U svakom trenutku kada se kao vjernici i teolozi nalazimo pred nekim objavljenim člankom koji promišlja pitanja sadašnjega trenutka u teološkom smislu, nužno je posjedovati u sebi darove razlučivanja duhova kako bismo procijenili koliko taj tekst ima u sebi vjerničke ispravnosti. Isto tako, nužno nam je i na temelju toga teksta procijeniti da li autor određenoga članka pristupa nekoj teološkoj, aktualnoj temi sa stajališta kršćanske poniznosti i duboke mistične analitičnosti ili progovara sa aspekta oholog, bahatog sindroma „biti kao Bog“(Post 3,5). Pokušao sam se u čitanju članka Hrvoja Cirkveneca na njegovom web portalu Križ života o dvije strane medalje Katoličke Crkve upravo osloniti na tu vjerničku intuiciju.
Budući da je vjerničko iskustvo pretežno subjektivne naravi, ne smatram da će ova analitika Cirkvenčevog heretičkog uratka biti isključivo ispravna, ali će biti bar pokušaj da se ono raskrinka u svjetlu Kristove istine kao dijabolični sindrom širenja neistine i netrpeljivosti prema vjernicima, klericima i laicima koji vole Krista i Njegovu Crkvu.
Predodžba Crkve
Mnogima koji prate javne nastupe i stavove Hrvoja Cirkveneca, ako imaju duha duboke vjere neće biti teško procijeniti da je riječ o čovjeku koji promišlja, i ne samo promišlja nego u istupima i zastupa mišljenja onih svećenika teologa i vjernika laika koji u Crkvi gledaju samo instituciju i običnu sociološku stvarnost, a ne „Tijelo Kristovo i Hram Duha Svetoga“(misno predslovlje br. VIII. Rimskoga misala) i metafizičku stvarnost koja nam tumači Crkvu kao od Isusa Krista ustanovljenu u kojoj je on trajno prisutan: „Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“(Mt 28,20). Cirkvenec proziva Crkvu i Glas Koncila kako nemaju hrabrosti progovoriti o pedofiliji u svećeničkim krugovima, o homoseksualnosti biskupa i svećenika, o vjernicima koji zastupaju umjetnu oplodnju i vjernicima koji se osjećaju diskriminirano zbog rastave braka. Nadalje Cirkvenec „cvili“ za nedostatkom „koncilskih teologa“ koji su već odavno dva metra ispod zemlje, te spominje neke klerikalizirane teologe ili indoktrinirane vjernike laike, pa čak i neke bivše svećenike koji svojim obranom Crkve u medijima „žele sprati ljagu skidanja svećeničkog odijela“ braneći Crkvu (tu Cirkvenec, pretpostavljam misli na briljantnog Ivicu Šolu koji ga je prije godinu dana prigodom posjete pape Benedikta XVI. Hrvatskoj u Bilićevoj emisiji razvalio argumentima na njegove kvazi(teološke) teze, pa to Cirkvenca još danas pati i ne može mu to oprostiti). Papa Ivan Pavao II. prigodom Velikoga jubileja 2000. godine pokrenuo je spomen „čišćenja pamćenja“ u kojem se Crkva spominje svih grijeha i propusta koje su crkveni službenici počinili u povijesti do danas. I taj spomen u korizmenom vremenu od Velikoga jubileja pa do danas vrše mnoge biskupije diljem svijeta, čiste, žele se ispuniti duhom iskrenog pokajanja. I o svemu tome su pisale i izvještavale hrvatske katoličke tiskovine.
Mnogima koji prate javne nastupe i stavove Hrvoja Cirkveneca, ako imaju duha duboke vjere neće biti teško procijeniti da je riječ o čovjeku koji promišlja, i ne samo promišlja nego u istupima i zastupa mišljenja onih svećenika teologa i vjernika laika koji u Crkvi gledaju samo instituciju i običnu sociološku stvarnost, a ne „Tijelo Kristovo i Hram Duha Svetoga“(misno predslovlje br. VIII. Rimskoga misala) i metafizičku stvarnost koja nam tumači Crkvu kao od Isusa Krista ustanovljenu u kojoj je on trajno prisutan: „Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“(Mt 28,20). Cirkvenec proziva Crkvu i Glas Koncila kako nemaju hrabrosti progovoriti o pedofiliji u svećeničkim krugovima, o homoseksualnosti biskupa i svećenika, o vjernicima koji zastupaju umjetnu oplodnju i vjernicima koji se osjećaju diskriminirano zbog rastave braka. Nadalje Cirkvenec „cvili“ za nedostatkom „koncilskih teologa“ koji su već odavno dva metra ispod zemlje, te spominje neke klerikalizirane teologe ili indoktrinirane vjernike laike, pa čak i neke bivše svećenike koji svojim obranom Crkve u medijima „žele sprati ljagu skidanja svećeničkog odijela“ braneći Crkvu (tu Cirkvenec, pretpostavljam misli na briljantnog Ivicu Šolu koji ga je prije godinu dana prigodom posjete pape Benedikta XVI. Hrvatskoj u Bilićevoj emisiji razvalio argumentima na njegove kvazi(teološke) teze, pa to Cirkvenca još danas pati i ne može mu to oprostiti). Papa Ivan Pavao II. prigodom Velikoga jubileja 2000. godine pokrenuo je spomen „čišćenja pamćenja“ u kojem se Crkva spominje svih grijeha i propusta koje su crkveni službenici počinili u povijesti do danas. I taj spomen u korizmenom vremenu od Velikoga jubileja pa do danas vrše mnoge biskupije diljem svijeta, čiste, žele se ispuniti duhom iskrenog pokajanja. I o svemu tome su pisale i izvještavale hrvatske katoličke tiskovine.
Docirati Crkvi
Cirkvenec govori radikalnu neistinu naglašavajući da Crkva nema hrabrosti progovoriti o svojom greškama. Na kraju krajeva Crkva u Hrvata progovorit će o svojim greškama, grijesima i slabostima onako kako ona procijeni da je najbolje i kako ju Duh Sveti nadahne, a ne onako kako joj bahato dociraju Cirkvenec i slični. Nadalje, nije istina da Crkva diskriminira osobe koje su razvedene i ponovno vjenčane. Izvor onoga što i kako se ponašati prema takvim osobama ima svoje ishodište u evanđelju. Istina jest da ponovno vjenčane osobe ne mogu pristupiti pričesti, ali mogu vršiti razne druge službe u svojim župnim zajednicama. Župna zajednica u kojoj sam ja djelovao imala je takvih vjernika laika koji su bili uključeni u službu lektora (čitača) na sv. misi, a mnogi su bili uključeni u karitativno djelovanje svoje župe. Cirkvenecu očito smeta i „Katholikentag“ , 98. katolički dan održan u Njemačkoj, iz razloga što je upravo na taj dan svoju duhovnu blizinu i pastirsku potporu vjernicima poslao papa Benedikt XVI. Naravno, njemu ide na jetra što papa njemačku Crkvu poziva na jedinstvo s Rimom i što joj papa za uzor u vjeri stavlja pred oči duhovno gorostasni lik mučenika isusovca sv. Alfreda Delpa. Mladi „non serviamski“ buntovnik nastavlja: „Po čemu isusovac iz prve polovine prošlog stoljeća može biti ključ za vjernike laike u 21. stoljeću? To je kao da danas djetetu koje se sprema za ispit informatike ponudite djedovu pločicu i kredu kada je on išao u školu“. Budući da većina Cirkvenčevih tekstova i javnih nastupa snažno odišu onim dijaboličnim „non serviam“, sasvim je jasno da on ne može, niti nema snage razumjeti aktualnost Kristova evanđelja. „Isus Krist, jučer i danas isti je – i uvijeke (Heb 13,8). Evanđelje i Kristova osoba uvijek su aktualni. Cjelokupna prošlost i budućnost obuhvaćeni su Kristovim „danas“. Sveci koji su do kraja bili predani Kristu i u naše vrijeme su obuhvaćeni tim Kristovim „danas“ oni nam i sada govore, jer su uronili u snagu evanđelja koje je vječno, bez obzira u kojem povijesnom trenutku živjeli. I danas nam govore jedan Klement Rimski, Irenej, Augustin, Franjo, Dominik, Toma Akvinski, Edith Stein, Katarina Sijenska, Terezija Avilska, Majka Terezija, bl. Ivan Pavao II. i još kolona svetaca i mučenika čiju karizmu, ljubav, predanost Kristu i Crkvi Hrvoje Cirkvenec ne može shvatiti, niti razumjeti, zbog svojeg liberalističkog fundamentalizma.
Cirkvenec govori radikalnu neistinu naglašavajući da Crkva nema hrabrosti progovoriti o svojom greškama. Na kraju krajeva Crkva u Hrvata progovorit će o svojim greškama, grijesima i slabostima onako kako ona procijeni da je najbolje i kako ju Duh Sveti nadahne, a ne onako kako joj bahato dociraju Cirkvenec i slični. Nadalje, nije istina da Crkva diskriminira osobe koje su razvedene i ponovno vjenčane. Izvor onoga što i kako se ponašati prema takvim osobama ima svoje ishodište u evanđelju. Istina jest da ponovno vjenčane osobe ne mogu pristupiti pričesti, ali mogu vršiti razne druge službe u svojim župnim zajednicama. Župna zajednica u kojoj sam ja djelovao imala je takvih vjernika laika koji su bili uključeni u službu lektora (čitača) na sv. misi, a mnogi su bili uključeni u karitativno djelovanje svoje župe. Cirkvenecu očito smeta i „Katholikentag“ , 98. katolički dan održan u Njemačkoj, iz razloga što je upravo na taj dan svoju duhovnu blizinu i pastirsku potporu vjernicima poslao papa Benedikt XVI. Naravno, njemu ide na jetra što papa njemačku Crkvu poziva na jedinstvo s Rimom i što joj papa za uzor u vjeri stavlja pred oči duhovno gorostasni lik mučenika isusovca sv. Alfreda Delpa. Mladi „non serviamski“ buntovnik nastavlja: „Po čemu isusovac iz prve polovine prošlog stoljeća može biti ključ za vjernike laike u 21. stoljeću? To je kao da danas djetetu koje se sprema za ispit informatike ponudite djedovu pločicu i kredu kada je on išao u školu“. Budući da većina Cirkvenčevih tekstova i javnih nastupa snažno odišu onim dijaboličnim „non serviam“, sasvim je jasno da on ne može, niti nema snage razumjeti aktualnost Kristova evanđelja. „Isus Krist, jučer i danas isti je – i uvijeke (Heb 13,8). Evanđelje i Kristova osoba uvijek su aktualni. Cjelokupna prošlost i budućnost obuhvaćeni su Kristovim „danas“. Sveci koji su do kraja bili predani Kristu i u naše vrijeme su obuhvaćeni tim Kristovim „danas“ oni nam i sada govore, jer su uronili u snagu evanđelja koje je vječno, bez obzira u kojem povijesnom trenutku živjeli. I danas nam govore jedan Klement Rimski, Irenej, Augustin, Franjo, Dominik, Toma Akvinski, Edith Stein, Katarina Sijenska, Terezija Avilska, Majka Terezija, bl. Ivan Pavao II. i još kolona svetaca i mučenika čiju karizmu, ljubav, predanost Kristu i Crkvi Hrvoje Cirkvenec ne može shvatiti, niti razumjeti, zbog svojeg liberalističkog fundamentalizma.
“A ljubavi ne bih imao…”
Velika većina onih laika koji danas pokazuju neposlušnost prema Crkvi, koji prema toj Crkvi nemaju ljubavi, onih laika koje Hrvoje Cirkvenec brani i zastupa njihove stavove nemaju iskustvo prave, istinske Kristove Crkve. Njima je Crkva puka zemaljska institucija i oni je ne prepoznaju kao Božju. Tu je temeljni i najveći problem neposluha Crkvi koja nam dolazi iz ponekih zemalja Zapadne Europe. Istina, Crkvi je danas potrebno puno misionarskog žara, obnove, duhovnog rada na sebi, molitve. I Crkva za to ima potencijala i treba ga probuditi. Ali to može samo ako se svaki pojedinac, njezin član okrene iskreno Isusu i otkrije svoje poslanje prema staležu u kojem živi. Hrvoje Cirvenec daje sebi za pravo da svoje neistomišljenike, one koji vole Krista i Njegovu Crkvu, pozivajući se na evanđelje naziva osobama „punima licemjerja i bezakonja“. A ja bi Cirkvenecu bratski poručio: „Ne sudite da ne budete suđeni! Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite, mjerit će vam se (Mt 7,1-2). Dati sud o nekome da li je farizej ili licemjer ne može nitko od nas, jer mi nismo kao ljudi sposobni otkriti što drugi čovjek nosi u svojem srcu, pa tako nismo ni kompetentni nazivati nekoga farizejem. Bilo bi dobro da portal Križ života krene pohađati iskrenu školu evanđelja i tada će se osloboditi gorčine kojom obiluje. Sebe, Cirkveneca i sve druge vjernike dobre volje mogu samo pozvati da pokušamo ostvariti riječi velikog duhovnog pisca prošloga stoljeća Thomasa Mertona: „Vjera je odbacivanje svega što nije Krist kako bi se sav život, sva istina, sva nada, sva stvarnost mogla tražiti i naći u Kristu“.
Velika većina onih laika koji danas pokazuju neposlušnost prema Crkvi, koji prema toj Crkvi nemaju ljubavi, onih laika koje Hrvoje Cirkvenec brani i zastupa njihove stavove nemaju iskustvo prave, istinske Kristove Crkve. Njima je Crkva puka zemaljska institucija i oni je ne prepoznaju kao Božju. Tu je temeljni i najveći problem neposluha Crkvi koja nam dolazi iz ponekih zemalja Zapadne Europe. Istina, Crkvi je danas potrebno puno misionarskog žara, obnove, duhovnog rada na sebi, molitve. I Crkva za to ima potencijala i treba ga probuditi. Ali to može samo ako se svaki pojedinac, njezin član okrene iskreno Isusu i otkrije svoje poslanje prema staležu u kojem živi. Hrvoje Cirvenec daje sebi za pravo da svoje neistomišljenike, one koji vole Krista i Njegovu Crkvu, pozivajući se na evanđelje naziva osobama „punima licemjerja i bezakonja“. A ja bi Cirkvenecu bratski poručio: „Ne sudite da ne budete suđeni! Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite, mjerit će vam se (Mt 7,1-2). Dati sud o nekome da li je farizej ili licemjer ne može nitko od nas, jer mi nismo kao ljudi sposobni otkriti što drugi čovjek nosi u svojem srcu, pa tako nismo ni kompetentni nazivati nekoga farizejem. Bilo bi dobro da portal Križ života krene pohađati iskrenu školu evanđelja i tada će se osloboditi gorčine kojom obiluje. Sebe, Cirkveneca i sve druge vjernike dobre volje mogu samo pozvati da pokušamo ostvariti riječi velikog duhovnog pisca prošloga stoljeća Thomasa Mertona: „Vjera je odbacivanje svega što nije Krist kako bi se sav život, sva istina, sva nada, sva stvarnost mogla tražiti i naći u Kristu“.
Vlč. Pavle Primorac
