Naslov ovoga članka odnosi se na kriminalni događaj od 22. travnja 2013. godine: Mar Gregorius Ibrahim, metropolit Sirsko-pravoslavne crkve iz sjevernosirijskog Aleppa, te Paul Yazigi, metropolit Grčkopravoslavne antiohijske Crkve oteti su – vjerojatno od strane pripadnika islamističke milicije „Chair-ed-din az Zarkali“. U otmici je smrtno stradao đakon, koji ih je bio doveo na mjesto gdje su trebali preuzeti dvojicu svojih svećenika, otetih od strane iste oružane skupine 9. travnja 2013.[1]
Ovaj dramatični događaj samo je epizoda u sve težem i težem razvoju događaja, koja prijeti da posve izbriše prisutnost kršćana na Bliskom istoku – dijelu svijeta gdje je kršćanstvo i nastalo.
U prošlim vremenima su kršćanske zemlje svojim utjecajem znale štititi kršćane ne Bliskom istoku; povijest bilježi da su se u 19. stoljeću Francuska i Rusija teško zavadile za prestižni položaj zaštitnika kršćana na tim područjima. Kršćanske zemlje (ili: bivše kršćanske zemlje) i danas su strateški involvirane u zbivanja na tom području – ali ih za sudbinu kršćana očito baš i nije briga.
Na području Izraela i Palestine – gdje su još početkom 1940.- ih godina kršćani činili oko jedne četvrtine stanovništva – broj se kršćana od 2000. do 2013. godine prepolovio: danas oni čine samo 1% stanovnika Svete zemlje. U samom Jeruzalemu, gdje je 1948. godine živjelo 27.000 kršćana (četvrtina tadašnjih žitelja), ostalo je danas njih svega 5.000, od ukupno tri četvrt milijuna stanovnika grada.[2] Područje Izraela i Palestine je pod budnim okom zapadnih diplomacija i sigurnosnih službi, zapadne zemlje šalju silni novac za humanitarnu (Palestincima) i vojnu (Izraelcima) pomoć – ali iščezavanje kršćana sa tih područja zabrinjava jedino Crkvu: nije se uopće čulo da bi bilo koji zapadni (ili UN-ov) politički vođa, diplomat, vojni dužnosnik na neki odlučniji način postavio pitanje o statusu kršćana. A to stanje nimalo dobro: jedna mješavina između pritiska izraelske države koji trpe i drugi Palestinci (kršćanima u Svetoj zemlji je, uglavnom, arapski materinji jezik), rastućeg pritiska militantnih islamista[3] i ponižavajućih iskaza netolerancije sa židovske strane[4].
Stanje kršćana u Iraku se drastično pogoršalo nakon što su SAD i Velika Britanija okupirale tu zemlju 2003. godine: najprije se sve veći i veći broj iračkih kršćana (između 0,8 i 1,4 milijuna, u to vrijeme) sklanjao u mirnija područja kurdske samouprave na sjeveru, gdje postoje veća područja napučena kršćanima; 2010. godine se moralo konstatirati da oni ne vide mogućnost da se više vrate u svoje domove, te potiho odlaze u treće zemlje.[5]
Sa početkom građanskog rata u Siriji (zemlja sa oko 22 milijuna stanovnika, računa se da u tom broju ima oko 10% kršćana) 2011. – gdje Zapad predano podržava pobunjenike stojeći iza svojih izravnije umiješanih saveznika Turske i Saudijske Arabije[6] – stanje kršćana i u toj zemlji se drastično pogoršalo, čineći upitnima sam njihov opstanak i u toj zemlji.[7] Vođe kršćana sa tog područja mole Zapad da poduzme makar nešto, kako bi ih zaštitio u njihovoj nevolji.[8]
Zapad nad tim vapajima uglavnom nešto filozofira.[9]
Bože, smiluj se.
Uredništvo
[1] http://globalministries.org/news/mee/two-syrian-archbishops.html; http://www.interfax-religion.com/?act=news&div=10412
[4] http://www.telegraph.co.uk/news/worldnews/middleeast/israel/1474051/Israels-Christians-spitting-mad.html; http://www.jpost.com/Magazine/Mouths-filled-with-hatred
[5] http://www.nytimes.com/2012/03/11/world/middleeast/exodus-from-north-signals-iraqi-christians-decline.html?_r=0&adxnnl=1&pagewanted=all&adxnnlx=1367846673-HF9x+WmLpHvUOOphpsZlrQ
[6] http://www.theamericanconservative.com/articles/whos-turning-syrias-civil-war-into-a-jihad/; http://www.irishtimes.com/news/media-coverage-of-syrian-violence-partial-and-untrue-says-nun-1.535752
[7] http://www.christianpost.com/news/syria-in-danger-of-replicating-christian-exodus-in-iraq-93098/