Od svetišta do ideološke pozornice
Kako biskupi otvaraju crkvene prostore za političku propagandu koja odražava duh vremena
Ono što se trenutno događa u austrijskim crkvama nije običan kulturni program. Pod zastavom „dijaloga", „otvorenosti” i „suvremene umjetnosti” – praznih slogana ispraznog kulturnog establišmenta – crkve se sve više prenamjenjuju u pozornice za političke i ideološke spektakle. To je postalo posebno očito u kontekstu Bečkog festivala: Inna Ševčenko, samoprozvana „ekstremistička” aktivistica FEMEN-a, izvela je performans nazvan „alternativna misa” u katoličkoj crkvi sv. Elizabete, u kojem je religija prvenstveno diskreditirana kao instrument moći, sustav ugnjetavanja i patrijarhalna struktura. To je popraćeno demonstrativnim odobravanjem crkvenih dužnosnika i osoba iz kulturne politike, koji su to vidjeli kao znak progresivne otvorenosti. Online platforma austrijskih biskupa Katholisch.at slavila je užasan spektakl, uključujući i smiješnu tvrdnju da je kritika koju Ševčenko upućuje Crkvi dobila „finiju oštricu”.
Pravi skandal ne leži samo u samoj provokaciji, već još više u mjestu događaja i njegovom službenom odobrenju. Jer ovo nije prosvjed protiv Crkve izvana, nego odozgo prihvaćeno, odobreno i institucionalno podržano samoomalovažavanje svetog. To je oblik anticrkvenog, sadomazohističkog aktivizma. Crkveni prostor više se ne brani kao sveto mjesto, već se koristi kao slobodno dostupno projekcijsko platno za prevladavajući politički i kulturni zeitgeist.
Upravo ta činjenica otkriva opseg neravnoteže unutar trenutnog crkvenog establišmenta, relevantne hijerarhije i okolnog crkvenog aparata. Godinama su se s iznimnom oštrinom ponašali prema tradicionalnim katolicima i konzervativnim vjernicima – a nedavno i prema Bratstvu sv. Pija X. Tamo se svako liturgijsko odstupanje, svaka kritika duha vremena, svako pridržavanje tradicije odmah stavlja pod opću sumnju: nedostatak odanosti Koncilu, „problematična blizina”, prijetnja jedinstvu. Moralna toljaga se s velikom ozbiljnošću koristi, barem jednostrano protiv one frakcije koja se smatra vezanom za tradiciju.
Pa ipak, isti ti crkveni krugovi iznenada pokazuju zapanjujuću velikodušnost čim provokacija dođe iz progresivnog krila. Aktivistica koja je postala međunarodno poznata po antikršćanskim akcijama – poput rušenja križa u Kijevu motornom pilom kao „gesta solidarnosti” s Pussy Riot, jednako antireligioznim ruskim bendom – dobiva platformu u katoličkim crkvama i tamo se predstavlja kao glas o navodno važnim društvenim pitanjima. FEMEN se godinama borio protiv kršćanske simbolike i vjerskog morala; upravo ta činjenica sada je očito čini prikladnom gošćom u crkvenim prostorima. Zapadni politički establišment, prije svega Emmanuel Macron, koji je upravo imao audijenciju kod pape Lava XIV., dao je Ševčenko politički azil nakon što je oskrnavila katedralu Notre Dame u Parizu i, kao nagradu, stilizirao ju je kao novu „Marianne”, nacionalni simbol Francuske revolucije.
Aroganciju i licemjerje ovoga teško je promašiti. Mnogo hvaljena „spremnost na dijalog” djeluje samo u jednom smjeru. Podržavanje ozloglašenih neprijatelja Crkve je teška sramota. To pruža duboko uznemirujući uvid u poimanje Crkve kod utjecajnog dijela crkvenog establišmenta, konkretno onoga u Austriji. Konzervativnim katolicima nikada se ne bi dao usporediv prostor unutar kulturne sfere da izraze temeljnu kritiku pobačaja, rodne ideologije ili moralnog stanja zapadnih društava. A kamoli da bi bečki nadbiskup stavio svoju katedralu na raspolaganje za slavlje tradicionalnog rimskog obreda (iako je to bilo dopušteno za gej spektakle i događaje cijepljenja protiv COVID-19). Tamo bi optužbe za „prijestup”, „fundamentalizam” ili „političku manipulaciju” bile trenutne. Međutim, kada progresivni aktivisti koriste crkvene prostore za poruke kulturnog rata, čak pozivajući i one koji skrnave crkve, ista stvar se odjednom smatra hrabrom umjetnošću i nužnim diskursom.
Posebno je otkrivajuća potpuna sljepoća na samo oskvrnuće. Desetljećima se, da ostanemo kod trenutne teme, Bratstvo sv. Pija X. tretira kao problematičan slučaj – zbog liturgijskih pitanja, teoloških napetosti i kritike postkoncilskog tijeka. Istodobno, uglavnom se šuti o svakodnevnoj zlouporabi crkvenih prostora za političke simboličke činove, ideološke kampanje i sekularizirane zamjenske liturgije. Štoviše, to se aktivno omogućuje i podržava.
To stvara dojam Crkve koja poznaje strogost gotovo isključivo prema vlastitim vjernicima vezanim za tradiciju ili konzervativnim vjernicima, dok pokazuje sramotno popustljiv stav prema agresivnoj vjerskoj kritici, kulturno revolucionarnoj simbolici i provokacijama u skladu s duhom vremena. Kao rezultat toga, crkveni prostor gubi svoj karakter svetog mjesta i postaje pozornica za promjenjivi politički moral – danas „ukrajinska“ geopolitika, sutra klimatska agenda, prekosutra rodno lobiranje, zatim pseudopandemijski korona prstenovi u nosu i gotovo stalno homoseksualna agenda.
Na kraju, ostaje gorka ironija: ista Crkva koja je nekoć imala legitimno pravo proturječiti svijetu i postavljati mu standarde sada traži svoju društvenu legitimnost upravo time što se besprijekorno usklađuje s kulturnim refleksima sekularnog establišmenta. Provokacija zapravo ne leži samo u djelovanju zloglasnih neprijatelja Crkve i političkih plaćenika, već još više u spremnosti crkvenih vođa ne samo da prihvate gubitak svetog, već da to slave kao napredak.
Giuseppe Nardi
Dopisnik iz Rima. Diplomirao je političku znanost i povijest te doktorirao iz povijesti.
Slika: Antikršćanska „seksualna ekstremistica“ i politička plaćenica Inna Ševčenko dobiva crkvu u Beču kao pozornicu za svoju demonstraciju političke korektnosti. Die Presse (snimka zaslona).
