, tj. mi vjernici, vjerujemo. A kada promijenimo način vjere kojom vjerujemo, time mijenjamo i način na koji živimo.
Ali s čim ćemo izaći pred Gospodina po koncu ovozemaljskoga života, ako ne živjesmo ovdje po Njegovoj svetoj volji, kad znamo da u ovom životu jedino, kroz dostojan katolički život možemo zavrijediti milosti koje su neophodne za ulazak u život vječni?
Od jasnih riječi do svete Liturgije
Ako jedna riječ, pro multis, u onomu što je najvažnije — formuli koju svećenik izgovara in persona Christi — doista nije važna, nego joj se značenje može mijenjati kao u slučaju da „jučer“ nazovemo „prekjučer“, a sve to pod okriljem „prevoditeljskih prilagodbi“, na sve pučke jezike svijeta, — zašto bi onda druge riječi, geste, tekstovi, molitve i obredi svete Mise, pa i crkveni jezik bili uopće važni?! Ako bi dakle pro multis što jasno znači za mnoge, po modernističkom shvaćanju moralo značiti za sve, onda se zagovaratelji takvog pogrešnog, neispravnog i nadasve netočnog prijevoda valjda smatraju i gospodarima svete Liturgije, svete Mise, svete Crkve. Na um mi dolaze riječi apostola Pavla upućene Solunjanima u 2 Sol 2,4[1] — „Koji se protivi i podiže više svega, što se zove Bog…“
Latinski jezik Rimske Crkve i obreda, iako je u davnim vremenima bio jezik velikog Rimskog carstva, koji je obuhvaćao gotovo cijeli svijet, kasnije prestaje biti jezikom jedne države, te nikada kasnije nije bio jezik nijednog suvremenog naroda. Latinski je dakle postao i ostao nadnacionalni, sakralni jezik Crkve. Kroz duga stoljeća jasan, izričit, neiskvaren, čvrst i otporan a ne podložan na izvanjska uplitanja, osobito modernističke preinake, ostavljajući nam na korist i kao predaju mnoštvo svetih tekstova pisanih perom Božjih svetaca kroz sva ta stoljeća. Svetaca koji dakle živješe i djelovaše po cijelom svijetu, a ne samo u Rimu, nego i u Parizu, Tokiju, New Yorku, Zagrebu, pa i Timbuktuu,… i koji posvuda prinašaše svetu Misu na ovom istom latinskom jeziku, kojega nijedan od vjernih naraštaja kroz povijest Crkve, nije ni pomišljao nanovo pisati prevodeći, odnosno prilagođavajući ga time trenutačnim narodnjačkim, kulturološkim, i političkim hirovima, prilikama ili ukusima.
Jedan Krist. Jedna Crkva. Jedan sakralni jezik. Jedna predaja. Tako, glede Rimokatoličke Crkve — jedan Rim – jedan Obred. A ne po uzoru na heretike: „Jedan Luther, jedan Calvin, jedan Zwingli,… – 66 tisuća obreda“.
Što se dogodi kada se eksperimentira sa svetom Liturgijom?
Svaki prijevod je uvijek samo prijevod, pa i onda kada je s iskrenom nakanom i na najbolji način izveden. Tu neminovno dolazi do promjene, a ne samo prijevoda mnogih vrlo važnih riječi u svetoj Liturgiji, Svetom pismu, Časoslovu, i svim ostalim važnim službenim spisima i aktima Crkve, gdje su cijele rečenice i pasusi loše ili pogrešno prevedeni, te uza sve to i na mnoge jezike svijeta. Neke riječi znaju biti potpuno zamijenjene, kao primjerice u formuli konsekracije, gdje umjesto korektnog prijevoda „za mnoge“ modernisti umetnu „za sve“, pri čemu se s pravom postavlja pitanje vjernosti i valjanosti takva prijevoda, ove jasne i uvijek iste formule kojom Bog po svećeniku čini pretvorbu kruha i vina u Tijelo i Krv Kristovu. Trebamo li ovdje uopće naglašavati da bez Krista prisutnog na Misi, nema ni Mise. Već to postaje ništa više od običnog protestantskog 'okupljanja oko stola', a u ovo današnje vrijeme velike apostazije, čak i puno gora od toga, nerijetko i blasfemija.
Postoje i drugi negativni primjeri koji ovdje moraju biti spomenuti, kao što su na primjer izbacivanja cijelih redaka iz Svetog pisma. Ovdje imamo za primjer knjigu Tobije, Tob 6,16–17.22 [2] — „Tada mu reče anđeo Rafael: Čuj me i kazat ću ti, nad kojim ljudima ima vlast zao duh! Ima ih koji se tako žene, da potjeraju Boga iz srca svojega i kao nerazumni konji i mazgovi ugađaju samo svojoj pohoti. Nad takvima ima zao duh vlast“ — „Kad prođe treća noć, uzmi djevojku u strahu Gospodnjem k sebi, više iz čežnje za djecom, negoli požudom, da dobiješ među potomstvom Abrahamovim blagoslov u djeci!“ — gdje se izbacivanjem čitavih vrlo važnih redaka s riječima koje sâm Gospodin po svom glasonoši arkanđelu Rafaelu cijeloj Crkvi govori, — namjerno stvorilo priliku kojom bi se dosljedno tome, a i naknadnim promjenama koje su izvršene u kanonskom zakoniku iz 1983. u odnosu na Can. 1013 § 1 iz Kanonskog zakonika iz 1917., sveti sakrament braka iz svetosti doveo do propasti. Treba li nas onda čuditi kako je od tog nesretnog vremena Rock ‘n Rolla, Drugovatikanskog i njihovog Zeitgeista, došlo do prave eksplozije rastava brakova, masovno korištenje antikoncepcije, dosljedno tome povećanja broja abortusa, eutanazije, feminizma, dženderizma, a danas i transhumanizma, kao i legalizacija svih tih zala kojima je izvorište sami pakao.
Zatim je tu primjer knjige o Juditi koju nam Crkva na izvjestan način prikazuje kao pralik Majke Božje, gdje su progresivci „modernog doba“, koji se ponašaju kao vlasnici a ne čuvari Katoličke Crkve, u 13. poglavlju[3] cijelih jedanaest redaka potpuno izbacili iz Biblije. U kojima se govori kako je se jedan cijeli narod sa svojim knezom, poklonivši se najprije Gospodinu, odao veliku hvalu i slavu i poniznoj a hrabroj ženi Juditi riječima: „Gospod te je blagoslovio silom svojom, jer po tebi uništi neprijatelje naše… Ozija knez naroda izraelskoga reče joj:…Blagoslovena si ti, kćeri, od Gospoda, Boga višnjega većma, negoli sve žene na zemlji!...“U tom poglavlju koje govori o ženi udovici koja je svojom smionošću, a prvenstveno svojom molitvom i vjerom u Boga spasila cijeli svoj narod odrubivši glavu Holofernu, vrhovnom zapovjedniku neprijateljske vojske. Onima što im ovo toliko smeta tako da čak cijele biblijske retke brišu, pak nije problem što je postkoncilska praksa postupno sve više širila područje javnih službi žena unutar crkvenoga prostora,[4] sve do toga da ih danas nalazimo i na najvišim položajima u pojedinim crkvenim ustanovama. Ali zato Majci Božjoj, Suotkupiteljici, kao i hvalevrijednoj starozavjetnoj ženi Juditi, koja je savršeno znala svoje mjesto, ti modernisti ne mogu dati titule koje im po Božjem pravu bez imalo dvojbe svakako pripadaju. A što je s jasnim riječima svetoga Pavla? „Žene neka šute u crkvama; jer im nije dopušteno govoriti, nego neka budu podložne, kako i Zakon govori“ (1 Kor 14,34).[5] A odmah zatim apostol, kao da predviđa upravo onu oholost koja će jednom pokušati Božji poredak preinačiti prema ljudskim zamislima, pita: „Je li od vas riječ Božja izašla? Ili je samo k vama došla?“ (1 Kor 14,36). Isto načelo potvrđuje i u Prvoj poslanici Timoteju: „Ženi pak ne dopuštam da uči niti da gospoduje nad mužem, nego da bude u tišini“ (1 Tim 2,12).
Tu je još puno drugih sabotaža Svetog pisma, a i liturgije što bi vjerni puk morao znati, kao što je izbacivanje cijelog četvrtog retka Iv 5,4[6], koji govori o aktivnom posredništvu i učešću Božjih arkanđela u čudotvornim izlječenjima teških bolesnika. Što je možda stoga jer oni koji se smatraju vlasnicima Pisma, liturgije, pa i Kristove Crkve, izgleda više i ne vjeruju u Božja čudesa, ali zato vjeruju u trikove. Oni znaju da trikovi itekako postoje, što nas ne treba čuditi, jer su u njima izvježbani do majstorstva. Kada bi samo htjeli znati da trikove (što su u biti laži i prevare) izvode sumnjivi ljudi i pali anđeli, dok jedino Bog čini prava čudesa, često i po svojim anđelima i svetima. Neki od takvih, koji se vrlo lako i rado daju očarati trikovima, već odavno sumnjaju i u postojanje pakla, koji ili ako već mora postojati, on je barem prazan, što će valjda tako i ostati. Zato takvima nije teško izbaciti i cijele retke iz Svetog pisma, kao i ovaj koji vrlo lijepo govori o anđelu kojeg Bog povremeno pošalje uzbibati vodu u Betsaidi, nakon čega bi bolesnik kojeg bi prvog spustili u uzbibanu vodu potpuno ozdravljao i od nateže bolesti. Njima dakako ne pada na pamet ni zašto se to baš na takav način događalo. Njima bi bilo lakše otići do ljekarnika i kupiti „čudotvorni“ napitak, koji će tek i možda ublažiti bol, a pri tome nerijetko priskrbiti mnoštvo klica drugih boleština. A još manje im je na umu to, da li bi bolesnici prilikom čekanja, dok anđeo ne bi sišao uzbibati vodu, možda i kontemplirali nad svojim grijesima, Bogu ih ispovijedali i iskreno okajavali.
Modernisti dakle, posebno od vremena Drugog vatikanskog naovamo, sa mnoštvom svojih prilagodbenica, koje nazivaju „prijevodima“, sebi u mnogome olakšaše najvažniji posao — interpretiranje, a ne naučavanje Crkvenog nauka. Čime sebi i svojim shvaćanjima tim bolje prilagodiše, a ne samo prevedoše Sveto pismo i liturgiju, pa i sam pojam i svrhu Crkve. Kao i naše svete katoličke vjere koja je, ne jedan, nego gotovo dva puna tisućljeća bila jednostavna, čista, uvijek ista, prava i jedina Crkva Isusa Krista, jedna u Njemu i On u njoj koji joj je Glava, i koji je vodi na putu i u istini, koju nam On sâm, u punini predade, a u povjerenju da je prenosimo onako kako je i primismo. Tamo pak, gdje adaptacije nisu lako prolazile, i gdje još uvijek ne prolaze, tu se još više improvizira i interpretira, a ne tumači i naučava, — i to dakako — sada već isključivo na nekom od narodnih jezika svijeta, a kako bi se „istine“, koje su ne samo drugačije, nego čak i suprotne — contra veritatem — mogle lakše nutkati pod „pravi katolički nauk“ ovom današnjem, doista nedovoljno izobraženom i formiranom katoličkom puku. To je ono što nam novus ordo — ovaj novi red liturgije zapravo sasvim jasno i očituje, — s mnoštvom svojih „drugačijih“ – često nedostojnih, a nažalost nerijetko i teatralnim, pa čak nastranim i blasfemičnim izvedbama novog obreda.
Upravo je taj novi obred bio „remek-djelo“ Annibalea Bugninija, glavnog arhitekta postkoncilske liturgijske reforme, čovjeka kojega su već za njegova života pratile ozbiljne sumnje u povezanost sa slobodnim zidarstvom.[7] Te sumnje nisu nastale tek naknadnim tradicionalističkim nagađanjima, nego su javno izbile sredinom sedamdesetih godina, a njegovo se ime potom pojavilo i na tzv. Pecorellijevu popisu navodnih pripadnika slobodnog zidarstva.
Ovaj jezikoslovni dio progresivnog projekta koji je već prije otpočeo pitanjem prilagodbe jezika, je 25. travnja 1979. u neku ruku dobio i svoj poluslužbeni naziv „Neo Vulgata“ , u apostolskoj konstituciji Scripturarum thesaurus,[8]. Kod mnogih pobornika kao i podupiratelja ovakvog progresa, pitanje prilagodbe jezika je preraslo u pitanje: zašto u svetoj Liturgiji ne bi mogli promijeniti i sve ostalo: riječi, geste, glazbu, držanje tijela, prostor, oltar, način primanja svete pričesti, vjerske simbole koji se u liturgiji nalaze…
A što kada sveta Misa postane teatralna predstava?
Tu se tada pleše, skače, i zabavlja, tu klaun performira, dženderizam se promovira, protestante se ravnopravnima tretira. Tu se dovodi ili prima religiozne s turbanima na glavi, kao i one pokrivene kipama, uz mnoge druge svjetske religije i denominacije, koji čak uspijevaju i performirati u njihovim obredima, gdje Krist, Bog nije ni na početku ni na kraju, a kamoli u centru. Tu se umjesto gregorijanskih liturgijskih molitava izvode rock koncerti. Tu su i službenici koji pišu vlastite liturgijske tekstove, čak i riječi Pretvorbe. A tu su i neizbježne pastoralne radnice, ponekad i urednice za ambonom, ili kod novog stola, nerijetko kao sudionice obreda i sudjeliteljice. Tu su i sasvim nepotrebne, proizvoljne gestikulacije, a tu su i često, nekakve čudne, svijetu prilagođene homilije. Koje nerijetko zvuče kao da smo svi već jednom nogom u nebu. Tu je taj cijeli liturgijski novi prostor, koji više istinski ne privlači, jer bi za to morao biti liturgijski sakralni prostor, dok takvi odišu više banalnošću nego svetošću. A često i gore, što je zapravo teško i zamisliti da može biti gore. Kao npr. posebne tzv. „mise ponosa“ posebno slavljene za dženderiste, ili amazonska tzv. misa, čije službeno odobrenje malo kasni od planiranog, te ova, kao santa leda friška, ali isto tako posebna tzv. „misa za očuvanje stvorenoga svijeta“.[9]
Kako smo uopće došli do toga da je takvo nešto moguće i zamisliti kao svetu Misu? Kamo li da je na veću slavu Božju i na korist vjernicima?
Svećenik nije autor Mise. Još manje je njezin vlasnik. Nije to ni biskup. Nije ni Papa. To se vrlo dobro vidi i očituje u tradicionalnom Rimskom obredu. Nije svećenik ni redatelj, ni scenarist, ni animator. Nije ni „predsjedatelj“ koji odlučuje kako će narod ove nedjelje izraziti svoju vjeru. Svećenik slijedi primljeni obred. I služi ga dostojno s poniznošću, s velikom ljubavi i brižno, prema protokolu što ga je Crkva predajom primila i propisala. Tu je ogromna razlika u mentalitetu. A i mentalitet se izgrađuje, nadograđuje ili razgrađuje. Tako, na samom početku kako i pred kraj svojega svećeništva, svaki bi svećenik morao sa velikom sigurnošću znati na što je pozvan od Gospodina, što je sâm dragovoljno i bez prinude prihvatio.
Non sum dominus liturgiae, sed eius custos. —Nisam gospodar liturgije, nego njezin čuvar.
Upravo zato je sveta Misa koju nam je Crkva predala u Rimskom obredu neusporedivo više od jednoga povijesnog liturgijskog obrasca koji bi svaka nova generacija mogla, a još manje trebala po vlastitom nahođenju prepravljati. Ona je dragocjeno nasljeđe Apostolske predaje, koju Crkva nije izmislila, nego primila, stoljećima čuvala, pročišćavala i predavala od naraštaja do naraštaja. Sveti Pio V., izvršavajući odredbe Tridentskoga sabora, Apostolskom je konstitucijom Quo Primum 1570. godine za cijelu Latinsku Crkvu kodificirao i propisao obnovljeni Rimski Misal te izrijekom odredio da se njemu ništa ne dodaje, ništa ne oduzima i ništa ne mijenja, dajući mu trajnu pravnu snagu i zabranjujući svakomu da ga samovoljno mijenja ili narušava.[10] Koliko je ozbiljno Crkva kroz stoljeća shvaćala ovu svetinju, svjedoči i sveti Pio XII., koji je u Mediator Dei upozorio da ni privatne osobe, ni klerici, nemaju pravo prema vlastitom nahođenju uređivati svete obrede ili u njih uvoditi proizvoljne novotarije.[11] A Ivan Pavao II. još je 1988. zahtijevao da se prema vjernicima privrženima latinskoj liturgijskoj predaji posvuda pokaže poštovanje te da se široko i velikodušno primjenjuju odredbe za služenje Mise prema Misalu iz 1962.[12] Benedikt XVI. je pak 2007. izrijekom potvrdio da taj Rimski Misal nikada nije bio pravno ukinut.[13] Tako se pred nama ne nalazi nekakav mrtvi muzejski ostatak nekoga prošlog vremena, nego živo liturgijsko nasljeđe Rimske Crkve, ukorijenjeno u Apostolskoj predaji, oblikovano višestoljetnom molitvom svetaca i prožeto ljepotom, svetošću i jasnim katoličkim naukom. Upravo zato ono ne može biti tretirano kao ljudski eksperiment koji se sa svakim novim naraštajem iznova inovira.
Ovdje nije riječ o tome da je svaka pojedinačna Misa slavljena prema novom obredu automatski nevaljana. Katolička Crkva poznaje jasne uvjete za valjanost sakramenata. Problem je zapravo mnogo dublji: kakav je obred i kakav je teološki duh koji taj obred oblikuje? No ne smijemo pomiješati valjanost s dostojnošću, niti dostojnost s teološkom cjelovitošću obreda. Čak i ondje gdje je u takvom obredu Pretvorba valjana, pitanje ostaje: je li sve ostalo oko Presvete Žrtve uređeno na način koji dostojno izražava katoličku vjeru o Presvetoj Žrtvi? Nije li, upravo u slučaju kada je u takvom obredu Pretvorba valjana, problem time još veći? Jer tada se pred nama uistinu nalazi Onaj komu se klanja cijelo nebo, svi anđeli i sveti dok se oko Njega istodobno može odvijati ono što je Boga koji je u Presvetom Sakramentu nedostojno i uvrjeđujuće. Tim gore pošto se to čini na onom mjestu koje bi moralo biti ispunjeno čistoćom i svetošću te biti potpuno posvećeno svevišnjemu Bogu.
Ako nam je uistinu stalo do riječi koje je Krist predao svojoj svetoj Crkvi, zašto nam ne bi bilo stalo do svake, i najmanje geste, svetog liturgijskog obreda u cijelosti, uz sve ostalo što nam Crkva stoljećima po predaji ostavlja prilikom prinošenja Presvete euharistijske Žrtve?
Problem nije dakle, samo u tome što modernisti prevode „za sve” umjesto „za mnoge”. On je puno veći i dublji. Problem nastaje kada čovjek počne vjerovati da ima pravo oblikovati svetu Misu prema sebi, ovomu svijetu, i nekom prolaznom vremenu u kojem netko živi, koliko god to vrijeme njegovi suvremenici smatrali modernim ili naprednijim od jučerašnjeg.
Liturgija svete Katoličke Crkve rimskog obreda nije nešto što svaki naraštaj iznova stvara prema vlastitom vremenu i ukusu. Mi smo svetu Misu primili od naše Crkve, naših prethodnika, od kojih veliki broj svetih, kao što su i oni od svojih. Naša je sveta dužnost da je vjerno čuvamo i vjerodostojno prenosimo onima koji dolaze poslije nas. Od kojih su mnogi već tu i gledaju u nas kao u primjere. Jer sve što je sveto, ne nasljeđujemo da bismo to po svome ukusu mijenjali, nego da bismo vjerno čuvali, ljubili i prenosili dalje dolazećim generacijama. Tako će i budući naraštaji koji su željni slaviti svoga i našega istog Trojedinoga Boga, ovom istom svetom Misom po Rimskom obredu moći dostojno moliti, slaviti i hvaliti, u vijeke vjekova. Amen.
Ovo isto i u punoj mjeri vrijedi i za Sveto pismo, crkvene dogme, doktrine i naputke, koji pripadaju nepromjenjivom nauku svete majke Crkve.
Biskupima: Vratite nam svetu Misu svih vremena.
Svećenicima: Kako molimo, tako vjerujemo, tako i živimo.
Vjernom puku: Ne budite malovjerni. Ištite i dat će vam se.
P.S. Čitatelji koji se vizualno žele uvjeriti u učestalu nakaradnost novog obreda to mogu vidjeti na slijedećim poveznicama: [1], [2], [3],…
Ivan Tomas Zelić
Slika: Fotomontaža Katolik.hr
[1]2 Sol 2,4:Douay-Rheims + latinska Vulgata | Biblija KS. — Vidi također odlični hrvatski katolički prijevod dr. Ivana Evanđelista Šarića, nadbiskupa vrhbosanskog, 1941.–1942., u skeniranom izdanju, Svezak III Novi zavjet, str. 388
[2]Tob 6,16–17.22:Douay-Rheims + latinska Vulgata – Tob 6 | Biblija KS – Tob 6— Vidi također odlični hrvatski katolički prijevod dr. Ivana Evanđelista Šarića, nadbiskupa vrhbosanskog, 1941.–1942., u skeniranom izdanju: [Svezak I - Stari zavjet, str. 781 i 783.]
[3]Jud 13:Douay-Rheims + latinska Vulgata | Biblija KS. — Vidi također odlični hrvatski katolički prijevod dr. Ivana Evanđelista Šarića, nadbiskupa vrhbosanskog, 1941.–1942., u skeniranom izdanju: [Svezak I - Stari zavjet, str. 805-807]
[4] Female altar servers – wikipedia archive, | „Ravnateljice“ u Kristovoj Crkvi — [1], [2], [3]
[5]1. Kor 14,34-36: Vidi hrvatski katolički prijevod dr. Ivana Evanđelista Šarića, nadbiskupa vrhbosanskog, 1941.–1942., u skeniranom izdanju, Svezak III Novi zavjet, str. 323
[6]Iv 5,4:Douay-Rheims + latinska Vulgata | Biblija KS. — Vidi također odlični hrvatski katolički prijevod dr. Ivana Evanđelista Šarića, nadbiskupa vrhbosanskog, 1941.–1942., u skeniranom izdanju: [Svezak III - Novi zavjet, str. 175.]
[7]Latin Mass Society of Engeland and Wales – „Bugnini's Briefcase“ | The Bugnini File: A Study In Ecclesial Subversion, John Kenneth Weiskitte | Chiesa Viva – Documentacija o Bugninijevu (BUAN) i Pecorellijevu popisu
[8]PapaIPII. proglasio je Nova Vulgata Bibliorum Sacrorum Editio (Neo-Vulgatu) kao editio typica (tipično izdanje) latinskog teksta Svetog pisma. U tekstu se bez ustručavanja navodi: „U prošlosti je Crkva smatrala da je stara Vulgata-Clementina dovoljna i da je dovoljno dobra za prenošenje Božje riječi kršćanskom puku. Nova Vulgata to može još bolje i dostojnije.[sic!]“
[9]Tzv. misa ponosa [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7], [8], [9] | Tzv. „Mass for the Care of Creation“, Službeno odobrena: Dekretom Dikasterija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata od 8. lipnja 2025. | Predstavljena: 3. srpnja 2025. u Tiskovnom uredu Svete Stolice. | Prvo slavlje: Lav XIV. ju je predvodio 9. srpnja 2025. u Castel Gandolfu („Borgo Laudato si’“)
[10]Quo Primum — sv. Pio V., 1570.
[11]Mediator Dei — Pio XII., 1947., službeni tekst Svete Stolice i osobito §§ 49–50, 57–61 i 109.
[12]Ecclesia Dei — Ivan Pavao II., 1988., službeni tekst Svete Stolice
[13]Summorum Pontificum — Benedikt XVI., 2007., službeni tekst Svete Stolice
