Puno se pitanja pojavilo o tekućem „sinodnom tijeku“ i stoga, kako bih bio koristan Kristovu stadu, želim se osvrnuti na neke važne točke Radnoga materijala (Instrumentum laboris) za zasjedanje Sinode o sinodnosti u listopadu 2023. Čini se da taj radni dokument potkopava božansko ustanovljenje i apostolsko obilježje života i poslanja Katoličke Crkve, zamjenjujući ih izmišljenom „sinodnom Crkvom“, uglavnom nadahnutom protestantskim, društvenim i antropocentričnim poimanjem. U nastavku su glavna područja koja izazivaju zabrinutost.
Potkopava se božansko ustanovljenje Crkve
Instrumentum laboris potkopava biskupsku mjerodavnost poglavito na dva načina. Prvo, zahtijevajući „veću uključenost svih vjernika i stoga ‘manje isključivo’ obavljanje biskupske uloge“ (B 2.5, c) i poticanjem „procesa zajedničkoga razlučivanja“ (B 3.2, 7). Drugo, čineći biskupsku vlast ovisnom i odgovornom nehijerarhijskim savjetodavnim tijelima, po uzoru na svjetovne ustanove (vidi B 3.3, 8).
Papinski ugled potkopava se poglavito na dva načina. Prvo, sugerirajući da bi „približavanje [convergenza] više skupina mjesnih Crkava (pokrajinskih sinoda, biskupskih konferencija, itd.) o istom pitanju“ trebala „obvezati rimskoga biskupa da to rješava na razini sveopće Crkve“ (B 3.4). Drugo, sugerirajući da „mjesne ustanove“ u različitim krajevima mogu „prihvatiti različite pristupe“ od rimskoga biskupa, što bi on trebao prihvatiti (B 3.4).
Nasuprot tomu, ostaje valjana sljedeća tvrdnja Učiteljstva:
„Petrov nasljednik jest stijena koja, protiv proizvoljnosti i prilagodljivosti, jamči neumoljivu vjernost Božjoj riječi“.[1]
Hijerarhijski ustroj Crkve potkopava se dvosmislenom uporabom riječi „ministerij“, koja se neprikladno pridaje i zaređenima i nezaređenima, primjerice kada se pokušava „poticati razumijevanje služenja koje se ne svodi na zaređene služitelje“ (B 2.4, 6).[2]
Nasuprot tomu, ostaju valjane sljedeće tvrdnje Učiteljstva:
„Valja priznati da jezik postaje nesiguran, zbunjujući i stoga neuporabljiv za izražavanje učenja vjere svaki put kad se na bilo koji način zamagljuje razlika koja postoji u bîti, a ne samo u stupnju između krsnoga svećeništva i zaređenoga svećeništva“.[3]
„samo snagom svetoga ređenja on [pojam služenja] prima onu puninu i jedinstvenost značenja koje mu je predaja uvijek pridavala“.[4]
Hijerarhijski ustroj Crkve potkopava se i nametanjem „olakšavatelja“ [facilitators] koji će „pratiti zajednice… na svim razinama crkvenoga života“ (br. 42) i određivanjem sljedeće prednosti: „baviti se pitanjem sudjelovanja žena u upravljanju, donošenju odluka, poslanju i služenjima [ministries] na svim razinama Crkve“ (B 2.3, 3).
Nasuprot tomu, ostaju valjane sljedeće tvrdnje Učiteljstva:
„bit će potrebno i zajamčiti da na svakoj razini – u jeziku, u poučavanju, u pastirskoj praksi, u izboru vlasti – sveto služenje bude predstavljeno u svojoj ontološkoj posebnosti, koja ne dopušta rastvaranje ili nepotrebno prisvajanje“.[5]
Jedinstvo sakramenta svetoga reda potkopava se „pozivanjem“ Crkve da „razmotri pitanje“ đakonskoga ređenja žena: „traži da se uzme u obzir uključivanje žena u đakonat“ (B 2.3, 4).
Nasuprot tomu, ostaje valjana sljedeća tvrdnja Učiteljstva:
„Crkva nema nikakve ovlasti podijeliti svećenički red ženama i toga se pravorijeka kao konačnoga moraju držati svi vjernici Crkve“.[6]
A budući da je sakrament ređenja jedan, žene ne mogu nikako biti sakramentno zaređene.
Potkopava se božanski zakon
Božanski objavljeni ćudoredni zakon potkopava se poglavito na tri načina.
Prvo, postoje ozbiljni propusti zbog izostanka bilo kakve rasprave o grijehu, Deset zapovijedi i krjeposti čistoće.
Drugo, uključno se promiče pokret zvan LGBTQ, koji podrazumijeva zagovaranje homoseksualnoga djelovanja i totalitarne „rodne ideologije“ diljem svijeta. Tako Instrumentum laboris oplakuje „one koji se ne osjećaju prihvaćenima u Crkvi, kao što su… LGBTQ+ katolici“ (B 1.2 a) i poziva Crkvu „da prihvati one koji se osjećaju isključenima iz Crkve zbog svoga stanja ili seksualnosti (primjerice… osobe LGBTQ+, itd.“ (B 1.2, 6).
Nasuprot tomu, ostaju valjane sljedeće tvrdnje Učiteljstva:
„U prilog ozakonjenju homoseksualnih zajednica ne može se prizivati načela poštovanja i nediskriminacije bilo koje osobe… Uskraćivanje društvenoga i pravnoga statusa braka oblicima života koji niti jesu niti mogu biti bračni ne protivi se pravednosti, nego, naprotiv, pravednost to uskraćivanje zahtijeva“.[7]
Treće, uključno se promiče iskvarenost u pogledu ženidbe, kada se dokument žali na one „koji se ne osjećaju prihvaćenima u Crkvi, kao što su rastavljeni-pa-ponovovjenčani, ljudi u višebračnim brakovima” (B 1.2, a); i kada poziva Crkvu „da prihvati one koji se osjećaju isključenima iz Crkve zbog svoga stanja ili seksualnosti (primjerice rastavljeni-pa-ponovovjenčani, osobe u višebračnim brakovima, … itd.)“ (B 1.2, 6).
Nasuprot tomu, ostaju valjane sljedeće tvrdnje Učiteljstva:
„što se tiče spolne sfere, poznato je čvrsto stajalište koje je On [Isus Krist] zauzeo u obrani nerazrješivosti ženidbe (usp. Matej 19, 3–9) i osuda izrečena i protiv običnoga preljuba srca (usp. Matej 5, 27–28)… je li stvarno, je li istinito zamišljati Krista ‘popustljivim’ na području bračnoga života, u stvarima pobačaja, prijebračnih, izvanbračnih ili homoseksualnih spolnih odnosa? Zasigurno, prvotna kršćanska zajednica, koju su poučavali oni koji su Krista osobno poznavali, nije bila popustljiva… brojni odlomci pavlovskih poslanica dotiču ove stvari (usp. Rimljanima 1, 26 i dalje; Prva Korinćanima 6, 9; Galaćanima 5, 19). Apostolovim riječima sigurno ne manjka jasnoće i strogosti. A to su riječi nadahnute odozgo. One ostaju normativne za Crkvu svih vremena“.[8]
„nije dopušteno davati blagoslov vezama, ni partnerstvima, pa ni postojanima, koja podrazumijevaju spolnu praksu izvan braka (to jest, izvan nerazrješive zajednice jednoga muškarca i jedne žene koja je sama po sebi otvorena prijenosu života)… blagoslov homoseksualnih zajednica ne može se smatrati dopuštenim, jer bi na neki način predstavljao oponašanje ili sličnoznačno upućivanje na blagoslov na vjenčanju, koji se zaziva na muškarca i ženu sjedinjene u sakramentu ženidbe, s obzirom na to da ‘nema nikakve osnove za prihvaćanje ili uspostavu sličnosti, pa ni daleke, između homoseksualnih zajednica i Božjeg nauma o braku i obitelji’ (papa Franjo, apostolska pobudnica Amoris laetitia, br. 251)“.[9]
Potkopavaju se život i poslanje Crkve
Apostolsko i nadnaravno obilježje života i poslanja Crkve potkopava se poglavito na tri načina.
Prvo, postoje teški propusti izostankom rasprave o euharistijskom klanjanju, Kristovu križu i konačnom čovjekovoj konačnoj svrsi u vječnosti.
Drugo, tu je svjetovno birokratiziranje Crkve, promicanje neke vrste neopelagijskoga krivovjerja da se djeluje kroz porast struktura i sastanaka, s ključnim riječima „izgradnja suglasnosti“ i „donošenje odluka“ koje se koriste kao da je Crkva poduzeće čije je poslovanje usmjereno na čovjeka.
Treće, tu je subjektivistička „pentekostalizacija“ života Crkve preuzetno pripisujući ljudskomu dijalogu, neslužbenim molitvama i međusobnoj razmjeni mišljenja nejasnu duhovnu kakvoću kao što je „razgovor u Duhu“ (usp. br. 32–42) „poziv Duha Svetoga“, „protagonizam Duha“.
Nasuprot tomu, ostaju valjane sljedeće tvrdnje Učiteljstva:
„Crkva je po svojoj naravi drukčija stvarnost od jednostavnih ljudskih društava i stoga je potrebno ustvrditi kako mentalitet i praksa koji postoje u nekim kulturnim, društvenim i političkim strujama našega vremena nisu automatski prenosivi u Crkvu“.[10]
Druge ozbiljne štete
Počinjene su i druge teške štete.
Prvo, potkopava se apostolski zakon o svećeničkom celibatu u Latinskoj Crkvi pozivom da se „pokrene razmišljanje o stezi pristupa svećeništvu za oženjene muškarce, barem u nekim područjima“ (B 2.4, 9).
Drugo, materijalistička ideologija ekologije promiče se davanjem prednosti „brizi za zajednički dom“ (br. 4) i tvrdnjama da „klimatske promjene zahtijevaju predanost cijele ljudske obitelji. Zajednički rad na brizi za naš zajednički dom“ (B 1.1. b).
Nasuprot tomu, ostaju valjane sljedeće tvrdnje Učiteljstva:
„Ako se ne poštuje pravo na život i na prirodnu smrt, ako začeće, trudnoća i porođaj nastaju umjetno, ako se ljudski zametci žrtvuju radi istraživanja, iz zajedničke svijesti društva nestaje pojam humane ekologije, a time i ekologije okoliša… Naše dužnosti prema okolišu povezane su s dužnostima prema ljudskoj osobi koja se promatra u sebi sámoj i u svojem odnosu s drugima“.[11]
Zaključak
Instrumentum laboris za zasjedanje Sinode o sinodnosti u listopadu 2023. promiče, iako na sofisticiraniji način, u biti iste inovjerne (heterodoksne) zamisli koje je iznio njemački Sinodni put.
On zamjenjuje jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu utvarom „sinodne Crkve“ koja je svjetovna, birokratska, antropocentrična, neopelagijska, a hijerarhijski i naukovno nejasna – cijelo vrijeme skrivajući ta svojstva iza krinke premazane mašću izričaja kao što je „razgovor u Duhu“.
Ali mi ne vjerujemo u „sinodnu Crkvu“ – niti bi itko dao život za – nju. Vjerujemo u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu koju je utemeljio naš Gospodin Isus Krist, i čvrsto se držimo Njegove nepromjenjive božanske istine, za koju su bezbrojni katolički mučenici prolili svoju krv.
- lipnja 2023. na svetkovinu svetih apostola Petra i Pavla
☩ Athanasius Schneider, pomoćni biskup Nadbiskupije svete Marije u Astani
Prijevod: Petar Marija Radelj (Vjera i djela)
Slika: Sinoda, Vatikan
[1] Cjeloviti navod: „Rimski prvosvećenik – kao i svi vjernici – podložan je Božjoj Riječi i katoličkoj vjeri. On je jamac poslušnosti Crkve i u tom je smislu servus servorum Dei [sluga slugu Božjih]. On ne odlučuje po vlastitom nahođenju (samovoljno), nego je glasnogovornik volje Gospodina koji govori čovjeku u Svetom Pismu, življenu u Predaji i tumačenu Predajom. Drugim riječima, ἐπισκοπή, episkopḗ [nadgledništvo] prvenstva ima ograničenja postavljena božanskim zakonom i nepovrjedivim božanskim ustanovljenjem Crkve koje je sadržano u Objavi [usp. Denzinger, br. 3114]. Petrov nasljednik jest stijena koja, protiv proizvoljnosti [arbitrariness] i prilagodljivosti [conformism], jamči neumoljivu vjernost Božjoj riječi: otuda proistječe martirološka [svjedočka/mučenička] narav njegova prvenstva“ (Zbor za učenje vjere, Prvenstvo Petrova nasljednika u otajstvu Crkve, 31. listopada 1998., br. 7).
[2] Vidi također sljedeće izjave: „nadvladati viđenje koje svaki djelatni položaj u Crkvi pridržava samo zaređenim službenicima (biskupima, svećenicima, đakonima), svodeći sudjelovanje krštenika na podređenu suradnju“ (B 2.2. a); „Iskustvo zajedničkoga hoda u mjesnoj Crkvi omogućuje zamisliti nove službe u službi sinodne Crkve“ (B 2.2. c); „spontane službe i druge priznate neuspostavljene službe“ (B 2.2. d).
[3] Cjeloviti navod: „da bi se govorilo o sudjelovanju vjernika laika u pastirskom služenju prezbitera, potrebno je prije svega brižljivo razmisliti o pojmu služenja [ministerium] i o različitim značenjima koja on može poprimiti u teološkom i kanonskom jeziku… Valja priznati da jezik postaje nesiguran, zbunjujući i stoga neuporabljiv za izražavanje učenja vjere svaki put kad se na bilo koji način zamagljuje razlika koja postoji u bîti, a ne samo u stupnju između krsnoga svećeništva i zaređenoga svećeništva. Istodobno, propuštajući jasno razlikovati, čak i u dušobrižničkoj praksi, krsno svećeništvo od hijerarhijskoga svećeništva, riskira se obezvrjeđivati teološku vlastitost laika i zaboravljati posebnu ontološku vezu koja ujedinjuje svećenika s Kristom, vrhovnim svećenikom i dobrim pastirom“ (papa Ivan Pavao II., Govor sudionicima skupa koji je priredio Zbor za klerike, 22. travnja 1994., br. 4)
[4] Cjeloviti navod: „Kad se, pak, pojam razlikuje u odnosu i usporedbi između različitih zadaća [munera] i službi [officia], tada treba jasno upozoriti da samo snagom svetoga ređenja on prima onu puninu i jedinstvenost značenja koje mu je predaja uvijek pridavala. Preciziranje i pročišćavanje jezika postaje dušobrižna žurnost jer iza toga mogu vrebati mnogo opasnije zamke nego što se može pomisliti. Kratak je korak od sadašnjega jezika do konceptualizacije.“ (papa Ivan Pavao II., Govor sudionicima skupa koji je priredio Zbor za klerike, 22. travnja 1994., br. 4)
[5] Papa Ivan Pavao II., Govor sudionicima skupa koji je priredio Zbor za klerike, 22. travnja 1994., br. 6.
[6] Papa Ivan Pavao II., Apostolsko pismo Ordinatio sacerdotalis, 22. svibnja 1994., br. 4: „Ecclesiam facultatem nullatenus habere ordinationem sacerdotalem mulieribus conferendi, hancque sententiam ab omnibus Ecclesiae fidelibus esse definitive tenendam“. [Treba smatrati da to učenje pripada pokladu vjere i traži definitivni pristanak jer je utemeljeno na pisanoj Božjoj riječi, trajno čuvano i primjenjivano u crkvenoj Predaji od samoga početka i nezabludivo izloženo od crkvenoga redovitoga i sveopćega učiteljstva, potvrdio je Ivan Pavao II. 28. listopada 1995. Kanon 750. § 2. o takvom stanju određuje: „Treba čvrsto prihvaćati i držati i sve i pojedino što crkveno učiteljstvo konačno izlaže o vjeri i običajima, to jest ono što je potrebne da se zdravo čuva i vjerno iznosi sam polog vjere. Stoga se protivi učenju Katoličke Crkve tko odbija opredijeljeno držati te izričaje“ – Acta Apostolicæ Sedis, 90 (1998.), str. 460.]
[7] Cjeloviti navod: „U prilog ozakonjenju homoseksualnih zajednica ne može se prizivati načela poštovanja i nediskriminacije bilo koje osobe. Razlikovanje osoba, odnosno uskraćivanje društvenoga priznanja ili povlastica posve su neprihvatljivi samo ako se protive pravednosti (usp. sv. Toma Akvinski, Summa theologiae, II–II, 63. pitanje, 1. članak, odgovaram). Uskraćivanje društvenoga i pravnoga statusa braka oblicima života koji niti jesu niti mogu biti bračni ne protivi se pravednosti, nego, naprotiv, pravednost to uskraćivanje zahtijeva.“ (Zbor za učenje vjere, Promišljanja o prijedlozima za zakonsko priznavanje životnih zajednica među homoseksualnim osobama, 3. lipnja 2003., br. 8).
[8] Cjeloviti navod: „Osobito, što se tiče spolne sfere, poznato je čvrsto stajalište koje je On [Isus Krist] zauzeo u obrani nerazrješivosti ženidbe (usp. Matej 19, 3–9) i osuda izrečena i protiv običnoga preljuba srca (usp. Matej 5, 27–28). A kako da nas se ne dojmi zapovijed da se ‘iskopa oko’ ili ‘odsječe ruka’ ako bi ti udovi bili povod ‘sablazni’ (usp. Matej 5, 29–30)? Imajući te precizne evanđeoske naputke, je li stvarno, je li istinito zamišljati Krista ‘popustljivim’ na području bračnoga života, u stvarima pobačaja, prijebračnih, izvanbračnih ili homoseksualnih spolnih odnosa? Zasigurno, prvotna kršćanska zajednica, koju su poučavali oni koji su Krista osobno poznavali, nije bila popustljiva. Dovoljno je ovdje podsjetiti da se brojni odlomci pavlovskih poslanica dotiču ove stvari (usp. Rimljanima 1, 26 i dalje; Prva Korinćanima 6, 9; Galaćanima 5, 19). Apostolovim riječima sigurno ne manjka jasnoće i strogosti. A to su riječi nadahnute odozgo. One ostaju normativne za Crkvu svih vremena” (papa Ivan Pavao II., Susret s mladima u Amersfoortu, Nizozemska, 14. svibnja 1985., br. 5)
[9] Cjeloviti navod: „Da bi se bilo u skladu s naravi blagoslovine kad se blagoslov zaziva na neke ljudske odnose, potrebno je – osim ispravne nakane onih koji u njemu sudjeluju – da ono što se blagoslivlja bude objektivno i pozitivno usmjereno primati i izražavati milost, u skladu s Božjim planovima upisanima u stvaranje, koje je Krist Gospodin potpuno objavio. Stoga je samo ona zbilja koja je sama po sebi određena služiti tim naumima spojiva s biti blagoslova koji Crkva dijeli. Zbog toga razloga nije dopušteno [non licet] davati blagoslov vezama, ni partnerstvima, pa ni postojanima, koja podrazumijevaju spolnu praksu izvan braka (to jest, izvan nerazrješive zajednice jednoga muškarca i jedne žene koja je sama po sebi otvorena prijenosu života), kao što je slučaj sa zajednicama između osoba istoga spola (usp. Katekizam Katoličke Crkve, br. 2357). U tim odnosima mogu postojati pozitivni elementi koje treba biti cijenjeni i vrjednovati, ali oni ne mogu opravdati te odnose i učiniti ih zakonitim predmetom crkvenoga blagoslova, budući da se takvi elementi nalaze u službi sjedinjenja koje nije uređeno Stvoriteljevim naumom. Nadalje, budući da su blagoslovi osoba povezani sa svetootajstvima, blagoslov homoseksualnih zajednica ne može se smatrati dopuštenim, jer bi na neki način predstavljao oponašanje ili sličnoznačno upućivanje na blagoslov na vjenčanju (a on zapravo upućuje na Izvješće o stvaranju u kojem se Božji blagoslov muškarca i žene odnosi na plodnost njihova zajedništva /usp. Postanak 1, 28/ i njihovo upotpunjavanje /usp. Postanak 2, 18–24/), koji se zaziva na muškarca i ženu sjedinjene u sakramentu ženidbe, s obzirom na to da ‘nema nikakve osnove za prihvaćanje ili uspostavu sličnosti, pa ni daleke, između homoseksualnih zajednica i Božjeg nauma o braku i obitelji’ (papa Franjo, Apostolska pobudnica Amoris laetitia, br. 251).“ (Zbor za učenje vjere, Odgovor na dvojbu oko blagoslivljanja istospolnih zajednica, 15. ožujka 2021.)
[10] Cjeloviti navod: „uvijek treba imati na umu kako je Crkva po svojoj naravi drukčija stvarnost od jednostavnih ljudskih društava i da je stoga potrebno ustvrditi kako mentalitet i praksa koji postoje u nekim kulturnim, društvenim i političkim strujama našega vremena nisu automatski prenosivi u Crkvu“ (papa Ivan Pavao II., Govor sudionicima skupa koji je priredio Zbor za klerike, 22. travnja 1994., br. 3)
[11] Cjeloviti navod: „Ako se ne poštuje pravo na život i na prirodnu smrt, ako začeće, trudnoća i porođaj nastaju umjetno, ako se ljudski zametci žrtvuju radi istraživanja, iz zajedničke svijesti društva nestaje pojam humane ekologije, a time i ekologije okoliša. Protuslovno je tražiti od novih naraštaja da poštuju prirodni okoliš istodobno dok im odgojno-obrazovni sustav i zakoni danas ni najmanje ne pomažu poštovati sami sebe. Knjiga prirode jedna je i nevidljiva; u njoj je jednako obrađena tema okoliša, života, spolnosti, braka, obitelji i društvenih odnosa – jednom riječju, tema cjelovitoga ljudskoga razvoja. Naše dužnosti prema okolišu povezane su s dužnostima prema ljudskoj osobi koja se promatra u sebi sámoj i u svojem odnosu s drugima“ (papa Benedikt XVI., Okružnica Caritas in veritate, 29. lipnja 2009., br. 51).
