Novo perverzno

Kad se je prije nešto više od desetak godina pokušalo uvesti „zdravstveni odgoj“ u škole, u vremenu Milanovićeva „kukuriku-termidora“, ključna osoba za provedbu bio je Aleksandar Štulhofer. Upravo taj Štulhofer, za kojega je kasnije dokazano da je pisao knjige u suradnji s deklariranim pedofilom, postavljen je tada kao „stručni autoritet“. Javnost se s pravom zgražala, no ljevičarska politika, potpomognuta nevladinim udrugama i dijelom medija, gurala je priču pod svaku cijenu.

Danas, u režiji zagrebačke vlasti, ponovno svjedočimo istom obrascu. Pod krinkom „zdravstvenog“ i „seksualnog odgoja“ u škole se uvodi ideologija, a ne znanost. Provedba programa povjerena je udrugama poput Statusa M, koje već godinama u vrtićima i školama provode „rodnu ideologiju“, pri čemu se agresivno potkopavaju prirodne i zdrave kategorije.

Djecu se od malih nogu uči kako „spol nije biološka činjenica, nego društveni konstrukt“; da „rodova ima onoliko koliko netko poželi“; da su „pojmovi muškog i ženskog“ navodno zastarjeli; da „obitelj“ nije zajednica muškarca i žene, nego fluidna tvorevina. Poseban skandal u cijeloj priči predstavljaju tzv. „Karte seksalice“, edukativni materijali koje je izradio Status M, a koji sada treba ući u zagrebačke škole. Na tim kartama djeci se postavljaju pitanja poput „Što te pali?“ ili „Je li veličina važna?“. Takvi sadržaji nisu ništa drugo nego banalizacija ljudske intimnosti i otvorena seksualizacija djece. U normalnim društvima takav bi materijal završio pod istragom policije, a ne u učionicama.

No treba razumjeti širi kontekst. Riječ je o klasičnoj kulturnomarksističkoj revoluciji, oživljavanju „markuzijanizma“ koji je u 60-ima propovijedao „oslobođenje“ od svake tradicije i svakog autoriteta. Marksizam u svojoj srži, kako stoji i u „Manifestu Komunističke partije“, „proturječi cjelokupnom dosadašnjem povijesnom razvitku“. Drugim riječima, on teži uništenju tradicije i povijesno-iskustveno dokazanih institucija. A među tim institucijama prve na udaru su „obitelj“ i „kršćanska vjera“.

Nije slučajno da je udar upravo na spolnost. Još je Freud upozorio da je spolnost jedno od temeljnih područja koje oblikuje ljudsku psihu. To su dobro razumjeli kulturni marksisti poput Wilhelma Reicha i Herberta Marcusea. Dok se politička revolucija u klasičnom marksističkom smislu nije ostvarila, „seksualna revolucija“ pokazala se daleko uspješnijim oružjem za razgradnju društva iznutra. Upravo zato danas djeca postaju eksperimentalni poligon na kojemu se brišu prirodne granice i oblikuje novi „čovjek bez identiteta“.

Posebno je indikativno da se autori ovih programa u Hrvatskoj pozivaju na Michela Foucaulta, francuskog filozofa kojega je zapadna ljevica proglasila intelektualnim „apostolom“ postmoderne. Foucault je, međutim, bio čovjek vrlo mračnih strasti. Postoje ozbiljne optužbe, potvrđene i svjedočanstvima, da je u Tunisu zlostavljao maloljetne dječake. No to ljevicu ni najmanje ne smeta. Dapače, Foucault im je upravo zato uzor, jer on simbolizira rušenje svih granica, pa i onih koje štite djecu od predatorskih nasrtaja.

Zašto se takvi ljudi uzimaju kao autoriteti? Zato što je „normalizacija pedofilije“ idući korak, jedna od posljednjih barijera koju progresivna ljevica na Zapadu planira srušiti. U tom smjeru već se poduzimaju koraci. Preko međunarodnih institucija poput UN-a gura se „novogovor“: pedofili se više ne zovu pedofilima, nego „osobama koje privlače maloljetnici“. Time se pokušava ukloniti stigma i otvoriti vrata za „znanstvenu raspravu“ o legitimnosti „intergeneracijskih odnosa“. Ono što je još donedavno bilo nezamislivo, danas se polako servira kroz jezike „inkluzije“ i „tolerancije“. Tko na to ne pristane čeka ga malj Marcuseove „represivne tolerancije“.

U vremenu „korona-eksperimenta“ stalno se ponavljalo da živimo u „novom normalnom“. No prava istina jest da već dulje vrijeme živimo u „novom perverznom“, u kojemu se s vrha sustavno brišu granice prirodnog i zdravog, a jedino što nema pravo glasa jest kršćanski i zdravorazumski pogled na svijet.

U toj perverznoj paradigmi, „obitelj“ se proglašava zastarjelom, „roditeljski autoritet“ nazadnim, „vjera“ opasnom, a djeca postaju poligon za ideološke eksperimente. Oni koji se usprotive – bilo roditelji, bilo stručnjaci – odmah bivaju etiketirani kao „nazadni“, „netolerantni“ ili „ekstremni“. Marcuseova „represivna tolerancija“. No istina je suprotna: upravo oni koji žele zaštititi djecu od seksualizacije i ideološkog eksperimentiranja zastupaju temeljne vrijednosti civilizacije.

A posljedice su već javno vidljive. Europa se nalazi u demografskoj katastrofi. Tri četvrtine obitelji u EU danas nema djece. Manjak ljudi nadoknađuje se uvozom iz afroazijskih zemalja, čime se provodi tiha, ali očita „velika zamjena stanovništva“. Istodobno, sve više ljudi boluje od depresije, a droga postaje opća pošast.

To je, valjda, taj njihov „napredak“.

U trenutku kad se odustalo od institucija koje su povijesno dokazano donosile stvarni napredak – obitelji, vjere, morala i odgovornosti – zapadna je civilizacija sama sebi potpisala smrtnu presudu.

Davor Dijanović

Slika: Parada ponosa, Toulouse 2015. Wikimedia