APOSTOLSKO PISMO
IVANA PAVLA II
ORDINATIO SACERDOTALIS
(O REĐENJU ZA SVEĆENIKE)
BISKUPIMA KATOLIČKE CRKVE
O REZERVIRANOSTI SVEĆENIČKOG REĐENJA
SAMO ZA MUŠKARCE
Časna Braćo u Biskupstvu,
1. Svećenički red (stalež, ili svećeničko ređenje), kojim se služba što ju je Krist povjerio svojim apostolima da podučavaju, posvećuju i upravljaju vjernicima, u Katoličkoj Crkvi je od početaka bila pridržana isključivo za muškarce. Ova tradiciju su također vjerno održale Istočne Crkve.
Kada je u Anglikanskoj zajednici otvoreno pitanje zaređivanja žena, Papa Pavao VI, radi vjernosti svojoj službi čuvanja apostolske predaje, te također s ciljem da se uklanio nova prepreka postavljena na putu jedinstvu kršćana, poduzeo da podsjeti braću anglikance na stav Katoličke crkve: “Ona drži da nije moguće zaređivanje žena u svećenstvo, zbog doista fundamentalnih razloga. Ti razlozi uključuju: primjer, zabilježen u Svetom pismu, gdje Krist odabire apostole isključivo iz reda muškaraca; ustaljena praksa Crkve, koja je nasljedovala Krista u odabiru samo muškarca; te njen živući naučiteljski autoriteti njezin učiteljski autoritet koji je dosljedno držao da je isključenje žena iz svećeništva u skladu s Božjim planom za njegovu Crkvu “(1) Obzirom da je pitanje također postalo predmetom rasprave među teolozima i u određenim katoličkim krugovima, Pavao VI. je povjerio Kongregaciji za nauk vjere da izloži i objasni nauk Crkve o tom pitanju. To je izvršeno putem Deklaracije „Inter Insigniores“, koju je Papa odobrio i dao da bude objavljena.(2)
2. Deklaracija iznosi i objašnjava temeljne razloge tom načavanju, koje je razloge iznio Pavao VI., zaključujući da Crkva “ne smatra sebe ovlaštenim pripustiti žene svećeničkom ređenju”. (3) Tim temeljnim razlozima taj dokument dodaje druge teološke razloge koji pokazuju primjerenost božanske odredbe, i također jasno pokazuje da način na koji je postupio Krist nije proizašao iz socioloških i kulturnih razloga specifičnih za njegovo vrijeme. Kao što je Pavao VI. kasnije objasnio: „Pravi razlog je da, ustanovljujući Crkvu u njenom temeljnom obličju, njenoj teološkoj antropologiji – kojega se od tada uvijek pridržavalo u tradiciji Crkve – Krist ustanovio stvari na taj način“ (4) U apostolskom pismu „Mulieris dignitatem“, osobno smo pisali u toj stvari: “Pozivajući samo muškarce za svoje apostole, Krist je postupio u potpunoj slobodi i suvrenosti. Pri tome, on je postupao u istoj slobodi s kojom je, u cjelokupnom svojem postupanju, on naglašavao dostojanstvo i poziv žene, bez prilagođavanja prevladavajućim običajima i predajama uobličenima u zakonima tog vremena.”(5)
U stvari, Evanđelja i Djela apostolska svjedoče da je ova odluke učinjena u skladu s Božjim vječitim planom; Krist je izabrao one koje je htio (usp. Mk 3:13-14; Iv 6:70), i to je činio u jedinstvo s Ocem, „ po Duhu Svetomu” (Dj 1:2), nakon što je proveo noć u molitvi (usp. Lk 6:12). Dakle, u odobravanju upisa u ministerijalno svećenstvo, (6) Crkva je uvijek prepoznavala kao trajni propis način na koji je postupio njen Gospodina birajući dvanaest muškaraca koje je postavio za temelj svojoj Crkvi (usp. Otk 21:14). Oni, pritom, nisu dobili samo službu koju bi naknadno mogao izvršavati bilo koji pripadnik Crkve, nego su na poseban i osobni način povezani sa poslanjem same Riječi koja je tijelom postala. (usp. Mt 10:01, 7-8; 28 :16-20; Mk 3:13-16, 16:14-15). Apostoli su postupili na isti način kada su izabrali suradnike (7), koji će ih naslijediti u službi. (8) Također su u ovaj izbor bili uključeni oni koji će, tijekom povijesti Crkve, nasljedovati poslanje Apostola u predstavljanju Krista Gospodina i Otkupitelja. (9)
3. Nadalje, činjenica da Blažena Djevica Marija, Majka Božja i Majka Crkve, nije primila niti misiju vlastitu apostolima, niti ministerijalno svećenstvo jasno pokazuje da ne-pripuštanje žena u svećenički red ne može značiti da su žene manjeg dostojanstva, niti se može tumačiti kao njihovo diskriminiranje. Prije bi to trebalo gledati kao vjerno obdržavanje plana kojega moramo pripisati mudrosti Gospodara svemira.
Prisutnost i ulogu žene u životu i poslanju Crkve, iako nije povezana s ministerijalnim svećeništvom, ostaju apsolutno neophodna i nezamjenjiva. Kao što Deklaracija „Inter Insigniores“ ističe: „Crkva želi da kršćanske žene postanu potpuno svjesne veličine njihovog poslanja: danas je njihova uloga od velike važnosti kako za obnovu i humanizaciju društva tako i za ponovo otkrivanje pravog lica Crkve od strane vjernika“. (10) Novi zavjet i cijela povijest Crkve daju obilje dokaza o prisutnosti žena u Crkvi, kao istinskih učenika, svjedoka Krista u obitelji i u građanskom staležu, kao i u cjelokupnom posvećivanju službi Bogu i Evanđelju. “Braneći dostojanstvo žena i njihov poziv, Crkva je iskazivala čast i zahvalnost onim ženama koje su – u vjernosti Evanđelju – imale u svakom dobu udjela u apostolskoj misiji cjelokupnog Naroda Božjeg. One su svete mučenice, djevice i majke obitelji, koje su hrabro davale svjedočanstvo svoje vjere i prenosile vjeru i tradiciju Crkve podižući svoju djecu u duhu Evanđelja. “(11)
S druge strane, upravo je u svjetosti vjernika uređena svekolika hijerarhijska struktura Crkve. Iz tog razloga, deklaracija „Inter Insigniores“ podsjeća: “Jedini bolji dar, koji se može i mora željeti, je ljubav (usp. 1 Kor 12 i 13). Najveći u kraljevstvu nebeskom nisu svećenici nego sveci”. (12)
4. Iako je učenje da je svećeničko ređenje rezervirano isključivo (samo) za muškarce bilo očuvano stalnom i univerzalnom tradicijom Crkve, te je sa čvrstoćom naučeno po njenom naučiteljstvu u najnovijim dokumentima, u današnje vrijeme u nekim mjestima ipak se to pitanje smatra otvorenim za raspravu, ili se uzima kako odluka Crkve da se žene ne mogu pripuštati u svećeništvo ima puki disciplinarni značaj.
Stoga, kako bi se uklonila svaka dvojba o pitanju velike važnosti, pitanju koje spada u samu bit božanskog ustanovljenja Crkve, ovlašću koja proizlazi iz naše službe utvrđivanja braće (usp. Lk 22:32) proglašavamo da Crkva nema nikakve ovlasti podijeliti svećenički red ženama i da se ove odluke kao konačne moraju pridržavati svih vjernici Crkve.
Prizivajući na vas, časna braćo, i na sav kršćanski puk stalnu božansku pomoć, svima udjeljujemo apostolski blagoslov.
Iz Vatikana, 22. svibnja, na svetkovinu Duhova, u godini 1994., šesnaeste godine Našeg pontifikata.
IOANNES PAULUS PP. II
BILJEŠKE
1. Pavao VI, odgovor na pismo njegove milosti Most velečasni dr. FD Coggan, nadbiskup Canterburyja, u pitanju ređenja žena u svećeništvo (30 studeni 1975): AAS 68 (1976), 599.
2. Usp. Kongregacija za nauk vjere, Deklaracija Inter Insigniores u stvari pripuštanja žena u ministerijalno svećeništvo (15. listopada 1976): AAS 69 (1977), 98-116.
3. Ibid.., 100.
4. Pavao VI, Adresa o ulozi žena u planu spasenja (30 siječanj 1977): Insegnamenti, XV (1977), 111. Usp. Također Ivan Pavao II apostolska pobudnica Christifideles laici (30. prosinca 1988), N. 51: AAS 81 (1989), 393-521, Katekizam Katoličke Crkve, br 1577.
5. Apsotolic Pismo Mulieris Dignnitatem (15 kolovoz 1988), N. 26: AAS 80 (1988), 1715.
6. Usp. Dogmatska konstitucija Lumen gentium, br 28 Uredba Presbyterorum ordinis, br 2b.
7. Usp. 1 Tim 3:1-13; 2 Tim 1:06; Ti 1:5-9.
8. Usp. Katekizam Katoličke Crkve, br 1577.
9. Usp. Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen gentium, br. 20,21.
10. Kongregacija za nauk vjere, Izjava Inter Insigniores, N. 6: AAS 69 (1977), 115-116.
11. Apostolsko pismo Mulieris dignitatem, N. 27: AAS 80 (1988), 1719.
12. Kongregacija za nauk vjere, Izjava Inter Insigniores n. 6: AAS 69 (1977), 115.
